"Kako se piše - Le God!"
"Kako se piše - Le God!"

Kucamo na vrata... Meta Le Tisijea (VIDEO)

Vreme čitanja: 8min | pet. 18.09.15. | 12:15

Ćavijev idol. Sinonim za gol. Čovek koji je primorao ser Aleksa da promeni dresove na poluvremenu. Le God...

Kako se piše - Le God!"Čovek koga sam apsolutno obožavao da gledam bio je Met Le Tisije. Davao je čudesne golove. Njegov talenat je prevazilazio sve norme. Mogao je da predribla sedmoricu ili osmoricu igrača i to bez trčanja – samo bi prošetao pored njih. Bio je senzacionalan. Imali smo program na španskoj televiziji sa najboljim golovima iz Evrope. On je uvek bio zvezda. Definitivno je bio moj idol", bile su reči ni manje ni više nego fudbalskog velemajstora kakav je Ćavi Ernandez. Ali i takav genijalac morao je da se pokloni pred jednim-jedinim i neponovljivim Metom Le Tisijeom.

Jer lako je pobrojati igrače koji su imali veće karijere od džigljavog momka iz Gernzija, malenog ostrva kraj Francuske, koje ne pripada Ujedinjenom Kraljevstvu niti Evropskoj uniji, mada jeste pod vlašću britanske kraljice, ali gotovo da nema onih koji su ljubitelje bubamare tako često terali da se širom otvorenih očiju u neverici nagnu unazad pre no što i uspeju da izgovore: "Pobogu, kako je ovo uradio?"

Izabrane vesti

A Le Tisije je radio šta je hteo. Bukvalno. Sve sa svojih 187 centimetara i građom koja bi prličila i nekom osrednjem zanatliji na koga biste nabasali po isteku radnog dana kako se "osvežava" ječmenim sokom u lokalnoj birtiji. Građom koje bi se postideli sadašnji fudbaleri, zaslepljeni kiborgovskim telima Ronalda, Depaja i ostalih asova čiji mišići sevaju sa bilborda. Ali "Le God", kako su ga zvali navijači Sautemptona, kluba kojem je posvetio ceo život - zbog čega je bio prvi laureat novoustanovljenog priznanja Atletik Bilbaa "Čovek jednog kluba" - bio je fudbaler starog kova. Onog najstarijeg, onog čiji su predstavnici izumirali još i pre zlatnih 90-ih godina. Bile su to i godine kada su profesionalci tek počinjali da u jurnjavi za masnom zaradom svako malo ljube drugi grb. Ne i Le Tisije. On se predao Sautemptonu. U klubu koji se diči nadimkom Sveci Le Tisije je bio apsolutno božanstvo.

I nije to bio zbog 16-godišnje ljubavne romanse. Ili barem ne samo zbog nje. Le Tis je zaista imao to neko čarobno svojstvo da čuje molitve sa tribina i nekim čudom ispuni srca stanovnicima lučkog grada sa juga Engleske. Pravim čudom. Kada se Svecima pričinjavalo da su pred nemogućom misijom, da nema izlaza, Le God je bio tu da im obnovi veru. Kao onda kada kad se sa polovine terena stuštio ka golu Blekburna, promešao mozak dvojici čuvara i potom sa 30 metara projektilom koji je probio zvučni zid loptu poslao u sam rogalj protivničkog gola. 

Le Tisije je godinama kasnije priznao da mu je taj magičan trenutak protiv Roversa bio jedan od najdražih golova u karijeri. A bila je to paklena konkurencija. Le Tisije je 2000. godine postao tek šesti fudbaler koji je u Premijer ligi premašio granicu od 100 postignutih golova, bio je prvi vezista kome je to pošlo za nogom. Možda i bitnije od pukih statističkih podataka – jer njima opisivati Le Tisijeovu karijeru jednako je ocenjivanju umetničke vrednosti Mona Lize na osnovu anatomske tačnosti - svaki ili bar svaki drugi Metov gol bio je pravo malo remek delo. Pa čak i oni sa jedanaesteraca. Uostalom od 48 koliko ih je izveo u karijeri svaki je išao u metu, a samo je golman Notingem Foresta Mark Krosli uspeo da ukroti taj jedan jedini neuspešni. I danas se time ponosi kao najvećim uspehom u karijeri.Samo kao prilog tezi da se neki ljudi prosto rode sa usađenim instinktom ubice.
"Sećam se kad sam bio klinac i vežbao šutirajući u šupu. Bila je napravljena od tri dela, od tri daske. I uvek sam ciljao levu ili desnu, jer je u sredini bio golman. Naravno, golmana nije bilo, ali morao si da upotrebiš maštu, a meni mašta nije nedostajala", prisećao se kasnije Le Tisije.

Negde u međuvremenu fudbalski fanatici su potvrdu tih reči mogli da vide na terenu. Recimo protiv Njukasla kada je loptu koja mu je išla iza leđa primio petom i u istom tom dodiru je prebacio preko glave. Pa potom preko glave još dvojice protivničkih fudbalera. I onda poluvolej. Nije mu lopta sela baš kako je trebalo. I samo zbog toga što je imala tu estetsku falinku ova velemajtorija nije zadovoljila Metove umetničke apetite.

Le Tisije je samo imao tu u modernom fudbalu toliko nepoželjnu karakternu crtu da nekad voli da se zaigra fudbala, nije baš bio od onih koji su prvi dolazili i poslednjih odlazili sa treninga, štaviše kad se penzionisao rekao je da oseća ponos, setu, ali i olakšanje zato što više nikada neće morati da prolazi pripreme.
"Sve povrće koje je bilo na tanjiru odmah je slanjao i ono ostalo meso natopio kečapom. Mislim da je dnevno pio na litre koka-kole", svedočio je kasnije Tim Flauers, golman koji je primio onaj ranije pomenuti gol protiv Blekburna i dobar Le Tisijeov prijatelj i saigrač iz ranih dana u Sautemptonu.

Dejv Merington, trener koji ga je kao 16-godišnjaka sačekao u mladom timu Sautemptona (prvi ugovor mu je donosio 26 fundi nedeljno, plus četiri za pobedu, a dve za remi) i koji je imao ogroman utisaj na Metovu karijeru ovako je to opisao.
"Ljudi kažu da je bio lenj, ali to nije tačno. Bio je lud za fudbalom. Ali samo kad je lopta bila kod njega".

I zaista, čim bi Met makar negde i u perifernom vidu ugledao okvir gola znalo se šta sledi. Sa tim nije bilo šale. Tukao je levom, tukao je desnom, tukao je iz prve, iz voleja, iz slobodnih udaraca, sa 20, 30, 40 metara... Tukao je kad god bi mogao.

Voleo je njegovo visočanstvo gol. I on mu je uzraćao ljubav. Stadion Del, dom Sautemptona od 1898. do 2001. godine, mogao je samo da se udobno zavali poput neke domaćice pred TV novelu i uživa u savršenom spoju. Na kraju, bilo je to toliko prirodna veza da ni pozivi Totenhema i Čelsija pre svih – mada je sa ovima prvima već dogovorio i visinu primanja pre no što se predomislio - nisu uspeli da privole Sautemptonovu gol mašinu u bogatije krajeve.
"Prišivali su mi razne etikete, govorili da mi nedostaje ambicija da bih igrao na najvišem nivou. Ali ja sam samo voleo klub koji mi je dao šansu da uhvatim svoj san. Osećao sam da mu dugujem i da mogu sve da ponovim opet bih sve isto birao. Uostalo, da sam otišao u bilo koji drugi tim bio bih samo jedan od šestorice ili sedmorice koji bi mogli da reše utakmiceu. Iskreno, uživao sam u pritisku koji je stvaralo to što sam bio prva zvezda Sautemptona. Da se razumemo, ne podnosim baš dobro poraze, ali se ni ne radujem svakoj pobedi. Deo mene je najradosniji kada narod sa osmehom napusti stadion. Dobar način je kada staviš jedan u gornji ugao sa 25 metara. Voleo sam da budem najveća riba u maloj bari. Ceo tim je gledao u mene. Nadao se da ću da izmislim nešto i izvučem ga iz problema".

Izvlačio ga je... teško je i pobrojati koliko puta. U prvoj deceniji od osnivanja Premijer lige barem pet puta je Sautempton hodao na ivici ambisa. Uglavnom su Le Tisijeovi golovi bili spasonosni. Aprila 1996. godine Sautempton je predvođen Le Tisijeom strpao Mančester junajtedu tri komada za 45 minuta. Ser Aleks Ferguson je krivicu svalio na sive dresove gostiju koji se valjda nisu razlikovali od crveno-belih Svetaca. Na poluvremenu je Junajted promenio dresove u plavo-bele i ublažio poraz (1:3). Sledećeg leta kada je Junajted ponovo došao na Del, u plavo-belim dresovima naravno, navijači Sautemptona su uzvikivali "Da li ste poneli majice da se presvučete?". Sautempton je slavio sa 6:3, a Le Tisije je postigao ovaj gol.

Nažalost taj nagon da bude "prvi u selu" verovatno ga je koštao upečatljivije reprezentativne karijere, iako je danas malo onih koji se ne bi saglasili sa tezom da je za Le Tisijea bilo mesta u gordom Albionu. Mnogo je i onih koji su skloni da idu toliko daleko da kažu da bi sudbina engleskog nacionalnog tima bila sasvim drugačija da su Teri Venejbles i Glen Hodl bili nešto mudriji. Ovako, Le Tisije je odigrao samo osam utakmcica za reprezentaciju, postigao je het-trik protiv Rusije, ali to je bilo u B timu. Mislili su i nadali se mnogi da će to biti dovoljno da ubedi Hodla da ga uvrsti u tim za Mundijal 1998. godine, ali on se odlučio za Alana Širera, Tedija Šeringama, tada 18-godišnjeg Majkla Ovena i Lesa Ferdinanda. Metu nije ni javio. Udarac od koga se Le Tisije nikada nije u potpunosti oporavio.
"Priznajem, bio sam frustriran zato što sam viđao da za Englesku igraju fudbaler koji su imali samo delić od onoga što sam ja mogao da pružim, ali su prosto trčali nešto više od mene. Nerviralo me je to što su selektori birali tu bezbednu varijantu znajući da će takvi igači da rade zaista naporno, iako baš i neće da ti mnogo pomognu da uradiš nešto napred i pobediš. Engleske selektore više je zanimalo da ne izgube", komentarisao je razočarani golgeter.

Čuveni Alan Bol je na klupi Sautemptona imao sasvim drugačiju filozofiju: "On je vaš najbolji igrač i vaša najveća šansa. Staviću ga nasred terena i kad god budete imali prilku - dajte loptu Tisu. On će da uradi ostalo". Na 64 utakmice tokom Bolovog mandata na Delu Le Tis je postigao 45 golova. Da ponovimo – fudbaler sredine terena?!
"Odlična stvar je bila i to što nije verovao u dugačke treninge. Nismo vežbali više od sat vremena. Nekim danima sam u 11.30 već bio na golfu. Savršeno".

Finale je odigrao 19. maja 2001. godine protiv Arsenala. Te sezone postigao je samo jedan gol u Kupu. Povrede su ga gurale ka penziji. Stjuart Grej, koji je samo dva meseca ranije preuzeo dirigentsku palicu, obećao je ipak Frensisu Benaliju i Le Tisijeu da će biti na klupi. Bila je to naime poslednja takmičarska utakmica na starom Delu. Verovao je Grej da legende kluba kakve su Benali i Le Tisije zaslužuju da budu tu kada sudija odsvira kraj. Le Tisije je u igru ušao kao rezerva, pri rezultatu 2:2 je u 88. minutu primio jednu dubinsku loptu i karakterističnim volejom postigao poslednji gol na Delu. Treba li da kažemo da je to bio sjajan gol?

Igrao je za Svece, ali nije bio svetac. Kada je okončao karijeru otkrio je da se na utakmici protiv Vimbldona aprila 1995. godine kladio da će prvi aut biti izveden već u ranim sekundama meča. Trudio se koliko je mogao da je izbaci, i sam je kasnije govorio da nikada nije toliko trčao, ali nije uspeo. Doduše nije ni izgubio novac. Povratio je uloženo. Policija je odbila da istražuje slučaj jer bi to bilo nesvrsishodno trošenje resursa.

Da je igrao u današnje vreme, kada svakog igrača pri izlasku prati grafika koja govori o tome koliko je metara pretrčao, verovatno bi ga žuta štampa svako malo razapinjala na stub srama. Fudbalski romantici i navijači bi međutim i dalje pevali.
"Le Tiss, Le Tiss, Matt Le Matt Le Tiss...  He gets the ball and takes a piss, Matt Le Matt Le Tiss".

Budite sa nama i sledećeg petka kada će vas MOZZART Sport i Facebook stranica "Kucamo na vrata zaboravljenih asova" obradovati novom zanimljivom pričom...

(FOTO: Action Images)


tagovi

SautemptonPremijer ligaMet Le TisijeKucamo na vrataEvropaEngleska

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara