""
""

PRELAZZI: Molim te, ne vodi me kući

Vreme čitanja: 6min | uto. 13.06.17. | 10:04

A onda su se pojavili oni. Svetlo u mračnom tunelu u koji je zapao fudbal. Sa pivom u ruci i s pesmom na usnama, sa rukama podignutim u vazduh za aplauz umesto stisnutih pesnica, sa duhovitim stihovima umesto grubih ratničkih koračnica

Moglo bi se to nazvati poslednjim mračnim dobom fudbala. Između lepršavih sedamdesetih, najavljenih Peleovom labudovom pesmom, ukrašenih totalnim fudbalom Holanđana, pojačanim sve većim prihodima od fudbala, zaokruženih smenama u FIFA (dolazak Avelanža), i devedesetih koje je odlikovala totalna komercijalizacija, osmišljena za zadimljenim stolom na kojem su kartali Berluskoni, Mardok, Hezus Hil i Bernar Tapi, smestile su se crne osamdesete, dekada u kojoj je fudbal iznedrio više loših nego dobrih vesti.

Izabrane vesti

Od glamura i slave stiglo se, za tili čas, doslovno do korote.

Smrti na stadionima i oko njih – Bredforda, Hejsela, Moskva, Hilzbro – sve manje gledalaca na mečevima najvišeg ranga u Engleskoj, Italiji, Španiji i Nemačkoj, defanzivni, predvidivi fudbal, skandali sa nameštanjem i drogama, jačanje desnice u gotovo svim državama, uključujući i socijaldemokratske Meke poput Švedske, i ponajviše pojava i procvat huliganizma, sve to je obeležilo nevesele osamdesete.

I baš kao što će svetska prvenstva u Meksiku i u Nemačkoj i simbolično obeležiti uzlet moderne igre, tako će onaj neefikasni Mundijal u Italiji – i ono finale u Bariju – biti pečat, slika i prilika jedne decenije.

A van terena? Prve jeftine karte i bolji standard koji je omogućio putovanja u inostranstvo, gangovi potekli iz radničke klase i očešani o pank kulturu s kraja sedamdesetih, imitiranje Ostrvljana, njihovog stila oblačenja i stila tučnjave, bili su zametak huliganskh firmi, a od međunarodnih utakmica napravili su bojišta u velikim gradovima.

A onda su se pojavili oni. Svetlo u mračnom tunelu u koji je zapao fudbal. Sa pivom u ruci i s pesmom na usnama, sa rukama podignutim u vazduh za aplauz umesto stisnutih pesnica, sa duhovitim stihovima umesto grubih ratničkih koračnica.

Neki novi navijači. Nekog novog fudbala. Nekih novih država. Nekog novog vremena.

U Škotskoj, bili su odraz novopronađenog patriotizma nacije koja je sve manje trpela ono što se događa preko tačerističkog plota. “Tartan Army” nastala je kao antiteza engleskim fudbalskim huliganima. Sve što su Englezi radili po stranim gradovima, Tartan armija radila je kontra. Ako su se oni tukli, Škoti su pevali. Ako su Englezi pljačkali prodavnice, Škoti su ljubazno stajali u redu. Ako su Englezi maltretirali bakice diljem Starog kontinenta, Škoti su im pomagali da pređu ulicu.

U Danskoj, taj kolektivni duh – nazvaće se i od tada će biti poznati kao “Roligans” (“rolig” na danskom znači miran) – pojavio se spontano, na Evropskom prvenstvu 1984.

Baš onom na kojem će Danci igrati najbolji fudbal u svojoj istoriji, da, bolji nego kada su postali evropski prvaci 1992, kada su, recimo, ponizili Jugoslaviju velikog, nedavno preminulog Toze Veselinovića sa 5:0. Kako su tada, ostalo je zapisano, igrali Mihael Laudrup i Veronin potcenjeni as Preben Elkjer, a kako je samo izgledala njihova podrška!

“Roligans” su bili metonimija tih novih navijača: na hiljade i hiljade sredovečnih i nešto mlađih muškaraca (uz za te prilike neverovatan broj žena), uglavnom pripadnika srednje i niže srednje klase, sjatile bi se u grad u kojem bi igrala njihova reprezentacija, svi bi bili u dresovima, ogrnuti zastavama i sa iscrtanim licima, i započele bi optimistične, benigne bahanalije i orgije.

Igra, pesma, hedonizam u slavu fudbala i oko njega; i to što su u ovakvim “ispadima”, kako je to primetio Dejvid Goldblat u seminalnom delu “The Ball is Round”, prednjačili kruti danski luteranci i konzervativni katolici, to je u isto vreme bilo i paradoksalno i totalno prirodno.

Pomognuti medijima koji su dugo čekali na neku pozitivnu priču i onda potencirali pojavu “drugačijih navijača”, “Roligans” i “Tartan Army” postali su dobronamerne karikature svojih nacija: Danci bi nosili vikinške kape od stiropora, Škoti bi šetali svoje dlakave noge ispod kratkih kiltova, Holanđani bi u svoje “Oranje” obojili čitava mesta i svoj deo stadiona.

Nacionalizam je tako dobio i svoje ljudskije, možda takođe mrtvo pijano i uneređeno, ali dobrano ljudskije lice u odnosu na namrštene pretorijanske garde firmi ili italijanskih ultrasa, koji su, doduše, prezirali sklonost Ostrvljana ka alkoholu, pošto su nemaliganske tuče bile spektakularnije od onih nafilovanih - OH grupama.

Bio je to patriotizam od one najbolje fele, onaj koji pronosi ne samo slavu i ime svoje zemlje i svog naroda, već objašnjava svima da su ta zemlja i taj narod dobri ljudi, ma šta da se desi na terenu.

Iz zrna utehe koji su činili Škoti, Danci i Holanđani rodila se grudva bonomije koja će obeležiti mnogo prvenstvo i mnoge kvalifikacije od osamdesetih pa naovamo. Pojavili su se Norvežani i njihov “Drillo”, Šveđani i plavokose, oskudno odevene Šveđanke; pelcer iz Glazgova, Edinburga i Aberdina preuzeli su potom Irci i on se dobro primio u plodnu crmnicu Smaragdnog ostrva, i na jugu i na podeljenom severu; i dok je Istočna Evropa još mentalitetski bazala po osamdesetim, i dalje se ugledajući na Engleze i Italijane, sever kontinenta, tamo sve do Islanda, od međunarodnih utakmica pravio je karneval.

Sve je, na neki način, kulminiralo na Evropskom prvenstvu u Francuskoj prošle godine, i bilo je Božje ili poetske pravde što se učinak sa ulica Marseja, Bordoa ili Pariza poklopio sa onim što smo viđali na stadionima.

Najgori i najnasilniji navijači, Rusi i Englezi, brzo su poslati kući, dok su oni o kojima je brujala čitava Evropa, koji su ulepšali inače skaredno loš turnir, ostali tu duže, neki gotovo i do samog kraja: Severna Irska, Republika Irska, Island...

... I Vels.

Malena nacija koja je predugo morala da skriva svoj nacionalizam i koja je pun vek (ne)svesno zaboravljala sopstveni jezik dobila je priliku da se, posle duže od pola veka, okuša na velikoj sceni.

Bio je to praznik za navijače željne dobrog fudbala i dobrog provoda: u Francusku ih se sjatilo više od 90.000 i nije zabeležen nijedan jedini, ni najmanji mali incident. Ma, ni da je neko sasvim slučajno zaboravio da plati žvaku ili petnaestu limenku “kronenburg” piva.

Francuski mediji nedeljama kasnije su intervjuisali vlasnike kafića i restorana u Bordou, Lansu i Tuluzu, a ovi su ronili teške suze sa sjajnim, nasmejanim mušterijama.

Čak i u susretu sa “nabrijanim” Rusima, kamaraderija je pobedila, pa je francuska žandarmerija posle tog meča (bilo je lakih 3:0 za Vels) izdala zvanično saopštenje u kojem se zahvalila Velšanima zbog fer ponašanja. A oni su, u stvari, širili svoje vrednosti, predstavljali svoju kulturu, poštovali domaćine, i više od svega – živeli za svoj tim, čak i kada im ne ide.

U stvari, tada su bili još jači: kada ih je Portugal najzad izbacio, u polufinalu, ceo stadion odjekivao je njihovim zaraznim “Please don't take me home...”

Valjda ste shvatili kuda idemo sa ovim tekstom: to što su Velšani dali krv za srpskog navijača koji je povređen i koji se bori za život, to što su skupljali pare za decu iz Zvečanske – baš kao što su Škoti svojevremeno čistili teren na novosadskom stadionu – to je njima sasvim prirodno, to je odraz dobre volje i dobrog shvatanja fudbala i svega oko njega, utisnut u navijački DNK već nekoliko decenija, neodvojiv od svesti da tamo negde, na Balkanu ili gdegod, predstavljaju svoj narod i svoju malenu zemlju.

To je, ukratko, pravilno poimanje patriotizma.

Nećemo, bilo bi to s jedne strane patetično, s druge toliko neizvodljivo da bi i sama rečenica zvučala smešno, pomisliti da bismo i mi, eh mi, nekad mogli tako; ali valjda je svima jasno da moraš biti redak maloumnik pa da napadneš te i takve Velšane i otimaš im zastavu.

Sreća pa se ubrzo posle tog frapantno glupog čina pojavila i ona druga slika: lik koji vraća barjak prijateljima iz Velsa i oni mu pružaju ruku u znak zahvalnosti.

I možda je negde baš tad, a možda i nije, nema veze, Prijović odigrao onu “štiklu” ka Mitroviću i Srbija je izjednačila, kao maleni nagoveštaj, kao pramičak nade da ćemo otići na to veliko takmičenje, pa da se tamo pravimo važni, pa da pevamo da nas nikada ne odvedu kući.

Ili makar ne pre četvrtfinala.

Ali još važnije, da budemo veseli, pijani i dobri kao ljudi u crvenim dresovima koje smo ugostili. 

PIŠE: Marko Prelević, urednik magazina Nedeljnik i kolumnista MOZZART Sporta

(FOTO: Action images, MN Press)


tagovi

Marko PrelevićnavijačiPrelazzireprezentativni fudbalŠkotskaVels

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara