Šta Turska znači Partizanu...

Vreme čitanja: 4min | pet. 25.01.19. | 09:02

Poruka Marka Nikolića i zaveštanje Duška Vujoševića kao ideja crno-belima tokom boraka na mestu odakle su uglavnom kretali u trijumfalne pohode

Ima neka tajna veza između Turske i Partizana. Desetine fudbalera crno-belih dokazalo se u postojbini nekadašnjeg Otomanskog carsta, vidljiv im je otisak na stadionima od Trabzona, preko Ankare, sve do Istanbula, mogli bi o tome da „vezu“ Radomir Antić, Radmilo Ivančević, Fahrudin Omerović, Dževad Prekazi, Rade Zalad, Miodrag Ješić, Savo Paunović ... Kazao bi koju i Saša Ilić, još kako. Šta su na tamošnjim terenima radili počivši Abdulah Gegić u ulozi trenera ili Fadilj Vokri u žuto-plavoj majici Fenera to je za roman, no u moderno doba klubu iz Humske, kao svetionik, ukazuju se Antalija i regija Belek.

Ne, ne igra tamo niko ko je špartao terenom poviše Autokomande, niti ima nagoveštaja da će uskoro neki transfer biti realizovan na mediteranskoj obali, međutim, grad na jugozapadu Turske toliko je taličan Parnom valjku u ovom milenijumu da nije ni čudo što mu se ovog petka ponovo vraća. Prvi put još od 2015, uveren da će biti radosnih vesti: ne kratkoročnih u vidu rezultata kontrolnih utakmica, već u posledicama dvonedeljnog boravka u centru sportskog turizma u ovom delu Evrope. Istorija kao učiteljica života šapće da je posle boravka u Antaliji Partizan od 2003. do danas postao bogatiji za  12 pehara.

Izabrane vesti

Tamo su udareni temelji osvajanju deset titula državnog prvaka i dva kupa, a nije zgoreg pomenuti da je u zimu 2005. podmazana mašina koja će dobaciti do osmine finala tadašnjeg UEFA kupa i osvojiti titulu bez poraza, tek da pokaže kako ta dva vanredna uspeha mogu ruku pod ruku. Kad je tim dovoljno jak i samouveren.

Još je Lotar Mateus, koju sedmicu po ustoličenju, odveo prvi put u ovom veku crno-bele na pomenutu destinaciju. Rezultat u proleće 2003. oličen je u peharu prvaka, uz napomenu da legendarnom Nemcu nije bilo teško da ga podigne, jer mu je Ljubiša Tumbaković u amanet ostavio deset bodova viška, predao ključeve i rekao „vozi“. Zatim je i Mateusov naslednik Vladimir Vermezović birao Antaliju (2004. da stvara tim, a 2005. da ga na već opisan način pozlati), kasnije su privremeni stanovnici luksuznih hotela bili Slaviša Jokanović (2008, 2009), Goran Stevanović (2010), Aleksandar Stanojević (2011), Avram Grant (2012), ponovo Vermezović (2013) i Marko Nikolić (2014). Od potonje petorice, sve sem Izraelca zadesila je nesreća da budu smenjeni, pa nisu podigli pehar na proleće. Ovo ne važi samo za prve zimske Stanojevićeve pripreme, odrađene u Dubaiju i Turskoj, pa je valjda zato i stigla dupla kruna 2011. I sam Stanojević je dovršio Stevanovićev posao, baš kao što će se Izraelac Grant sladiti Saletovim jesenjim plodovima ili Kiza Milinković koračati utabanom stazom Marka Nikolića.

Baš za Grobarima omiljenog Nikolića vezan je izuzetak koji potvrđuje pravilo. U zimu 2014. doveo je ekipu u Antaliju, ali nije imao sreću da postane šampion i to je jedina generacija koja se spremala u Turskoj u ovom milenijumu uskraćena za znamenja. U međuvremenu, rukovodioci ili treneri birali su neke druga mesta (Dubai pod palicom Jirgena Rebera ili Miroslava Đukića), Izrael (prvi deo kod Granta), Kipar (Ivan Tomić, Nikolić, Đukić), međutim, izgleda da nigde Partizan ne uspeva nego na mestu gde prepodne često sunce milije kožu, a popodne kiša lije kao iz kabla, ali se u toj supronosti rađalo nešto pozitivno za klub.

Sumanuto je očekivati da na 15 bodova zaostatka bilo ko u Partizanu gaji nadu da će uzeti titulu, iako je u biti sportiste da se bori sve dok postoji matematička šansa. Jeste odbrana Kupa postavljena kao jedan od ciljeva, međutim, kao što je na stranicama ovog portala pre 20-ak dana rekao baš Marko Nikolić „cela priča oko Partizana mora da dobije obrise strateške“. Svesni zaostatka za liderom i utiska da ni kup, koliko god bio zanimljiv, ipak, nema tu težinu, crno-beli bi predstojeće dve sedmice – i više od toga, kasnije kad se vrate za Beograd – trebalo da iskoriste za oblikovanje i formiranje.

Jer, kao što kaže Duško Vujošević:
Partizan bi trebalo da ima šampionski tim ili da stvara šampionski tim“.

Grobari bi rekli, u svim sportovima.

Otuda je nadolazeći period, možda, idealan za Partizan. Lišen je pritiska da juri trofej(e), dragocenijim se čini da žrtvuje jednu (deluje već izgubljenu) sezonu, ali da uspostavi sistem koji će mu u budućnosti doneti više nego što je vrednost jednog pehara. Da mu donese osnove tima sposobnog da pobeđuje iu nizu, plasira se opet u evropska takmičenja, bude ne samo konkurentan Crvenoj zvezdi, već i bolji od nje. Jer, potvrdilo se, na obe strane Topčiderskog brda, sportski uspeh je isključivi generator dobrog stanja u klubu.

Pripreme u Turskoj nisu pogled ka maju ove godine, već avgustu 2019. ili letu 2020. Da se do tog perioda iskristališe igra kakvu probirljia, često pravična, Partizanova publika ište, jer igra je ono što će je vratiti na stadion, bez obzira, kao u navijačkoj pesmi, gde su crno-beli na tabeli. I da jedan mladi trener ima dovoljno vremena i snažnu podršku ljudi iz kluba da pokaže može li tu igru da napravi, pa da Partizan za godinu i kusur može biti prezimi u Evropi i uzme titulu bez poraza, baš kao što je Zoran Mirković uradio sa timom kojim je upravljao Vladimir Vermezović.

I da se, kao što reče Dule Vujošević, stvara šampionski tim.

(FOTO: Star sport, MN Press)


tagovi

Zoran Mirković

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara