Kalvin Filips (©Reuters)
Kalvin Filips (©Reuters)

PRELAZZI: Jorkširski Pirlo

Vreme čitanja: 5min | sre. 14.10.20. | 11:45

"On je naše dete. On je jedan od nas. On je Lids"...

Kada su govorili "jorkširski Pirlo", to je bilo prilično posprdno. Kao kad posle dva-tri driblinga na igri na male goliće prozovu nekog "Maradona", cinično. Kao što je svaki dečko koji šutne loptu, a sticajem okolnosti ima dugu kosu, postajao Batistuta. I što je traljavije šutirao loptu, to je bio veći Batistuta.

Nešto poput: "Uuuu, izvini Maradona, nismo te prepoznali".

Izabrane vesti

Kada su govorili da navijaju za njega jer je jedan od njih, to jeste bilo iskreno, ali nije uvek naročito pohvalno. Čak i najširokogrudiji među nama verovatno, makar i podsvesno, žele da u klubu za koji navijaju uspe neko dete iz ulice, iz kraja, iz grada. Kada dole istrči "jedan od nas", neko ko bi, da nije na travi, bio na tribini i ostavljao grlo za svoj tim, to te poveže na novi način, pa želiš da prođe dobro, mada često ne prođe.

Ima ta scena iz prve ili druge epizode prve sezone Amazonove serije "Take Us Home", koja dokumentuje kako se Lids Junajted, velikan engleskog fudbala, vratio u Premijer ligu.

Pre svih novijih uspeha, pre nadigravanja Liverpula na Enfildu i sjajnog drugog poluvremena protiv Mančester Sitija, pre nego što su se svi oduševili time što "Ludakov" tim ne benda nikog dva posto, nego napada i nasrće kao da sutra ne postoji, pre dve godine, dakle, tek je stigao Marselo Bijelsa, a dvojica navijača u pabu pričaju o Kalvinu Filipsu.

"On je naše dete. On je jedan od nas. On je Lids", kažu.

Vidi se da im je drag. Kako i ne bi bio, dolazi iz šire porodice u kojoj ima dvadeset četvoro dece – dvadeset četvoro braće i sestara, unuka sada već čuvene bake Val, i svi do jednoga navijaju za Lids i skupljaju pare da hodočaste na Eland Roud. Kalvinov prvi dres bio je onaj žuti, sa STRONGBOW reklamom u polukrug, sa prezimenom "Smith" na leđima.

Vidi se, takođe, da ne veruju u njega previše. Da bi voleli da je bolji. Da ih nervira što nije. Da bi radije da se dovede neko pravo pojačanje, koliko god "on bio Lids".

Pa nije im – govorimo, ponavljamo, o poznom letu 2018. – nije im ni čudo. Kalvin Filips je tada "osmica" Lidsa, mada bi želeo da bude "desetka" (po poziciji, ne po broju na dresu, tu će ostati veran svojoj dvadesettrojci), samo što nema dovoljno talenta, tehničkog znanja pre svega, za to.

Dečko se trudi, dečko je vredan, dečko bi stvarno dao i pet litara krvi ako treba, ali kada odu kućama, kada na televiziji gledaju "hajlajtse", kada se spremaju za još jednu razočaravajuću sezonu, sa strepnjom posmatrajući šta će doneti gazda Masimo Ćelino, oni se ipak podsmehnu.

"Uuuu, izvini Pirlo, nismo te prepoznali."


Dve godine kasnije, Kalvin Filips se polako sprema za četvrtu utakmicu u reprezentaciji Engleske (prvu je odigrao i pre premijernog minuta u Premijer ligi; na poklon je, od čoveka koji mu je naglavačke okrenuo karijeru, dobio dres Njuels Old Bojsa iz sedamdesetih godina prošlog veka), postavši tako prvi igrač koji je iz belog dresa sa ružom uskočio u beli dres sa tri lava, a Lids Junajted je tim o kojem svi pričaju, a on je njegov lider.

Sad su svi srećni što je jedan od njih, samo što više nema ni trunke ironije, ni strepnje.

Baš kao i čitava "Take Us Home", i sve ono što se događa, i posebno što se dogodilo Kalvinu Filipsu, počinje u trenutku kada je jedan za fudbal zaluđeni Italijan (okej, ovo je možda pleonazam) odlučio da ubedi jednog svojeglavog, genijalnog, matorog Argentinca koji nije znao ni reč engleskog jezika da založi svoje ime u oporavak posrnulog velikana.

Marselo Bijelsa je na najdivniji način odigrao tu ulogu: on nije – kao što nikada ne bi mogao ni biti – došao da uzme novac i da otperja dalje. On je prihvatio Lids kao da je na tri stotine kilometara od Buenos Ajresa a ne 270 kilometara od Londona. Zavoleo je taj grad, njegovu strast, njegove nedaće, njegove poraze, njegovo samoprezir, tako jorkširski, više nego engleski.

Genijalac je onaj koji vidi nešto što drugi ne vide – tu je, i samo tu je, sličnost između ingenioznosti i onog nadimka koji prati harizmatičnog Argentinca, na koju god kofu da sedne – a Bijelsa je video da Kalvin Filips ne može da bude klasični vezni igrač. Pre prvog susreta, studiozno je gledao snimke svih utakmica Lidsa koje je pronašao (kažu da ih je bilo okruglo 51!), a onda tokom prvog susreta u svlačionici pročitao svima nove pozicije.

Nije nikome lako kada ti kažu da nisi dobar u nečemu, čak i ako ti odmah posle toga kažu u čemu bi bio bolji; tako i (tada) 22-godišnjak počinje da strepi, ne prvi put, za svoju fudbalsku budućnost, pošto mu novi trener, bio on veliki Bijelsa ili ne, govori da će morati da igra zadnjeg veznog, a bogami, hajde da te malo probamo i na mestu centralnog beka.

Bilo je tu još malo taktičkog "kupiranja ušiju": u prvih nekoliko utakmica Bijelsa je znao da posle svega pola sata zameni Filipsa, mada u medijima nikada nije bio grub prema njemu. Kada je igrač shvatio šta menadžer od njega traži, partnerstvo je procvetalo, a na kraju sezone – one u kojoj Lids nije uspeo da se plasira ni u finale plej-ofa; savladao ih je Derbi Frenka Lamparda, serviravši osvetu za "Spajgejt" – Aston Vila je uputila astronomsku ponudu za igrača.


Odbio je. (Valjda su u Aston Vili shvatili zašto: pa i njihov Džek Griliš je odbio nešto slično). Potpisao je novi, petogodišnji ugovor. Suvereno je pokorio Čempionšip (u seriji se vidi kako ga Bijelsa grli i govori mu, na engleskom, da je "best, best").

A onda je ušao i u notes selektora Sautgejta...

Engleska, iako jedan od ranih favorita za osvajanje Evropskog prvenstva naredne godine – no znajući njih, lako će oni to da prospu? – nije naročito blagorodna na poziciji zadnjeg veznog, i da Ircima nije preotet Deklan Rajs, verovatno bi se Filips brzo progurao ispred Harija Vinksa.

I ovako je svaki njegov nastup veliki uspeh, pošto dečka nikada nisu smatrali previše nadarenim. Retko ga se ko i seća iz podmlatka Lidsa, a nikada se nije približio nijednoj mlađoj selekciji Engleske. I to doprinosi da njegova priča bude veća od nekih drugih...

Okej, možda nikada neće stvarno postati "Jorkširski Pirlo"; teško da će se u tom delu Engleske, ma koliko da nadmen narod tamo živi, ikada roditi neko ko bi bio makar do štucni mađioničaru iz Breše.

Ali, nije Lids tikva bez korena, ne bi klubu Dona Revija pristajalo da zapali Premijer ligu samo s nekim legionarima u ekipi; tu je Kalvin Filips, lokalni “lad” kojeg je rodio grad a izmislio Marselo Bijelsa, oko kojeg je, uprkos svima onima koji su vrteli glavom i mislili da ovaj nikada neće biti dovoljno dobar, napravio celu koncepciju. Veza između Lidsove prošlosti i budućnosti.

Veza koja je, u sadašnjosti, dovoljno dobra da o njoj priča cela Engleska.

PišeMarko PRELEVIĆ, urednik magazina Nedeljnik i kolumnista MOZZART Sporta


tagovi

Kalvin FilipsPrelazzi

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara