""
""

PRELAZZI: Coals to Newcastle

Vreme čitanja: 4min | sub. 20.09.14. | 10:20

Englezi imaju izreku „Coals to Newcastle“, koja označava nešto potpuno stupidno – „nositi ugalj u Njukasl“, koji je najveći proizvođač tog ogreva znači, otprilike, valjati led Eskimima, tovariti drva u šumu ili se upisati u četnike četr'espete.

„Stormy Monday“ je film koji je režisera Majka Figisa i njegovog glumca Šona Bina vinuo u Holivud. Radnja je smeštena u Njukasl, sirovi i siromašni industrijski grad, nekadašnju rudarsku prestonicu Engleske kojom vladaju mračni tipovi i neuglednici što jedva sastavljaju kraj s krajem.

Izabrane vesti

„Stormy Monday“ savršeno opisuje i raspoloženje u tom istom Njukaslu ovih dana, nakon što je voljeni Junajted primio četiri komada od Gracijana Pelea, Dušana Tadića i ostalih fantastičnih momaka Sautemptona, koje je na jugu Engleske selektovao Ronald Kuman.

Dva boda iz četiri utakmice, tri postignuta i čak devet primljenih golova, raspad sistema na terenu, protesti protiv menadžera Alana Pardjua i gazde Majka Ešlija – kojeg navijači nikada i nisu mirisali – to je sumorna slika Njukasla na startu Premijer lige.

Slika na koju su njegovi navijači (a ima ih prilično i u Srbiji, uglavnom zbog boje dresova), nažalost, odavno navikli...

Njukasl je jedan od najbaksuznijih timova u nesrećama ionako obilatoj istoriji engleskog fudbala. Za to su, donekle, i sami krivi: kao jedini klub u velikom gradu, NUFC uživa nepodeljenu ljubav koja je odavno prešla granice fanatizma, a Sent Džejms Park postao je važniji od svake katedrale. U Njukaslu nema previše posla, ima mnogo piva, daleko je od Londona i od bilo kakvog glamura i fudbal je jedino što preostaje.

To je žitelje Njukasla, Džordije, koji govore nekom grlenom varijantom engleskog jezika, teško razumljivom svakome ko nije rođen na pljuckomet od reke Tajn, uljuljkalo u uverenju da su veliki i na pleća im natovarilo uvek najveća očekivanja...

Kada krene dobro, svi sanjaju o novoj tituli, već posle dva-tri vezana poraza organizuju se demonstracije i traži se nečija glava i između nema ničeg: ako ste navijač Njukasla, ili ste na sedmom nebu, zagledani u svetlu budućnost, ili se valjate po podu u bolovima većim od kamena u bubregu, proklinjući dan kada ste rođeni na severu ili zavoleli crno-bele boje.

(Slična očekivanja važe i za mnoge druge klubove kojima se divi ceo jedan grad, poput Hajduka iz Splita, recimo; zdravo rivalstvo i prisustvo Drugog služi kao kočnica velikim očekivanjima, ali i kao impetus da se ide još dalje i još hrabrije – zato su najveći svetski timovi uglavnom iz gradova koji imaju dve jake institucije.)

Legendarni sastav imao je mnogo uspeha na početku prošlog veka, da bi poslednji trofej uzeli pedesetih, potonji od šest FA kupova. Zagriženiji navijači Njukasla reći će vam da je post dugačak više od pola veka u stvari kletva Hjuija Galahera, prve velike zvezde severa Engleske, koji je doneo titulu Njukaslu 1927. i koji će otići iz ekipe nakon što se smuvao sa maloletnicom u jednom pabu. Rođaci njegove devojke su mu pretili (mada to jeste bila ljubav za ceo život!), zla krv se prenela i na tribine, pa je Galaher pobegao u Čelsi.

Dve godine nakon poslednjeg osvojenog kupa Njukasla (1957) uveliko depresivni Galaher, tada 54-godišnjak, viđen je kako izgovara sebi u bradu nepovezane rečenice na nadvožnjaku iznad pruge koja vodi do Škotske. Koji minut kasnije, skočio je pred zahuktali voz kao Ana Karenjina i crno-beli sa severa nikada više nisu osvojili nijedan domaći trofej.

Od tada je krenula spirala tuge, hranjena sebičnim igračima, lošim stručnjacima i još gorim predsednicima kluba.

Često su gubili već osvojene titule na tragične načine, poput 1996, kada je iz Blekberna došao njihov Širer, kada ih je vodio Kigen i kada su imali 12 bodova prednosti nad Mančester Junajtedom. I pre i posle toga Njukasl će biti klub koji će dovoditi velika imena, ali ti fudbaleri zbog pritiska nikada neće vernom narodu doneti uspehe.

Samo u Njukaslu može da se dogodi da se dva njihova igrača potuku nasred terena (čuveni okršaj Dajera i Bojera), samo je Njukasl dovoljno disfunkcionalan i opičen da sa fantastičnim igračima ispadne iz lige, a da se sa četom dobrovoljaca bori za Evropu. Samo Njukasl može da jedne sezone stigne 0:4 protiv Arsenala, a već sledeće izgubi 4:3 od Junajteda. Samo u Njukaslu jedan Šola Ameobi može da provede 20 godina, a da ga niko ne pita da li on, uopšte, ume da igra fudbal.

I na sve to, gazda Majk Ešli ovih dana počne da pregovara da Pardjuov naslednik bude niko drugi do – Dejvid Mojes...

Englezi imaju izreku „Coals to Newcastle“, koja označava nešto potpuno stupidno – „nositi ugalj u Njukasl“, koji je najveći proizvođač tog ogreva znači, otprilike, valjati led Eskimima, tovariti drva u šumu ili se upisati u četnike četr'espete.

A Mojes bi, na zgražavanje svih onih koji vole i cene NUFC – ako ne zbog istorije, a ono zbog tog emotivnog rolerkostera – mogao da bude upravo to.

Piše: Marko Prelević, urednik Nedeljnika i kolumnista MOZZART Sporta

(Foto: Action Images)


tagovi

Alan PardjuDejvid MojesEngleskaEvropaMajk EšliMarko PrelevićPrelazziPremijer liga

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara