""
""

INTERVJU - VLADIMIR STOJKOVIĆ: Moja priča...

Vreme čitanja: 21min | uto. 02.01.18. | 10:37

Kako izgleda idealan tim od bivših saigrača? Ko ga ja zvao da prvi put dođe u Partizan? Šta se desilo u Đenovi? Zašto nije branio u inostranstvu? Kako uspeva da bude sve bolji i bolji? Šta je rekao saigračima uoči revanša u Mađarskoj?

Malo je likova kao što je on u srpskom fudbalu. Golmana još manje. Tačnije ne postoje. Vladimir Stojković je takva golmanska klasa da se bez dileme može smatrati najboljim golmanom kojeg su Srbija, Partizan i Crvena zvezda imali u ovom veku. Čak je u nekoj anketi i izabran u idealne timove večitih rivala u ovom veku...

Izabrane vesti

Jasno, na jednoj strani Topčidera ga obožavaju. Na drugoj ga ne vole. Ali ta mržnja se godinama polako pretače u nevoljno, ali sportsko poštovanje. Sve je manje onih koji bi da zvižde Stojkoviću na golu reprezentacije i sve je više onih koji shvataju dugogodišnju istinu - od njega boljeg golmana nemamo. Naravno, na derbijima je druga stvar. Kako nam tokom ovog intervjua reče Stojković, navikao je na „redovnu porciju“ uvreda u derbijima. Ali na to je  ogulgao, da ga više i ne dotiče.

Ima čak i onih koji misle da nemamo boljeg fudbalera od Stojkovića. Na primer FSS. O izboru se da diskutovati, ali za jednog golmana je ogromno priznanje da bude u najužoj konkurenciji pored igrača kao što su Matić, Milinković Savić, Kolarov... A kamoli da pobedi, ma kakvi kriterijumi bili i ma ko birao.

Priznanje za igrača godine i Zlatna lopta Srbije više mogu da se gledaju kroz prizmu priznanja za jednu čudesnu karijeru prepunu uspona i padova. Obeleženu borbom i nesalomivim karakterom. Ali i karijeru kojoj se još ne bliži kraj jer Vladimir Stojković danas brani bolje nego ikada! Čeka ga učešće na trećem Mundijalu u karijeri, a ako ovako nastavi, može se komotno nadati i četvrtom. Naslednici mu nisu ni do kolena...
Mogu još puno. Uopšte ne sumnjam da ću moći još dugo da branim u reprezentaciji. Naravno, ne odlučujem samo ja. Ali ako budem na ovom nivou, to će biti dovoljno. Brani mi se, trenira mi se. Ne vidim da sam nešto desetkovan. Osećam se moćno. Telo ne šalje nikakve signale. Osećam se kao pre 10 godina. Do dolaska u Partizan sam imao neviđenih problema sa povredama, ali od tada - da kucnem u drvo - skoro ništa. Ono jednom što me je zezalo rame i kada me je Manga udario u koleno na treningu. Kako sam prešao 30. godinu, sve je super. Treniram dosta prevenciju što se tiče fizičke spreme. Ruke, leđa i sve to... To su gume, lopte s vodom, elastične trake... Ni na jedne pripreme nisam otišao s odmora. Počinjem već 2. januara da treniram“, počinje priču Stojković o aktuelnoj situaciji.

Kako gledaš na priče da bi trebalo da prepustiš mesto mlađima iako si u kvalifikacijama bio najjača karika reprezentacije?
„To su novinarske priče... Kad ne znaju šta da pišu, onda ajde da se nešto dešava. Pogledajte samo Bufona. Van der Sar je napravio karijeru od 36 godine. Završio ju je u 41. godini, a tada je bio najbolji. Do tada su ga stalno nagovarali ’ajde još jednu, ajde još jednu’. Braniš dokle osećaš da možeš“. 

Kada si bio najsrećniji u reprezentaciji?
„Konstantno sam zadovoljan u nacionalnom. Ali prvo upoznavanje sa reprezentacijom pamtim kao najlepši period. Kada smo ulazili u reprezentaciji i kada je tu bio Deki Stanković. A najteže mi je bilo kada je Vida otišao. Tu sam se osetio malo nesigurnim. Bio je vođa, imao pobednički mentalitet. Svi su oni dobri igrači, ali kada bih morao da biram najboljeg sa kojim sam igrao, to je svakako Vida. Išao je glavom gde neko ne bi nogom. Imao je mentalitet pobednika kao neko ko voli da se takmiči i uživa u tome. On jedva čeka da vidi problem, da bi se borio da ga reši. Čovek hoće svaki put da pobedi. Čak i kada  izgubi, da ne bude poražen kao sportista“.

Nisi bio tu kada se Vidić oprostio jer si bio sklonjen iz reprezentacije posle Đenove. Da li si možda tada mislio da si završio sa reprezentacijom?
„Prebrodio sam to lako. Ni u jednom trenutku nisam mislio da je to kraj. Znao sam da ću se vratiti“.

Vratiš li ponekad film na Đenovu?
„Setim se ponekad kako je to izgledalo. Dosta negative je bilo taj dan i sve je slutilo na to. Osetilo se u vazduhu. Izašli smo prepodne da šetamo i već tada su mi Danko i Bambi rekli za neke prozivke“.

Kako je to konkretno izgledalo? Niko tada nije želeo da priča o detaljima, a javna je tajna da su desetine huligana došli u Đenovu sa namerom da te napadnu i prekinu utakmicu.
„To se zna... Krenuli smo na utakmicu i čekali Bambija koji je zaboravio pasoš. U tom trenutku oni dolaze do autobusa i ljuljaju ga sa obe strane. Saigrači su mi rekli da stanem u sredinu autobusa. Ali ovi su nekako obili vrata, bacili dimne bombe i ušli. Ništa se nije videlo. Sav taj dim koji ne može da izađe... I onda njih nekoliko krenu od igrača do igrača. Osvetaljavaju bakljom jednog po jednog i traže mene. Znam da su došli do Brkića od kojeg sam im se učinio ja. Toliko su mu prineli baklju da su ga i opekli, a on mi kasnije priča da mu je „čuka“ radila „trista na sat“. Međutim, saigrači su se isprečili na sredini. Prvi Deki, onda Žiga pa ostali. Oni koji su ušli, poštuju Dekija, Žigu i tako se završilo. A jedan od njih je bio na metar od mene...

Šta se sve dešavalo posle toga?
„Kad smo konačno došli na stadion, pao je dogovor da ne branim. Znate sve šta se dešavalo na Marasiju. Posle utakmice nismo išli normalno na aerodrom, nego je autobus došao direktno na pistu odakle smo ušli na avion. U Beogradu me isto na pisti čekao policijski džip...“

Ubrzo posle svega dolazi derbi. Tvoj prvi u dresu Partizana. Famozna majica, tribine podrhatavaju...
„Tek posle Đenove mi je proradio inat. Svi su počeli da pričaju kako sam se uplašio, kako više neću biti isti, kao nisam u stanju da branim. To su mislili na obe strane... Onda je došla majica kao revolt.

Kada kažeš revolt to zvuči kao da je nepromišljeno. Da li bi sada to uradio?
„Sve drugo sem revolta bi bilo suludo. Da se ne lažemo, ne možeš nikoga da zavoliš za sedam dana. Ne mogu ja tu da kažem posle sedam dana ’e, ja vas mrzim’. A to se sve dešavalo desetak dana posle Đenove. Bilo je preduslova, samim tim što se sve to desilo... Ali opet, to nije bila mržnja. To je više bio revolt i neki odbrambeni mehanizam. Da pokažem da se nisam uplašio. To svako ozbiljan zna, a samo naivni ne mogu da shavte. Svi su mislili da ću da ustuknem. Nisam. Realan i inteligentan čovek će da shvati da je to bio revolt i da samo pokušavam da se odbranim“.

A kako je došlo do odluke da kao bivši Zvezdin fudbaler pređeš u Partizan. Koliko si razmišljao?
„Nisam dugo. Bilo je malo razmišljanja što je normalno, a majka i brat su podržali odmah što je bilo ključno. Ostali nisu važni. Neću valjda okrenem drugara i da ga pitam, ’brate, da l’ da ja pređem u Partizan?’ To su ozbiljne teme. Sve se dešava u dan, dva. Samo najbliži su znali. Bio je poslednji dan prelaznog roka“.

Da li te je Zvezda zvala?
„Nije. Pre toga sam ja dva puta nešto pokušavao da se vratim u Zvezdu, oni su tu nešto „ovo-ono“ i to je bilo to“

Da li si imao još neke ponude u tom trenutku?
„Mislim da je Partizan bio jedini klub koji me je iskreno zvao. Tačnije, dve godine su me zvali“.

Ko je bio taj koji te prvi pozvao?
„Krenuli su prvo igrači. Prvo me zvao Lola. Kaže mi da sedi s Bugijem vozačem i nešto pričaju... 'Ajde da dođeš kod nas'. Saša i Krle su bili za to. Onda se to polako širilo do ljudi iz uprave i tako je došlo do transfera. Posle me zvao i Sale Stanojević“. 

Prešao si tada most koji je poslednji prešao Milko Đurovski. Bilo je još igrača da su igrala i za jedne, i za druge, ali niko nije bio zvezda kao ti u tom trenutku. Da li si znao kakav te pritisak čeka?
„Drugačije je kad gledaš iz ove perspektive. Zvezda je tada bila u drugačijoj poziciji, bila je u podređenom položaju u odnosu na Partizan koji je bio bolji. Partizan je osvajao titule, plasirao se u Ligu šampiona tog leta... Možda bi bila manja tenzija da je Zvezda bila jača“, iznosi svoju teoriju Stojković.

Da li je bilo nekih prijatelja koji su ti tada okrenuli leđa?
„Prijatelja nije. Većina tih koji su se naljutili su neki nebitni koji se dodvoravaju nekom drugom. Nijedan normalan čovek ili normalan sportista nije prestao da se druži sa mnom. Sa bilo kojim igračem što sam pričao tada, pričam i danas. Ni sa kim nisam prestao da se čujem ili sam pogoršao odnose. Panta (Marko Pantelić op.a.) se tako dodvoravao. To su ti tipovi od kojih je to jače. Pre toga i posle toga smo pričali normalno, ali ono kad te vidi pred nekim ljudima ili u nekom društvu od 15 navijača Zvezde, pravi se i neće da ti se javi. Ja sam se sa njim čuo i pre dolaska u Partizan i naravno da on nije bio za to. Normalno, razumem ga. I posle toga smo normalno pričali“.

Da li bi sada nešto menjao ili bi opet isto uradio?
„Možda ne bi bilo Partizana da nije bilo Zvezde. U Partizanu se isto tako nosiš sa pritiskom i uvek će biti onih koji će reći ’Super, hvala mu, ali nije on ovo, nije on ono. Nije on Grobar’. U inostranstvu sam video koliko je to nebitno za koga igrač navija. Imaš fudbalere za koje ljudi u njihovoj okolini i ne znaju za koga navijaju. Niko te ne pita za koga navijaš. Objasnio sam nedavno oko toga. Šta sad treba moj sin da ima da bi mu neko priznao da je partizanovac?“.

A šta ako bi ti sin navijao za Zvezdu?
„Ne bih imao problem da svako odluči s godinama za koga će da navija. Moj sin stalno gleda Partizan i sam to hoće. Ne opterećujem ga. Kad je istrčao na derbiju sa igračima, kad je krenuo da vrišti od sreće... Ja izlazim iz tunela, on je već našao drugare i već svima ispričao ko mu je tata“.

Koliko te je promenilo roditljestvo?
„Svakako da se menja čovek. Ozbiljniji si. Imaš ranac na leđima o kojem moraš da brineš“.

Da li to znači da si ranije vodio neki divlji život?
„Kada sam imao 18 godina, izlazio sam jer sam bio peti golman i nikoga nisam zanimao. Ali otkako se profesionalno bavim fudbalom, nikada do sada nisam napravio nešto što ne treba. Niti sam ikada izašao iz karantina, pa se vratio na dan utakmice. Nikad nisam preskakao ograde. To ti je nekako u podsvesti jer ceo dan razmišljaš o tome. Ne treba mi više budilnik, prirodno se budim ujutro u osam kad imam utakmicu. Kada krenem da izlazim, to radim na pauzi. Nikoga se ne plašim, niti se krijem i ne radim ništa nedozvoljeno“.

Te priče koje kruže o fudbalerima „splavarima“, pogotovo reprezentativcima su postali urbani mitrovi. Koliko istine ima tu?
„Evo vam primer Saše Ilića koji izađe izađe dva puta godišnje, a ljudi pričaju gluposti 'Saša-čaša' i prave viceve. Da nismo izašli sa ženama kad smo prošli Jang Bojs ne znam jesam li mogao da se setim kada sam ga poslednji put video u izalsku.  Ja sam ove godine dva puta izašao. Posle Jang Bojsa i plasmana na svetsko“.

Ipak, tabloidi su umeli na naprave tiraž na fudbalerima i izlascima...
„U tom svetu imaš one kojima si zanimljiv i kojima nisi. Kad si nekome interesantan, onda je zeznuto. Nije me to nerviralo, jer niti gledam, niti čitam tabloide. Kao klinac sam se nešto nervirao, ali onda shavtiš da je to cena profesionalnog sporta. Što se medija tiče, samo sa sportskim medijima mogu da pričam. Ovo ostalo, ništa. OK, „jednom u 100 godina“ kada te zove naprimer Story za nešto porodično, pa se slikaš i to je to“.

Prenosiš li to iskustvo mlađim saigračima koji vole da izađu medijima, vise po društvenim mrežama, privlače pažnju javnosti?
„Ne možeš ti nekome ko ima 22 godine da skroz dopreš do glave. Moraš sve okolo. Ne obraćam mnogo pažnju na to šta rade po društvenim mrežama. Možda nekad kad neko pretera pa mi jave. Onda se zainteresujem. Ali generalno taj Instagram i te stvari su OK ako ljudi žive svoje živote. U redu je da objaviš nešto porodično. Super je da se s nekim dopisuješ, pratiš, imaš neku interakciju sa navijačima... Ali da se tu nešto fotošopuješ, penješ se na prste, oblačiš se drugačije da čovek ne može da te prepozna. Da li je moguće kakvi su to mozgovi? Da obrađuješ jednu sliku 45 minuta, farbaš, sređuješ... To je bolesno. Nebitno da li si muško ili žensko. Pa šta ćeš kada izađeš na ulicu i ne niko te ne prepozna?! Ne možeš budeš Bred Pit kad nisi Bred Pit“. 

Kako si ti naučio da se nosiš sa pritiskom?
„Nebitno Zvezda ili Partizan, ali ako tu odrasteš, onda naučiš da moraš da pobeđuješ i da se nosiš sa pritiskom. Kao klinac kad izgubiš, osećaš pritisak i rasteš sa njim. Mentalitet igrača mora da bude da se nosiš s pritiskom. Kad te neko kritikuje, to je znak da prebaciš u višu brzinu. Što ne kaže navijač nešto Evertonu? Zato što pogine, što izgara i ispravi grešku. Normalno je grešiti, ali isto tako je normalan sled događaja da se trudiš da ispraviš grešku“.  

Koliko ti je krivo što nisi branio onu utakmicu na Maksimiru protih Hrvata jer je postojala teorija da je to idealna utakmica za tebe zbog pritiska sa tribina?
„Miha je ispao krajnje korektan i imao neke svoje razloge. Kasnije mi je rekao da je trebalo da mu tražim da branim. Izašao sam iz povrede skoro i on se toga plašio. Da sam mu rekao „Mister, hoću da branim“, branio bih. Mene više nikakva atmosfera ne može da poremeti, to je valjda svima jasno. Kada navikneš da rasteš sa pritiskom, onda ti on prija. Zato ne mogu da razumem neke stvari u inostranstvu. U Engleskoj, izgubiš 0:5 i kao da se ništa nije desilo. Idi kući, teraj dalje...“

Tvoje iskustvo je bilo od velikog značaja za Partizan pre mečeva sa Videotonom u kojima je sezona mogla da krene potpuno nizbrdo. Spasao si Partizan tada...  
„Ja sam tek bio došao, ali morao sam da kažem neke stvari. Rekao sam: 'momci, imate dve opcije'. Da ostanemo „indijanci“ ili da budemo neko i nešto. Od mulja ne možeš da pobegneš. U njemu, pa si u njemu. Ali možeš da budeš glavom gore. Šta možeš da izgubiš? Nema pritiska. Ideš da pobediš Viodeoton i možeš da isplivaš. A ako ne pobediš, u istim si kanalu u kojem si bio do tada. Ne može da ti bude lošije, samo možeš da profitiraš. Ja sam ušao u tu utakmicu kao robot. Samo da prođemo. Da ne pričamo o kasnijim mečevima u grupi. Jang Bojs je bio preozbiljna ekipa. Jovša i ja smo ih gledali pet puta. Analizirali smo svaki šut, svakog igača, svaki centaršut, detalj...“

Ona odbrana protiv Videotona u Beogradu je možda i ključna u sezoni, posle toga ih je usledilo nekoliko čudesnih u Bernu, derbijima, protiv Spartaka... Pogotovo u situacijama jedan na jedan koje su tvoj zaštitni znak. 
„Sve se svodi na to da primiš gol i da ekipa veruje u tebe. Jedan na jedan je najčistija situacija jer sam odlučuješ o sebi. Ne možeš ništa da izgubiš, samo da dobiješ. Što sam stariji to su sve bolje postavke pa vam to deluje prosto na prvi pogled. Sad hvatam loptu mirno, a nekad bi se možda bacio na nju. Bolje rezonujem kad da krenem, kad da ostanem... Dosta zavisi od taktike i da li stojiš visoko ili ne. Ako stojiš zonski onda, udaraš u meso. U banderu. Imaš šestoricu koja te napadaju“.

Koliko ti znači što ti je trener Miroslav Đukić, jedan od legednarnih štopera Primere i čovek koji je imao veliku karijeru?
“Znači, kako da ne.  Đuka stalno pokušava da nas defanzivno nadogradi. Objašnjava štoperima kako da osvojie prostor, kako da drže napadača na ruci dve sekunde, kad treba bekovska, kad treba ova druga... Ima ogromno iskustvo koje pokušava da nam prenese“.

Imaš li neku najdražu odbranu?
„Nemam. Sve su mi drage, ne mogu da izdvojim nijednu. Nikad nisam zadovoljan. Uvek mi fali još nešto da bi bilo perfektno“.

A kiks koji pamtiš?
„Možda je najtužnije bilo ono protiv Estonije. Izašao sam na 16, mislio sam da će Lune da je gradi i da je ja pokupim. Ali on je udari glavom, a ja krenuo ka njemu i ona završi u golu. Bila je i malo čudna atmosfera, tek sam došao u Partizan. Došli su ljudi da mi zvižde, možda je to uticalo“.

Za golmane važi da su specifični karakteri, a šta ti na to kažeš?
„Ma šta da kažem... Radimo 80 teži posao nego svi ostali na terenu. Jedan si protiv dvadesetorice... Jedini prijatelj ti je stativa. I još treba da staviš glavu gde neko neće nogu. Nema ko da te ispravi. Samo stativa“.

Danas je trend da golmani u vrhunskim ekipama imaju manje posla jer više igraju nogom i pomau saigračima u posedu lopte. Kako gledaš na to?
Jesam pristalica ako imamo igrače koji mogu da isprate i koji su lagani na lopti. Valdes je imao Maskerana koji je ceo život bio vezni i onda ga stave na štopera sa tom tehnikom. To je već neki drugi nivo... Sećate se da je Gvardiola kada je došao u Bajern rekao Nojeru da ništa ne zna, a onda posle dve godine ceo svet priča kako on igra nogom. Je l' možete da poredite Bufona i ovog iz Sitija? Naravno da ne može. Niti će njih dvojica bilo kada moći da se porede. Bufon isto igra, nije neki znalac nogom, ali pogledajte koliko ima pasova... I što je najvažnije, pogledajte kako brani“

Ko je tebi najviše odgovarao da dodaš?
„Lune (Aleksandar Luković op.a) je hteo loptu i znao si da je u sefu kod njega. Da li na beku ili štoperu, on je lako iznese. Znao je da je zalomi. Krle je voleo loptu. Danas je to Maksa. On baš voli, ne paniči. A imao sam i saigrače koji su bili vrhunski defanzivci, ali nisu bili za taj stil igre“.

Bufon je imao sreću da u klubu i reprezentaciji igra sa istim ljudima. Koliko je bitan taj kontinuitet za razumevanje sa saigračima?
„Često sam menjao klubove i nisam imao šansu da igram dugo sa nekom odbranom. Tek poslednjih godina je to slučaj sa reprezentacijom. Sada je tu neka naša generacija. Dosta dugo igram sa Banetom, Kolarovim, znamo se iz mlade reprezentacije...“

Česte promene klubova su još jedan od tvojih zaštitnih znakova. Kako nisi mogao da se zadržiš duže u inostranim klubovima? U nekima je to ipak bio slabiji nivo od Partizana i reprezentacije... Možeš li da objasniš šta se dešavalo?
„Iz Zvezda sam otišao u Nant. Stigla je ponuda, rekli su mi da su je prihvatili i da idem. Neki ljudi su mi govorili da sačekam sedam dana, da će doći nešto bolje. Bilo je i interesovanja jačih klubova, ali su mi u Zvezdi rekli 'prihvatili smo ponudu i ajd ćao'. U Nantu sam branio na početku. Prvih šest utakmica sam branio baš dobro. Onda sam imao jednu-dve loše, pa tri-četiri na klupi... Potom me vrate na gol i ja postavim klupski rekord od pet utakmica bez primljenog gola“.

Ali...
„U tom periodu nismo mogli da pobedimo nikoga. Ili 0:0 ili izgubimo. I oni odluče da vrate Barteza koji nije branio već dve i po godine. Vidim ja koliko je on velika zvezda i procenim da je najbolje da odem u Vitese. A da sam ostao, vratio bih se na gol jer je Bartez u klubu bio još samo mesec dana pošto je nekog navijača udario pesnicom i dobio je otkaz. Trenirali smo mesec dan, super je tip, bio je OK prema meni, pitao me i da li želim da zadržim broj na dresu... Možda sam se i zeznuo što sam otišao iz Nanta“.

Pozajmica od šest meseci u Viteseu.  
„Vitese je bio samo most jer nisu imali neke velike ambicije, plaćali su samo polovinu ugovora i tamo sam otišao da branim. Potpuno različit stil fudbala, različita liga... U Francuskoj je mnogo čudnih stvari. Šutiraju iz nemogućih pozicija, ništa nije logično i onako kako bi trebalo da bude. Kod Holanđana je drugačije, znaš odakle je šut, znaš kada da očekuješ centaršut... Francuska je teža za golmana“.

Usledio je Sporting i opet se nije dobro završilo.
„U Lisabonu sam odlično počeo, postao prvi golman, publika me je obožavala... Međutim,  sve se promenilo kada je došao Paulo Bento za trenera. On je gurnuo Rui Patrisija, oprostio mu sedam grešaka u prvih sedam utakmica. A istovremeno nije smeo mene da drži na klupi zbog publlike, pa me je degradirao u trećeg golmana. Publika je skandirala moje ime, obožavali su me, čak su zahtevali i da dobijem kapitensku traku. Potom sam odlazio na pozajmice u Hetafe i Vigan jer sam znao šta me u Sportingu politički čeka. A nisu hteli da me prodaju u neku dobru ligu jer su imali problem navijača koji su me tražili“.

Kako je bilo na pozajmicama u Hetafea u Viganu?
„Na pozajmicama nemaš mnogo vremena. Imaš sedam dana da naučiš jezik, da se navikneš na ekipu trenera, saigrače, komunikaciju sa njima... Tada nisam znao da me dovode na pozajmicu, ne da bih branio već da bih „plašio“ prvog golmana. U Hetafeu je to bio Ustari kojeg su platili sedam, osam miliona evra, u Viganu je to bio bivši reprezentativac Kirklend. On je bio povređen kada sam došao i tražio je da prima po pet injekcija dnevno kako ne bi izgubio mesto zbog mene“.

Nemaš dilemu gde ti je bilo lepše...
„U Hetafeu je bila druga priča. Branio sam protiv Barse, Reala, Sevilje i u sve tri sam bio igrač utakmice. Debitovao sam protiv Sevilje sa Kanuteom i Fabijanom, odbranio im nekoliko zicera i pobedili smo 1:0. Potom sledi meč protiv Barselone kada smo izgubili 0:1 nesrećnim golom, a dugo se prepričavalo šta sam branio Anriju, Mesiju, Etou... Protiv Reala smo izgubili 2:3 u nadoknadi vremena. Bili su oduševljeni sa mnom, hteli da me zadrže, ali su u to vreme bili predsednički izbori u Sportingu i nisu smeli da obavljaju prodaje igrača tako da nisam ostao u Madridu. A bilo mi je super tamo...“.

Proverili smo na internetu i ostali zapanjeni. Šta je Stojković branio Tjeriju Anriju i kompaniji protiv čuvene Pepove Barse, ne može baš rečima da se opiše. Pogledajte...

Pozajmica u Vigan je već bila nešto drugo...
“Najteže je u Engleskoj. Sve gledaju na svoj način. Nije to Čelsi, Mančester ili neki veliki klub gde su svi isti. U malim klubovima kao što je Vigan imaju taj ostrvski stav da stranac mora da bude 200 odsto bolji, protežiraju domaće igrače. Oni nisu imali mnogo stranaca i ponašaju se u fazonu da si došao kod njih u njihovo selo, a oni su tu 100 godina i važe njihova pravila.“

Kasnije si se vratio na Ostrvo. U Notingem Forest na pozajmicu, ali opet nisi ostavio trag.
„Olimpijakosov gazda Marinakis je trebalo da kupi Notingem. Dao je kaparu, dogovorili su se, doveo je direktora, trenera, nas nekoliko igrača i izgledalo je da je to završeno. Međutim, na kraju se nešto izjalovi, on ne kupi klub, direktor ode, a ostanemo trener i mi igrači. To je klub koji ima veliku istoriju, ali se ona nigde ne oseti. Stvarnost im je lokalnog karaktera. Ako neko odskače, odmah si na oku“.

Gde si najviše mogao da naučiš?
„Najviše sam naučio od naših trenera. Od Save Kristića u Zvezdi koji me je definitivno naučio najviše stvari. On me je izabrao među 1.300 golmana i poslao ljudima u Zvezdi papir na kojem je pisalo da sam ja taj. A on je imao ogromno iskustvo radeći u Zvezdi, reprezentaciji... Trenirao je skoro sve naše najbolje golmane. Međutim, u Zvezdi je tada Dišlja bio projekat, Dika Stojanović je više verovao u njega i ja sam otišao na pozajmicu u trebinjski Leotar. Bio sam u Leotaru mesec dana. To je malo čudna sredina, nisu isplaćivali pare, počelo je već sve pomalo da puca i otišao sam.  Ali i to je bilo lepo iskustvo.

Zemun je bio obilaznica na kojoj si eksplodirao i vratio se u Zvezdu.
„U Zemunu mi je baš bilo dobro. Skinuo sam penal Zvezdi i Piksi me je vratio. On me je znao još iz mlade reprezentacije. U Zemunu sam sjajno radio sa Čumom. On me je sklapao i skockao za seniorski fudbal. Posle njega me je nadograđivao Maksa u Zvezdi. Od Kocića sam uzeo dosta u reprezentaciji. I sada mi je super sa Jovšom u Partizanu. On je trener kakvog samo možeš da poželiš. Do skora je bio golman, modernizovan je maksimalno. Zna kako sa mlađima, a kako sa starijima. Pohvatao je sve savremene metode“.

Da li si nešto pokupio od stranaca?
„U Sportingu mi je trener bio lik koji je sve pokupio s interneta. Ne može on tebi da prenese iskustvo kada ga nema i nikad nije osetio pritisak. On je pročitao na internetu da telo mora da bude iza lopte i drži se toga. Da li ti imaš tri šuta ili 70, on ti traži isto. Zna se šta je golman, umor stiže na kraju utakmice, koncentracija pada. U Viteseu sam mogao da pričam sa trenerom. Da me sasluša. On tebe, i ti njega što je normalna saradnja. Ja vidim neke greške i kažem mu. Naprimer situacija kada ti šutira čovek s peterca ti napraviš korak i skratiš ugao. A vidim tamo da se dečko baca, a da ovaj još nije ni šutnuo. Kažem treneru da je to pogrešno i on me razume i prihvati moje mišljenje. To su situacije kada moraš da imaš komunikaciju... Ali nigde nisam naučio kao od naših. Španci su bili oduševljeni mojom tehnikom hvatanja. To im je izgledalo moćno“.

Koliko ti je značilo iskustvo rada sa jednom od najboljih italijanskih golmana svih vremena - Valterom Zengom?
„On me je stavio na gol. Kad ti on nešto priča, uživaš dok ti objašnjava. Bio je pošten prema igračima. Tada sam bio mlađi, pa je hteo na utiče na psihu. Svaku utakmicu je bio ljut, dizao veštačku tenziju da se mi ne bi opustili jer smo bili mladi“.

Najbolja utakmica u Zvezdi?
„Braga“.

A penal Kasanu protiv Rome?
„To već nije bilo važno kao ovo protiv Brage. Bilo je možda lepo za oko, ali ono protiv Brage nam je bilo bitnije jer se radilo o prolazu“.

Najteži protivnik?
„Igrao sam protiv Mesija, Ronalda, ne gledam to tako... Sećam se da nam je jedno vreme u Partizanu ona Vojvodina dušu vadila. Abubakar. Udari je nekako čudno, skloni je... Bilo je teško proceniti ga“.

Koliko danas pratiš vrhunski fudbal na televiziji? Ko su golmani koji najviše ceniš? Kako gledaš na naslednike u Srbiji?
„Danas Bufon, ranije Šmajhel i Van der Sar. Da ne zaboravim Handanovića koji je vrhunski golman. Od naših mi najbolje deluje mali Milinković Savić. Što se tiče fudbala na televiziji, više gledam profesionalno. Nekad me zanima da pogledam šta će biti kad igraju Beitar i Makabi. Znam da je luda utakmica i volim da pogledam. Onda jurim strimove, pa koči, pa secka... A liga šampiona i veliki derbiji, to je već hedonizam. Za dušu“, opušteno konstatuje Stojković.

Za kraj, zamoslili smo Vladimira da nam sastavi idealan tim od bivših i sadašnjih saiagrača. Papir i olovka i bacio se na posao. Prilično ozbiljno. Kao da je selektor i satavlja reprezentaciju. Umesto jednog, sastavio nam je dva tima. Od naših i stranaca. I nije mu bilo baš lako...

Idealan tim srpskih fudbalera sa kojima je igrao izgleda ovako: Basta, Vidić, Krstajić, Kolarov - Matić, Stanković, Marković, Janković - Milošević, Pjanović.

Stojković se propisno namučio da ga sastavi. S obzirom da je u srpskom fudbalu poslednjih desetak godina, igrao je praktično sa svakim ko vredi u našem fudbalu. Ozbiljno se premišljao dok je birao između Lukovića i Kolarova na levom boku, dok je Vidića i Krsatajić ispalio kao iz topa. Nije imao ni najmanju dilemu oko Dekija Stankovića i Matića u veznom. Kod Boška Jankovića nam je stavio Bambija Tošića kao alternativu. Iz prve je upisao Mihajlo Pjanovića kao najboljeg napadača sa kojim je igrao i posle dužeg razmišljanja mu pridodao Sava Miloševića u špic. I na sve to, Sale Stanojević kao najbolji domaći trener sa kojim je radio.

Još zanimljivije nam je bilo sa strancima. Na desnom boku, Kozmin Kontra sa kojim je igrao u Hetafeu, na levom brazilski gromovnik Roni koji je bio vlasnik najjačeg puta na svetu. Bez dileme se odlučio za Stefana Savića i bivšeg brazilskog reprezentativca Andersona Polgu u štoperskom tandemu. U veznom redu se odmah našlo mesto za Žoao Mutinja sa kojim je igrao u Sportingu. Nije se premišljao ni oko Josija Benajuna i Estebana Granera, a na kraju je u tim uvrstio i nekadašnje Arsenalovo dete Henrija Lenzberija sa kojim je delio svlačionicu u Notingemu. Najteže je bilo izabrati napadača... Ipak, Kleo je dopisan odmah, a potom i Mirko Vučinić. Kao rezerve su izabrani Derlej i Soldado. Omiljeni strani trener Vladimira Stojkovića je Valter Zenga.

Sa Vladimirom Stojkovićem bi o fudbalu mogli da pričate o ujutro, a mi smo proveli „samo“ tri i po sata. Novinar može od njega mnogo toga da čuje i pokupi. Poseban lik u srpskom fudbalu. I najbolji golman.   

Piše: Aleksandar Gligorić

FOTO: Branko Stračević


tagovi

FK PartizanSrbijaSuperligaVladimir Stojković

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara