Vladimir Jugović je izabrao i obrazložio idealnih 11 saigrača u karijeri: Sastav da se smrzneš!

Vreme čitanja: 4min | pon. 16.10.23. | 18:30

Dovoljno je reći da u tim nisu ušli Paljuka, Zenga, Belodedić, Vjerhovod, Panuči, Abidal, Stojković, Prosinečki, Sedorf, Pirlo, Roberto Bađo, Del Pjero, Mijatović, Mančini, Vijali…

Prvak Evrope sa Crvenom zvezdom, dvostruki strelac u meču za titulu prvaka sveta, strelac pobedonsnog gola iz penala koji je Juventusu doneo poslednji trofej kontinentalnog prvaka…

Ovo su samo najbitniji detalji iz prebogate karijere Vladimira Jugovića. Veziste koji je bio igrač ispred svog vremena, ali u njegovo vreme javnost nije toliko glorifikovala takav tip fudbalera kao što je to npr. slučaj u ovom veku sa Busketsom ili Rodrijem. A popularni Juga nije bio slabiji igrač od njih dvojice…

Izabrane vesti

Govori o tome i njegova internacionalna karijera posle Zvezde, treneri i igrači sa kojima je delio svlačionicu. Bio je jedan od najkompletnijih vezista sveta u onoj strašnoj Seriji A poslednje decenije prošlog veka. Trenirali su ga velikani poput Marčela Lipija i Svena Gorana Eriksona, igrao je za Sampdoriju, Juventus, Lacio, Atletiko, Inter, Monako…

Jugović je u Italiji posebno cenjeno ime i ovih dana je dao intervju za Sportvik, magazinsko izdanje čuvene Gazete delo Sport. S obzirom sa kojim sve asovima je igrao u karijeri, Italijanima je bio zanimljivo da Jugović sastavi idealnih 11 od saigrača iz karijere. Paklen zadatak… Jugović je baš imao fantastične saigrače u klubovima i reprezentaciji.

Ipak, odlučio se nekako za idealnih 11. I obrazložio.

Počevši od golmana… 

“Na golu je Anđelo Peruci. Niti je bio visok, niti elegantan, ali je bio skoro nesavladiv. Sa njim između stativa ste osećali sigurnost. Na terenu i van njega”, kaže Jugović koji je u karijeri igrao još sa vrhunskim golmanima poput Đanluke Paljuke, Valtera Zenge, Luke Markeđanija, Hosea Moline, Sebastijana Freja…

I na štoperskim pozicijama je konkurencija paklena. Dovoljno je reći da nije bilo mesta za Pjetra Vjerhovoda, Miodraga Belodedića, Ćira Feraru, Lorana Blana, Paola Montera, Miroslava Đukića, Rafu Markesa… Izbor je pao na Alesandra Nestu i Sinišu Mhajlovića.

“Mihajlović mi je pre svega bio prijatelj, pa tek onda saigrač, s obzirom šta smo sve prošli za Zvezdom i Sampdorijom. Nikada se neće roditi takav izvođač slobodnih udaraca. Snaga kombinovana sa savršenom tehnikom šuta. Od 10 slobodnjaka su osam ili devet završavali u golu. Nesta mi je bio saigrač u Laciju. Iako je bio mlad već se videlo da je van kategorije. Miks snage, tehnike i elegancije. Posle jedne njegove intervencije na treningu, okrenuo sam se prema jednom od saigrača i rekao: Ovaj će postati najbolji defanzivac na svetu”.

Na bekovskim pozicijama se odlučio za saigrača iz Intera, Havijera Zanetija. I tada mladog Patrisa Evru sa kojim je delio svlačionicu u Monaku. Mesta se nije našlo sa Panučija, Abidala, Toričelija, Sorina, Pankara, Šimića, Mirkovića

“Zaneti je simbol konzistentnosti. Kao čovek i kao fudbaler. Uvek je išao 200 na sat. Na treniznima i na utakmicama. I danas se pitam da li je taj čovek ikad stao. Sa Evrom sam igrao u Monaku, Dešan nam je bio trener. On na početku, ja na kraju karijere. Bio je mlad i polupoznat. Kao da je imao motor u sebi. Nije mu slučajno Abidal sedeo na klupi”.

Paklena konkurencija je bila u veznom redu. Od Piksija Stojkovića i Roberta Prosinečkog u Zvezdi preko Srečka Kataneca, Dejvida Plata, Didijea Dešana, Paula Souze, Antonija Kontea, Klarensa Sedorfa, Andree Pirla, Žuninja Pauliste, Huana Valerona, Milinka Pantića, Marsela Galjarda do Dejana Stankovića.

Juga je izabrao trojicu: Zinedina Zidana, Pavela Nedveda i Ruda Gulita.

“Imao sam sreću da delim svlačionicu sa Gulitom u Sampdoriji. Mnogo puta sam se tada zapitao: Pa koliko li je tek bio moćan igrač kada je bio na vrhuncu karijere? Totalno kompletan fudbaler. Monstrum. Zidan me je više podsećao na klasičnog talenta sa Balkana nego na Francuza. Imao je sve. Fiziku, genijalnost, potez. Dirigent fudbalskog orkestra. Nedved mi je bio saigrač u Laciju. Kada se prvog dana pojavio na pripremama, već je bio u top-formi. Nije slučajno što je kasnije osvojio Zlatnu loptu”.

A u napadu još žešća konkurencija i još veća imena. Zlatne lopte nisu mogle da uđu u idealn triling Juginih napadača. Mesta nije bilo za Darka Pančeva, Roberta Bađa, Alesandra Del Pjera, Đuzepea Sinjorija, Roberta Mančinija, Đanluku Vijalija, Predraga Mijatovića, Ivana Zamorana, Alvara Rekobu, Alena Bokšića, Sava Miloševića, Hakana Šukura, Enrika Kjezu, Darka Kovačevića, Olivera Birhofa, Robija Kina...

Jugovićev izbor napadačkog trilinga su: Dejan Savićević, Kristijan Vijeri i Ronaldo.

“Kada pomislim na Dejana Savićevića, vrati mi se u glavi film sa utakmice Mančester Junajted – Crvena zvezda. Čovek je potpuno izludeo Engleze! Nije bio konstantan, ali je bio genijalan. Bobo Vijeri je bio Haland pre Halanda. Pozvao me je da pređem iz Lacija u Ateltiko kod njega i Sakija. Prešao sam, a on je otišao iz Atletika u Lacio. Ronaldo je najbolji fudbaler sa kojim sam i protiv kojeg sam igrao. Nikada posle njega nisam video da se neko tako brzo i moćno sa loptom u nogama obruši direktno ka protivničkom golu. Izgledao je kao da je izašao iz neke video igrice”.

Na kraju, Jugović je izabrao i omiljenog trenera.

“Marčelo Lipi. Trenirao me je u Juventusu u Interu. Veliki pobednik i iznad svega – veliki gospodin”, zaključio je jedan od najtrofejnijih srpskih fudbalera svih vremena.



tagovi

Vladimir JugovićAnđelo PeruciPatris EvraAlesandro NestaSiniša MihajlovićHavijer ZanetiPavel NedvedZinedin ZidanRud GulitDejan SavićevićRonaldoKristijan Vijeri

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara