""
""

PRELAZZI: Odbrana slobode - Vestfalen, sreda u 18.45

Vreme čitanja: 5min | sre. 12.04.17. | 10:25

Ustanite, ako budete u prilici, aplaudirajte i vi, prkosno i ponosno, nema veze što je ispred televizora, nikome neće biti čudno. Za Dortmund, za Monako, za te momke koji će igrati za sve nas, za čitavo čovečanstvo, za slobodu da budeš, postojiš, navijaš i voliš

U stvari je pravo čudo kako se to nije dogodilo ranije. Zvuči grubo, da, ali čitava poenta terorizma – ma kakve provinijencije bio, i najmanje je važno da li je zloslutni potpis sa tri eksplodirane (uz još jednu nedetoniranu) bombe u Dortmundu ostavio islamistički ekstremista ili usamljeni brejvikovski ludak – nije tek da pošalje poruku straha, već da promeni naše živote. Da nam skine osmeh s lica i da nas natera da se odreknemo svake radosti.

Izabrane vesti

Na red su, sećate se, prvo došla putovanja. Aerodromi, nekada mesta susreta, poljubaca, suza i razdraganih porodica, danas su zabarakadirane, dehumanizujuće, hladne zgrade na kojima čovek lako izgubi dostojanstvo, nateran da se skine do donjeg veša ili da tri puta u deset minuta navlači cipele, praćen budnim pogledima specijalaca i pogranične policije.

Eksplozije u Dortmundu: Autobus Borusije napadnut sa tri bombe! Pronađeno pismo, traga se za automobilom

I destinacije se više ne gledaju po lepoti, istorijskom i umetničkom značaju, već po učestalosti napada, bezbednosti.

Prvi čovek koji je odustao od promenade u Nici, od selfija sa Ajfelovom kulom ili od bazanja Londonom, bio je prva velika pobeda terorista. Kad otmeš čoveku žeđ za putovanjima, to je kao da si mu oteo maštu. Kad uskratiš čoveku maštu, šta je on, samo preplašena ljuštura, ne više od kornjače okrenute na leđa.

Morate im odati priznanje, tom terorističkom ološu, da znaju sve ovo, da znaju šta da je radost igre veća od razbibrige, da je to ono što nas čini ljudima, zajedno sa strašću i osećajem zajedništva koje možete steći na stadionima i koncertima, i retko gde drugde. Politički miting? Ma dajte....

Zato i znaju gde treba da udare.

Jeste pola planete u utorak popodne brojalo sate do okršaja Juventusa i Barselone – hoće li uslediti revanš za Berlin? Da li će Bjankoneri dozvoliti Nejmaru i Mesiju da im plešu po onoj lepoj kući? – ali gurmani znaju da glavno jelo može da bude tu tek da bi se ispoštovala forma, a da se najveći ukusi kriju među desertima.

A to je, sve sa trešnjicom na vrhu, trebalo da bude meč Borusije i Monaka: proslava napadačkog fudbala, duel dve ekipe koje je ove sezone bilo najlepše gledati, sudar dve prelepe filozofije ispred raspevanog “Žutog zida”, “You'll Never Walk Alone” se čuje gromkije nego što ume na Enfildu, slika koja vas, pa bili i samo ispred televizijskog ekrana u nekoj Srbiji, tera da se naježite i da se osetite kao da ste s njima.

Baš to su ciljale bombe koje su pukle nadomak klupskog autobusa. Ne pojedinačne igrače, ne Marka Bartru, on je, da se poslužimo ogavnim izrazom urezanim u pamćenje svakog Srbina, on je samo kolateralna šteta u pohodu loših ljudi na naš način života. Ne ni klub, tim, brend.

Ta detonacija trebalo je da uništi jedan način života, onaj bremenit nepatvorenim ljudskim emocijama koje izaziva jedan običan fudbalski meč, jednog aprila u četvrtfinalu Lige šampiona, ili jednog decembra na polupraznom stadionu u Srbiji, svejedno.

To je naš univerzalni jezik, i to je na meti.

Zato je, ponavljamo, pravo malo čudo da se nije desilo ranije. Fudbal je nesumnjivo najpopularniji sport na svetu, i dok su ga tragedije pratile od njegovog postanja, terorizam se o njega nije češao previše često: pre bombi oko Stadiona Francuska 13. novembra 2015, dok je trajala utakmica između Francuske i Nemačke, beleži se samo još jedan veći incident, kada je baskijska separatistička organizacija ETA (što je ovih dana najavila da će se razoružati do kraja) dovezla automobil-bombu nadomak Santjago Bernabeua, takođe uoči polufinala Lige šampiona 2002, između Reala i Barselone.

Ta utakmica, kao i naši životi, ipak se odigrala. Odigralo se i Evropsko prvenstvo u Francuskoj uprkos vanrednom stanju; i Mundijal 1998. bio je na udaru ekstremista iz Alžira, koji su pohapšeni pre nego što su mogli da u delo sprovedu svoje paklene planove i paklene naprave.

Izgledalo je, nekako, pa i ako niste naivni, da čak i teroristi pred fudbalom stoje mirno. Da je fudbal ipak mogao da odigra ulogu negdašnjih Olimpijskih igara, da je nedodirljiv i iznad svih tih tričavih ideologija i izvitoperenih shvatanja religija što teraju ljude da daju svoje živote za sumnjiva obećanja o raspoloženim devicama.

Cinici bi rekli da je za sve kriva ljubav oca Al Kaide, odmetnutog američkog đaka Osame bin Ladena, prema fudbalu. Konkretno – prema Arsenalu.

Zna se da je početkom 1994. Bin Laden proveo nekoliko meseci u Londonu, kontaktirajući svoje pristalice i svoje bankare. Zna se i da je bio nekoliko puta na Hajberiju, posebno na evropskim mečevima – te sezone Arsenal će osvojiti Kup pobednika kupova – i da je bio, postoje i računi, u velikoj Arsenalovoj prodavnici u Finzberi parku, gde je pazario dresove za svoje sinove. Posle toga su Arsenalovi navijači smislili pesmu “He's hiding in Kabul, he loves the Arsenal, Os-a-ma, Os-a-ma...”

Godinama kasnije, čovek odgovoran za 11. septembar ispričao je kako je sanjao da reprezentacija Al Kaide igra protiv Sjedinjenih Država, i u timu je 11 njegovih pilota, i pobeđuju mrske Amerikance.

Dugo se posle njegove smrti održao taj nepisani moratorijum na napadanje fudbala. Stadioni su mesta na kojima je teško kontrolisati masu, a opet nije bilo ni ataka, kao što nije bilo ni straha.

Neće ga, valjda, biti ni danas, kada se bude odigrala utakmica od utorka uveče.

Jedini način da teroristi zavladaju jeste da nas uplaše. Svaki čovek koji odustane od putovanja, koji prestane da ide na stadion, on je njihova pobeda; svako ko se osvrće preko ramena na aerodromu, ispred Luvra ili dok korača ka tribini na kojoj je odrastao, on je recka u tefteru terorista. Kako god oni da se zovu, odakle god da dolaze – to, pokazali su nemački mediji i nemačka policija, nije uopšte važna stvar. Oni i to žele, taj publicitet, da se priča o njima, a ne o tome da li će na svaka dva Mbapeova gola Obamejan dati tri komada.

Nemojmo dozvoliti taj trijumf pogani. Ne samo zbog povređenog Bartre, zbog velikog “Žutog zida” i plemenitosti Dortmundovih navijača, ne ni zbog samo jedne utakmice, nego zbog svake utakmice koja će se ikada odigrati. Zbog fudbala, kojeg možemo da kritikujemo i da se pitamo gde je to, zaboga, krenuo i u šta se, pobogu, pretvara, ali koji često izgleda kao jedina preostala normalna stvar u sve luđem, sve opasnijem svetu populista i ekstremista.

Kada danas u 18.45 zaigra mušema na Vestfalenu, to će biti pobeda fudbala nad zlim ljudima, života nad besmislom, ideala nad bezumljem.

Ustanite, ako budete u prilici, aplaudirajte i vi, prkosno i ponosno, nema veze što je ispred televizora, nikome neće biti čudno. Za Dortmund, za Monako, za te momke koji će igrati za sve nas, za čitavo čovečanstvo, za slobodu da budeš, postojiš, navijaš i voliš.

Piše: Marko Prelević, urednik magazina Nedeljnik i kolumnista MOZZART Sporta.
Foto: Action Images.


tagovi

Borusija DortmundEvropaLiga šampionaMonakoNemackaPrelazzi

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara