"Sebastijan Đovinko"
"Sebastijan Đovinko"

PRELAZZI: Seba, mora li ta Amerika?

Vreme čitanja: 8min | sub. 12.11.16. | 11:40

Zašto u reprezentaciji Italije nema mesta za Atomskog mrava...

Sebastijan ĐovinkoSamo je jednog čoveka na celom svetu ovih dana bilo baš briga šta se to dešava u Americi. Čak i ako to nema ama baš nikakve veze sa vulgarnim populistom koji je kaparisao gajbu okrečenu u belo na adresi Pensilvanija avenija 1600, u filmskom preokretu savladavši neiskrenu ženu nama mrskog prezimena.

Amerika, pa ni kada donosi odluke koje mogu imati dalekosežne posledice po čitavu planetu, jednostavno nije bitna Đampjeru Venturi.

Izabrane vesti

Kako drugačije objasniti odluku i dalje freškog selektora italijanske reprezentacije da i pored velikog pritiska javnosti – a posebno strane, transatlantske javnosti – samo odmahne rukom, okrene očima i kiselo se nasmeje na ideju da Sebastijan Đovinko bude ponovo pozvan među Azure, koji će se u nastavku kvalifikacija za Mundijal u Rusiji vežbati na nedoraslom Lihtenštajnu i potom se prijateljski potući s Nemačkom?
Tamo gde je on se jednostavno ne igra dobar fudbal, i baš me briga ako je i najbolji u tom MLS-u. Tamo bi i moja baba davala golove“, bio je siže, otprilike, Venturinog obraćanja medijima kada su ga pitali da li je, možda, vreme da se Seba, nekadašnji „formica atomica“ (Atomski mrav) italijanskog fudbala, vrati u dres sa, verovatno, najlepšom bojom na svetu.

Đovinko blista u dresu TorontaOkej, i naslov ovog teksta je malo lažan, tehnički je Sebastijan Đovinko u Kanadi, a ne u Americi, pošto već drugu godinu igra za Toronto Football Club, poslednju u nizu “franšiza” na fudbalskom mukotrpnom putu osvajanja kontinenta koji se već decenijama opire igri što je zavladala ostatkom planete; ali suština je ista, pošto većinu članova MLS-a čine američke ekipe. Toronto, Montreal i Vankuver su tu samo pozvani gosti...

Brojni su mediji, jednako kao i navijači, bili prosto očarani Youtube klipovima na kojima maleni Seba igra u formi života, pošto je svoju „bel paese“ pronašao u kosmopolitskom Ontariju; ali samo Youtube klipovima jer je, priznajmo i to sasvim iskreno, MLS praktično tegoban za gledanje. Spor, neinventivan, skoro bez taktike ili, ako je ima, s previše lošom i nerazumljivom taktikom.

Velike zvezde tamo idu da zarade još malo novca i da provedu ugobne pretpenzionerske dane u gotovo potpunoj anonimnosti (pogledajte samo scene kada Stiven Džerard izađe u „Burger king“ u Los Anđelesu i ama baš niko ga ne prepozna). To se vidi i na terenu, pa čak i ona imena koja bi se samo pojavila na semaforu, pa da mi gledaoci propiškimo firnajz, sada izgledaju kao turisti koji se raduju što više ne moraju da zabavljaju šeike, nego momke i devojke sa hot-dogovima i koka-kolom u rukama.

Da, da, „dolce vita“ i „dolce far niente“ su rođeni brat i sestra...

Ukratko, možda je selektor Ventura potpuno u pravu, pa biti najbolji igrač Major League Soccera i nije preterano teško, a sigurno ne dovoljno da vas se vrati u možda trenutno ne ponajbolju, ali svakako najprestižniju evropsku selekciju.

(Jer Italija je uvek Italija, čak i ako njen sastav ne čine najbolja prezimena; videli smo to i na proteklom Evropskom prvenstvu, kada je Italija Antonija Kontea igrala sjajan, borbeni, moderni, taktički neprikosnoveni fudbal.)

Na treningu reprezentacije sa Markizijom, Kjelinijem i PirlomAli istina je i da Italija – kako bi vas samo pogledali da ste pre samo koju godinu, a Bože sabrani deceniju, izgovorili narednu rečenicu – ima ozbiljan problem sa napadačima. Za lakši trening protiv Lihtenštajna i onaj ozbiljniji trening protiv svetskih prvaka Nemaca u utorak u Milanu pozvani su Lapadula, Zaza i Eder, a niko od njih (više) nije ime koje bi Nojeru moglo da ubaci nesigurnost u rukavice.

6757: MOZZART kvote  --->>> Lihtenštajn - Italija 1 (35,00), X (14,00), 2 (1,05)

Milanov Đanluka Lapadula biće na domaćem terenu, ali taj momak još nije pokazao da nije drugoligaški kadar; Simone Zaza je hteo da bude novi Zola u Londonu, ali je mučno gledati ga kako hukće i pufće u već dovoljno problematičnom Bilićevom Vest Hemu; Eder je u Interu i to je sasvim dovoljno kazati, pa da svakome sve bude jasno.

Na širem spisku bio je i Gracijano Pele, možda i najbolji argument onima koji bi Đovinka voleli da čuju kako još jednom počinje izvedbu „Fratelli d'Italia“: posle relativno tihe sezone u Sautemptonu, Pele je otišao u Šandong i čak ni tamo – a kineski je fudbal još gluplje gledati nego MLS, nazdravlje im sve preskupo plaćene vedete – nije briljantan, pa ipak ga se Ventura nije odrekao iz fudbalskih, nego iz ličnih razloga, pošto je loše reagovao na izmenu protiv Španaca u oktobru.

Ako može Pele, zašto ne može Seba?

Protiv MilanaŠteta je za Đovinka, stvarno, što igra tamo gde se fudbal ne shvata preterano ozbiljno. Šteta je i što se takav talenat traći, i šteta je što nije postao jedino o čemu je sanjao i maštao i što su mu uvek velikana gladni navijači želeli pa i proricali: legenda Juventusa, naslednik Alesandra del Pjera, novi Pinturikio koji će poput leka što ga stavite na zub koji nagriza karijes, makar zatomiti, ako ne i izbrisati bol zbog odlaska najvećeg među bjankonerima.

Ovaj je na mesto idola navijača Juventusa mogao da polaže čak i više nego nezaboravni genije, makar zbog krštenice: dok je Del Pjero rođen u Venetu, u Koniljanu, Sebastijan Đovinko je iz Torina, iz predgrađa po imenu Beinasko, i uprkos svom navaljivanju svog oca, Sicilijanca Đovanija, navijača Milana, za Sebu je postojao samo jedan klub, klub u koji će doći sa svega devet godina, 1996, baš one sezone kada je Juve posle 11 godina ponovo uzeo evropsku titulu, kada je mogao širom otvorenih očiju gledati poteze ne samo Del Pjera, nego i  Ravanelija i Đanluke Vijalija...

Kažu da ga Del Pjero nije baš cenioVeć tada su počela prva poređenja sa Del Pjerom. Videlo se da Đovinko neće previše rasti – na kraju se zaustavio na svega 162 centimetra! – pa je davao sve od sebe da usavrši tehniku, da doda eksplozivnost, da sebe celog da za samo jedan razorni šut; vežbao je slobodne udarce da bi bio kao idol, a tada će u njemu porasti i ono što Italijani zovu „grinta“, a što tribine neizmerno vole: odlučnost, agresivnost, inicijativa, srčanost...

Ali Juve, voljeni Juve, nikako mu nije davao pravu šansu. Pozajmica u Empoli – otišao je zajedno sa Klaudijom Markiziom, drugarom iz omladinskog pogona Juventusa – i prvi povratak u Torino, gde ga redom nisu previše koristili ni Ranijeri, ni Ferara, ni Zakeroni, samo mu je dodala so na ljutu ranu, jer Seba je hteo da igra, i navijači su hteli da igra, ali za svega nekoliko minuta po meču se ne može pokazati sva nadarenost.

Usledile su dve sjajne sezone u Parmi, u Parmi koja se još batrgala i smatrala sebe koliko-toliko velikom; druge godine dao je 15 golova i asistirao još 11 puta u Seriji A, što je bilo dovoljno da ga Juventus ponovo pozove. A Seba bi uvek, i zatvorenih očiju, uzvratio na zov voljenog kluba.

Videlo se tada i po broju na dresu da se ono proročanstvo neće ispuniti – i Antonija Kontea i ostatak klupe Juventusa bilo je strah da svetu „desetku“ daju Đovinku, pa je ovaj završio sa brojem 12 na dresu (kasnije će pričati da je Pinturikio uvek bio hladan prema njemu, da ga nikada nije zvao niti mu davao savete; Seba je to protumačio kao ljubomoru u povoju, ali možda je Del Pjero samo video dalje od ostalih) – mada je u nekoliko navrata zaličilo da su Mirko Vučinić i hitri majstor zajedno pun pogodak. I pogodak. I još pogodaka.

Kontrast: Pol Pogba i Sebastijan ĐovinkoNo, onda se Juventus ponovo osmelio da stvara tim sposoban da ostatak Serije A drži u šahu, kao i da krene na juriš ka evropskoj tituli, koja je, takav je to klub, Juventusu nasušna potreba, a među pojačanjima kao što su bili Tevez, Ljorente, Morata, Mandžukić ili mladi Koman, ono što je nudio Sebastijan Đovinko sve brže je izgledalo nedovoljno. Čak i ako bi najglasnije slavio sve Juventusove golove, čak i ako bi bio bolji navijač od svih na tribinama, čak i ako je skoro plakao kada bi Juve gubio...

Kao da ga je taj višestruki, konstantni pritisak – i da bude naslednik Del Pjera, i da bude najbolji što može u svom klubu, svom gradu, pred svojim prijateljima – sputao i poigrao mu se sa umom, i promućurni tehničar, lakonogi, fantastični dribler, sopstvenik ozbiljno dobrog slobodnog udarca bio je sve nezadovoljniji.

Umesto Del Pjera, njegova će karijera zaličiti više na onu Đanfranka Zole, jednako minucioznog fantaziste kojeg u Italiji nisu cenili dovoljno, pa je morao da ode na pašnjake nove. S velikom razlikom što je Zola otišao u Englesku, a Sebastijan Đovinko, valjda okrvavljenog srca i duše, kao da je želeo da pobegne što dalje, da se skloni sam sebi s očiju, da ode negde gde ga niko neće znati (još ako se to dobro plaća utoliko bolje; a samo Riki Kaka ima veću zaradu od njega u celom MLS-u) i gde će moći na miru i bez presije da vida sebi crno-bele rane.

Za razliku od većine pridošlica u tu čudnu ligu, Đovinko je u Ameriku (dobro, Kanadu) stigao u naponu snage, sa svega 27 godina.

Na Olimpijskim igrama u PekinguIz onog ljudskog ugla, možda je odluka Atomskog mrava da se otisne preko okeana bila razumljiva – čovek nije mogao da zamisli da više igra za neki drugi tim, da bude Di Natale nekog manjeg kluba, niti da se sretne sa Juventusom u nekom evro-takmičenju, jer bi taj susret bio čeoni sudar s prošlošću i ubijenim ambicijama – ali fudbalski, to je bila karta za skupoceni Titanik, sve sa gudačkim kvartetom koji ga otužno prati iz potpaljublja.

To pokazuje i poslednji stav Đampjera Venture, koji je naneo još jedan oštar ubod dovoljno napaćenom Đovinku.

I ako je u pravu i ako je selektorovo objašnjenje savršeno racionalno, u jednom je samo pogrešio: sićušni genijalac, nesuđeni Del Pjerov naslednik, pregaženi Atomski mrav, još jedan protraćeni talenat nepresušnog vrela italijanskog fudbala, Đovinko bi sve od sebe dao mnogo više od onih koji su pozvani pod trobojku, samo da se još jednom nametne, samo da ga njegov Torino još jednom vidi, samo za jednu misao, bilo koga na Apeninima, da se Juventus ogrešio o momka koji je video svet u crno-belom.

Piše: Marko Prelević, urednik Nedeljnika i kolumnista MOZZART Sporta

(FOTO: Action images)


tagovi

Đampjero VenturaEvropaItalijaMarko Prelevićmeđunarodni fudbalMLS ligaPrelazzifudbalska reprezentacija Italijereprezentativni fudbalSebastijan Đovinko

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara