""
""

PRELAZZI: Glavati Mandrak sa Monumentala

Vreme čitanja: 7min | sub. 15.07.17. | 08:38

“La boba” - onaj potez kada stopalima i govorom tela toliko sakrije loptu u nameru od protivničkog beka da ovom ne preostaje ništa drugo do da raširi noge kao tunel, ili da fizioterapeutu mahne po novu porciju diklofena, jer bol u kičmi možeš da zalečiš, ali obraz ne možeš tako lako

Zgodni su ti tekstovi “Kucamo na vrata zaboravljenih asova”, znaš da će imati dobru prođu, vole ljudi da se sete heroja iz detinjstva i sebe kad su bili mladi i puni nade.

Izabrane vesti

To važi čak i ako nikada nisu gledali fudbalere o kojima je reč. Jednostavno, priče o velikim igračima, ma iz kog perioda da dolaze, golicaju tanane emocije i donose osmeh na lice, makar se vrlo brzo prometnule u tegobne teme o tome kako je nekad bilo, a vidite kako je danas, i tome slično...

“Bivši asovi” su, kao i sva nostalgija, nešto poput poezije Mike Antića ili Vita Nikolića po srpskim internetima, ili oni klipovi o Jugoslaviji, Branku Kockici i Jovanu Bulju po društvenim mrežama; taj kolumnistički “Trezor”, otvoren non-stop, doneće vam i pet-šest-dvesta sigurnih lajkova u najavi...

Zgodni su ti tekstovi jer se lako čitaju, ali se, verujte, još lakše i pišu; kako su oni – a ima ih za svačiji ukus – plesali po terenu, šesnaestercu ili gol-liniji, tako lako prsti pletu po tastaturi...

Ali šta ćemo sa onima koji nisu ni tamo ni ovamo, onim igračima koji su ostali u limbu, na ničijoj zemlji, u čekaonici slave, obožavani u uskim krugovima poštovalaca i slučajnih znanaca (i još slučajnijih znalaca) ali ne previše poštovani u širokim masama?

Njihova vrata uglavnom drežde zatvorena, s paučinom po ćoškovima i sa zarđalim ključem u bravi, retko ko ih se seti, i za dan bezbednosti i mimo njega; to su oni fudbaleri koji su mogli mnogo, i u njih je, dok su bili klinci, uloženo bezbroj redova i pogleda zajapurenih skauta i drugih izaslanika, a da svoj potencijal nisu ispunili. I još je gore kada za to niko nije kriv – ni povreda, ni trener koji ih je mrzeo, pa ni luda glava, samo se, eto, tako desilo.

(Nije li “samo se tako desilo” jedna od ružnijih stvari koje možete izreći o nečijoj sudbini?)

Baš kao junak ove priče, koji ovih letnjih dana privodi svoju karijeru kraju. Čini to polako, u brazilskoj drugoj ligi, veran posrnulom velikanu i njegovim navijačima, koji su mu čak i pesmu ispevali, sve sa gitarama i sa horom – “El Mandrake, es um craque, el Cabezon!” glasi njen refren na portugalskom (i ko bi rekao da je hipnotizer iz davno zaboravljenog stripa i dalje popularan u Brazilu; on je as i Glavonja, kaže ostatak stiha) – uvek ćutljiv kada ga pitaju da li je sve zamišljao drugačije.

Znam da mi jesmo, a neka “mi” u ovom slučaju bude na desetine, stotine, hiljade ljudi koji su, tamo na prelazu dva milenijuma, sate i sate poklonili fudbalsko-taktičkoj zgubidanosti nazvanoj Championship (kasnije Football) Manager.

Retki su tada znali kako stvarno igra, pa čak i izgleda, Andres D'Alesandro, ali je on u izmaštanom svetu nula i jedinica na seminalnoj igri bio ubedljivo najbolji i najuzbudljiviji AMC, popularna “desetka”, “fantazista”, još jedno argentinsko čudo u najavi...

Tako je bilo i u “pravom životu”. Sićušni, na kratko ošišani dečak, čija je glava morala biti toliko velika da u nju spakuje sve trikove koje bi prodavao vršnjacima i mnogo starijima na terenu – zaštitni znak postaće mu i do danas će ostati “La boba”, onaj potez kada stopalima i govorom tela toliko sakrije loptu u nameru od protivničkog beka da ovom ne preostaje ništa drugo do da raširi noge kao tunel, ili da fizioterapeutu mahne po novu porciju diklofena, jer bol u kičmi možeš da zalečiš, ali obraz ne možeš tako lako – i kojeg će zbog toga prozvati “Glavonja”, bio je jedan od dva svetlucava bisera River Plate na samom početku ovog veka, promovisan u prvi tim da zameni sjajnog Pabla Aimara, koji će otići u Valensiju.

Drugi biser je igrao ispred njega; bio je to pola godine mlađi Havijer Saviola.

Svakog nadarenog argentinskog dečaka koji igra u sredini terena pomilovalo bi, od prvog treninga, sunce i u isto vreme bi ga tukao grad veličine oraha. Ponosna nacija je toliko dugo čekala “sledećeg Maradonu”, i sledećeg Buručagu, i sledećeg Ardiljesa, i sledećeg Verona, i sledećeg Rikelmea, i od svakog bi klinca bili uprti milioni očiju: opa, da li je to baš on?

D'Alesandra, poteklog u La Paternalu, gde je radio kao raznosač pice i trčao na treninge Rivera, onaj najveći među pobrojanima umeo je često da pomene, da ga rukopoloži za svog naslednika, da onako usput zapazi da ima nagoveštaja “zlata” u tom klincu; i možda bi – sigurno bi – priča o Andresu bila manje gorka da nije bilo toga.

Ovako, “Glavonja” je bio loše čuvana tajna Monumentala, i iz vikenda u vikend u loži bi se smenjivali ljudi od najvećeg poverenja predsednika klubova kao što su Milan, Inter, Juventus ili Barselona.

Pokoravanje planete na Svetskom prvenstvu 2001. godine, kada su se Saviola i on na domaćem terenu poigravali sa konkurencijom (7:1 protiv Egipta i 5:1 protiv Jamajke bili su samo zagrevanje za eliminacionu fazu: dva gola Kini, het-trik Saviole protiv Francuske, pet komada Paragvaju u polufinalu i laganih 3:0 na kraju protiv Gane), samo mu je podiglo cenu...

(... Okej, i ocene na Championship Manageru, pa je D'Alesandra sebi morao priuštiti svaki taktičar koji je držao do sebe.)

Verovatno je Andres D'Alesandro pogrešio na prvom evropskom koraku, i već tada se njegov san o pokoravanju Starog kontinenta i makar imitiranju, ako ne i praćenju velikog Dijega, počeo rušiti. Folksvagen je obezbedio dovoljno veliku sumu i Argentinac se preselio u Volfzburg, dobrih pola decenije pre nego što je taj klub došao do titule prvaka.

Industrijska Nemačka, posebno ona osuđena na sredinu tabele, nije prijala lakonogom D'Alesandru, i mimo nekoliko driblinga i golova koji su pokazali da u toj glavi još ima dovoljno vica i štosa, njegova karijera je, u doba kada se očekivao najveći napredak, bolno stagnirala.

Sa svakom prosečno odigranom utakmicom pritisak je rastao i rastao, u začaranom krugu iz kojeg se ne izlazi bez mnogo sreće ili magije.

Nesuđeni fudbalski Mandrak kao da je tamo preko bare ostavio i svoj šešir i svoje trikove, i na poludecenijskoj turneji po Evropi izgledaće previše često kao da šmira i da čeka da se nešto desi samo od sebe. Ni totalno apatičan ni sa žarom u očima, ni trunka onog napaljenog klinca ni spremnost da već baci peškir i digne ruke... Nedovoljno pitom da bude poslušan, dovoljno samouveren da bude nadobudan.

Pozajmice u Portsmut, kod Harija Rednapa koji je uvek obožavao takve igrače, pa u Saragosu koja je bila u slobodnom padu (i gde će se svađati sa trenerom Viktorom Fernandesom), nisu mu donele boljitak, i već 2008. godine, svega pet leta posle dolaska u Evropu, Andres je opet bio u svojoj Argentini, mada će iz San Lorenca ubrzo otići u brazilski Internasional.

Pojavljivaće se u medijima samo povremeno, uglavnom ne po dobrome: ili kadase potukao na jednoj utakmici, ili kada je – o, kako su samo to sa slašću dočekali engleski tabloidi – na donjem delu stomaka istetovirao sopstveni lik.

I evo ga, osmu godinu troši ta zaboravljena, nesuđena zvezda – prošlog leta bio je na polugodišnjoj pozajmici u svom Riveru, ali se vratio – u trostrukom prvaku Brazila, dvostrukom osvajaču Kopa Libertadores i sopstveniku jednog trofeja za najbolju ekipu sveta (kada je 2006. anonimni Adrijano Gabiru tukao Barselonu), gde je više od heroja.

Ne samo da i u 37. godini života pokazuje da još zna lopte, D'Alesandro kao da tek sada igra kao preporođen, kada je prestao bilo kakav pritisak na njega, kada je čak i Internasional “dogurao” do druge lige, Serije B, u kojoj je ubedljivo najveći klub, što se vidi i po prosečnoj poseti (oko 20.000 ljudi gleda svaki meč Internasionala, na drugom mestu je Seara sa 12.000, dok svi ostali jedva da prikupe po dve-tri hiljade duša na stadionu).

Iz utakmice u utakmicu, D'Alesandro – inače kapiten kluba boje “kolorado” – ili je strelac ili asistent, zaključno sa utorkom uveče po našem vremenu, u pobedi baš nad Searom, 0:2.

Taj čudesni plejmejker uradi svoju “La bobu”, ceo stadion  se smeje i aplaudira, gurne loptu do Nikolasa Lopeza i podseti na stare dane, kad je bio plejmejker Rivera, i kad je bio samo tekst koji se smenjivao na našem ekranu...

Ista je sudbina, manje ili više, snašla i ostale njegove ispisnike iz te i okolnih generacija Rivera, koji su bljesnuli u mladosti i polako se gasili: ponajmanje Saviolu, ali i njega, kao i Aimara ili Santjaga Solarija.

Ne moramo, zato, da kucamo na njegova vrata, nateraće nas to na svađu da li je on uopšte as ili samo neko ko se mogao asom zvati.

Dovoljno je da negde u špajzu pronađete prastari disk, može onaj u crvenoj kutiji na kojem piše Championship Manager 01-02, i lopta marke “Umbro” (ako dohvatite prethodnu verziju, omot je plavi a lopta je “Mitre”), pa da ga instalirate i zavrtite, i spremite desetak miliona virtuelnih funti.

I eto, već kroz koji minut, Mandraka: Andres D'Alesandro, veći nego što je ikada bio, veći nego što će ikada biti.

PIŠE: Marko Prelević, urednik Nedeljnika i kolumnista MOZZART Sporta

(FOTO: Action images)


tagovi

Andres D'AlesandroArgentinaJužna Amerikameđunarodni fudbalPrelazziRiver Plejt

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara