""
""

INTERVJU – Bata Zimonjić: Pripreme s Peđom su za dokumentarac

Vreme čitanja: 7min | pon. 09.09.13. | 09:55

Jedan od najboljih kondicionih trenera Evrope, za MOZZART Sport otkriva tajne rada s najvećim košarkaškim imenima i kako je na grčko-albanskoj granici, u potpunoj izolaciji, spremao Stojakovića za prvu NBA sezonu

Uvek je nekako u senci iz koje ne voli preterano da izlazi. Ne voli ni kada ga hvale, mada ne može da pobegne od činjenice da su mu se neki od najvećih košarkaških asova klanjali kada im počne sezona, jer je od njih pravi prave „zveri“, konkurentne i među NBA mašinama. Više od decenije je pripremao i naše reprezentativne selekcije, posebno seniore koji su pod njegovim patronatom skakali i leteli do medalja.

Izabrane vesti

Pre desetak dana ponovo je izbio u žižu interesovanja kada ga je najtrofejniji evropski trener Željko Obradović pozvao da preuzme brigu o fizičkoj pripremi asova Fenerbahčea. Ko je Predrag Bata Zimonjić i kako je stigao do statusa jednog od najboljih, ako ne i najboljeg, kondicionog trenera Evrope?
“Ova godina u karijeri mi je jubilarna, navršavam 20 godina rada kao kondicioni trener u košarci. Sve to vreme nisam imao pauzu u radu s klubovima, a pripremao sam i 12 reprezentativnih selekcija različitih uzrasta. Usput sam odradio priličan broj individualnih priprema, mnogo trenažnog programiranja za različite klubove i igrače. Trenerski posao mi je omogućio sprovođenje jednog složenog longitudinalnog istraživanja koje je kasnije rezultiralo zvanjem doktora nauka u oblasti sporta. Znam da će većini zvučati čudno, ali više od svega u karijeri ističem svoj razvojni put. Početak sa pionirima, pa kadetima i juniorima, a onda rad u seniorskom timu treće lige, zatim druge lige, pa tek onda u prvoligaškoj ekipi. Nijednu stepenicu nisam preskočio, a cenim da je to od velike važnosti u svakom poslu”, kaže Zimonjić na početku intervju za MOZZART Sport.

Kako izgleda toliko godina raditi s najvećim trenerima Evrope?
“Morao bih prvo da znam okvire pojma veličine. Pretpostavljam da je pitanje sa osvrtom na njihov doprinos razvoju košarke kroz istoriju. U tom smislu, zaista sam počastvovan što sam radio s Aleksandrom Nikolićem i Rankom Žeravicom. Uspešni treneri imaju dobru organizaciju trenažnog procesa koja je jedan od najvažnijih faktora za postizanje rezultata. Iz toga proizilazi lakše ispunjavanje trenažnih zadataka i definitvno je u mom delu posla lakše kada za šefa stručnog štaba imate čoveka sa jasnim planom.”

Šta je specifično kod Dušana Ivkovića, a šta kod Željka Obradovića? Godinama ste uspešno sarađivali.
“Ne bih znao šta je specifično, jer ja to ne razaznajem tako. Obojca imaju karakteristike neophodne da se bude vrhunski trener i to u meri koja je mnogo više izražena nego kod drugih trenera. Zato se oni danas smatraju najboljim trenerima Evrope, što njihovi rezultati i potvđuju.“

Nabrojte sve velike igrače koje ste spremali.
“Od igrača koje sam trenirao u klubovima izdvojio bih Dimitrisa Dijamantidisa, i to ne samo zbog rezultata, već trenutka naše saradnje. Došao je u Iraklis iz treće grčke lige, iz malog grada Kastorije, s narušenim telesnim statusom. Njegova sreća je bila što sa svojih 18 godina još uvek nije imao mesto u prvom timu, pa smo imali baš mnogo vremena da se bavimo korektivnom gimnastikom. Taj svakodnevni rad mi je ostao u lepom sećenju, posebno ako se tome doda i to da je drugi igrač bez statusa u ekipi, te je sve vreme radio po posebnom programu, bio Lazar Papadopulos. Kroz reprezentativne selekcije sam trenirao zaista mnogo velikih imena. Nezahvalno je nabrajati ih, ali se osvojenim trofejima izdvaja Dejan Bodiroga. Igrači od kojih sam bio privatno angažovan se, po mom mišljenju, uglavnom uklapaju u to „veliki“.”

Svakog leta ste individualno radili i sa NBA asovima Predragom Stojakovićem, Vladimirom Radmanovićem, Sašom Vujačićem...
“Zajedničko za pomenutu trojku je što sam s njima počeo saradnju kada su bili veoma mladi, tada samo perspektivni igrači. Iako je takav angažman profesionalan, nakon višegodišnje saradnje naš odnos je preprastao u prijateljstvo. U tom smislu bih, zajedno s Dejanom Tomaševićem i Milošem Vujanićem, izdvojio ovu grupu igrača.”

Možete li da otkrijete neke detalje vezane za rad sa njima?
“Saradnja sa Peđom je najduža. Pripreme koje smo imali za njegovu prvu NBA sezonu su za nezaborav. Od šest nedelja, koliko je trajao ciklus rada, tri smo proveli na planini Nausi na grčko-albanskoj granici. Potpuna izolacija i trenažno opterećenje kakvo nikada nisam radio. Ja sam bio premoren, a kako je on to sve izdržao, ne znam ni sam. To bi bio dobar scenario za obrazovni dokumentarac na temu granica ljudskih moći. S Radmanom sam počeo da radim kada je imao 16 godina. Sećam se našeg prvog odlaska u teretanu i njegove muke da savlada šipku od 20 kilograma na benču. Za tri nedelje je radna težina bila 70 kilograma. Još čuvam zapise sa tih treninga, u nadi da će mi neko dodeliti titulu mađioničara. Naravno, radi se o tome da Radman ima fizičke predispozicije koje su za respekt.”

Sigurno je bilo i mnogo anegdota?
“Saša Vujačić je igrao u Udinama, tako da smo van letnjih priprema sarađivali tokom godine, jer sam mu slao programe. Bilo je potrebno da povremeno dolazi u Beograd na testiranja. Imao je veliku želju da pokaže svoj maksimum na svakom testu. Na jednom od njih, koji je prilično težak s dosta ponavljanih sprinteva, trebalo mu je uzeti krv. Na kraju poslednje deonice, na moje zaprepašćenje, nastavio je da trči u ritmu Juseina Bolta pravo u WC! Dakle, tih dodatnih 20 metara vodili su na mesto gde nije zgodno meriti laktate. Njegovo shvatanje pojma „dati maksimum“ je za poštovanje.”

Šta je najbitnije za pravu pripremu ekipe?
“Pravi stručni štab! Uz njega idu i jasan plan i program. U suprotnom, moje kolege ne mogu da daju pravi doprinos timu, ma koliko bili dobri u svom poslu.“

Poslednje dve sezone uspešno ste radili u jednom od najbogatijih evropskih klubova, ruskom Himkiju?
“U dve reči, bilo je uspešno i hladno. Prve godine smo napravili najveći uspeh u istoriji kluba osvajanjem Evrokupa. Sledeća sezona je bila veoma zapažena, sa dobrim učinkom u Evroligi, gde nam je četvrtfinale izmaklo spletom nesrećnih okolnosti. Osim Olimpijakosa, pobedili smo sve najbolje evropske ekipe. Do kraja se nisam navikao na klimu, iako sam imao preduslov za to u prezimenu.”

Koji igrač kojeg ste trenirali je najveći radnik?
“Ta vremena su prošla... Nekada su momci bili prinuđeni da rade u firmama i fabrikama i igraju košarku u isto vreme, a takve nisam susretao, a-ha-ha...”

Ko je bio fizički najspremniji?
“U odnosu na sebe ili u odnosu na druge? Ja se isključivo bavim ovim prvim i moj zadatak je da izvučem maksimum iz potencijala koji pojedinac nosi. Meni je samo to važno! Odgovor na ovo drugo, opet nezahvalan, ali ako bi bili uzeti svi tada testirani parametri fizičke pripremljenosti, to bi mogao biti Igor Rakočević u jednom trenutku svoje karijere. Boljeg razumevanja radi, jednom – prilikom analize rezultata seniorske reprezentacije –ustanovio sam da je Darko Miličić bio među nespremnijima u odnosu na svoje mogućnosti, a u isto vreme bolji od svih ostalih.”

Svi igrači vas vole, ali da li ima neko ko ne gotivi Batu Zimonjića?
“Iskreno se nadam da ima ovih drugih, jer bi u suprotnom profil moje ličnosti bio problematičan. Osim nekolicine pomenutih, nemam prisne relacije sa igračima. Moje prijatelje uglavnom košarka uopšte ne interesuje. Bio bih srećan ako je to „vole“ posledica poštovanja. Znam za dvojicu koja me sigurno ne gotive. U mojoj obavezi da istrajem u radnoj disciplini i potrebama neobičnih karaktera imao sam incidentne situacije na treningu s Tundžijem Avodžobijem u Crvenoj zvezdi i Džejmsom Forestom u Arisu. Bez obzira na nivo moje spreme, zadovoljan sam što smo razdvajani u poslednjim trenucima, s obzirom na to da je prvi nastupao na Olimpijskim igrama kao bokser, a drugi imao nešto više od 150 kilograma.”

Koliko je težak posao kondicionog trenera?
“Više nije... Nekada je veliki broj njih radilo treninge vežbajući s timom i dajući ritam trčanjem na čelu kolone. Šalu na stranu, pripreme košarkaša postaju sve zahtevnije. U situacijama prave posvećenosti, kondicioni trener uvek ima potrebe da radi individualno pre i posle treninga, kojih je često dva dnevno, zatim da radi na slobodan dan sa igračima koji nisu proveli mnogo vremena u igri, da tokom letnje pauze dobar deo odmora provede u kontaktu sa igračima... Dešavalo mi se da vežem mesece bez slobodnog dana. Da završimo sa tim da ništa nije teško ako voliš ono što radiš.”

Kako je došlo do prelaska u Fenerbahče?
“Iznenada! Odlučio sam se da posle dve godine provedene u inostranstvu naparavim pauzu. Odbio sam produžetak ugovora s Himkijem, stopirao neke interesantne pregovore, a sve u želji da veći deo vremena provedem uz porodicu i prijatelje. Tokom leta sam odradio dosta individualnih priprema, dogovorio poslove za sledeću sezonu i zadovoljan iščekivao godinu. Onda me je pozvao Željko Obradović i sve mi „pokvario“.”

Šta očekujete od angažmana u Turskoj?
“Rezultat i zadovoljstvo u poslu. To su motivi kojima sam vođen u donošenju odluke da odem u Fenerbahče. Mislim da igrači i stručni štab u potpunosti daju preduslove za to.”

Šta očekujete od Srbije na EP u Sloveniji?
“Uvek sam bio uz reprezentaciju, čak i kada se to kosilo s mojim interesima. Ove godine sam dobar deo svog odmora posvetio Teodosiću i njegovom oporavku, sve to u interesu nacionalnog tima. Tako da, kao neko ko je učestvovao u radu, odgovaram sa već dosta puta čitanim odgovorom – to je mlada ekipa od koje ne treba očekivati mnogo! S druge strane, na utakmicu se ne ide da bi se izgubilo, a mi možemo da pobedimo svakog. “

Za kraj, gde vam je bilo najlepše u karijeri?
“Nema sredine gde je sve idealno. Dobrih i loših strana ima svuda, a nezahvalno je vagati. Generalno, mene mnogo toga lepog vezuje za klubove u kojima sam do sada radio.”


tagovi

Eurobasket 2013EvroligaPeđa StojakovićPredrag Bata ZimonjićSrbijaŽeljko Obradović

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara