""
""

PREMOTAVANJE: Dukla - fudbal u pismu s istočnog fronta

Vreme čitanja: 12min | sre. 28.10.15. | 10:52

U istorijskom pogledu čehoslovačkog i evropskog fudbala Dukla je padalica. U jednom trenutku zaslepila je fudbalasku scenu i, kao svaka takva zvezda, za sobom ostavila nekakav trag koji vraća uspomene na dobro i loše. Tu je i mrlja na čuvenoj majici. Ali tu u parku kod Juliske, tu je i statua u čast Jozefa Masopusta. A on je u svojoj karakterističnoj pozi. Lopta malo ispred levog stopala...spremna na put u večnost. Glava uzdignuta i ponosna

Dukla je fudbalski klub iz Praga ugašen pre 20 godina. Dukla nije nastala ni u kafani, ni u bilblioteci. Nastala je na frontu. Kao vojni klub, kroz čitavu istoriju koketirala je s politikom. Preživela je dve revolucije, ubio ju je kapitalizam. Priča o Dukli nije samo priča o fudbalu..

Izabrane vesti

Nedelja. Rano jutro 22. juna 1941. Centralni hol u zgradi Radijskog komiteta vrveo je od ljudi. Telefoni su neprestano zvonili. Dopisnici iz Kijeva, Odese, Minska i Kaunasa javljaju Moskvi o neočekivanom vazdušnom napadu fašističke Nemačke. Jedan neprijateljski narednik 21. juna uveče prebegao je sovjetskim graničarima. Generalu Purkajevu ipsričao je šta će se dogoditi kroz nekoliko sati. Načelnik generalštaba Žukov odmah je javio Staljinu, ali vrhovni komandant nije verovao. Računao je da je to još jedna u nizu provokacija. Jurij Levitan je za svaki slučaj pozvan iste noći da dođe na posao. Nije mnogo prošlo, a kurir iz Kremlja doneo je kovertu u kojoj su na papiru bila ispisana samo dva reda. Jurij je u noći između 21. i 22. pročitao najavu: Danas u podne biće objavljeno važno saopštenje Vlade Sovjetskog Saveza”.

A kada su se na Spasiteljevoj kuli, najvećoj od svih, podno crvene petokrake – tamo gde se nekada nalazio dvoglavi orao - kazaljke poklopile na 12, pola sveta je zaćutalo. I svi su gledali u kutiju koja govori”...  
Pažnja, pažnja! Govori Moskva! Građani Sovjetskog Saveza, prenosimo saopštenje sovjetske vlade. Danas u tri sata i 17 minuta ujutru, bez prethodne objave rata, nemačka vojska napala je našu zemlju”.

Moćni i odsečni glas Jurija Levitana tog momenta postao je glas rata”. A onda i glas nade, pa pobede. Nju će možda na najlepši način najaviti i simbolizovati jedna „fudbalska vest” iz njegove kancelarije... Levitana je selektirao” lično Staljin, kada ga je trideset i neke prvi put čuo na radiju. Ovaj je tada imao samo 19 godina. Ako se može reći da je tokom Drugog svetskog rata postojala medijska zvezda, onda je to bio Jurij Levitan. Tom statusu značajno je doprineo i sam Adolf Hitler. Bio mu je noćna mora, kvario najlepše snove... On je Levitana s prvim neuspesima na istočnom frontu počeo da smatra državnim neprijateljem broj jedan i za njegovu glavu raspisao nagradu od 250.000 maraka. Nešto slično nije postojalo čak ni za Staljinov skalp... Radijski komitet zbog bezbednosti Jurija Levitana biće izmešten u jedno selo na Uralu.    

Prošlo je tačno tri godine i dva meseca kada je isti taj glas najavio juriš na Treći rajh.
Pažnja, pažnja! Govori Moskva...” Isti onaj grub, jasan glas, sa jednakim dramskim pauzama... Glas koji uliva sigurnost. Pobednički i kad iz misli beži poslednja nada.
...

Krajem avgusta '44. u Banjskoj Bistrici izbio je ustanak Slovaka. Češki general Ludvik Svoboda pisao je Sovjetima i tražio pomoć. Konjev je napravio plan ofanzive, a čehoslovačka vlada u izbeglištvu odobrila. Slovačka je bila nezavisna” Hitlerova država. Trebalo je da Slovaci udare iz pozadine, ali to se nije dogodilo. Oko 1.000 sovjetskih tenkova krenulo je na takozvanu Karpatsku tvrđavu”, granični prelaz između Poljske i Slovačke koji su Nemci učvrstili. Bila je to sila mnogo veća i jača od fašističke, no borbe će trajati više od dva meseca. Krvave borbe. Najžešće je bilo u podnožju jednog poljskog seoceta. Zvali su ga Dukla... Vojskovođe će ogromnu dolinu na tromeđi Ukrajine, Poljske i Slovačke nazvati Dukla klanac. Ta tom mestu odvijale su se presudne borbe. Sovjeti su zajedno sa manjim brojem Čeha porazili četiri Pancer divizije, ostvarili jednu od najvažnijih pobeda na istočnom frontu i nastavili napredovanje ka Varšavi. Kao rezultat svega, sneg će ubrzo pokriti blizu 100.000 leševa. Nemci su Slovačku branili jače nego Berlin...

Jurij Levitan proglasiće” pobedu tek 25. novembra. Beše to početak kraja Trećeg carstva. Tenkovi su zamukli. Krenula pisma. Jedno je stiglo i na adresu Radijskog komiteta. Nakon što je izrecitovao saopštenje u kome se veliča trijumf Crvene armije u Dolini smrti, Levitan je video poštu. Pročitao je sebi u bradu pre nego što je istrčao na hodnik...

Pobeda! U Klancu igraju fudbal. Pobeda”!

Neki ljudi okolo čudno su se zgledali. Pa to je stara vest... Shvatiće kasnije - kad se fudbalska lopta kotrlja, to je sloboda. I to je rat. Najpre će biti rat u slobodi. Onaj što bi svako poželeo. I to je život.

Toga dana, niko neće znati tačno gde i kada, rodila se jedna ideja. Tada možda samo poručnik, ili kapetan - manje je važno – grandoman Aleksej Čepička čuo je za priču. U toj priči vod oslobodilaca maršira na obližnjem vidikovcu – ide možda ka Drezdenu, Lajpcigu i tamo još dalje na sever - a u podnojžu raspojasana banda njihovih saboraca jurcajući za nečim što su zvali lopta sopstvenim znojem otapa led. Ideja je tu. Znao je Čepička, usput, za one Nemce i Engleze što su se negde u Belgiji tukli, pa za Božić izašli iz rovova i igrali lopte, delili duvan i bifteke; znao je za ludog Irca Edvardsa, kapitena bataljonskog tima koji je na Švabe krenuo degažirajući loptu na bojno polje, pa naredio juriš, da se igra fudbal; znao je, naravno, i za čuveno stradanje fudbalera Starta (po sovjetskoj verziji) posle trijumfa nad Luftvafeom u utakmici smrti”.

Biće Dukla! Tamo je bilo najgore. Čepička je Čeh iz provanse, Zlinski kraj, Kromjeržiž, i kao svaki valjan, ambiciozan komunista, težio je centrali.

Biće Dukla iz Praga!

Razlike između komunističkih, ili bolje reći vojnih, odnosno policijskih klubova, nastalih po okončanju Drugog svetskog rata, gotovo da i nije bilo u organizacionom simislu. Komunisti su prepoznali značaj fudbala i sporta uopšte na putu ka učvršćivanju svoje ideologije u narodu, pa su uspostavili jednostavan i delotvoran sistem. Ti novi klubovi stvarani su od temelja, a nijednog momenta nisu smeli da budu u podređenom položaju u odnosu na one koji su tada predstavljali zaostavštinu nekog drugog sveta”.
Najbolji fudbaleri u zemlji morali su da igraju za Duklu. Mnogi od njih bili su vezani za druge klubove. Ni to nije bio problem. Izdat je proglas: Svaka ekipa u Čehoslovačkoj mora da obezbedi barem po jednog igrača za vojsku”, pisao je poznati istoričar Radovan Jelinek, autor Svetskog fudbalskog atlasa.

Normalno, svaki tim trebalo je na neki način da se kvalifikuje za najjaču ligu, ne i Dukla”.

Tako je bilo u Bugarskoj (CSKA Sofija), Mađarskoj (Honved), Rumuniji (Steaua), donekle i Jugoslaviji (Partizan, Crvena zvezda)... Ali samo je Dukla bila i ostala zauvek prezrena od običnog naroda. A idejno je nastala na najčistiji i najpošteniji način. Iz čiste ljudske radosti.
"Ljudi pričaju svašta! Pa vojna služba je bila obavezna! Šta je trebalo, da ti mladi ljudi provode vreme u kasarnama, da kopaju rovove, vise sa helikoptera... Ili da nose puške i sa psima obilaze granice? Tokom te dve godine imali su priliku da treniraju i igraju fudbal, a onda su se vraćali u svoje timove. Taj klub je stvorio bezbroj vrhunskih sportista širom zemlje. Ljudi to kao da ne shvataju”, branio je svojevremeno sistem Ginter Bitengel, zvezda Dukle iz osamdesetih.    

Od prvog fudbala u pismu s istočnog fronta koje je došlo do Levitana, pa do realizacije ideje o stvaranju kluba koji je trebalo večno da čuva sećanje na jedno od najvećih stradanja u Drugom svetskom ratu prošle su pune četiri godine. Dok su u Beogradu, Budimpešti ili Bukureštu odmah po okončanju ratnih dejstava počeli da se bave loptanjem, Prag je morao da rešava zategnute odnose sa  Sovjetima. Tako će Dukla početi da funkcioniše tek 1948. godine, što će je učiniti najmlađim vojnim timom.   

Vodeći vojsku Aleksej Čepička stekao je čin generala. Zet lidera komunističke partije Čehoslovačke Klementa Gotvalda i zanavek nedostižna meta nemačkog Gestapoa bio je jedan od ključnih ljudi Dukle. Delovao je iz senke ali svi su znali za njegovu ljubav prema novom mezimčetu. Govorkalo se i da je na direktnoj liniji sa Staljinom što će njegovoj moći dati poseban legitimitet.

Prvu ekipu Dukla je napravila tako što je preuzela dvanaestoricu najboljih fudbalera gradskih rivala. Iz Slavije je “dovela” sedmoricu, a iz Bohemijansa petoricu igrača. Javna je tajna da je Čepička imao ključnu ulogu i u angažovanju najvećeg od svih Čeha – Jozefa Masopusta. Budući simbol Dukle iz Praga, osvajač Zlatne lopte, imao je samo 18 godina i igrao za Teplice kada je dobio poziv za armiju. Više se nije vratio u svoj klub. Bilo je to 1952. godine kada je osvojen i prvi trofej – nacionalni kup.

Masopust je fudbalski genijalac oko koga je izgrađena slavna istorija kluba sa Juliske. Kako je igrao, opisali su mnogi fudbalski pisci. Oni koji čitaju fudbal, mogli su da saznaju da je jako sličio svom imenjaku Božiku iz Honveda, poslovođi Lake konjice. Bili su slični čak i fizički. Ne preterano veliki radijus kretanja – uglavnom tu oko kruga na centru – lagani korak, jednostavan dribling, ubitačan pas kroz srce odbrane. Božik je nosio peticu”, Masopust šesticu”.
Nemoguće da je on Evropljanin! On je sigurno Brazilac. Podseća me na Didija”, govorio Pele dok ga je gledao na Mundijalu u Čileu 1962.


Oko Jozefa Masopusta bili su Ladislav Novak, Pluskal, Dvorak, Borovička, Urban, Šafranek... To je ekipa koja će osvojiti prve dve titule '56. i '58. godine. U zimu 1957. Dukla je debitovala u Kupu šampiona. Mada nije bila šampion dobila je tu šansu, baš kao i Partizan '55, kada je preuzeo mesto od prvaka Hajduka. I to su bile prednosti vojnih klubova... U Prag je decembra 1957. došao Mančester junajted. Pobeđen je rezultatom 1:0, ali s obzirom na trijumf kod kuće (3:0), ipak je prošao dalje. A bolje da nije. Nepuna dva meseca kasnije nakon utakmice četvrtfinala sa Crvenom zvezdom dogodila se ona minhenska tragedije u kojoj je izginuo skoro čitav Bezbijev tim.         

Apsolutni gospodar čehoslovačkog fudbala Dukla postaje početkom šezdesetih. Iako Čepički tast tada već uveliko nije čuvao leđa – Gotvald preminuo nedugo pošto se vratio sa Staljinove sahrane – jedan razgovor sa prvom zvezdom donekle je otvorio oči vladaru iz senke. Masopust je bio čovek velike inteligencije van terena i shvatio je kako funkcioniše tržište. Objasnio je vođama posle dva izgubljena prvenstva da je za moćan tim potrebno izdvojiti novac, te da ne može sve da se završi na vrbovanju tuđih igrača kroz služenje vojnog roka, pogotovo jer su slabljenjem domaće vlasti  i jačanjem uticaja Sovjeta mnogi fudbaleri počeli da se vraćaju u svoje ekipe. Dukla je šezdesetih osvežena Brumovskim, Rudolfom Kučerom, Adamecom, pa nešto kasnije i legendarnim golmanom, jednim od najboljih u istoriji fudbala – Ivom Viktorom.

U periodu između 1961. i 1966. Dukla iz Praga osvojila je pet titula prvaka i četiri puta igrala četvrtfinale Kupa šampiona. Izbacivala je mnoge moćne evropske ekipe, a takmičenje je završavala posle neuspeha u dvomečima sa Grivsovim Totenhemom, Euzebiovom Benfikom, Emerihovim Dortmundom i Puškašovim Real Madridom. Svoj vrhunac momci sa Juliske dosegli su u sezoni 1966/67. kada su stigli do polufinala. Na tom putu izbacili su danski Esbjerg, tada moćni Anderleht i Ajaks u povoju, međutim, to je ipak bila Seltikova sezona iz snova. U Pragu 0:0, u Glazgovu 1:3. Džok Stajn će potom visoko podići „ušatog”, pošto je prethodno na travi Nacionalnog stadiona u Lisabonu smrtno ranio originalni Catenaccio italiano u liku Elenija Erere i milanskog Intera.

Dukla je u svom zlatnom dobu za najveće rivale na domaćoj sceni – što je posebno zanimljivo jer ide u prilog onima koji tvrde da je konstantno ubijala najpre češki fudbal – imala klubove iz Slovačke. Ponajviše su šezdesetih patili navijači Slovana iz Bratislave. Večiti drugi ili treći. To je klub velike tradicije i jedini sa prostora nekadašnje Čehoslovačke koji se dokopao evropskoj trofeja.  Godina 1968, krcati stadion našeg Bora. Prvo kolo Kupa pobednika kupova. Bor je nekoliko meseci ranije izgubio finale Kupa Maršla Tita od Zvezde (0:7), ali pošto su crveno-beli bili šampioni, mali tim iz provincije prvi i jedini put izašao je evropsku scenu. I došao im je taj Slovan. U 59. minutu bilo je 2:0 za domaćina. Tako je i ostalo. U Bratislavi 15 dana ranije 3:0 za Slovan. Slovaci su posle u finalu tukli Barselonu. Ali to je neka druga priča...

Iza Dukle tih godina bili su još Inter iz Bratislave, Trenčin, pa Nitra, najstariji slovački klub.

I dok je u Sofiji CSKA pred 70.000 navijača na pleća bacao Bajern, a recimo Zvezda i Partizan u nezapamćenoj euforiji rušili velikane poput Mančestera, Rapida, Honveda, Barselone... na Juliski je najveće uspehe praške Dukle pratilo ne više od desetak hiljada navijača. Ali uz jedinstven kolorit na stadionu.
Bila je to koreografija kada niko još nije ni razmišljao kako da ukrasi tribine”, šale se i danas navijači starih praških klubova. Pola stadiona uniformisano, a čvarci” na epoletama svetle bolje nego ondašnji reflektori. Svima je bilo jasno da tu nešto ne štima...          

Da Čepička zapravo nijednog momenta nije ozbiljno shvatio Masopusta i njegovo predavanje” u suštini, bilo je jasno na prijemu kod ministra odbrane u jesen '62, posle Svetskog kupa u Čileu na kome je Čehoslovačka poražena u finalu od Brazila. Fudbaleri su očekivali novčanu nagradu za junačku borbu, a dobili su autogram od ministra na knjizi o značaju sporta u komunističkom društvu.

Dukla je posle Masopustove ere iznedrila još jednu veliku zvezdu – Zdenjeka Nehodu, ali rezultati iz šezdesetih više se nikada neće ponoviti. Osvojene su još tri titule, međutim, u Kupu šampiona usledile su eliminacije od fudbalskih liliputanaca. Ključna godina i početak kraja dogodio se u noći između 20. i 21. avgusta 1968. Pod plaštom Varšavskog pakta SSSR je izvršio invaziju na Čehoslovačku i Dupčekovo Praško proleće. Vojska nije reagovala, ljudi su ginuli na ulicama. Mržnja je postajala sve veća...

Tokom sedamdesetih Dukla takođe redovno igra Evropu, ali utakmice protiv Barselone, Evertona, Štutgarta, pa opet Mančestera i Benfike gleda svega oko tri-četiri hiljade ljudi. U domaćem šampionatu stadion je gotovo prazan. Poslednji blesak Dukle na evropskoj sceni dogodio se 1986, kada je tim iz Praga zaustavljen u polufinalu od Blohinovog kijevskog Dinama, budućeg osvajača trofeja. Na terenu Dukla više nikada ništa značajno nije postigla. Početkom devedesetih u njihovim redovima pojavio se jedan novi klinac po imenu Pavel Nedved (druga Zlatna lopta), ali njega je Nehoda, videvši šta se sprema, ubrzo odveo u Spartu. Jer Dukla je potpuno uništena 1989. posle Plišane revolucije. I Česi i Slovaci raskrstili su sa sistemom koji nikada nisu u potpunosti prihvatili, mirno se razišli i u želji da krenu ispočetka izbrisali sve što je iza njih kao nikada nije ni postojalo. Bogate zapadne investicije ući će u neke druge klubove, a zbog njene komunističke prošlosti Duklu iz Praga ostavili su da potone. U sezoni 1993/1994. praški vojni klub ostvario je samo jednu pobedu u prvenstvu. Ispao je u drugu ligu, a onda i u treću zbog finansijskih problema. Definitivan kraj usledio je 1996. U trofejnim vitrinama ostalo je 11 naslova prvaka i devet pehara kupa.

Grad Prag i Česi uopšte, nikada nisu prihvatili Duklu. Za razliku od Beograda, Srbije (Jugoslavije) i ovdašnjih velikana, ili u odnosu na Rumune i Steauu. I Mađari su uspeli da se odupru Honvedu. Najveći je Ferencvaroš. Bio i ostao.

Pojedini fudbalski istoričari reći će da se radi o vekovnoj fudbalskoj kulturi te dve nacije...

                                   
Ali na globalnom nivou Dukla je odradila posao”. Kada su Amerikanci shvatili fudbal, dovodili su u pauzi svog, tada neprofesionalnog prvenstva, najbolje ekipe iz Evrope i Južne Amerike da promovišu taj novi sport i privuku navijače. Dukla je bila jedna od prvih na spisku uz Bajern, Crvenu zvezdu, Ferencvaroš, Everton, Ujpešt, Rapid iz Beča, Vest Hem, Sampdoriju... Oto Pavel pisao je o Dukli među soliterima”, britanski bend Half Man Half Biscuit posvetio je pesmu najlepšem fudbalskom dresu ikada - rezervna varijanta, kombinacija bordo i žute, a na grudima nespretno iscrtani, simpatični grb. Pevali su: Sve što želim za Božić to je gostujući dres Dukle iz Praga”. Jako popularna melodija osamdesetih među navijačima na Ostrvu. Posle će Tajms pod tim uticajem ovaj dres uvrstiti mrđu 50 najlepših otkako je fudbala. I danas ako za Čehe pitate, recimo Šekija, reći će vam da najbolje pamti Mundijal '62, Masopusta i njegovu Duklu.

U istorijskom pogledu čehoslovačkog i evropskog fudbala Dukla je padalica. U jednom trenutku zaslepila je fudbalasku scenu i kao svaka takva zvezda za sobom ostavila nekakav trag koji vraća uspomene na dobro i loše. Tu je i mrlja na čuvenoj majici. Ali tu u parku kod Juliske, tu je i statua u čast Jozefa Masopusta. A on je u svojoj karakterističnoj pozi. Lopta malo ispred levog stopala...spremna na put u večnost. Glava uzdignuta i ponosna. Masopust je preminuo juna 2015. godine.      

I da ne bude zabune - Dukla koju danas možete da vidite na tabeli češke lige nema nikakve veze sa ovom pričom.

P. S.
Fudbalski glasnik Juri Levitan praktično je završio karijeru po okončanju sukoba u Drugom svetskom ratu. Imao je velikih problema da pronađe posao jer je njegov glas bio sinonim za sve užase koji su su se dogodili. Angažovan je bio samo za monumentalne trenutke, kao što su prvi čovek u svemiru ili smrt Staljina. Fudbal ga od onog dana više nikada nije zanimao.


tagovi

PREMOTAVANJEPavel Nedvedmeđunarodni fudbaljozef masopustEvropadukla prag

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara