PRELAZZI: Gvardiola i Tuhel, dva ratna havera

Vreme čitanja: 6min | sre. 18.04.18. | 10:37

Dva prijatelja, sa istim shvatanjem suštine fudbala, na čelu dva zavađena kluba, koji predstavljaju dve neprijateljske zemlje? Takav spektakl još nismo gledali...

Jedan je to od arhetipskih zapleta: dva prijatelja koja se, sudbina ume da bude tako okrutna, nađu na suprotnim stranama. O, književnost i filmska umetnost prosto ne mogu da ih se zasite. Liland i Kejn iz remek-dela Orsona Velsa, jedan posvećen principima, drugi u trci za profitom i tabloidnim naslovima; ili Juda Ben Hur i njegov ortak iz detinjstva, Rimljanin Mesala, prvi sanjar o slobodi svog naroda, drugi ubeđen u ovozemaljsko carstvo...

Nije da bi čak i prevejanom direktoru kastinga bilo jednostavno da podeli ovako crno-bele uloge kada su mu na talonu samo dva imena – Pep Gvardiola i Tomas Tuhel.Teško da bi ijedan od njih dvojice a priori pristao na rolu negativca. Iako će, obistine li se najave o narednoj Tuhelovoj profesionalnoj stranici, biti mnogo spremnih da mu odmah stanu na kičmu i nazovu ga prodanom dušom...

Izabrane vesti

Dobro, nije ni da su Katalonac i Nemac neki bogznakako bliski drugari, mada kažu da su tog decembra 2014, na jednoj romantičnoj večeri u Minhenu, kliknuli bolje nego, kad smo već kod filmova, Ilsa i Rik u crno-beloj Kazablanci...Legenda kaže da je, na insistiranje Gvardiole, tadašnji tehnički direktor Bajerna Mihael Rečke organizovao susret u jednom restoranu. Tuhel je tada bio poželjna udavača, pošto je uzeo šabat posle mandata u Majncu i merkao brojne ponude. Više od svega je merkao način na koji igra Pepov Bajern, mada će vazda tvrditi da je sve izgledalo savršeno u Barseloni.

ŠTA SE DESILO NA VEČERI U MINHENU?

Tomas je još na početku karijere postao navijač Barselone i navijač Pepa Gvardiole, do granice idolatrije. A posvećenik, ma ludak poput Gvardiole, gledao je sve, pa i Majnc koji je iz sezone u sezonu napredovao, sve dok se nije dokopao i Evrope, igrajući fudbal zbog kojeg su čak i anti-bundesligaši prebacivali na Eurosport...

Dvojica trenera su se te večeri skontala na keca. Ako lažu nemački mediji, koji su nedeljama balavili nad tim susretom, lažemo sočno i mi vas: Gvardiola i Tuhel su noć završili pomerajući karafindl, crtajući taktike, prazne i brisane prostore, i mereći kolika tačno debljina stolnjaka, pardon travnjaka, treba da bude. (O perfekcionizmu suverenog vladara Engleske – ne i Evrope! – mogli ste da čitate pre neki dan na MOZZART Sportu.)

Prigušeno, pa otvoreno divljenje te noći se pretvorilo u prijateljstvo, koje će nakratko preći “samo” u poštovanje, kada Tuhel na neki način napravi prvu izdaju svog duhovno-fudbalskog oca i prihvati ponudu da zameni Jirgena Klopa u Dortmundu. Imalo je to smisla, naravno, uželeo se čovek fudbala, Borusija je imala sjajnu osnovu, i trebalo je samo Jirgenovu opsednutost presingom i ubitačnim kontrama zameniti ljubavlju prema posedu lopte i lepoti od koje ne mora da se umire.

I ko zna kako bi se završilo sve one sezone, da u bizarnom incidentu nije napadnut autobus Dortmunda, a iz tog šoka ni “Žuti zid” nije mogao da ih trgne, pa su izgubili od poletnog Monaka u onom četvrtfinalu Lige šampiona...

Zbog toga će ga, a još više zbog poverenja koje ima u mlade igrače i sposobnosti da aktivno učestvuje u njihovom razvoju, zbog toga će ga, ali to je sada već priča koja je sve manje verovatna, mnogi videti kao idealnog naslednika Arsena Vengera i jedinog koji bi mogao Arsenal bez revolucije odvesti do naredne faze postojanja...

Tuhel je, kako govore poslednje vesti, bio van konkurencije za severni deo Londona, pošto se tamo i dalje ne zna ko će plaćati popijeno, a German i prznica u njemu ne dozvoljavaju bilo kakve disonantne stavove.Bajern mu je izmakao jer mu se može da mu Bajern izmakne, a izgleda da nije gajio ni obostranu privlačnost sa Abramovičevim tumaranjem po avetinjskom Stamford Bridžu; i privoleli su ga, vele, istočnjačkom carstvu, i pominje se, sve glasnije, kao naslednik Unaija Emerija u onom čudnom naftno-političko-fudbalskom eksperimentu u Parizu.

PSŽ I SITI - BORBA ZA PREVLAST PETRODOLARA

Laici bi slegli ramenima i pomislili da je dobro, makar za njihovo prijateljstvo, što se Tuhel i Gvardiola, dva ozbiljna fudbalska mislioca, sem ako se ne desi neki veleobrt, neće direktno sudariti u Premijer ligi dogodine.Zaljubljenici u taktiku bi mogli i dobrano da se rastuže, ali istina je da će Katalonac i Nemac biti mnogo više na nišanu jedan drugom u direktnom duelu Pari Sen Žermena i Mančester Sitija, čak i da se ta dva šampionska kluba dogodine ne sretnu u najskupljem takmičenju, nekmoli u njegovoj završnici...

Jer Siti i PSŽ nisu samo fudbalski projekti koji treba da pokažu snagu petrodolara, pa ni to kuda ide fudbal. Oni su direktno suprotstavljeni rivali u čudnoj, postindustrijskoj borbi za prevlast u Persijskom zalivu i na Starom kontinentu, borbi čija je žrtva, ili čiji je glavni dobitnik (zavisno od vašeg gledanja na količinu novca), ova igra, koja je to sve manje.Posredi je natezanje naftom i prirodnim gasom podmazanog konopca između Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata, trka za ponos i prestiž između katarske vlade koja u Pari Sen Žermenu vidi savršeno plovilo za pokazivanje mišića i širenje globalnog uticaja, i Abu Dabija, prvenstveno familije Mansur, koji predvodi diplomatsku ofanzivu protiv čelnika manje države.

Kada su se pre dve godine, u četvrtfinalu Lige šampiona, sastali PSŽ i Siti – ne zna se ko je bio manje dorastao toj velikoj sceni, uprkos prisustvu i Ibrahimovića i Kavanija, i De Brujnea i Aguera – bila je to utakmica sa mnogo slabijim ulogom nego što će to biti potencijalni naredni susret ova dva kluba.

U taj će rov – tu se ne preza ni od kakvih argumenata: tu su i vazdušne i druge blokade, i optužbe za finansiranje terorizma, i povlačenje diplomata, i pretnje moćnijim saveznicima, i dobijanje organizacije Svetskog prvenstva po svaku, ama baš svaku cenu, i dovođenje Nejmara i Mbapea, i dominacija u Premijer ligi, i injekcije čistog keša koji služi za smejanje u lice nečemu što se na papiru nazvalo “finansijski fer-plej” – uskočiti, ni krivi ni dužni, momci koji su pre samo četiri godine onoliko bezbrižno postavljali biber i so na mesto Matsa Humelsa i Havija Martineza...

Dva prijatelja, sa istim shvatanjem suštine fudbala, na čelu dva zavađena kluba, koji predstavljaju dve neprijateljske zemlje? Takav spektakl još nismo gledali...

KRIĆE SE DOK BUDU ISPIJALI TRADICIONALNO VINO

Hoće li Pep i Tomas morati da se kriju kada budu ispijali tradicionalno vino? Hoće li, poput boksera koji se na merenju pitbulovski zaleću jedan u drugog, a privatno sparinguju i pričaju viceve, u potaji razmenjivati taktičke ideje i smejati se čudnoj situaciji u koju su ih smestili njihovi arapski patroni? Može li fudbal i s jeseni 2018. da ne haje za geopolitičke partije šaha, nego da sve ostane onamo gde je najlepše – na terenu?

Da, kada se završi ludilo letnjeg prelaznog roka, u kojem će, kako se sada čini, i Gvardiola i Tuhel imati odrešene kese i ruke, počeće prava stvar i zaboravićemo, makar devedesetak minuta, na sve efemerne stvari.

Biće i taj avgust izazov za Nemca, utoliko pre što je cilj svakog učenika da nadmaši svog senseija: ako ode u Pariz, Tuhel bi po prvi put mogao zaista da skocka tim po svojoj meri, ne računajući nesređenu situaciju sa Nejmarom, kao najvećim adutom katarskog emira za pridobijanje srca i novčanika svetske javnosti.

Tuhel opet pored terena, sa taktikom nacrtanom pomoću karafindla i sa željom da pokaže da je prevazišao idola i prijatelja Gvardiolu, to je – koliko god da nam je preko glave para i svega što nije fudbal - nešto čemu se treba radovati. 

Piše: Marko PRELEVIĆ, urednik magazina Nedeljnik i kolumnista MOZZART Sporta

(Foto Action Images)


tagovi

Pep GvardiolaTomas TuhelPrelazzi

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara