Zaboravljena brazilska haubica iz ere najjače Serije A: Posle mečeva sa Zvezdom sam odlučio da odem iz Milana...

Vreme čitanja: 6min | čet. 02.04.20. | 18:35

Bila je prejaka konkurencija...

Kalčo. Italijanska Serija A iz 90-ih godina prošlog veka. Najjača liga koju je fudbal video. Teško je proceniti koja sezona je bila najjača i najkvalitetnija, ali čini se da je krajem decenije bilo najzanimljivije. Sezone 1997/98, 1998/99 ili 1999/2000 su bile spektakularne zbog izjednačenosti kvaliteta. Bio je to i finansijski vrhunac italijanskog fudbala. Nikada ni u jednoj ligi nije bilo toliko para, niti se toliko trošilo kao u Seriji A krajem 90-ih.

Bilo je to vreme ’sedam sestara’ i sedam donova koji su upravljali najjačim italijanskim klubovima. Anjelijevi u Juventusu, Berluskoni u Milanu, Morati u Interu, Kranjotijeva imperija u Laciju, Tancijeva Parma, Sensi je vladao Romom, a Čeki Gori napravio silu od Fiorentine. Teže je tada bilo izboriti plasman u Ligu šampiona iz Italije nego danas osvojiti titulu u engleskoj Premijer ligi.

Izabrane vesti

Šta reći o igračima koji su tada igrali u Seriji A? Dovoljno je videti liste strelaca sa kraja veka. Ronaldo, Bađo, Batistuta, Toti, Del Pjero, Inzagi, Ševčenko, Vijeri, Krespo, Montela, Rekoba, Hubner, Delvekio, Sinjori, Lukareli, Muci...

Ipak, u jeku takve konkurencije i moći „sedam sestara“, titula za najboljeg strelca Serije A je dva puta odlazila na Friuli. U Udine. Prvo je Oliver Birof u sezoni 1997/98 godine postigao 27 golova, da bi sledeće sezone titulu „kapokanonijerea“ osvojio Brazilac Marsio Amoroso sa 22 gola. A tada su 22 gola u Kalču protiv defanzivaca poput Maldinija, Kanavara, Tirama, Aldaira, Kostakurte, Bergomija, Ferare, Montera i ostalih bili ekvivalentni današnjih 30 i kusur u bilo kojoj ligi ’petice’. Da se ne zezamo... Nikad nigde nije bilo tako teško postizati golove kao u tim godinama Serije A.

Pomenuti Marsio Amoroso je bio jedan od najtraženijih napadača sveta na kraju veka i za tada ogromnih 70 milijardi italijanskih lira je prešao u moćnu Parmu koja ga je tri godine kasnije prodala Borusiji Dortmund za čak 55.000.000 nemačkih maraka. U prvoj sezoni u Nemačkoj se Amoroso šalio sa rivalima i doneo titulu Borusiji, a sebi zvanje najboljeg igrača lige. Posle toga su ga povrede unazadile i nikad više nije igrao u toj formi...

Najviše će ga pamtiti po tom periodu u Udinezeu. Došao je u Zakeronijev Udineze kao talentovana brazilska ’desetka’ a postao je gol-mašina u tandemu sa Oliverom Birofom.
„Zakeroni je bio vrlo strog na početku. Ali on je mnogo važna osoba u mojoj karijeri jer je znao šta mogu da pružim i dokle mogu da doguram u italijanskom fudbalu. Promenio mi je ulogu u timu. Kada sam stigao u Udine, bio sam ’desetka’ i igrao iza napadača. Ali u Italiji je teško igrati ’desetku’ jer uvek moraš da se krećeš i ne smeš da stojiš u mestu. Kada sam promenio poziciju, shvatio sam da mi više leži da budem bliži protivničkom golu“.

Zakeroni je 1998. prešao u Milan i za sobom sa Friulija poveo Tomasa Helvega i Olivera Birofa. U prvoj sezoni je osvojio titulu na neverovatan način prestigvši ogromnu prednost Lacija. Malo je nedostajalo da Amoroso bude deo tog tima...
„Kada je Zakeroni otišao u Milan, želeo je da pođem sa njim i da opet zaigram u tandemu sa Oliverom Birofom. Falio mu je neko i da igra nogom jer se Oliver bolje služio glavom, ha-ha-ha. Šalu na stranu, on je jedan od najboljih igrača sa kojima sam igrao i protiv kojih sam igrao. Ali familija Poco je stavila veto na moj odlazak. Milan mi je uvek donosio sreću. To je klub koji reprezentuje svetski fudbal i dobar napadač je uvek morao da smisli način kako da postigne gol protiv njih. Imao sam sreće što sam dao gol protiv onog Milanovog tima koji je 1999. osvojio Skudeto. Bio mi je to jedan od najlepših golova u karijeri“.

Na kraju je Amoroso ipak završio u Milanu. Ali kao veteran na klupi za rezerve.
„Galijani me je odavno želeo u Milanu. Još od vremena kada sam igrao u Udinezeu. Sećam se da me je zvao i kada sam igrajući za Borusiju Dortmund dao tri gola protiv Milana u Kupu UEFA. Igrao sam 2005. u Sao Paulu i osvojio titulu svetskog prvaka u meču protiv Liverpula. Ugovor mi je isticao i kada se klub nije oglasio povodom produžetka saradnje, prihvatio sam poziv Galijanija i Leonarda da dođem u Milan“.

Došao je kao zamena za Boba Vijerija koji se posle kratke epizode u Milanu preselio u Monako.  
„Možda sam pogrešio šta sam prihvatio transfer usred sezone jer me je taj izbor koštao učešća na Mundijalu 2006. godine. Da sam ostao u Brazilu, išao bih na SP. U napadu Milana su tada bili vrhunski igrači poput Inzagija, Ševčenka i Đilardina“.

Učinak mu je bio skroman, ali ne krivi nikoga i ima samo reči hvale o tadašnjem Milanu.
„Odigrao sam četiri utakmice i postigao jedan gol. Ali mnogo bitan gol koji je Milanu omogućio da se palsira u Ligu šampiona. Bio je to tim prepun velikih šampiona. A još bitnije je bilo što je to bila grupa sjajnih ljudi koji su imali fenomenalnu atmosferu. Družio sam se sa Brazilcima Kafuom, Kakom, Didom, Seržinjom, ali i sa Italijanima koji su mi ranije bili rivali. Milan je ogroman klub i uvek me je fenomenalno tretirao iako sam imao malu minutažu. Da sam došao na početku sezone, umesto usred, verovatno bih imao bolju šansu da se nametnem i više igram. Odlučio sam da napustim klub kada nisam dobio šansu da zaigram u dvomeču protiv Crvene zvezde u Ligi šampiona. Shvatio sam da ću se teško izboriti za mesto pored napadača poput Inzagija i Đilardina koji su upravo sa Italijom osvojili titulu svetskog šampiona i bili su nacionalni heroji. Tada sam rešio da se vratim u Brazil iako sam imao dobar važeći ugovor“.  

Žali i što u periodu igranja u Parmi nije više radio sa Arigom Sakijem koji se kratko zadržao na klupi.
„U to vreme, Saki nije imao strpljenja da bude trener i prešao je na ulogu direktora. Za njega i njegovo zdravlje, bolje što je to uradio. Ali sigurno da bih bio kompletniji napadač da sam više vremena proveo u radu sa njim“.

Koje igrače iz tog perioda je najviše cenio?
„Meni su se uvek najviše sviđale ’desetke’. To su igrači kojima sam se divio. Zato ću reći da je Manuel Rui Košta najbolji igrač sa kojim sam igrao. Bio je mozak tog Milana iako je čak i previše mečeva počeo sa klupe. Mnogo inteligentan i elegantan igrač. Pravio je razliku kada god bi bio na terenu. Takođe, moram da pomenem Klarensa Sedrofa, Andreu Pirla i Rikarda Kaku. Taj Milan je bio strašan tim“.

Kod defanzivaca nema dilemu...
„Paolo Maldini! Fenomen. Nije bio prljav, uvek je išao na loptu. Na terenu i van njega, divna osoba. Maldini je mnogo bitan igrač u istoriji Milana. Ako ne i najbitniji“.

Žao mu je kada vidi gde je Milan danas...
„Otkako je otišao Silvio Berluskoni, Milan se promenio. Ništa više nije isto. On je predsednik koji je napravio taj veliki Milan. Ljudi koji su došli posle njega nisu shvatili veličinu kluba. Žao mi je kada vidim gde je danas Milan, ali to će uvek biti veliki klub i opet će težiti najvećim ostvarenjima“.

Ima li danas igrača u Milanu koji ga oduševljava?
„Zlatan Ibrahimović. I Điđo Donaruma koji raste u sjajnog golmana... Međutim igrač koji će u budućnosti praviti razliku sa sa svojom brzinom i maštom je Rafael Leao. Po mom mišljenju, to je napadač od kojeg će defanzivci da pate“, kaže između ostalog Marsio Amoroso, poslednji Brazilac koji je bio najbolji strelac Serije A. 

(FOTO: reuters, AFP)


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara