""
""

PRELAZZI: Evo vam Mundijal bez Italije

Vreme čitanja: 8min | pon. 13.11.17. | 10:17

“Svaki čovek ima dve domovine – jedna je ona u kojoj je rođen, a druga je Italija...”

Nema tu mnogo filozofije, nema ravnodušnosti, nema sedenja na stolicama ni na ogradi, stvar je crna ili bela, taman kao i boje Juventusa koji, bilo to dobro ili loše, toliko često simbolizuje čitavu zemlju.

Izabrane vesti

U prvom slučaju, vi ste poklonik one stare rečenice koju će izgovoriti Henrik Sjenkjevič. Pod odjekom Risorđimenta, pod stegom Kavura i posebno Garibaldija, pašće to na um velikom piscu dok se bude molio za svoju Poljsku i za svoju Italiju u malenoj crkvi po imenu Domine Quo Vadis – tu je i nadenuo ime svom verovatno najpoznatijem romanu – u Rimu, na samom početku Apijskog puta: “Svaki čovek ima dve domovine – jedna je ona u kojoj je rođen, a druga je Italija...”

Osećate li to u sebi, dakle? Gutljaj kapućina, šuštanje roze stranica Gazzette dello Sport, aroma mora, pica i pasta, topli zidovi italijanskih gradova na primorju (a u Italiji je sve nekako na primorju, čak i kad je gore u brdima), brektanje vespe, Sanremo, Umberto Toci i Adrijano Ćelentano na radiju na kojem su od izgovora spikera brže jedino reklame, šarena televizija i komentatori koji ne taje za koga navijaju, stadion sa betonskom tribinom na koju sunce baca senku tačno do pola i aplauz kad se meč završi 0:0, gestikuliranje rukama, mafija i njeni pali borci, mama koja se i dalje brine o svom sinu, najsređenije žene na svetu koje su ubeđene da neće postati iste takve mame, a hoće, nema im druge, svađa na krv i nož oko toga da li je bolji grana padano ili parmiđano, a da li panetone ili pandoro s maskarponeom, i to što od malena znate da li i zašto navijate za Juve, Milan, Inter, Romu, Lacio, Napoli, pa i Fjorentinu, Torino, Samp, Đenovu, Leće, Parmu, Atalantu...

KVOTE ZA MEČ ITALIJA - ŠVEDSKA  

Ako osećate, čestitamo, vi ste pomalo Italijan, sticajem okolnosti, tjah, šta ima veze šta piše u krštenici, rođen na Balkanu, ali uvek, a tek nepogrešivo nedeljom od 15 časova, zagledan na zapad, tu preko Mare Adrijatiko...

I u isto vreme, žalimo slučaj, jer vam večeras, kada zlosrećna Italija nesnađenog Đampjera Venture bude pokušavala da dostigne deficit iz prvog meča u Švedskoj, neće biti nimalo lako.

U drugom slučaju, vi ste mrzitelj svega italijanskog i iako nećemo sada ulaziti u geštalt-analizu kako vam se to desilo, jer bi ovaj tekst postao previše ličan, moramo vam ipak reći da ste pomalo mizantrop, i verovatno nemate previše iskrenih prijatelja u životu...

Šalu na stranu, mada šala baš i nije, vi ste pristalica druge škole mišljenja, koja u Italiji – a posebno italijanskom fudbalu, jer o njemu je danas prevashodno reč – vidi izvor ili razlog raznog zla, konstantnog provlačenja i prisvajanja zasluga i uspeha koji nisu uvek belodano ostvareni na terenu.

Vi se gnušate defanzive, vi seirite kada im ne ide dobro, vi se radujete što Ventura ne vidi u kakvoj je formi Insinje i što mu je klupa jača od prve postave u prvom meču baraža, vi se nadate da je ovo samo početak posrtanja Azura, koje nikada nećete nazvati Azurima jer mislite da im tako tepate, vama je pošla voda na usta kada ste videli rezultat iz Stokholma i prilježno ste na svoj Fejsbuk profil podelili vest sa naslovom “Možete li da zamislite Mundijal bez Italije?”...

Ne možeš se ubeđivati s čovekom oko Italije, davno sam to shvatio, ono sve u sebi imaš ili nemaš, gubiš živce samo.

Nije to ni cilj ovog teksta, daleko bilo, stvar je samo u tome da možemo, zaista, zamisliti Mundijal bez Italije, prvi put posle 1958. godine, ma koliko nam to bilo tužno u najavi. Možemo, verujte.

Samo...

Onda nema skoro ničega, izvinite na tautologiji, i to je pomalo italijanski, što fudbal čini fudbalom, a veliko takmičenje velikim takmičenjem.

Ne govorimo o četiri titule prvaka sveta, samo jednoj manje od Brazila, već o tome da niko ne može da iznenadi kao Italija, dobro ili loše, nijedan tim – valjda to ukapiraju i u Milanu večeras, pa slave uprkos Venturi – nije toliko genijalan kada je proklet, nijedan toliko fascinantan kada je otpisan i nijedan ne ume toliko da podbaci kada ih svi kuju u zvezde...

Može Mundijal bez Italije, ponavljamo, ali onda nema posnih pedesetih kada se svi oporavljaju od Drugog svetskog rata, samo Italija ne može da se oporavi od pogibije Torineza na brdu Superga; nema ni sramote kada ih 1966. u Engleskoj, u jeku vladavine katenaća i dominacije Intera, u timu u kojem su Macola, Faketi i Đani Rivera, ponizi Severna Koreja. Na povratku u domovinu, najteže prolazi Điđi Meroni, gađaju ga na aerodromu paradajzima, ne zato što je bio najgori, jer svi su bili loši, nego zato što se mangupira sa tom dugom kosom...

ĐIĐI MERONI: Čudesni let Torinskog leptira u neverovatnom krugu smrti (VIDEO)

Onda nema, kao četiri godine ranije u Čileu, toliko tuče i nasilja na terenu da mora da se umeša policija – ima ta slika kada Đorđa Ferinija doslovno privode čileanski karabinijeri – u onome što će u ružnijoj medalji istorije fudbala postati poznato kao “Bitka u Santjagu”. Pa vi posle toga pravite viceve da Italijani ne vole da idu u rat...

Nema, ni u primisli, ludila kao što je bio Svetski kup 1970. godine: jedan jedini gol u tri utakmice u grupi bili su dovoljni da se prođe dalje, a onda četiri komada Urugvaju, pa 4:3 protiv Zapadne Nemačke u možda drugoj najboljoj utakmici svih vremena na Mundijalima, jer će prvu odigrati dvanaest leta kasnije, doći ćemo i do toga, a onda ih sa 1:4 pocepa Peleov Brazil, pretekne ih po broju “Zlatnih boginja”, ili trofeja Žila Rimea, svejedno, odsvira kraj katenaću i natera ih da se okrenu unapređenoj verziji, što će se sve do sredine osamdesetih, dok i nju ne prokuže, zvati “Zona mista” ili, jednostavnije, “il gioco all'Italiana”.

Nema, bez Italijana, sudara filozofija, one napadačke koju bi predstavljali Južnoamerikanci ili Evropljani nalik na Holanđane, i opreznog mediteranskog shvatanja igre kakvo niko nikada nije uspeo da replicira, jer samo su Italijani imali trenere, ne, profesore sposobne da menjaju sistem uvek u nešto novo, uvek za taktički korak ispred ostalih.

Nema ni Haitija 1974., zamislite, od svih reprezentacija na ovom svetu Haiti bude taj koji prekine neverovatni niz Dina Zofa na broju od 1.143 minuta koliko nije primio gol, nema čudesne generacije iz 1978. koja strada upravo u tom alegorijskom duelu shvatanja života i fudbala od “totalnih” Holanđana, a nema ni osvetnika iz 1982.

Može Mundijal bez Italije, ponavljamo, ali ko će onda da uradi ono što je Italija uradila tog leta? Da prođu iz grupe sa tri remija, da prođu samo zato što su postigli jedan gol više od ubogih Kamerunaca, da prođu iako Paolo Rosi izgleda kao da je mislima daleko od Španije, od fudbala, samo da se probudi kada je najvažnije, da usade Brazilu, moćnom Brazilu, strah kada pobede Argentinu, i onda s njima zapodenu bitku koja se i danas prepričava s jednakom strašću kao i pre četrdeset godina u Rimu, s jednakom gorčinom kao i pre četrdeset godina u Riju...

Pas Kontija, pa centaršut Kabrinija i eto ga Rosi, glavom, za vođstvo koje će brzo poništiti Doktor Sokrates posle duplog pasa za Zikom, na prvu stativu. Onda opet Rosi kidnapuje jednu loptu, i Brazil napada, i napada, sve je žuto sve dok Falkao, omiljeni sin Rome, ne opali levicom, svi misle, aha, gotovo je, ne može Italija da se vrati posle ovog, ali rekli smo vam da je to jedna sasvim druga igra kada su u nokdaunu, korner je i Tardeli je i opet je Rosi za het-trik, i mogle su sve novine ovog sveta da plaču da je tog dana umro fudbal, ne, on se nanovo rodio, jer ono što ćemo gledati u narednim dekadama je ono što su Bearcotovi momci igrali tog popodneva na starom, sada porušenom stadionu Espanjola...

Ono posle, finale sa Zapadnom Nemačkom, kada se probudi i Altobeli, pa to nije moglo biti drugačije posle takvog meča sa Brazilom...

Italija je i 0:2 od Platinija 1986, Italija je i ružna maskota “Ciao” i Toto Skilaći koji se iznebuha pojavljuje i barem polovina stadiona u Napulju koja navija za Argentinu 1990, a Maradona i ortaci se opet provlače na penale, kao protiv Jugoslavije; Italija na Mundijalima, to je i još jedan plač Afrikanaca kada se izmigolje moćnoj Nigeriji 1994. i repić jedinog fudbalskog Bude pred penal kojim Brazil namiruje dugove od pre 12 leta; Italija su još jedni izgubljeni penali protiv domaćina 1998. i čudesno provlačenje četiri godine kasnije, kada Trapovi nepovezani majstori gube od Meksika pre nego što glavom – glavom! – pogađa Alesandro del Pjero, namešta im se sve kako treba, ali im se ne nameštaju sudije i Južna Koreja, malo je reći kontroverzno, ide dalje.

Nema toga, da znate, ako u gradu Enca Bearcota večeras njegov nemušti naslednik Đampjero Ventura ne batali svoju sujetu, i pusti istoriji na volju.

Sledeća generacija, hajde još i o njima, je baš nikakva, odlaze u Nemačku u jeku još jedne afere, još jednih nečistih ruku u Kalču, penal protiv Australije u devedesetimnogom minutu, a onda blickrig Grosa u stodvadesetimnogom minutu sa Nemcima, pa jedan momak po imenu Materaci, tek da opet zakukaju vajni komentatori o tome da je fudbal umro; dođu Italijani, valjda, s vremena na vreme da ga sahrane, a onda pošalju papu da ga vaskrsne, šta li...

Nema ni toga, pa šta, reći će oni drugi?

Može, dakle, Italija bez Mundijala, ma može i Mundijal bez Italije, nikakav problem, ako ste spremni da zanemarite čitavu ovu istoriju, a to je istorija fudbala u malom, ako vas baš briga da očekujete iznenađenje i one koji su najbolji kada su najgori i obrnuto, ako, na kraju krajeva, imate samo ovu domovinu u kojoj ste sticajem okolnosti rođeni, i ako, recimo i to, pomalo mrzite život i nemate mnogo iskrenih prijatelja, čestitamo, dragi mizantrope, i želimo sve najbolje vašoj Švedskoj večeras na San Siru.

PišeMarko Prelević, urednik magazina Nedeljnik i kolumnista MOZZART Sporta;

(FOTO: Action images)


tagovi

Serija Areprezentativni fudbalfudbalska reprezentacija ItalijePrelazziMundijal 2018Italija

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara