PRELAZZI: Bunt i haos protiv logike

Vreme čitanja: 5min | pet. 06.04.18. | 13:37

Remećenje projektovane budućnosti, zašto fudbal postaje otuđen, a igrači liče na androide i kako se igra na jednom stadionu vraća korenima

To je bolji kriterijum od nagrade koja čeka na njenom kraju, bilo kog trofeja ili novca: da je neka fudbalska utakmica bila velika i neponovljiva znate po njenim odjecima, po tome koliko se, u danima koji joj slede, o njoj i dalje govori.

Duel Liverpula i Mančester Sitija na Enfildu uspeo je da zaseni čak i magiju Kristijana Ronalda, što čak i nije malo fer prema jednom od najlepših pogodaka u 21. veku, ali to je, neka se ne ljuti portugalski genije, samo zato što je taj meč bio mnogo veći od četvrtfinala Lige šampiona, mnogo upečatljiviji čak i od onih 3:0.

Izabrane vesti

Čitali smo ovih dana, posebno na MOZZART Sportu – kapa dole, Joksiću o tim čudesnim evropskim noćima ispred Kopa; bilo je onih koje je sve podsetilo na Romu 2002, pa na legendarni Sent Etjen, čak i na pomalo zaboravljeni povratak u Evropu i Sunesovo srećno izvlačenje protiv Oksera 1991. u Kupu UEFA. (Tada je grad toliko malo verovao u preokret da se na tribinama okupilo jedva dvadesetak hiljada ljudi, mada je stari Kop, sa stajanjem, bio krcat; danas će vam se u širem Mersisajdu verovatno svi zaklinjati i u oca i u majku da su bili tamo!)

Nije samo zbog toga, i nećemo opet (samo) o Liverpulu, iako je jedini meč sa kojim se mogla uporediti sreda uveče zapravo mitsko polufinale iz 2005, kada je na Enfild došao Čelsi.

Bio je to, slično kao i sa Gvardiolinim, pardon arapskim Sitijem, čeoni sudar „evropskog plemstva“ i nouveau-riche kaste, tradicija je udarila na skorojeviće, a skupina otpisanih na plaćenike naoružane pozlaćenim puškama.

(Nisam od onih koji će omalovažavati Pepa Gvardiolu, uostalom, pogledajmo samo tabelu Premijer lige, takmičenja u kojem je važno biti konzistentan, i u kojem njegov Siti dominira, ne samo rezultatima nego i igrom. Uostalom, svaki navijač Liverpula trebalo bi što više da diže Pepove akcije, jer tako i ono što Klop radi sa neuporedivo manjim budžetom i tanjim igračkim kadrom, deluje još značajnije.)

Ovo u sredu bilo snažnije čak i od te pomalo izlizane dihotomije o kraljevićima i prosjacima; bio je to, za koga god da navijate, mnogo važnije od jednog susreta. Čak ni što je Liverpul – možda, verovatno, no sačekajmo ipak utorak! – porušio već viđeno polufinale četiri najmoćnija i/ili najplatežnija kluba današnjice.

A to remećenje projektovane bliske budućnosti ne bi moglo da se desi bez energije, volje i htenja prisutnih.

Da, bila je to, i o tome želimo danas da pričamo, noć koja će vratiti veru u fudbalske stadione i ono što se dešava oko njih.

Manje je, ponavljamo, u ovim odjecima važan Liverpul, golgota na koju se taj klub i njegovi poklonici penju prilježnije nego Sizif uz ono brdo, oporavljanje od kauboja što ga razaraju i lažne zore koja je mogla da zarudi u proleće 2014.

O energiji je reč, o tome da fudbal ponekad mora da bude zastrašujući, grub, nepatvoren, agresivan, ljutit, ne bi li bio sposoban da servira nemoguće, a što je jedan od postulata njegove popularnosti.

Nije stadion samo porodični piknik, pivo i pita, i prelazak polja 110 sa 65 metara kao da ste izašli u šetnju parkom; on mora da grize, da vas nosi, da ujeda, da opominje, da uliva strah u kosti i sliva vam stravu niz olovo.

Zato je važna – i zato traje! – ta sreda uveče. Ona je pozdrav za sve širom sveta kojima je preko glave usiljenih pozorišnih aplauza i čuvanja glasnih žica.

Fudbal je kad maestralni Kevin de Brujne u utorak uveče s osmehom priča da je baš naduvana ta priča o atmosferi na Enfildu za evropskih noći, a onda u sredu bude toliko bled da ti dođe nekako proziran. Pardon, jedino što vidljivo preostane od njega su beonjače pune panike kada zagrmi sa sve četiri strane...

Ta hostilnost, taj intenzitet, crvena baklja koja gori i dimne bombe koje nadjačavaju aromu s reke, puls grada koji čeka nešto veliko, pa čak i kreten koji zavitla limenku piva ka plavom klupskom autobusu – što jeste akt za svaku osudu, ali pazimo se generalizacija i davanja prevelike pažnje tom gestu – ono je što nedostaje najvišim ešalonima ove igre.

Igrači su, plašili smo se kada smo slušali De Brujnea, i ne samo njega, već dovoljno zaštićeni, pamperisani prvo od menadžera i medija, a potom i od navijača.

Postaju otuđeni, pretvaraju se u robote koji mogu da igraju bilo gde i bilo kada, gluvi su za onaj nekada neophodni fidbek koji dolazi s tribina, slepi za bilo šta sem za loptu, saigrača i gol. Ponekad zaliče na emotivno osakaćene androide napravljene da zabavljaju nas zarobljene u matriksu.

Reč „profesionalac“ nikad nije imala bljutavije konotacije...

Fudbal tako postaje gotovo naučan, mašinski, kidnapovan od inputa i outputa – koliko uložiš, toliko ti se vrati – a ono što je naučno, to je uvek i logično i predvidivo.

Ako baciš loptu u vazduh, ona će u jednom trenutku pasti na tlo, i tako će uvek biti; ako potrošiš milijarde, bićeš prvak Evrope.

E pa neće moći.

Postoji, i hvala Enfildu na podsećanju, još kutaka na ovom svetu u kojem bunt, pa i agresija i mržnja (nisu li to jednako važne ljudske emocije?) mogu da okrenu logiku naglavačke, pa da vam zaliči da ta lopta ne mora da padne, sem ako padne baš iza linije koju čuva Ederson.

Ima još mesta na kojima možete da vičete, pevate, plačete i vrištite ne samo da bi, kako to sociolozi često vole da kažu, nakratko izgubili svoj identitet utapanjem u bezličnu masu ili se ratosiljali stresa prikupljenog tokom radne sedmice, već da biste zaista nešto promenili.

Svaki od onih 50.000 srećnika i srećnica u crvenom u sredu uveče bio je jednako važna karika u čeličnom lancu Jirgena Klopa koliko i Salah, Firmino, Milner i Hendo koji zarađuju oproštaj za sve frustracije, TAA koji se dokazuje na najvećoj sceni ili Endi Robertson koji je, valjda smo sada svi to videli, levi bek kakvog je Liverpul čekao od Risea.

Ne, pardon, i svaka čast njima i Nemcu koji oseća sve ovo, ali oni na sve četiri strane stadiona bili su bitniji.

To je najveći dobitak, ma šta da se desi u revanšu ili u polufinalu, to je ono zbog čega i navijači svih drugih klubova moraju biti radosni na dokazu da je stadion ipak bitan i da se mi, lumpenproleteri i kmetovi i dalje nešto pitamo; zato i dva-tri dana kasnije, pričamo o tom meču, i nastavićemo da pričamo.

Entropija je ono što je uređenom i zatvorenom sistemu kao što je moderni evropski fudbal nedostajalo; buka koja rađa haos koji generiše mržnju koja raspiruje emociju koja emituje strah koji se pretvara u strast koja dovodi do nemogućeg ishoda.

PIŠE: Marko Prelević, urednik Nedeljnika i kolumnista MOZZART Sporta
FOTO: Action images


tagovi

Marko PrelevićPrelazzi

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara