PRELAZZI: Vinijevi ludaci - kad je Karlsrue dao sedam

Vreme čitanja: 5min | pet. 18.05.18. | 12:42

Vini je negde u Iranu, poslednje što smo čuli, nakon što je četiri godine uživao u debeloj jamajčanskoj hladovini i sasvim moguće konzumirao one čudne travke na tom ostrvu, ali jedan grad ga još pamti, i prizvao bi večeras njegov duh, makar im se to na kraju obilo o glavu kao pre četvrt veka

Vini Šefer, onaj ekscentrik duge plave kose, imao je redovan odgovor kada bi ga novinari pitali kakvu je taktiku spremio za narednog protivnika, toliko da je to već postalo zezanje, kao nameštena pitanja političarima u jednoj drugoj zemlji nešto kasnije.

"Jedina taktika je da postignemo dovoljno golova da pobedimo."

Izabrane vesti

Vini je negde u Iranu, poslednje što smo čuli, nakon što je četiri godine uživao u debeloj jamajčanskoj hladovini i sasvim moguće konzumirao one čudne travke na tom ostrvu, ali jedan grad ga još pamti, i prizvao bi večeras njegov duh, makar im se to na kraju obilo o glavu kao pre četvrt veka.

Čudan je to bio spoj, Šefer i Karslrue: grad je ušuškan, umiven, tu se, na onom laktu koji pravi Francuska kada kao da zahvata deo Badena, nalaze dva najviša suda u Nemačkoj. Zbog lokacije i značaja, više nego zbog fudbalskih uspeha – imaju samo jednu titulu prvaka, i to osvojenu 1909. godine, i dva kupa pedesetih – Karlsrue SC odabran je među 16 članova koji će utemeljiti Bundesligu 1963. godine.

Nisu se nešto previše proslavili u njoj, čak ni kada je ono Šefer odigrao dve sezone, pre nego što će preći u Menhengladbah, i nekako je uvek postojao utisak da jedan takav grad zaslužuje bolji fudbalski klub.

Dobili su ga tek kada se Vini vratio, da tu započne svoju trenersku karijeru. Čudan je bio spoj, kažemo, on onako strastven, kada njegov tim postigne gol, pretrči ceo teren, ne benda on onaj omeđeni pravougaonik koji bi poput kaveza trebalo da zadrži šefa struke a onda se vraća, osmeha širokog kao Rajna, on sav nezajažljiv i opičen, a grad krcat sudijama i naftadžijama i palatama.

Tu je rođen Karl Benc, recimo, tu je rođen i Oliver Birof, i jasno vam je, otprilike, kakvi su ljudi s tog podneblja.

Čudan brak, i neodrživ na duže staze, ali dok je trajalo, bilo je ludo i posve nezaboravno.

Nije početkom devedesetih u Nemačkoj bilo talentovanije ni luđe ekipe od Karslruea, koji je redovno završavao sezonu u gornjem delu tabele; i dovoljno je samo pogledati kakve bi im igrače očerupali oni najveći, pre svega Bajern, koji je imao direktnu crvenu liniju do predsednika kluba – imali su Olivera Kana, Memeta Šola, Slavena Bilića, Jensa Novotnija – pa shvatiti da se radilo dobro tih godina.

No morala se desiti sezona u kojoj je Karlsrue bio i evropski hit, ne bi li taj grad dobio bajku koju je zasluživao, ne bi li imali danas, pred još jednu odsudnu utakmicu, onu za popunu Cvajte, baraž protiv Auea, čega da se sećaju i čemu da se nadaju.

Bio je to Kup UEFA 1993. na 1994, čudno zvuči da su polufinale igrala dva italijanska tima i da su ta dva italijanska tima Inter i Kaljari, a da su u drugom polufinalu bili Salcburg, tada Austrija Salcburg i nikakve veze sa Salcburgom koji znaju današnji klinci, i taj strašni Karlsrue.

Od kvarteta koji i danas pamtimo tada su ostali samo Kan i Bilić, jedan je čuvao mrežu, drugi je čuvao njega, a navalu je vodio čudni rus po imenu Sergej Vlačeslavovič Kirjakov, mada će tu najnezaboravniju od svih utakmica s četiri gola obeležiti Edgar Šmit, i zaraditi nadimak "Euro–Edi".

Pre nje, u prvoj rundi, na Vildparkštadionu pao je PSV, a posle nje padaće i Bordo sa izvesnim Zinedinom Zidanom i Boavista, ali najveći skalp uzet je 2. novembra 1993. godine. Zvanični izveštaji kažu da je na tribinama bilo 25.000 ljudi, ali naći ćete u tom ćošku Baden–Virtemberga sigurno dobrih 350.000 onih koji će vas i danas ubeđivati da su lično prisustvovali razvaljivanju moćne Valensije.

Ništa nije nagoveštavalo da do čuda može da dođe: u prvom meču tim Gusa Hidinka vodio je 3:0 (Mijatović, pa Lubo Penev dva komada), i niko se na Mestalji, pa čak ni Miodrag Belodedić, nije previše zabrinuo kada je Kirjakov postigao počasni pogodak.

A onda noć o kojoj će neka deca pričati svojoj deci, i iz koje će večeras taj stadion crpeti snagu da se plavo–beli koliko–toliko vrate tamo gde misle da pripadaju.

Noć nazvana "Das Wunder vom Wildpark" u kojoj će KSC dobiti nadimak "Winni–Wahnsin" (Vinijevi ludaci), a neimenovani nemački komentator sa Sat 1 – poslušajte ga samo! poslušajte taj zli, sadistički, jezivi, sladostrasni, fenomenalni smeh na usporenom snimku kada Edgar Šmit daje gol za 6:0, a onda i samozadovoljnu kvazi-mirnoću kada mladi Slaven Bilić, od svih ljudi na terenu, postiže sedmi – dostiže jednako kultni status kao i ludi trener koji je maestralno postavio zamku Hidinku.

Sedam nula. Sedam nula ili, što bi rekao Vini Šefer, "jedina taktika je da postignemo dovoljno golova da pobedimo." Sedam nula ili, što bi rekao Otmar Hicfeld, "to što Karlsrue igra, to više nije pritisak na protivnika, to je rat."

Da, Holanđanin će dobiti otkaz nedugo posle tog meča, ali će postati veliko trenersko ime, biće i trener Reala i selektor svoje zemlje. A Nemac će biti posvuduša, trenerski vagabund koji se još nekoliko godina mogao šlepati na konto te evropske jeseni i proleća, da bi potom počeo da iznalazi sve bizarnije menadžerske puteve, na kraju se skrasivši – mada znamo da je to samo nakratko – u Iranu.

Ako su se baš u tom trenutku razišle njihove sudbine, ko bi mogao da tipuje da će ishod biti takav? A opet, ko bi mogao da tipuje da će biti 7:0 na semaforu?

Kada su voljom žreba u polufinalu izbegli Inter – Denis Bergkamp, Nikola Berti, Vim Jonk, Valter Zenga – činilo se da je pehar na vidiku i da niko ne može da zaustavi ludake iz Karlsruea. Kada su sa skromnim Austrijancima odigrali 0:0 na strani, Wildpark se spremio za još jednu žurku, ali nesrećno su primili gol na početku i ni izjednačenje ni opsada gola gostiju im nije pomogla, i dalje će otići momčad Ota Barića.

Čovek da bi ustao mora prethodno da padne, a onaj koji leti uglavnom se dobro ugruva; u narednih nekoliko godina za Karlsrue će igrati i Tarnat, Tomas Hesler, Torsten Fink, ali nikada više neće biti toliko radosti na tom stadionu. Vini Šefer napustio ih je u proleće 1998, dva meseca kasnije i zvanično su izgubili bundesligaški status – vratiće se nakratko, 2008. i 2009 – a onda ponovo pasti čak do treće lige, iz koje bi sada da se iskobeljaju kako znaju i umeju, na štetu njihovih večerašnjih protivnika.

Ne znamo koji su to igrači, prepoznajemo samo neke, i to više zbog Football Managera, no sigurni smo da je to daleko od nekog kvaliteta, da je svetlosnim godinama udaljeno od evropskog fudbala i onih ludih večeri pre dvadeset pet godina, taman koliko su daleko bile gradske palate i insan Vinfred Šefer, ali pitajte navijače, svih onih 350.000 koliko ih je novembra 1993. bilo na meču KSC – Valensija 7:0, i reći će vam da ništa oni tu ne bi menjali.

PišeMarko PRELEVIĆ, urednik magazina Nedeljnik i kolumnista MOZZART Sporta

Foto: Action images


tagovi

Prelazzi

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara