PRELAZZI: Majka svih utakmica

Vreme čitanja: 7min | pet. 15.06.18. | 10:58

Nekad je lepo, znaju to najbolje u drevnoj Persiji, živeti u prošlosti, ali ako Svetsko prvenstvo nečemu služi to je da stvori nova sećanja

Pitajte Irance koje im je najlepše sećanje sa Svetskog prvenstva i na odgovor ćete čekati možda pikosekundu. To im je i jedino lepo sećanje, da. Ali ne bi ga, čak ni oni umereniji među njima, menjali ni za šta na svetu. Dobro, sem za jednu stvar, ali doći ćemo polako i do toga...

Valjda je samo luda FIFA mogla da namesti da se u jednoj grupi na Svetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj nađu nacije koje se, najeufemističkije moguće rečeno, nisu baš mirisale.

Izabrane vesti

Skoro pa dvokružni sistem istorijskih tenzija u šest francuskih gradova tog leta: Nemci i Srbi, pre nego što su nam zavojevači postali najbolji evropski prijatelji, Amerikanci i Srbi, tih devedesetih kada smo se kolektivno odljubili od Amerike, Iranci i Nemci, godinu dana nakon terorističkog napada na Kurde iz Irana u jednom grčkom restoranu u Berlinu, i naravno finale, Iran i SAD, “majka svih utakmica” kako su je tada nazivali, nuklearna fudbalska bomba koja je, na kraju, bila samo fudbal, i koja se od političke predigre pretvorila u skoro pa prijateljstvo na terenu.

Mi smo tada, zašto i to ne reći, imali simpatije za Irance. Na stranu što smo bili jednako ražalovani i sankcionisani u svetskim okvirima, bilo je to sedam dana nakon što smo na jedvite jade pobedili borbene, ali bledunjave Persijance Mihinim golom iz slobodnjaka, i svega nekoliko časova oporavka posle 2:2 sa Nemačkom (kao da se iko ikada može oporaviti od toga!); navijali smo za Iran i iz sportskih razloga jer smo znali da bi njihova pobeda efektivno poslala Amere kući.

Povrh svega, ta Amerika više nije bila ona šarena, Lalasova i Vinaldina iz 1994, iako je za njih u Francuskoj igrao Preki...

Amerikanci su bili loši tih godina, a Iran je imao generaciju čije smo činioce čak i dobro poznavali. Zlatni momci persijskog fudbala bili su bronzani na Azijskom kupu 1996, a neki su već igrali u inostranstvu, najčešće u Nemačkoj, gde je bilo dosta iranskih pečalbara svih fela.

Moćni Karim Bageri i već iskusni razbijač Ali Daei nastupali su za Arminiju iz Bilefelda, mada će ovaj potonji, koji će na kraju postići više od stotinu golova za “Meli”, kako Iranci nazivaju svoju selekciju – možda bi jedino Nejmar mogao da ga dostigne, pošto se čini da Kristijano Ronaldo ipak neće moći? – tog leta preći u Bajern, pa posle u Hertu; a Kodadad Azizi, koji se svojom brzinom i lakonogošću savršeno komplementirao sa Daeijem, bio je u Kelnu.

Mehdija Mahdavikiju, tog gospodara desne strane terena, na Mundijalu će videti Bohum, mada ćemo ga zapamtiti kao stamenog bigamistu iz Hamburgera; i Mehdi Pašazadeh stići će u Leverkuzen odmah po završetku Svetskog kupa, iako se tamo neće naigrati...

Ali fudbal nije bio samo fudbal, makar ne dok utakmica nije počela.

Iranci su bili besni i povređeni, sem što su njihovi svetovni i verski lideri grmeli na Vašington, obećavajući da će grad pretvoriti u inferno, povredili su ih i Francuzi: dan-dva pre meča, na jednoj privatnoj televiziji u udarnom terminu prikazan je film “Ne bez moje ćerke”, o Amerikanki udatoj za Iranca. Film je prikazivao svakodnevni život u Iranu u senci fundamentalizma, zbog čega je selektor Džalal Talebi (stigao je na čelo tima svega tri nedelje pre turnira, nakon što je Tomislav Ivić izgubio poverenje fudbalske federacije) optužio Francuze da su namerno želeli da uznemire njegove igrače.

Dodatnu zbrku unela je konferencija koju su organizovali bivši reprezentativci Irana, sa njihovog prvog Svetskog prvenstva 1978. godine, a koji su posle islamske revolucije koja je svrgla proamerički nastrojenog šaha otišli u egzil: oni su tvrdili da će Iran zloupotrebiti utakmicu u propagandne svrhe. Govorilo se i o iračkim teroristima koje bi poslao Sadam Husein, o planiranom upadu na teren, kao i o anti-iranskim transparentima koji bi, i pored zabrane francuske policije, mogli da budu uneti na tribine.

A onda su se timovi našli oči u oči. Po pravilima koja su važila na tom prvenstvu, nominalno “gostujući” tim trebalo je da priđe nominalnom domaćinu pre početka meča da bi se rukovali, ali su Iranci, po izričitoj želji vrhovnog lidera, ajatolaha Alija Hamneja, odbili to da urade.

Na kraju su Ameri prišli, a momci u crvenim dresovima su ih darovali buketima belih ruža, simbolom mira u Iranu, fotografisali se s njima, čak ne ni bez osmeha, i utakmica je mogla da počne.

Od početka se videlo da Irancima pobeda znači više nego polu-amaterima od preko okeana. Grizli su, napadali, izgarali – ali fer – i čudno je da je u toj atmosferi gol bio lepotica, ali jeste: Hamid Estili je lobovao Kejsija Kelera glavom sa penaltika, pred kraj je Amerima pukla kontra i Mahdavikija je nije dao nikome; počasni gol Mekbrajda uneo je malo drame, ali to je bilo to.

Pobeda koju je režim toliko priželjkivao umalo mu se obila o glavu kada je fudbal pokazao da može da izazove mnogo veću strast od bilo čega drugog. Na ulice Teherana i drugih gradova izašli su milioni ljudi, točio se alkohol, a žene su skinule svoje marame i pevale, kao da sutra ne postoji, kao da im nije zabranjeno da idu na stadione. U njihovu odbranu, ni pasdarani nisu ništa prigovarali; i oni su bili srećni, i nacija je bila ujedinjena: hajde što su pobedili Amere, nego imaju šansu da, po prvi put, prođu u osminu finala na Svetskom prvenstvu. (Odupirali su se Nemcima čitavo poluvreme.)

I ekipa SAD je videla lepotu u porazu. “Uradili smo više na pomirenju za ovih devedeset minuta nego političari za dvadeset godina”, rekao je štoper Džef Ejgus, a njegove reči dobili su potvrdu godinu i po kasnije, kada su SAD i Iran u Pasadeni odigrali i pravi pravcati prijateljski meč.

Pitajte Irance koje im je najlepše sećanje sa Svetskog prvenstva, i naravno da će reći da je ta pobeda; samo što to više nema veze ni sa ajatolasima ni sa Donaldom Trampom i natezanjem oko nuklearnog sporazuma, to na Žerlanu je, avaj, jedina pobeda Irana na četiri Mundijala na kojima su učestvovali.

Sada, već sedam godina (što takođe govori o tome da su se vremena promenila) vođeni rukom Karlosa Keiroša – i posle toliko vremena, nismo sigurni šta da mislimo o Portugalcu – na svom petom Svetskom kupu, a prvom uzastopnom, ponosna, dugovečna ali fudbalski, makar na velikim takmičenjima, uglavnom naivna nacija, kojoj je nacionalni tim razlog za ponos i rušenje stereotipa, misli da po prvi put može dalje od grupe.

Nisu se, setimo se, nimalo obrukali ni pre četiri godine, mada im je barut bio suv: 0:0 sa Nigerijom na otvaranju, pa onda poraz od Argentine tek u sudijskoj nadoknadi, u meču na kojem ih je, tvrde, oštetio Milorad Mažić, kada nije sudio penal Dežagahu posle starta Pabla Zabalete. Tako izduvane savladala ih je Bosna...

Četiri leta iskusniji, sa kvalifikacijama okončanim bez poraza, i pojačani igračima čiji su roditelji pobegli iz Irana, Persijanci se prvi put neće oslanjati samo na čvrstu odbranu, već na špic. Najzanimljiviji je možda Saman Godos, koji je nastupao za mlađe selekcije Švedske, i koji bi, da je ostao Arsen Venger, sigurno bio na listi pojačanja Arsenala za narednu sezonu, nakon što je zaludeo London kada je hit Lige Evrope, Estersund, igrao na Emiratima.

Alireza Jahanbakš bio je najbolji strelac holandskog prvenstva, i to u dresu Alkmara, a dobra se karijera predviđa i Sardaru Azmunu, koji dugo igra u Rusiji i sigurno će umeti da se snađe na istoku Evrope. Tu je i Mehdi Taremi, jedan od onih igrača koje voli Jutjub, ali koji uglavnom biraju arapske novce umesto neizvesne evropske odiseje.

Ne možeš, stvarno, da ne gotiviš igrača koji se zove Mehdi...

Keiroš, kažu stručni tekstovi koje smo konsultovali u nedostatku empirije, najviše problema ima u odbrani (ne računajući odličnog golmana Alirezu Bejranvanda, momka iz nomadske porodice koji je pobegao od familije da postane fudbaler i uspeo; no život predaka se vidi na njegovom licu, pošto sa svojih 25 izgleda makar dvostruko stariji...), što samo znači da bi drugi meč drugog dana Mundijala, sa Marokancima koji imaju šta da dokažu nakon što su ostali bez domaćinstva Svetskog prvenstva 2026, mogao da bude poslastica, čak i veća od onog iberijskog derbija.

Biće Iranu preteško, posebno u grupi sa prvakom Evrope i jednim od favorita za povratak svetske krune; ali ako kojim slučajem slave protiv Maroka, sa Špancima mogu rasterećeno, a onda će Keiroš probati zemljacima da namesti krletku potpisanu sa “osveta”, za sve one godine u kojima nisu verovali u njega...

Nekad je lepo, znaju to najbolje u drevnoj Persiji, živeti u prošlosti, ali ako Svetsko prvenstvo nečemu služi to je da stvori nova sećanja; uvek će postojati ona letnja noć u Lionu kada je politika ustuknula pred fudbalom, i ono divlje, divno jutro u Teheranu kada nije bilo važno ko je za koga ni ko u šta veruje ni da li je žena ili muškarac.

A dali bi, sigurno, Iranci i pola svojih (ne)sloboda, i nuklearni sporazum sa svetom, i dvadeset udaraca bičem, ma čak i onu pobedu u “majci svih utakmica” pre dvadeset godina u Lionu, za jednu osminu finala Mundijala...

Piše: Marko Prelević, urednik magazina Nedeljnik i kolumnista MOZZART Sporta

(FOTO: Action images)


tagovi

PrelazziRusija2018Reprezentacija Irana

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara