Uvoz jači od proizvodnje - previše stranaca!

Vreme čitanja: 7min | sub. 10.08.19. | 09:27

Tema je duboka i kompleksna, a mi ćemo probati da je osvetlimo sa više strana

Situacija je toliko kompleksna da se ne može predstaviti ni kao crna ni kao bela. Najveće su šanse da je siva. U momentu dok se reprezentacija Srbija sprema za odlazak na Svetsko prvenstvo gde je drugi najveći favorit za zlato, situacija u klupskoj košarci postaje sve teža. Rezultati mlađih kategorija ne obećavaju. A broj stranaca raste li raste u naša dva najveća kluba.

Ne želimo da patetišemo, da morališemo niti da pravimo procene, samo stavljamo činjenice na sto pa vi sami procenite da li je sve ovo što se događa dobro za našu košarku u globalu ili nije.

Izabrane vesti

Već posle 60 sekundi nedavnog razgovora s predsednikom Partizana Ostojom Mijailovićem u vezi sa aktuelnim prelaznim rokom smo dobili rečenicu koja mnogo toga opisuje:
"Izbor domaćih igrača je skoro nikakav. Pokušavamo na sve načine da nađemo srpske igrače. Pokušavali smo i do sada, ali to je prosto izbor jako mali. Moramo da vodimo računa o kvalitetu igrača s obzirom na naše ambicije. Da budemo konkurentni i u ABA ligi i u Evrokupu". Dakle, želja postoji, a sigurno je isto bilo i sa Crvenom zvezdom u ovom prelaznom roku.

Sa predstavnicima Crvene zvezde nismo razgovarali o ovoj temi, ali verovatno bismo dobili isti odgovor, mada je trener Milan Tomić prošle sezone isticao da “ne deli igrače na domaće i na strane”.  Ali, dele ih navijači i javnost. I to je prirodno, bez ikakve primese ksenofobije ili bilo čega sličnog.

Partizan je do sada doveo šest igrača i svi su strani igrači - Rašon Tomas, Vilijam Mozli, Žanis Pejners, Kori Volden i Nemanja Gordić (naravno nije strani igrač u pravom smislu reči) i Arjom Parahovski. I svi oni će imati veliku ulogu u timu, onu primarnu.

Partizan su napustili između ostalog i Vanja Marinković, kao i Uroš Trifunović koji je otišao na pozajmicu u Mega Bemaks. Novici Veličkoviću je istekao ugovor, ali su veće šanse da će igrati i naredne sezone nego da neće. Uz mladog Marka Pecarskog i Dušana Tanaskovića, te Radeta Zagorca i Ognjena Jaramaza, Nikole Jankovića i Stefana Jankovića, to je Partizanova baza domaćih igrača. Deluje da bi Zagorac, uz (prilično -možda) Jarmaza, i Stefana Jankovića, mogao da se bori za prvu postavu u sadašnjim uslovima, a da su svi pomenuti stranci favoriti da imaju najveću ulogu u timu, ujedno i minutažu.

Na kraju tu je i Andrea Trinkijeriji koji je takođe prvi pravi stranac na klupi Partizana.

Imao je Partizan želju da sastavi tim baziran na srpskim igračima, ali nije uspeo iz više razloga. Neki su bili “stative” poput Dragana Milosavljevića, a o tome je ranije govorio i Andrea Trinkijeri. Jako je teško doći do tih formiranih srpskih igrača, a ovi mlađi se ne ističu dovoljno kvalitetom da bi mogli da budu nosioci u redovima crno-belih.

Zato se Partizan okrenuo alternativi, a to su strani igrači. I morao je to da uradi da kvalitet ne bi trpeo. I Partizan i Crvena zvezda su pod pritiskom moranja. Rezultati im poput giljotine vise nad vratom. I zato timovi moraju da budu što jači. Zato dolazimo u situaciju da se serijski dovode strani igrači i u redovima Partizana, ali i Crvene zvezde. Partizan tek treba da dovede beka, a postoji šansa da i on bude stranac.

Kod crveno-belih je po ovom pitanju verovatno malo bolja situacija, ali ne previše, jer su i crveno-beli natrpani inostranim rešenjima. U Timu Milana Tomića se nalaze igrači poput Branka Lazića, Dejana Davidovca, Ognjena Dobrića, Ognjena Kuzmića, Nikole Jovanovića, Boriše Simanića.

Ali, papir nam govori da će glavnu reč voditi strani igrači poput Lorenca Brauna, Derika Brauna, Bilija Berona, Džejmsa Gista, Stratosa Perperoglua, Čarlsa Dženkinsa, Mohameda Fajea pa i Majkla Odža. Kuzmić je svakako igrač za prvu postavu, igrač koji je projektovan kao jedan od nocioca kao neko ko dolazi iz Real Madrida, ali videćemo posle svega što se, nažalost, dogodilo, kako će njegov povratak na teren ići.

Dakle, pod pritiskom rezultata, sada i odmah, te sve manje opcija od domaćih igrača, a velike cene domaćih formiranih igrača poput Miloša Teodosića, Stefana Jovića, Stefana Markovića, Vladimira Lučića ili Dragana Milosavljevića  - naša dva najveća kluba se okreću stranim opcijama. I zato se te opcije sve više gomilaju iz godine u godinu.

Čini se da će u Zvezdi Lorenco Braun imati primat u odnosu na Čovića, Bili Beron u odnosu na Dobrića, Stratos Perperoglu u odnosu na Lazića, Derik Braun u odnosu na Borišu Simanića, a Džejms Gist verovatno u odnosu na Kuzmića, a sigurno u odnosu na Jovanovića. Dušan Ristić poslat je na pozajmicu u Astanu, a Aleksa Radanov u FMP. Imali su Čović, Dobrić i Davidovac prošle sezone odlične partije gde su bili odlučujući faktor, ali je bilo i utakmica, mnogo više njih, gde su stranci davali i do 90% poena cele ekipe.

Pored Partizana i Zvezde, u Srbiji nema previše kvalitetnih klubova. Mega Bemaks proizvodi igrače, ali i domaće i strane, i gleda najviše da ih proda u inostranstvo, a skoro uopšte više ti igrači ne stižu u Zvezdu i Partizan.

Zvezda ima FMP i to joj omogućava da koliko-toliko drži bazu domaćih igrača, a pogledajte samo koliko je od sadašnjih srpskih igrača u Zvezdi njih bilo u svojoj karijeri i u FMP-u - Lazić, Davidovac, Dobrić, Simanić, Radanov… A tu je i Odžo kao stranac koji je takođe prošao kroz FMP. Partizan recimo nje imao takvu mogućnost prethodnih godina i zato i sa te strane ima još veći minus.

Osim ova četiri kluba iz ABA lige, kvalitet košarke u našoj zemlji je nizak. To se najbolje može videti na utakmicama Kupa Radivoja Koraća ili Superlige, gde je neretko razlika timova između KLS-a i ABA lige i po 40 ili 50 poena. Odatle će teško Zvezda i Partizan crpeti igrače. Posebno za nivo Evrokupa, a o Evroligi da ne pričamo.

Zato imamo i slučaj da stranci sve češće dobijaju srpski pasoš, a Dilan Enis, Demarkus NelsonČarls Dženkins i Markus Pejdž su primeri. I ne treba čuditi ako se ovaj trend nastavi, pa i uveća.

Trpe i Zvezda i Partizan zato što više nema timova kao što su bili Radnički iz Kragujevca ili Hemofarm, pa da odatle mogu da dovedu Nikolu Kalinića, Stefana Jovića, Dragana Milosavljevića, Luku Mitrovića ili Nikolu Milutinova. Ili posrednim putem Bobana Marjanovića, ili Nemanju Dangubića. Te još mnoge talentovane igrače.
"Nemam ništa protiv stranaca, treba da budu tu, i mi smo bili stranci negde, ali Zvezda - Partizan u ABA ligi u jednom momentu ima devet stranaca na parketu pored Vanje Marinkovića. Devet stranaca. I onda se mi ljutimo što “ne možemo” da se kvalifikujemo na Svetsko prvenstvo. Ljudi, to je realnost. Mi smo mala država. Sve nas je manje. Ne znam odakle više crpimo talentovane igrače”, rekao nam je Milan Gurović u jednom razgovoru početkom ove 2019. godine. I ubo suštinu.

Dalje, a sa ovim u vezi, imamo i stanje u mlađim kategorijama reprezentacije ovog leta, što je dodatni alarm za sve nas.

Šta reći za mlađe kategorije Srbije koje su ovog leta doživele pravi slom. Ispratili smo sa velikim očekivanjima košarkaše rođene između 1999. i 2001. godine na Evropske, odnosno Svetski šampionat, ali oni nisu uzvratili dobrim rezultatima.

Krenuli smo sa Svetskim prvenstvom za košarkaše do 19 godina u Heraklionu. I išlo je sve baš kako treba do četvrtfinala, a onda je usledio onaj dramatičan duel protiv Litvanaca i poraz nakon produžetaka, za sedmo mesto kada su se na kraju sveli svi računi.
Statistika i individualna priznanja ne pomažu dalji razvoj košarke i igrača. Postaje očigledno da je prisutan nedostatak motivacije za učešćem u onim delovima igre koji nisu "obuhvaćeni" statistikom, a bez kojih nema igranja košarke na pravi način i na visokom nivou. Drugim rečima, osnovni fokus igrača postaje takozvani individualni učinak i to samo kroz parametre osnovne statistike, sve ostalo izgleda kao da je od perifernog značaja. Prvo lice množine se isuviše i neprihvatljivo nedovoljno iskreno koristi, ako ne zaboravimo da je ovo kolektivni sport”, izjavio je Aleksandar Bućan.

Usledio je Evrobasket za igrače do 20 godina u nemačkom Hemincu. A tamo još jedan veliki korak unazad. Srbija je u osmini finala doživela katastrofu protiv Velike Britanije od koje nije uspela da se oporavi sve do kraja turnira, koji je završila na 15. mestu i tako „zaradila“ eliminaciju u Diviziju B.

I za kraj, Evropski šampionat u Volosu za igrače do 18 godina. Slično kao u Hemincu, Velika Britanija je ponovo održala čas košarke srpskom sastavu, ovoga puta u grupi. U osmini finala na red su došli stari dželati, Litvanci. Gubili smo gotovo 20 razlike, na kraju imali šansu i za trijumf, ali do njega nije došlo.

Sada deluje da su i te mlađe kategorije malo presušile s kvalitetom, pa dolazimo u situaciju da Partizan i Zvezda više nemaju onu prepoznatljivost sa mnogo igrača na (sličnu tradiciju ima i Litvanija sa svojim proizvodima u mlađim kategorijama), pojačani sa dva ili tri strana igrača. Sada postaje upravo suprotno.

Domaći igrači su postali manjina.

Setimo se da je Partizan, ne tako davno, pre devet godina, igrao Fajnal for Evrolige sa samo četiri stranca u timu - Robertsom, Mekejlebom i Veselim i Aleksom Marićem, ako se on stranim igračem može nazvati, što isto važi i za Slavka Vraneša. Tako da je pitanje više šta znači kvalitet i da li se on dobija isključivo inostranim opcijama. Nije F4 u Parizu bio pre 30 ili 40 godina, već pre manje od 10 godina. Dakle, može i tako da se radi.

Utisak je da je trend da se broj igrača koji nisu “naši” povećava, a posledice toga mogu biti pozitivne u vidu instant rezultata, ali možda i negativne u nekom doglednom periodu u vidu uspeha reprezentacije, što je opet neka druga tema.

Mnogi faktori su doveli do ovog stanja u kome se sada nalazimo. Nije samo problem što je stranaca mnogo, već što je kvalitetnih domaćih igrača malo.

Mora neko i o tome da vodi računa…

FOTO: FIBA, Star Sport, KK Crvena zvezda, KK Partizan


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara