Marko Ečeveri
Marko Ečeveri

PRELAZZI: El Dijablo I La Altura – bila jednom jedna Bolivija

Vreme čitanja: 7min | sub. 09.06.18. | 15:46

Sve je zavisilo od jednog čoveka, a taj čovek nije bio običan, ni previše pouzdan. Nije ni čudo što su ga vragom zvali...

Njihovog najboljeg igrača svih vremena zvali su El Dijablo. Đavo. Njihovog drugog najboljeg igrača svih vremena zvali su La Altura.

I Bolivija će odavno shvatiti da su obojica bili nazubljeni dvosekli mač.

Izabrane vesti

Altura je i dalje prva asocijacija na zemlju visoko u Andima, zemlju što je dobila ime po Simonu Bolivaru.

To je ona visina od 3.637 metara iznad talasa, na kojoj se nalazi nacionalni Estadio Ernando Siles, i kojom se objašnjava kad god bi jedna od najslabijih južnoameričkih fudbalskih nacija na pleća ili gluteus oborila kontinentalne velikane poput Brazila ili Argentine ili bi se – kao onog leta kada ćemo upoznati El Dijabla – plasirala na Svetsko prvenstvo.

Ali koliko je razređeni vazduh u La Pazu, koji mnogi greškom nazivaju glavnim – administrativno sedište je u stvari Sukre, dobio je ime po Bolivarovom ortaku i utemeljivaču nacije – prednost andskih gorštaka, toliko im je i problem.

Da, gostujući timovi često ne mogu da se sastave kada stignu u Boliviju. Lekari bi rekli da se izdržljivost organizma smanjuje za između četvrtine i trećine, jer srce lupa brže čim shvati da telu nedostaje količina kiseonika na koju je naviklo.

(Bolivijci imaju drugu teoriju. Niko nije, otkako se lopta pre jednog veka zakotrljala uzbrdo, pravio problem ni pominjao visinu. Sve do početka devedesetih godina, kada je Bolivija, doći ćemo brzo i do toga, prvi – izgleda i jedini – put počela da igra ozbiljan fudbal. Na čelu te harange bili su oni koji će najčešće, a ponekad i vrlo bolno, gubiti u La Pazu. Argentinci. Oni jedini nose maske sa kiseonikom i zaustavljaju utakmicu na pola jer, kao, ne mogu da dišu. Bilo je i nekih koji su se navodno onesvešćivali.

To im Bolivija nikada neće oprostiti, i zato su dali sve od sebe prošle jeseni da Mesija ostave bez Mundijala. Šta je bilo do njih, uradili su...)

Povici da fudbal jednostavno ne može da se igra tako visoko pre desetak godina su urodili plodom, pa je FIFA bila naredila Boliviji da se spusti u ravnicu, ka Peruu; godinu dana kasnije, posle mnogo lobiranja levičarskog predsednika Eva Moralesa (“to je fudbalski aparthejd”, govorio je i u Ujedinjenim nacijama) i pritiska čitavog Konmebola, Bolivija se vratila gore, kući.

Vilijam Ramaljo i Tomas Berthold na SP 1994.

Ali Altura nije samo dobri duh koji pomaže Bolivijcima da savladaju svoje protivnike. Jer kada Bolivija gostuje, stvar je upravo obrnuta, pa njihovi fudbaleri pate možda i više nego gosti u Andima.

Opet konsultujemo lekare: iako biste na prvu loptu pomislili da je višak kiseonika dobra stvar, on u stvari izaziva slabiji rad čitavog centralnog nervnog sistema, smanjuje otkucaje srca i može da dovede do naticanja udova, uključujući i stopala. Zato im, kažu, ne ide kada su daleko od svoje kuće...

I zato je Bolivija, protivnik Srbije u našoj poslednjoj proveri pred Svetsko prvenstvo, bila na svega tri Mundijala – jednako koliko i Ekvador, i više na kontinentu samo od Venecuele, koja je predugo bila u sferi američkog uticaja, pa tek u poslednje vreme shvata da je fudbal jednako privlačan koliko i bejzbol – a poslednji put 1994. godine.

Da, tada ćemo upoznati El Dijabla.

Bilo je vrelo američko leto, bio je stadion u Čikagu koji je mirisao na kreme za zaštitu od sunca i koji je – koliko se samo strepelo od drugačijeg ishoda! – bio dupke pun. Bio je sjajni, šareni kič, bila je Opra Vinfri, nastupali su B-52's, a onda je Dajana Ros otpevala američku himnu i uspela da promaši čitavu loptu sa jedno tri metra, ali nikome nije smetalo, jer Ameri nisu bili ni navikli da takva lopta uopšte postoji, a kamoli da se udara nogom.

Bilo je to srećno doba kada se najvažniji događaj na planeti (ne samo sportskoj) tradicionalno otvarao utakmicom na kojoj bi nastupio svetski prvak.

To je garantovalo dobar fudbal i izbegavanje slučaja poput onog koji ćemo imati za pet-šest dana, kada ćemo morati da uživamo – a uživaćemo, što je najgore – gledajući kako loptu teraju Rusija i Saudijska Arabija; davalo vam je i odmah nekog autsajdera koji može da iznenadi (setimo se Senegala!) i nagoveštaj da li bi aktuelni šampion mogao da odbrani titulu.

Bolivijcima je to bio prvi svetski kup još od 1950, ta njihova poslednja, u stvari jedina zlatna generacija zajedno je stasala u akademiji fudbala po imenu Tauiči, a koja je bila toliko progresivna da je šest puta nominovana i za Nobelovu nagradu za mir.

Spremali su se tamo za devedesete ceo život, a onda je sve kliknulo, u kvalifikacijama su tukli i Brazil i Urugvaj (Konmebol je tada organizovao takmičenje po grupama, ne jednu ligu kao sada) i stigli u Ameriku, puni nade, ali i strepnje.

Sve je zavisilo od jednog čoveka, a taj čovek nije bio običan, ni previše pouzdan. Nije ni čudo što su ga vragom zvali...

Marko Ečeveri, nadrealno talentovana desetka kakve mogu da se rode samo na tom zelenom kontinentu, valjda, pa eto i u Boliviji, bio je ubedljivo najveća zvezda svoje zemlje.

Genijalac meke leve noge, kreativnog uma i frizure koja je zalutala iz poznih osamdesetih – napred kratko, nazad duže, pa još kovrdžavo; prava tarzanka, ne one blede kopije koje su se i posle pojavljivale – bio je i ozbiljno prgav tip.

Jedan od onih Južnoamerikanaca koji nikada ne bi uspeli da se uklope u bilo koji evropski tim, ma ni u evropski grad (imao je kratak izlet u Španiju i vratio se brže no što je otišao), Ečeveri bi bio anđeo na terenu, elegantan kao da igra u fraku, i doslovno đavo kada bi se svađao sa sudijama, sa navijačima, sa novinarima. Posebno je voleo da se prepire sa protivničkim igračima, da ih psuje, nervira i udara kada arbitar to ne bi video.

Zamislite Pepea koji mnogo zna lopte...

Marko je imao sjajnu saradnju sa mlađim ortakom iz napada Haimeom Morenom, u sredini su im podršku davali Hulio Sezar Baldivijeso (kasnije nakratko i selektor) i Hose Milton Melgar (kasnije nakratko i ministar sporta kod Eva Moralesa), a kapiten je bio minuciozni defanzivni vezista Karlos Borha, koji je čitavu karijeru proveo u voljenom Bolivaru i doživeo, pred sami kraj, da komanduje tim klincima koji su bili najveća nepoznanica Svetskog prvenstva u Americi.

Bilo je to doba pre interneta i prvi pravi Mundijal generacije kojoj pripada vaš kolumnista. Zato se i sećamo koliki su hajp dizali svi oko Marka Ečeverija i bolivijske bratije, pričalo se o njima maltene koliko i o Kolumbiji, iako nismo znali zapravo ništa i ustreptalo smo čekali da vidimo ko je taj momak koji bi, govorili su, mogao da igra i za Milan, samo da želi...

Neka nova Bolivija

Čekali smo Ečeverija, dobili smo mučenje na terenu; Nemci su davili Bolivijce ali su pre svega davili nas, i već tada se videlo da ekipa Bertija Fogtsa nema energiju da odbrani “boginju”. Neće proći mnogo, a bljesnuće čuperak na ćeli Jordana Lečkova i čitav Balkan će poverovati jednoj slepoj proročici.

Marko je bio na klupi, oporavljao se od povrede koja ga je mučila mesecima, čuvali su ga za finiš utakmice, da preokrene stvari i unese pometnju među Nemce koji bi trebalo da baldišu na čikaškom žaropeku.

I kada je Jirgen Klinsman prevario ofsajd-zamku Bolivije – bilo je to prvo prvenstvo, koliko nas je to čudilo tada, na kojem golman nije smeo da uhvati loptu u ruke kada mu je vrati suigrač; i, što Bolivijci i dalje kunu, prvo prvenstvo na kojem “linija” više nije bila ofsajd – i pogodio, bilo je vreme za El Dijabla.

Imali smo šta i da vidimo; ali ništa od onoga čemu smo se nadali. Ni četiri minuta pošto je ušao da napravi razliku, ceo svet se srušio na Boliviju.

Moglo bi se reći da ga je Lotar Mateus majstorski preveslao: dve desetke borile su se za jednu loptu u ćošku terena, Ečeveri je zamahnuo i možda bi danas prošao samo sa vaspitnim razgovorom, ali mnogo je bio prgav taj Bolivijac, prišao je Nemcu, nešto mu dobacio a onda probao da ga, kao u školskim hodnicima, potkači nogom da niko ne vidi.

Meksički sudija je video. Direktan crveni karton praktično je uništio sve snove Bolivije, koja nije uspela da se oporavi od šoka i izostanka svog najboljeg igrača. Odigrali su 0:0 sa tada slabašnom Južnom Korejom i onda, uprkos svom baskijskom treneru, stradali od tada tek solidne Španije 1:3. Nije se moglo bez Đavola, a od velikih nadanja nacije ostala je priča o četiri minuta.

Bolivija je igrala kao nikad, a izgubila je kao uvek”, bio je glavni naslov u novinama tog leta 1994...

Marko Ečeveri dodirnuo je samo dve lopte na svom jedinom svetskom prvenstvu, i sakupio nekih dvesta i kusur sekundi. On će postati ambasador fudbala u toj istoj Americi, provešće mnoge godine u MLS-u u njenoj neonatalnoj fazi, ali nikada više ni Bolivija ni on, džaba im i onaj drugi veliki igrač, Altura, neće biti ni blizu svetskom prvenstvu.

Zlatna generacija imaće, doduše, još jedan uzlet, biće drugi na Kopa Amerika baš gore u Andima i putovati na jedan Kup konfederacija, ali u narednih dvadeset godina postaće ponovo vreća za udaranje, boriti se s Venecuelom za izbegavanje fenjera u Konmebol kvalifikacijama, pričati da ih je opet ophrvao luzerski mentalitet i sanjati, baš kao nekada generacija kojoj pripadam, o dugom američkom letu 1994...

Piše: Marko Prelević, urednik magazina Nedeljnik i kolumnista MOZZART Sporta
Foto: MN Press, Action Images


tagovi

Prelazzi

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara