"Miču"
"Miču"

PRELAZZI: Miču, karijera na 78 obrtaja

Vreme čitanja: 7min | sre. 19.07.17. | 11:19

Ostaće ona jedna jesen kad je igrač od dva miliona funti u malenom Svonsiju bio bolji i zanimljiviji za gledanje od Luisa Suareza i Gareta Bejla, ostaće pesma We will Michu, ostaće opomena svim ikarima ovog sveta

Miču

Nije to sigurno bila poslednja zvrčka Antonija Kasana. Čovek za koga bi epitet „nestašni“ bio kao da kažete da je papa pomalo vernik, uspeo je ponovo, u jeku milionskih transfera, prvih prijateljskih utakmica velikih klubova i prvih evropskih sudara nas liliputanaca, da postane vest sedmice; da vas natera da se setite golova, poteza i izjava ludog brata, da se u makar polovini „njegovih gradova“ – od Barija i Madrida do Đenove i Verone – svet ponovo zavrti oko FantAntonija, kao nekad dok je bio najgore čuvana tajna obale Jadranskog mora...

Izabrane vesti

I možda je planeta stala u tim težišnim tačkama Antonija Kasana, ali njegovo nolens-volens imalo je i drugu posledicu, okej, ne preterano bitnu za istoriju fudbala, no probajte to da kažete glasno u Asturiji ili u Velsu, pa ćete dobiti prekorne poglede ili batine, ako ste baš bezobrazni: u nulti plan je Italijan bacio jedno drugo penzionisanje.

Ono posle kojeg nema nazad jer je posredi mnogo ozbiljniji lik od našeg rošavog prijatelja.

Ako je Kasano primer čoveka koji je uzleteo, pa se strmoglavio, onda je Ikarov let Migela Pereza Kueste bio nešto poput Kasana na „fast-forward“, na 45 ili čak 78 obrtaja: došao je niotkuda, nahrupio sa svojih 185 centimentara na vrata iza kojih se kriju legende, a onda se strmoglavio u ponor.

Toliko blizu sunca i slave, heroj koji je igrao samo dve jeseni i proleća.

Miču, od utorka, 18. septembra 2017. penzioner, bio je ružno asturijsko pače – najgori diplomac generacije matičnog Real Ovijeda u kojoj su potekli njegovi ispisnici Huan Mata i Santi Kazorla – koji je jedne godine, u gradu labudova, sasvim slučajno saznao da je mnogo gracioznija fudbalska ptica.

Doveden u Svonsi u 27. godini, na insistiranje Mihaela Laudrupa koji ga je gledao u Rajo Valjekanu i za svega dva miliona obezbedio zamenu za Gilfija Sigurdsona – bio je to najbolji posao u istoriji kluba iz Velsa, govoriće često danski stručnjak – Miču je ubrzo prećutno prekomandovan sa „desetke“ na neku vrstu lažne „devetke“, gde su njegova prefinjena tehnika, mirnoća i krakatost mogli da dođu do izražaja.

Bilo je to, govorili su zapanjeno nakon što je u prvoj sezoni u Premijer ligi postigao 18 golova (i još četiri u dva kupa), kao kada bi Frenk Lampard igrao u špicu, ili kao kada bi Maruan Felaini – znate onaj Murinjov trik kada ga gurne napred – znao lopte.

Jedan od njegovih najvećih obožavalaca bio je ser Aleks Ferguson, koji bi ga sigurno doveo leta 2013. (možda i zato što je Miču dugo koketirao sa Arsenom Vengerom, pa bi Škot želeo da i poslednji put nadmudri Francuza) samo da nije otišao u penziju. Nije teško zamisliti da bi Fergi od njega napravio unapređenu verziju Berbatova, posebno jer je Miču, iako širokog rama, mogao da igra na nekoliko pozicija na terenu jednako dobro.

Miču

Izgledalo je, jedno godinu dana, kao da je planeta pod nogama dugokosog Mičua, a medeni mesec produžio se i u jesen 2013. godine, nakon potpisivanja novog ugovora sa Svonsijem. Septembra 2013. Velšani su sa 3:0 tukli Valensiju na Mestalji, uz gol i asistenciju Španca, a dve nedelje kasnije, Miču se našao u startnoj postavi reprezentacije Španije, kao zamena za tada povređenog Davida Vilju, u kvalifikacionom meču za Mundijal 2014. protiv Belorusije.

U novembru, Miču će na derbiju protiv Kardifa doživeti povredu, i ništa više neće biti isto.

Laudrup se oslanjao na njega toliko da je požurio njegov povratak, zbog čega će mu se ozleda vratiti; dok se mučio po klinikama i s terapeutima, Danac koji ga je voleo (i koji je klubu doneo prvi trofej, Liga kup) smenjen je, a na njegovo mesto postavljen je Gari Monk, Mičuov doskorašnji saigrač, koji je imao druge taktičke zamisli i koji je još u svlačionici počeo da sumnja da su Mičuu ponude i medijski napisi zavrteli mozak, da nije više lojalan Svonsiju i da se ne daje koliko se davao kada je onog leta stigao iz Valjekana.

Dolazak novog trenera uvek je šokantna stvar, no možda se premalo psihološki analiziraju situacije u kojima jedan igrač postaje trener. Taj nije neko sa strane, već čovek koji iznutra poznaje sistem i zna kako diše svlačionica, ko je s kim dobar, a ko koga ne podnosi, te ovakvi potezi mogu da budu pun pogodak ili strahoviti promašaj.

Monk je bliži drugoj kategoriji. Beskompromisni borac iz zadnje linije želeo je, pre svega, da razbije „špansku kliku“ koju mu je Laudrup ostavio u amanet, pa je „Svonselona“, kako su umeli da zovu klub belih dresova, uskoro ostao bez većine svojih Španaca, a Miču – povređeni Miču – bio mu je idealna meta za pokaznu vežbu.

Povezano s tim ili tek slučajno – ako slučajnosti u ovom poslu postoje – u medijima su počeli da se pojavljuju sve čudniji tekstovi o Špancu. Te mu je nestalo strasti, te je frustriran, te mu nije dosta novca, te je on i inače bio usamljenik koji ne može da se snađe nigde... Pozajmica s pravom kupovine u vreli Napulj nije oživela Mičua, povreda članka se vratila, operisan je opet, i opet, i opet, i nije uspeo da u Seriji A pokaže ono što je u Segundi, Primeri i Premijer ligi.

Miču s trofejom Liga kupa

Igrač koji je doveden za svega dva miliona funti, a onda za kratko vreme izgledao kao da je vredan najmanje dvadeset miliona, postao je bezvredan. I doslovno.

Možda najbrži, svakako spektakularni uzlet u Premijer ligi završio se bolnim padom u anonimnost...

Vest da je napadač, manje od dve godine posle igranja za špansku reprezentaciju i manje od dve godine uz stajanja uz bok Luisu Suarez po broju golova i asistencija, potpisao za anonimni i nižerazredni Langreo bila je bizarna, osvešćujuća, pogodna za tumačenja o vorholovskoj fudbalskoj slavi i za tekstove o momcima koji su i doslovno igrali samo jedno leto.

(Razumljivije je kada znate da je trener Langrea bio njegov rođeni brat, Hernan Perez Kuesta, ali opet to nije put kojim se češće ide. Langreo i njegov stadiončić postali su, zato, nezaobilazna stanica za pijane i dobro raspoložene velške turiste; po najmanje poker njih dolazio bi na svaki meč i pesma „We will Michu“ nije prestajala u toj bizarnoj sceni sa malih španskih terena...)

No ta odluka govorila je mnogo o Mičuovom sistemu vrednosti: mogao je, verovatno, da se šlepa još po nekim inostranstvima za nemali novac, da folira da je sve okej i da nabaci najbolju šminku kako bi zamazao bol od uništenog članka, ali on je odlučio da krene ispočetka.

Ne, iako optuživan u gotovo pravilnim vremenskim razmacima za nedostatak i za višak ambicije, Miču je svoj krst (u vidu hrskavice toliko istrošene da su mu kosti doslovno nalegale jedna na drugu, izazivajući nesnosan bol pri svakom pokretu) nosio ćutke, pokazavši da ima i dalje ljudskog u fudbalerima, da „uzmi novac i beži“ nije recept kojim se koriste baš svi, čak ni kada budu brutalno zaustavljeni na korak od slave, kinte i obožavanja.

Tražili su ga Sevilja, Aston Vila i Seltik, ali je Miču – kako prirodno, pristojno i kako zaprepašćujuće! – rekao da mu ne pada na pamet da potpisuje profesionalni ugovor ako nije u stanju da bude profesionalni fudbaler.

Miču u akciji

Nije se, iz obzira prema korenima, čak ni vratio u svoj voljeni Ovijedo – kojeg je, skupa s drugovima, spasao od bankrota 2012, pre nego što je etablirani klub iz Asturije dobio mnogo izdašnijeg gazdu, Karlosa Slima, jednog od najbogatijih ljudi sveta, pa će ove sezone nišaniti povratak u Primeru posle skoro dve decenije – znajući da tako kljakav (još) ne može da im pomogne.

Učiniće to tek leta 2016, nakon što je bio siguran da može da se da klubu. Lepi, onako engleski stadion Karlos Tartijere – inače, zbog brojnih Srba i Partizanovaca koji su igrali za Ovijedo (Jokanović, Nađ, Tomić) otvoren prijateljskom utakmicom između domaćina i Partizana – dočekao je svog sina i počeo da mu skandira, iz utakmice u utakmicu, vraćajući mu svu ljubav, ako već ne može da vrati novac.

Koliko je Miču voleo Ovijedo govori i anegdota koju su izronili španski novinari onog septembra 2013. kada je igrač debitovao za Furiju. Istog dana kada su svi pisali o novoj vedeti španskog fudbala, Miču je okrenuo telefon svog prijatelja, napadača Ovijeda Dijega Servera, pošto je na internetu pratio meč sedmog kola treće lige. Servero je postigao gol, a Miču ga je pozvao da mu čestita.

„Jesi li ti normalan?“, grmeo je Dijego na Mičua. „Dobio si poziv za reprezentaciju Španije, verovatno ćeš ići u Brazil na Svetsko prvenstvo, a zoveš mene da mi čestitaš na nekom glupom golu u Segundi B!“

Miču

Ovijedov talisman Miču, iako mentalno i fizički izmučen uspeo je da izgura sezonu 2016. na 2017. Igrajući na sredini terena i pazeći se od grubih startova postigao je jedan gol, Ovijedo je bio na dva boda od plasmana u plej-of za Primeru, ali koliko god da su glava i srce hteli, šta je mnogo bilo je previše...

Ovde neće biti naglog preokreta, Miču neće biti Kasano ne zato što ne voli Ovijedo i fudbal već baš zato što ih voli mnogo, previše.

Ostaće ona jedna jesen kad je igrač od dva miliona funti u malenom Svonsiju bio bolji i zanimljiviji za gledanje od Luisa Suareza i Gareta Bejla, ostaće pesma „We will Michu“, ostaće opomena svim ikarima ovog sveta. I udaljeni eho kojim odzvanjaju makar dva i po stadiona, onaj o igraču koji je jednostavno bio drugačiji.

Piše: Marko Prelević, urednik Nedeljnika i kolumnista MOZZART Sporta

(Foto: Reuters / Action Images)


tagovi

EngleskaEvropaMićuPrelazziPremijer ligaŠpanija

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara