INTERVJU - Dušan Ristić: Arizona ima sledećeg #1 na NBA draftu

Vreme čitanja: 17min | pon. 12.03.18. | 11:05

Srpski centar iz redova Vajldketsa govorio je za MOZZART Sport o osvajanju PAC-12 konferencijskog turnira, istoriji koju ispisuje na ovom prestižnom koledžu, zašto je napustio Evropu i došao na koledž, svojoj igračkoj budućnosti, novom prvom piku na NBA draftu, skandalu koji je pogodio Arizonu, Crvenoj zvezdi...

Kada je krajem 2013. godine odlučio da napusti Evropu i otisne se put koledža, bilo je podeljenih mišljenja o tome šta Dušana Ristića čeka u novom okruženju. Bilo je zagovornika ideje da Ristić treba da ostane u Crvenoj zvezdi i da se posveti profesionalnoj karijeri, dok su retki bili oni što su gledali širu sliku. Tačnije, budućnost nisu gledali očima rođenog Novosađanina.

Nije zaigrao košarku na profesionalnom nivou, ali je kroz prethodne četiri godine napravio nešto veliko. Nešto čime retko ko može da se pohvali. Preko Sanrajz akademije, kao usputne stanice ka jednom od najvećih koledža u SAD, promenio je ceo život. Na pragu je da diplomira na smeru psihologije, podsmer sportski menadžment, usput je postao jedan od najboljih i najuticajnijih igrača u istoriji prestižne Arizone, a napredak koji je ostvario zapanjio je kritičare u Sjedinjenim Američkim Državama. 

Izabrane vesti

U samo nekoliko sedmica postao je košarkaš s najviše pobeda u istoriji Arizone i ušao u Klub 1.000 + 500 (poena i skokova), a proteklog vikenda pridodao je i trofej PAC-12 konferencijskog turnira. Trećeg u četiri godine školovanja, što je takođe jedinstven slučaj.
„Čini mi se da nikada nijedan igrač u istoriji Arizone nije napravio takav poduhvat. Napravili smo veliki uspeh, pogotovo što sada ulazimo u martovsko ludilo i ovo samopouzdanje će nam mnogo koristiti. Način na koji smo igrali u oba polja... To treba da nam bude primer kako da igramo na šampionskom turniru. Ako to uspemo da uradimo, teško je da će bilo koja ekipa uspeti da nas dobije. Posebno imajući u vidu da imamo neke od najboljih igrača u državi“, započeo je Ristić intervju za MOZZART Sport u kojem smo se dotakli mnogobrojnih tema.

O svim detaljima Ristićevog neverovatnog puta moći ćete da čitate u narednim redovima...

Pored tvojih odličnih rola na PAC-12 turniru, na delu smo videli i zver u telu Deandrea Ejtona?
„Kada imaš Deandrea Ejtona - sve je mnogo lakše. On je nezaustavljiv momak. Evo jedne zanimljivosti posle prve utakmice. Igrali smo u NBA hali, koja prima 20.000 ljudi i bila je popunjena do poslednjeg mesta. On mi je prišao i rekao da nije navikao da igra u takvoj atmosferi i da je bio mnogo uplašen pred utakmicu. Zato tu prvu utakmicu nije odigrao na nivou kao poslednje dve, kada je ubacivao po 32 poena i imao 14 i 16 skokova“.

Pohvale na njegov račun pljušte sa svih strana?
„Ono što je Ejton uradio jako retko se viđa u koledž košarci. I u NBA retko ko uzima po 30+ poena i 14+ skokova. Posebno u koledž košarci, gde se uzima manji broj poseda i manje se igra vremenski. Dominacija u stilu Hakima Olajdžuvona ili Šakila O’Nila. Nešto neverovatno“.

Da li to znači da Arizona ima možda i igrača #1 na predstojećem NBA draftu?
„Bez sumnje! Gledajte - kad vidite kakve Luka Dončić pruža igre u Realu, siguran sam da 99 odsto Evropljana veruje da će on biti prvi pik na draftu. Isto tako, 99 odsto tih ljudi nikada nije gledalo Ejtona. Kombinacija njegovih atletskih sposobnosti, snage tela, tehnike... To se viđa jednom u 20 godina. Nisam ga bezveze svrstao u kategoriju sa Olajdžuvonom, O’Nilom, Timom Dankanom...“, zastao je na trenutak Ristić, pa nastavio:
„Baš sam nedavno čuo jednog komentatora koji je za njega rekao da je kombinacija Klinta Kapele, Lamarkusa Oldridža i Dejvida Robinsona, što je vrhunsko poređenje. Ima vrhunske karakteristike nekoliko TOP igrača. Luka Dončić je vanserijski talenat, neke stvari koje on radi nikada niko nije u Evroligi. Ali mnogo je teško uporediti se sa Ejtonom koji je sa genetske strane, atletskih, fizičkih predispozicija... Nije mu ravan. Ti kada vidiš igrača sa 216 centimetara visine, 120 kilograma čiste mišićne mase kako se kreće, kako je brz,  kako igra spolja i unutra... To se retko viđa. Znaće ljudi o čemu sam pričao za godinu ili dve. Ja kao neko ko dolazi iz Srbije i Evrope uvek dajem prednost našima i Luka zaista igra ozbiljnu košarku, u jednom od najboljih klubova u Evropi. Ovo je, ipak, nešto drugačije“.

Da li bi Ejton mogao da bude, što bi Amerikanci voleli da kažu - Next Big Thing (sledeći veliki igrač) u NBA košarci?
„Apsolutno! Ako ga povrede zaobiđu, biće sve u redu. Ono što Embid radi ove godine, Ejton će već sledeće“.

Skidamo kapu Ejtonu, ali skidamo je i tebi zbog svega što si postigao u samo kratko vreme. Kakav je osećaj?
„Osećam se privilegovano. Ispisati bilo kakvu istoriju u ovakvom programu kakav ima Arizona velika je čast. Meni je mnogo drago zbog toga. Samo kada vidiš ko je sve igrao u Arizoni u prošlosti - od Džejsona Terija, Gilberta Arenasa, Majka Bibija, pa sve do momaka sa kojima sam ja igrao - Laurija Markanena, Nika i Stenlija Džonsona... Arizona je program sa velikom i bogatom istorijom“, pojasnio je Ristić, ali i usmerio nas na važnu činjenicu:
„Sve je to posledica mog napornog rada i odricanja u poslednje četiri godine“.

Sigurno ti nije bilo lako, jer si mnogo toga morao da promeniš?
„Tako je. Dolazio sam u Srbiju svake godine, ali sam ostajao po dve-tri sedmice, kako bih video porodicu i prijatelje. Odmah bih se vraćao nazad, da nastavim da treniram i napredujem, da dodam nešto novo za sledeću sezonu. Zato mi je drago što u poslednjoj godini ovde, kada bi trebalo da igram najbolje, pružam igre na željenom nivou. Nastaviću da igram ovako i nadam se da ćemo kao tim dogurati daleko ove sezone“.

Ne kaže se uzalud da bez velikih odricanja nema ni velikih uspeha...
„Jedini način da se izboriš u ovom svetu jeste da radiš naporno, ako već imaš talenat. Na svim stranama sveta imate igrače koji treniraju, ali jedini način da budeš ispred ostalih jeste naporan rad. Ja sam uvek hteo da se predstavim kao osoba koja je postigla sve ne samo uz pomoć talenta, već i ogromnog rada. Kada u sve to uključiš i ljubav prema košarci - imate dobitnu kombinaciju“.

Čini se da je ipak sve više mladih sportista sa željom da prečicom dođu do uspeha. Odnosno, prvenstveno novca?
„Svaki košarkaš ima neku svoju putanju kojom ide u karijeri. Neki odluče da ostanu u Evropi i da se kroz klubove domognu prvog tima. Svi znamo koliko je to danas teško, a i koliko je teška tranzicija između juniorske i seniorske košarke. Pogledajte samo koliko se vrhunskih juniora, čak i onih sa kojima sam ja igrao, izgubilo baš zbog toga. Današnji mladi igrači gledaju da prečicom dođu do dobrih timova, uslova i finansija, ali nekada u životu to ne ide tako. Nekada moraš da razmišljaš unapred. Jer nije sve u košarci“.

Ti si, očigledno, znao kako da projektuješ svoju putanju?
„Sve su to bili razlozi zašto sam napustio Srbiju i odlučio da dođem u SAD. Upravo zbog te tranzicije. Moja vizija tada je bila da je Arizona najbolje mesto za mene“, zaustavio se na trenutak Ristić, pa nastavio:
„Pomalo čudan put za mene, u poređenju s vršnjacima u Evropi. Iz ove perspektive mogu da kažem da nisam pogrešio, da sam napravio određeni uspeh. Ne samo trenutni, već i za budućnosti. Nebitno je u kojem klubu završim sledeće godine, iskustvo i znanje koje sam stekao u prethodne četiri godine, kao i elementi igre u kojima sam napredovao, pratiće me kroz celu karijeru. Zato sam zahvalan na tome što sam došao ovde“.

Kaže nam Dušan da košarka nije sve i da je život posle igračke karijere i te kako važan.
„Karijera jednog košarkaša relativno je kratka u odnosu na njegov životni vek. Uvek postoji ono nešto posle. Zato sam se i odlučio da dođem u Arizonu. Sam dolazak ovde, upisivanje koledža na kojem treba da diplomiram za nekoliko meseci - to je pravi potez za mene i deo mog života kada prestanem da igram košarku. Kada sportisti prestanu aktivno da igraju preostaje im dobar deo života da se bave nečim. Kada sam odlučivao da dođem ovde vodio sam se karijerom i budućim pozivom. Kada sve saberem verujem da sam napravio pravu stvar. Znam da sam spreman za sledeći nivo“.

Neki čitaoci možda ne znaju, ali Dušan Ristić trebalo bi uskoro da diplomira kao student psihologije, sa drugim usmerenjem ka sportskom menadžmentu.
„Psihologiju sam izabrao jer je volim kao nauku i smatram da mi je to dosta pomoglo u dosadašnjoj karijeri i da će mi tek značiti u budućnosti. Jer sport nije samo izaći na teren, trenirati, dizati tegove i igrati utakmice, već i kako se nosiš sa svim tim stvarima mentalno. Navijači to možda ne razumeju kada gledaju sa strane, ali igrači tokom utakmica prolaze kroz veliki nivo stresa, kroz teške situacije u dugim sezonama. Zato će mi znanja iz psihologije značiti na jačanju mentalne snage. Što se sportskog menadžmenta tiče, birao sam to jer ću posle karijere najverovatnije ostati pri košarci i on će mi uvek biti koristan“.

Da li je istina da si posle razgovora sa ljudima u Arizoni pre tvog zvaničnog dolaska u SAD bio toliko oduševljen da nisi želeo da razgovaraš sa drugim koledžima?
„Ima istine. Kada sam dobio ponudu iz Arizone još dok sam bio u Srbiji nisam bio upoznat sa sistemima američkih koledža i kako stvari funkcionišu. Tada sam pristao da dođem kod njih u posetu. Kada sam došao tamo shvatio sam da Arizona ima sve što je jednom mladom igraču potrebno da napreduje i da sazri kao igrač. U košarkaškom i psihološkom smislu, kao i daljem razvoju tela, fizikalija i svih ostalih stvari. Posle tog razgovora sam odlučio da ne razgovaram s drugim koledžima jer je Arizona jedan od najboljih koledža, a i u to vreme je imala neke od najboljih igrača u timu. Trener je odradio odličan posao u tom smislu i zato nisam hteo da se previše opterećujem u tom smislu. Iz ove perspektive znam da sam doneo pravu odluku“.

Šta je to što pravi razliku u odnosu na uslove u Evropi i kako izgleda jedan tvoj dan?
„Malo je kompleksno objasniti. U SAD se akcenat više svodi na atletiku, fizikalije i brzinu. Mnogo zavisi od toga, zato su i najveće atlete dolazile iz košarkaške sekcije. To mi je mnogo pomoglo da napredujem upravo na svim ovim poljima. Trenira se jednom dnevno, ali opširnije, dok se u Evropi radi dva puta dnevno. Svaki koledž se razlikuje po programu rada, ali u Arizoni su obično ujutru predavanja, od osam ujutru do podne. Onda slede ručak i užina, teretana od 14 do 15 časova, pa trening do 18, nekad čak i do 19 časova. Dakle, ceo dan provedeš na treningu“.

Ukazao nam je Dušan i na još jednu bitnu stvar.
„Veliki koledži poput Arizone imaju više novca od nekih timova u Evropi. Zato su uslovi za trening, naše svlačionice, hale, sistem skautinga na višem nivou nego u Evropi. Baš se obraća pažnja na sve detalje. To pravi veliku razliku, jer kada novac samo za te stvari pokriva godišnji budžet nekih klubova, jasno se vidi razlika“.

U dahu se Dušan dotakao i istorije Arizone i malo zagrebao površinu „Martovskog ludila“, o čemu ćete moći da čitate u odvojenom tekstu.
„Arizona nije imala toliko dobar košarkaški tim sve do početka osamdesetih godina prošlog veka. Tada je ekipu preuzeo legendarni Lut Olson i bukvalno napravio ono što je Arizona danas. Osvojio je NCAA titulu 1997. godine baš sa Bibijem i Terijem i tada je Arizona počela da raste kao jedan od najboljih programa u SAD. I sve dok je Olson bio u Arizoni, ona je bila u TOP 10 timova u SAD. Posle njegovog odlaska u penziju 2007. godine Arizona je malo posustala, zamenila je nekoliko trenera i tada ništa nije funkcionisalo. Od dolaska mog sadašnjeg trenera Šona Milera 2009. godine sve je počelo da se vraća na staro i ponovo je među deset najboljih timova u NCAA. Rame uz rame sa Djukom, Kentakijem, Kanzasom, Severnom Karolinom... Jedina stvar koja ekipi mnogo nedostaje u poslednjih šest-sedam godina jesu F4 i titula. Ove sezone je akcenat na tome da dođemo do završnog turnira. Imamo dobre šanse da to uradimo i realne šanse da budemo među favoritima. Ali, u sistemu NCAA turnira mnogo je teško doći do šest uzastopnih pobeda i osvojiti titulu. Mi, opet, ne odustajemo od zacrtanog“.

Hajde da se vratimo na tebe. Američki novinari tvrde da si najviše radio na fizičkim aspektima otkako si došao u Arizonu. Možda rogobatno zvuči, ali oni kažu da si imao „robotske pokrete“ kada su te prvi put videli...
„Vole oni to malo da preuveličavaju. Još dok sam bio u Srbiji znam da nisam imao robotske pokrete“, s osmehom nam je odgovorio Ristić, pa objasnio:
„Oni su tim konstatacijama verovatno želeli da slikovito opišu moj napredak od prve do četvrte godine. Evo, pokušaću da vam objasnim. Kada sam živeo u Srbiji - bio sam mršav, ali masan. Moje telo je bilo moja najveća mana. Tehnički sam bio potkovan, treneri su stalno isticali da imam dobar osećaj za igru, košarkaški IQ. Upravo je moj problem s telom bio jedan od razloga zašto sam izabrao ovaj put. Kada sam došao u Arizonu imao sam 105 kilograma, sada imam 113. Ali kada sam došao imao sam 20 odsto telesne masti, sada imam 10 odsto. To samo govori koliko mi je lakše da trčim, da se krećem i igram odbranu. Na fizikalijama ću uvek morati da radim kroz karijeru. Moderna košarka napreduje svake godine. Igrači su brži, jače i više skaču, izdržljiviji su, igraju bolju odbranu. Mnogo je bitno da se nikada ne zadovoljiš sopstvenim stanjem, nego da napreduješ kroz celu karijeru“.

Trener Šon Miler je nedavno izjavio da si „srce i duša ovog tima“ i da si vrsta koja „izumire“, u smislu da je sve manje igrača koji odrade sve četiri godine na koledžu.
„Kada sam došao ovde, probao sam da učim od starijih igrača, a svake naredne godine pravio sam veliki iskorak u mom odnosu sa igračima. Postavio sam se kao lider tima. Najbolji pokazatelj je ova poslednja godina gde sam se posvetio celom timu. Trudim se svojim znanjem i iskustvom da pomognem mlađim igračima. Kada i stvari ne idu kako treba da usmerim igrače na pravi put. U nekoliko navrata sam to uspeo da uradim, da izvučemo veliku pobedu, da se izvučemo iz perioda kada nije sve išlo kako treba... Iskustvo koje sam dobio ovde za četiri godine je neprocenjivo“.

Ono što je atipično za centra, mada se i to danas menja u košarci, jeste da pogađaš trojke. Ti ih ne šutiraš toliko, ali se u igri vidi koliko ti znači kada pogodiš dalekometni hitac?
- Čak je izgradio trejdmark proslavu kada vrhove prstiju spoji iznad glave, što je objasnio da znači ’top’ (vrh), odnosno da se tako oseća kada pogodi. Radi se o internoj šali s najboljim drugom -
„Jeste, umem da pogodim trojku i volim da šutnem. To je jedna od tajnih stvari u mom repertoaru. Ove godine sam mnogo više šutirao sa distance, tačnije pogodio sam 50 odsto ispaljenih hitaca. Razlog tome je što su me pod košem često udvajali. Zato sam se opredelio da igru preselim na spoljnu liniju i na tome sam zaista dosta radio tokom leta“.

Za trenera Šona Milera važi mišljenje da je jedan od najboljih u novijoj istoriji NCAA, a za ovu generaciju Arizone da je među najtalentovanijim u istoriji ovog koledža i ove sezone svi pričaju o njima. Ali koliko je pozitivnih, toliko je i negativnih stvari o kojima se diskutuje. Naime, Arizona se našla u srcu velikog skandala povezanim sa korupcijom i ulaganjem velikih suma novca u angažovanje koledž igrača, što je u SAD zabranjeno. Na tapetu se prvo našao pomoćnik Emanuel Ričardson zbog sumnje da je uzimao mito kako bi uticao na određene sportiste -kasnije je otpušten -, potom i Šon Miler zbog navodne sumnje da je dao 100.000 dolara kako bi Ejton bio veran Arizoni. Bila je to tema #1 u SAD jedno vreme, pošto je ESPN prvo tvrdio da je Miler obavio telefonski razgovor sa Kristijanom Dokinsom, čovekom umešanim u ovaj skandal, 2017. godine, dok je Ejton pristupio Arizoni u septembru 2016. Onda su se dogodile dve ispravke - da je taj razgovor obavljen na proleće te godine, da bi kasnije iz teksta bila obrisana konstatacija u kom je periodu 2016. to bilo...
„Zaista je tačna konstatacija da je Miler među najboljima u sadašnjoj koledž košarci, a isto važi i za ovu ekipu koja je tokom sezone prošla kroz uspone i padove. Prvo smo ostali bez pomoćnog trenera (Ričardson), koji je je bio optužen za neke stvari koje su se dešavale u koledž košarci. Ne bih o tome mnogo polemisao, jer je to zasebna tema i mnogo je tu detalja o kojima treba pričati. Ja, iskreno, nikog ne bih okrivio za to što se desilo. Takav je sistem. Nažalost, nama je to naškodilo, pošto smo izgubili trenera, posle prošli kroz da nam se Rauli Alkins povredi, tako smo igrali skoro 15 utakmica na početku. Tu smo imali neke poraze koje nije trebalo. U konferenciji se onda dogodilo da je novinar ESPN pisao nešto što se kasnije ispostavilo kao netačno. Miler nije vodio tim na jednoj utakmici, Ejton je posle bio optužen za neke stvari koje nije uradio... Sa svih strana imali smo pritiske i negativnu energiju. Došlo je do toga da su naši novinari pisali negativne stvari o nama. Ali zahvaljujući administraciji Arizone i predsedniku Univerziteta i mnogim velikim ljudima uključenim u rad Univerziteta, angažovano je mnogo advokata koji su raščistili stvar. Mi smo dobili trenera nazad, sve se vratilo u normalu“.

Srpska košarka s one strane Atlantika nalazi se u specifičnoj situaciji. Imamo Nikolu Jokića kao jednog od najboljih mladih, ali i generalno najboljih centara NBA lige i vođe Denvera, a tu je i Dušan Ristić kao lider Arizone. Obojica su centri, 1995. godište, a igrački stilovi im se značajno poklapaju...
„Svako ima svoj put. Neko ostane u Evropi, neko dođe u NCAA, a neko kao Nikola Jokić preskoči mnogo stepenika i uradi ono što jeste. Napravio je mnogo veliku stvar i zaista igra neverovatnu košarku. Opet, svaki put je sam po sebi interesantan i karakterističan. Gradim svoju karijeru, gde će me to dovesti - ne znam, ali ono što znam da ću se uvek truditi da budem deo kolektiva koji će se boriti za titule, koji će pobeđivati važne utakmice i biti uspešan. Biti deo tima koji pobeđuje meni je mnogo bitniji od toga da budeš samo deo nekog tima koji nema ambicije“.

Cela „generacija 1995“ je prilično kvalitetna. Pored Jokića i tebe tu su Rade Zagorac, Ognjen Jaramaz, Marko Gudurić...
„To je velika stvar za nas. Srbija uvek proizvodi veliki broj talentovanih igrača, to će uvek biti tako. Mi smo mnogo talentovan narod za sport, posebno košarku. Nadam se da će uvek biti igrača koji će zaigrati u NBA, koji će biti nosioci svojih timova. Mene ne iznenađuje to što mlađe generacije, pa i moja, ima toliko dobrih igrača. Nismo previše bogati, ali ono što imamo jeste talenat za sport i košarku. Nadam se da će jednog dana talas mladih igrača uspeti da zadrži ime reprezentacije Srbije i status koji ona ima u svetu danas“.

Dosta je i kvalitetnih srpskih košarkaša u NCAA - Vasilije Pušica, Aleksa Jugović, Nik Popović, Nik Rakočević, Novak Topalović, Kosta Janković... Čak je i selektor Aleksandar Đorđević pričao o tome da će se voditi posebna pažnja o momcima na drugom kraju sveta...
„Ima nas dosta, a opet ljudi treba da znaju da je mnogo teško zaigrati ovde, dobiti diplomu u Diviziji 1. Davno sam čitao da smo mi Srbi posle Amerikanaca i Kanađana zemlja s najviše igrača u Diviziji 1. To je velika stvar i zaista me raduje. NCAA pruža priliku da igraš košarku na vrhunskom nivou i da učiš i razvijaš se intelektualno. To je nešto jedinstveno“, završio je Ristić, pa se osvrnuo na drugi deo pitanja:
„Bilo je kontakta s ljudima iz reprezentacije. Iz A tima nije bilo ništa još konkretno, ali ljudi su me često kontaktirali i raspitivali se. To je, za sada, to“.

Kako ti deluje sve ono što srpska četa u NBA pokazuje - Teodosić, Bogdanović, Jokić, Bjelica, Marjanović?
„Nisam uspeo mnogo da ih ispratim zbog svojih obaveza - teretane, treninga, biblioteke... Trudim se da ih gledam koliko mogu. Jokić radi stvari kakve nikada niko nije od srpskih igrača u NBA, eto zasad osim Peđe i Divca. Može da bude naš najbolji igrač u NBA ikada. Teodosić u Klipersima ima zapaženu ulogu i da nije bilo povreda bio bi još bolji. Marjanović kad god dobije šansu - iskoristi je i to stalno pokazuje. Bjelica je nedavno odigrao partiju karijere i zaista je vrhunski igrač. Bogdanović igra najbolju košarku karijere, a može još mnogo toga. Svi naši igrači imaju zapažene uloge, što je nešto što se dugo nije desilo. Imali smo dosta igrača, ali malo ko je bio ovako konstantan u isto vreme kao ovi momci sada“.

Ko ti je bio uzor dok si odrastao? Po čijim konturama oblikuješ svoju igru?
„Kao i svi mlađi igrači u Srbiji ugledao sam se na majstore s velikim karijerama. Na primer, Vlade Divac, Peđa Stojaković... Uvek sam više voleo Old skul igrače, pogotovo u NBA tipa Paua Gasola, ranije Tima Dankana, a sada Lamarkusa Oldridža. To su neki igrači po kojima sam pokušavao da oblikujem svoju igru. Danas se to malo promenilo. Sada su mi uzori moji prijatelji, porodica, dobri ljudi koji mi daju neprestanu podršku, daju pozitivne primere kroz život“.

S obzirom da se odlično služiš s obe ruke, da su ti leđna tehnika i igra na niskom postu najjača oružja, a da opet pogađaš i dalekometne hice, reklo bi se da si neka kombinacija stare i nove škole?
„Baš to. Jednostavno, svoju igru moram da oblikujem zahtevima današnje košarke, da odgovorim na sve izazove i da pored svega toga trčim brzo, igram odbranu, šutiram spolja... Trudim se da izvučem ono najbolje iz obe škole i to je ono što mi prija“.

Ulaziš u poslednje mesece svog boravka u Arizoni, kakvi su ti dalji planovi za karijeru?
„Trenutno sam fokusiran na ovu sezonu i teško je razmišljati o budućnosti kada ti je nešto tako važno ispred nosa. Imamo solidne šanse da doguramo u Martovskom ludilu. Ako to budemo uspeli, verujem da će svima pomoći u daljim karijerama, pa i mojoj. Fokus je samo na tome, a posle - videćemo. Moj plan i jedan od razloga dolaska ovde, kao i san koji nosim od malih nogu jeste - NBA. To i dalje ostaje moj prvi cilj i trudiću se da isti ostvarim. Ako se to ne dogodi, vraćam se u Evropu“.

Da li je povratak u Crvenu zvezdu opcija? Prvi čovek kluba Nebojša Čović nedavno je izjavio da te očekuju...
„Moji odnosi sa Crvenom zvezdom, upravom i predsednikom Nebojšom Čovićem su odlični. Zvezda je uvek opcija za mene. Zvezda je moj matični klub, u njemu sam odrastao i stasao kao igrač. Zvezda je uvek tu“.

Za kraj - ko će biti NBA šampion?
„Teško pitanje... Ali, znam koga ne bih voleo da vidim. To su dva najdominantnija tima poslednjih godina - Golden Stejt i Klivlend. Njih ne bih voleo da vidim kao pobednike. Nisu dosadili, ali voleo bih da vidim neko osveženje. Da li će to biti Hjuston, Boston ili neko treći - ne znam. Bilo bi dobro da vidimo neko novo lice na tronu“.

Piše: Nikola STOJKOVIĆ (nikolaS_sN)
Foto: MN Press, Action Images


tagovi

Dušan RistićNCAAUniverzitet Arizona

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara