PRELAZZI: Trči, Jirgene, trči

Vreme čitanja: 6min | čet. 06.12.18. | 08:55

Neka vas ne buni fotografija, biće ovde reči i o Žozeu. I ovom sad. I onom bivšem...

Sećate li se, vi makar nešto stariji – kad god pročita tu sintagmu, jedan pripadnik famozne Generacije Z prevrne očima i otvori Instagram da vidi šta tamo ima novo – filma “Trči, Lola, trči”, tamo s kraja devedesetih godina prošlog milenijuma?

Pojavio se niotkuda, u deceniji koja nam je dala možda i ponajbolju kinematografiju (logično, devedesete su doba sreće, uzleta srednje klase, probijanja informatičkog superauto-puta i mnogo novca... svuda sem kod nas), i osvojio svet iako mu ništa nije išlo u prilog.

Izabrane vesti

Za početak, bio je na nemačkom, a ko bi u doba kada su snimani najveći holivudski blokbasteri imao strpljenja za nemački film? Imao je i dibidus nepoznate aktere, kamera i režija više su nalikovale na MTV spot kakvog nu-metal benda, zaplet je bio jednostavan; a svi ovi “nedostaci” zapravo su bili ono što je “Lola rennt” činilo neodoljivim, uz jarko crvenu kosu glavne glumice Franke Potente, koju ćemo kasnije sretati i po Americi, i čudesnu energiju i svežinu kojom je film odisao.

Bio je nešto drugačije u moru sličnoga, mada je sasvim dovoljno pozajmljivao i od Tarantina i od Hičkoka, a i taj nemački je bio sasvim nevažan, pošto dobre stvari govore univerzalnim jezikom. Imao je onaj neuhvatljivi i neopisivi kvalitet koji ga je izdvajao od svega ostalog, a koji je i harizma i hrabrost i poletnost, i još mnogo toga drugog.

Jasno je, valjda, sem ako ste kojim slučajem preskočili naslov ovog teksta, na koga – ili, pre, na šta – ciljamo ovakvim uvodom: na slučaj Jirgena Klopa, menadžera Liverpula, koji je promptno kažnjen za svoje uletanje na teren nakon pobedonosnog gola Divoka Origija u velikom gradskom derbiju prošle nedelje, dok je igra još trajala.

Jirgen Klop u punom sprintu

Klop je morao da plati 8.000 funti, da se javno podastre pred svetim ocima iz Fudbalske asocijacije, da obeća da neće više nikad i da će se ubuduće ponašati kao sav drugi, pristojan – ko je rekao dosadan? – svet, i eno, u sredu u Barnliju nije bio brži od Juseina Bolta kada je Firmino postigao vodeći gol, ni kada je Šaćiri stavio tačku na stresnu noć u Lankaširu.

Ovo, ne brinite, neće biti priča o trenerskim kvalitetima Jirgena Klopa – znam i neke navijače Liverpula koji će mu osporiti znanje, a znam jednog, pazite sad, navijača Liverpula koji je u isto vreme navijač Borusije Dortmund, i koji ne može da smisli Jirgena Klopa – niti još jedna nadom i strepnjom nadahnuta kolumna o tome da li Liverpul ove sezone može, ili ipak ne može, i kada će moći, i zašto nikad...

Ne, o tome neka sude drugi, a ti drugi mogu i ne moraju da budu rezultati: ovo je sićušni, nečujni poziv Jirgenu Klopu, i svima koji i dalje vole ovu igru iz pravih razloga, da nastavi da se raduje i da skače i da trči kao crvenokosa Lola u filmu koji smo toliko voleli, kao da mu, dakle, život zavisi od toga, jer mu možda i zavisi.

Onim sprintom do Alisona Bekera, pa onda još bržim sprintom natrag, kao dete kad ga roditelji uhvate u šteti pa bi da se pravi da ništa nije bilo, onim osmehom koji je pokazao da mu jedna pobeda znači ceo svet, Jirgen Klop je još jednom udario šljagu i macolu svima koji zamišljaju da igrači, treneri, pa na koncu i navijači, treba da budu ćutljivi, zakopčani i saterani u torove, metaforičke ili prave.

Ako 8.000 funti vredi demonstracija, u udarnom terminu, koliko je važna pobeda nad gradskim rivalom, to je sića, verujte, i Jirgen mora da nastavi da trči, bez obzira na kruta pravila FA.

Hajde što mu je retko koji navijač zamerio – ne govorimo samo o onima koji vole Liverpul! – hajde i što ga je razumeo kolega Marko Silva, koji se prvi mogao naći uvređenim, ovo je poruka i za svakog trenera (“Nemoj da izgubiš tu varnicu, čoveče!”), za svakog igrača, i za one koji tek počinju da igraju fudbal.

Da li biste, uostalom, za koga god da navijate, više voleli da trener vašeg tima skače u zagrljaj golmanu u 96. minutu ili da na konferenciji za novinare sopstvene igrače naziva virusom i vređa ih?

(Ah, kad smo se već dotakli Murinja, koliko je sadašnji Žoze sa Old Traforda daleko od onog momka koji na Old Trafordu, u devedesetom minutu, sve u dugačkom kaputu i s kravatom, trči poput Lole, poput Klopa, nakon što je Koštinja postigao pogodak kojim je Porto ušao u četvrtfinale Lige šampiona?)

Zar nije fudbal dovoljno operisan od emocija, zar sve što bratija koja ga vodi na svim nivoima, mada ta pozamašna i halapljiva riba od glave smrdi, nije usmereno ka tome da se hirurški, uz anesteziju koja ponekad liči na komu, iz sporta odstrane strast, želja za pobedom, za slavljem, spontanost?

Sve to se sve češće može videti samo na reklamama za fudbal, u režiji sve jačih sponzora, a na zelenoj travi domova naših biva proglašeno nepoželjnim...

Zar nije gol, jedan gol, suština fudbala, ono što čini ovu igru zamamnom i neodoljivom, zar ne poželiš i ti na tribini da eksplodiraš kada se, posle one milisekunde u kojoj se ceo stadion, uključujući i ove dole na travi, ućuti kao u gluvoj sobi, a onda lopta lizne mrežu sa prave strane? Ako vam neko zameri na tome, onda je taj izabrao pogrešan sport.

A kako je tek treneru koji je tu jer pre svega voli svoj posao, a kako je tek igraču koji živi za taj momenat?

Sterilnost je odavno veštački ubrizgana i u krv fudbalera, mada se poneki gladijator još tome hrabro odupire. U Pravilima igre stoji da je radost prilikom postizanja gola dozvoljena, ali da se ne sme preterivati; to uključuje i podizanje dresa preko glave (ovo je isiljena odluka nastala zbog poruka koje fudbaleri vole da šalju), ali i napuštanje granica igrališta i stipl među razdragane navijače.

Ponekad se nadamo da im je sve uzalud: baš kao i mi, generacija koja se seća kultnog filma Toma Tikvera, i deca koja se danas tek upoznaju sa fudbalom najlakše pamte čuvena “radovanja” i obožavaju da ih pamte, prepričavaju i imitiraju, bilo da su to smišljene teatralnosti kao Totijev selfi, patentirane Mbapeove ruke i Grizmanov “Fortnite” ili samo radosno besnilo bilo kog dečarca (i devojčice, da ne zameri Ada Hegerbeg) na bilo kom terenu na svetu kada lopta pređe crtu, imaginarnu ili okrečenu.

U tome je ono iskonsko, mešavina takmičarskog i ludističkog, ono što sport čini igrom, i obrnuto. A kad je igra, zna to dobro i Marko Silva, onda nema ljutnje...

Svaki put kada je “Trči, Lola, trči” na TV-u, ostavite taj kanal, vredeće; svaki put kada vidite igrača da je toliko srećan što je postigao gol da ne haje za glupe žute kartone, sudijske pištaljke, ma nizašta na svetu, budite i vi malo srećni zbog njega, biće ih sve manje kako su krenuli da sistematski dave strast i ubijaju želju, ti dobro plaćeni ratnici protiv energije, poleta i radosti.

A ti, Jirgene, samo trči, i ako bude sreće pa da krenu da trče svi ostali.

Platiće se, nije problem...

Piše: Marko PRELEVIĆ, urednik magazina Nedeljnik i kolumnista MOZZART Sport
Foto: Reuters

 


tagovi

Jirgen KlopPrelazzi

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara