PRELAZZI: Ciao, sono il Papu

Vreme čitanja: 5min | ned. 08.10.23. | 10:24

Samo ako posmatrate sa strane, samo ako ste vi, da, upravo vi, bili podvrgnuti toj grozomornoj operaciji pa više nemate zaljubljenost i nemate ništa argentinsko u sebi, samo tada vam je vest da je jedan 35-godišnji fudbaler došao kao slobodni agent u jedan tim u sredini tabele italijanske Serije A promakla ispod radara ili vam bila toliko obična da je niste ni konstatovali...

Dres je plavi, pa na pruge, nekad crne, nekad bele. Poster na zidu dečačke sobe je Maradonin, pa Aimarov, pa Rikelmeov, pa Veronov. Broj je desetka, čak i kada se slučajno ukaže neki drugi, uvek je desetka. Lopta je između nogu, pa je sakrivena, nema je, eno je iza igrača, eno je na glavi centarfora, eno je u golu, ni Hudini to ne bi smislio bolje.

Zemlja je Argentina, koja druga, medalja je zlatna, prvenstvo je svetsko, prvenstvo je svako. Zemlja je i Italija, postoji zov čizme koji se oseća negde duboko u Aveljanedi, u Almagri, na dokovima Buenos Ajresa. Više na jugu, naravno, ali pravi kunst je kada osetiš Argentinu, i ona oseti tebe, tamo na severu, gde su ljudi kao hladni.

Izabrane vesti

Hladni su, ali samo dok ne čuju vic. Dok ne vide majstora. Onda su vrući kao tango, kao snovi, kao štikla. Ona prava, iz plesnih sala Buenos Ajresa od pre stotinu godina, i ona fudbalska, ne zna se zbog koje srce više zaigra.

I strast. Strast je velika, tolika da nekada potpuno obuzme svog vlasnika, pa mu pomuti razum, pa ponekad fizički napadne one koji su mu bili najbolji u životu, ali kako to odvojiti? Hoćete li igru, hoćete li fudbal, hoćete li život iz kojeg su hirurški precizno odstranjeni kaprici i slepilo, hoćete li mirno more?

Nećete ga naći danas u Monci. Ni u Bergamu, ni u Kataniji, nigde gde će se igrati fudbal tokom dana, i važnije, mnogo važnije, nigde pamte tog fantasistu, nigde gde je Papu Gomez utisnuo krampon u dušu, da traje duže nego gro holivudskih zvezda na onom šetalištu.

Samo ako posmatrate sa strane, samo ako ste vi, da, upravo vi, bili podvrgnuti toj grozomornoj operaciji pa više nemate zaljubljenost i nemate ništa argentinsko u sebi, samo tada vam je vest da je jedan 35-godišnji fudbaler došao kao slobodni agent u jedan tim u sredini tabele italijanske Serije A promakla ispod radara ili vam bila toliko obična da je niste ni konstatovali.

Retko je, verujte, mnogo je retko da jedan takav transfer obraduje dve nacije, često posvađane među sobom, i pregršt fudbalski klubova, koji se prave da oni drugi ne postoje.

Ali retki su i ljudi, igrači, baš su retki ljudi kao Papu Gomez.

Veliki povratak Papua Gomeza, svetskog prvaka sa Argentinom, u Seriju A, bio je glasina koja nikako da ode cele ove jeseni, otkako se rastao sa Seviljom. Pričalo se o Interu, najviše, ali i bez Silvija Berluskonija postoji jedan Kondor, a Kondor uglavnom istera svoje. Zbog Galijanija je odabrao Moncu, umesto da i on krene tamo za Saudijsku Arabiju, gde će da ga peče sunce i da ga peče savest.

Zna, uostalom, Papu Gomez kako je to polakomiti se, otići za zovom novca; napravio je on već jednom tu grešku kada je iz tople, nesrećne, strastvene Katanije – vapi li taj tim, s početka prošle decenije, makar za jednim tekstom, ako ne za dokumentarcem? Hrpa Argentinaca koje je doveo Čolo Simeone, ali malo je tu bilo današnjeg "Čolizma", uveseljavali su "Slonovi" svakog ko je na njih nabasao – otišao u magloviti, industrijski, pospani Harkov, a tamo su ga dočekali smog, zima i varalice.

Nikada više, zarekao se sebi kada je jedan jedini čovek poverovao u njega i u to da više nije bivši; nikada više neću izgubiti radost u sebi, ma koliko da ovaj svet pokušava da je uguši, i taj će čovek – Đan Pjero Gasperini, naravno – i on napraviti Atalantu zajedno.

Postojao je taj klub i pre Gasperinija i pre Papua, ali nije postojao "tako", i "tako" više nikad neće. Boginja, ova evropska, ova što se šalila sa svima, ova napravljena kao da ju je početkom devedesetih nacrtao onaj klinac sa Maradoninim i Aimarovim posterom na zidu, pravljena je za njega i on je pravljen na nju.

Sad, što se to sve završilo fizičkim obračunom Gomeza i Gasperinija, što se toliko zakačio sa gazdama da je navrat-nanos ne samo otišao iz Bergama nego i prodao kuću u kojoj je sedam godina živeo, pa, i to je on. Čovek koji ume da digne ruku na trenera i da u isto vreme objavi slikovnicu za decu – od koje je uzet naslov i ovog teksta – o svojoj karijeri i svom putovanju.

I što se sve završilo time što osvaja Ligu Evrope i postaje svetski prvak u Kataru, toliko srećan što može da tercira Leu Mesiju, i to je on. Nekad je pravi golgeter i onaj koji zna kad treba da se skloni da bi doneo radost; uostalom, ako nešto zna, zna Gomez da dodaje.

Zbog tih godina u Atalanti, zbog godina u Kataniji, zbog Mundijala i Kopa Amerike i svake te asistencije – a bilo ih je, poslednji put kada smo brojali, više nego musavih dečaka što jurcaju za loptom po Aveljanedi – danas njegov nastup na domaćem terenu u Monci, pa još protiv jednog južnjačkog tima, Salernitane, nije obična utakmica koju, u ovom matine-terminu, treba da zaobiđete.

(Još će manje to biti ona u aprilu 2024, kada će se ponovo sresti Papu Gomez i Đan Pjero Gasperini; izgleda da su zakopali ratne sekire, jer je Argentinac najavio da će zagrliti bivšeg trenera i bivšeg prijatelja.)

To je povratak, posle kratkog izbivanja, u rezervnu domovinu (zamalo je zaigrao i za Azure, no to je druga priča), onu kojoj baš fali takvih igrača, od Sicilije i Salerna do Monce i Bergama.

Naloženih na fudbal i na pobedu i na sebe, pa šta, svesnih koliko vrede, ali nikada, baš nikada, toliko otuđenih da zaborave onog dečaka koji mašta o Maradoni, o Rikelmeu, o Aimaru, o lopti između nogu, gde je lopta, nema je, eno je na kopački centarfora, eno je u mreži, to ni Papu ne bi bolje smislio.


tagovi

Alehandro Gomez

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara