""
""

PREMOTAVANJE: Ptičica Garinča

Vreme čitanja: 19min | ned. 14.02.16. | 09:02

Manuel Francisko dos Santos živeo je s aurom neminovnosti, kao da je život prolazna neprijatnost. Konstantna borba anđela i demona. A fudbalski bogovi su hirovita stvorenja, prvo su ga voleli, onda su mu se narugali, pa ga potpuno uništili. Tako njegova životna priča danas sliči divno ukrašenom, pomalo izbledelom pismu iz davnina čiji je pisac dobrano ogrezao u depresiju...

Ako postoji Bog koji reguliše fudbal, onda je taj Bog iznad svega ironičan i farisej. Mane Garinča bio je njegov izaslanik određen da ismeva svakoga na stadionima. Ali, kako je Bog i surov, nije mu dao da shvati da je božji poslanik. Bio je siromah i maleni smrtnik koji pomogao čitavoj naciji da preboli svoje tuge. Najgore od svega je to što su se te tuge ponovo vratile a ne postoji drugi Garinča.

Izabrane vesti

Karlos Drumond de Andrade, Rio de Žaneiro, februar 1983. Kad su se reflektori ugasili, kad je cirkuska šatra ostala u tami i kada se prvi fudbalski harlekin zauvek smirio.

"To kad je doktor poslednji put dolazio u našu kuću u Pau Grandeu, to mi je pričala sestra Roza. Ne sećam se. Bio sam mali”. Mane Garinča često ni sam nije znao koje je dete po redu kod Dos Santosovih. Radničko selo s kraja 19. veka, radnička porodica – potomci robova. Pau Grande su izgradili Britanci kad su posekli prašumu i podigli fabriku. Svega nekoliko hiljada ljudi i mnogo, mnogo dece. Živeli su u trskarama. Soba ili dve. To i nisu bile kuće... Malog Manea najviše je volela Roza. Ona mu je i nadenula nadimak - Garinča. Dok se pentrao po okolnim vrletima, lovio sitne zverke i ribu, uhvatio je tu ružnjikavu, beskorisnu ptičicu koja po brazilskom verovanju donosi sreću. I tako ostade Garinča za ceo život. To je danas najpoznatija i najslavnija ptica na svetu.

Tog dana kad je doktor možda prvi i poslednji put zabasao u Pau Grande Mane se šćućurio u Rozino krilo. Majka je tiho plakala, otac u uglu sobička skupljao poslednje kapi ruma po dnu boce. Taj čovek se davio u kašasi...
“Dečak ima deformisanu kičmu i neravnotežu karlice. Leva noga mu je šest centimetara kraća, desno koleno vuče na unutra. Neuhranjen je. Postoje svi uslovi za dečiju paralizu”, doktor nijednog trenutka nije okolišao. “Neophodno je više operacija...ukoliko imate mogućnosti. Ili će ostati invalid. Za sada ne preporučujem nikakve fizičke aktivnosti”.

Dos Santosovi su jedva preživljavali, jedno dete čak im je umrlo od gladi, pa je stvar očekivano prepuštena slučaju. Ali umesto paralize, mali Mane dobio je krila garinče...

Filmska parabola – nalik jednoj od retkih Belinijevih za Vavu, pred šesnaesterac – duga osam, devet godina, i onu mučnu scenu iz male trskare smenjuje slika grandiozne Marakane, a turobnu tišinu graja sa treninga. Duel jedan na jedan. Svi ostali igrači su sa strane. Krivonogi, tada već 19-godišnji momak, namerio se stenu od igrača. Legendu Botafoga Niltona Santosa. Santos je u ono vreme najbolji levi bek na svetu. Zvali su ga Enciklopedija. O fudbalu je znao sve. Stari igrač Botafoga Arati, čuveni lovac na talente i sudija, zamerio je treneru Đentilu Kardozu što na taj način želi da proba dečaka kojeg je doveo, ali Kardozo nije želeo da gubi vreme. Aratiju nikada nisu odbili igrača, često i iz poštovanja. Ipak, tada je izgledalo da je preterao. Preporučio je bogalja... On i Đentil Kardozo stajali su u krugu na centru i čekali da korida počne.
“Kada sam ga video ispred mene sa tim smešnim nogama, onako hromog, nisam mogao da se ne nasmejem”, pisao je jednom prilikom Santos. “Verujte, ličio je na sve osim na čoveka koji može da igra fudbal, a onda... Napao sam njegovu desnu nogu, kao što sam uvek radio sa desnim krilom, terao ga ulevo. Lažnjak! Ne znam kako je prošao po desnoj strani, ostao sam van ravnoteže, raskrečen, nisam ni faul stigao da napravim”.

Situacija nije bila nimalo prijatna, oteo se i pokoji osmeh igrača koji su bili okupljeni tu uz aut-liniju, što je razbesnelo Niltona Santosa pred “revanš”...
“Stojao je u mestu i preskakao loptu, hteo sam da ga oduvam. Bio sam u punom trku a on mi je nekako ćušnuo loptu kroz noge. To je već bilo previše”.

Kapiten slavnog Botafoga, reprezentativac, zgrabio je Garinču za kosu, pa za gušu. Skoro da ga je podigao od zemlje. Samo mu je ona duža noga prstima dodirivala travu...
“Vidi, dete, neke stvari se sa mnom ne rade. Nikada više od mene nećeš napraviti budalu. Zapamti to”.

“Škripali su mu zubi koliko je bio ljut”, napisao je Ruj Kastro u jednoj od Garinčinih biografija. Mane je već bio na putu ka tunelu dok je Nilton Santos pričao sa Kardozom.
“Mali je monstrum. Mislim da bi trebalo da ga uzmemo. Bolje da bude tu sa nama nego da igra protiv nas”.

Nilton i Mane kasnije će postati najbolji prijatelji. I kumovi.

A Garinču fudbal, zapravo, nikada nije interesovao. Ni kao dečaka, ni kao momka, pa ni kasnije kada je postao profesionalac. Arati ga je video sasvim slučajno dok je ovaj na ulici izvodio čudesne kalambure s nečim što je ličilo na loptu. Igrao je Mane za seoski klub, ali tek povremeno, kad bi zafalilo igrača. Imao je i urednu registraciju. Nikada nije došao ni na jedan trening pa na njega nisu ozbiljno računali. Onog dana, najtužnijeg u istoriji celog Brazila, kad im je Urugvaj na Marakani ispred nosa odneo titulu svetskog prvaka, jedini nije bio uz radio prijemnik obešen na drvetu u centru sela. Vraćao se odnekud s ribom oku ruke i zatekao ljude kako plaču. Pojma nije imao da se na pedesetak kilometara od njegovog mesta igrala utakmica za prvaka sveta. Ništa mu nije bilo jasno.

I Garinča nije prvo otišao u Botafogo na probu. Arati ga je pre toga vodio u Fluminense, tamo nisu želeli ni da ga pogledaju, onda u Vasko da Gamu, jer je stadion bio najbliže železničkoj stanici, ali tom prilikom zaboravio je obuću. Otišao je bos na trening...
“Tada sam išao zbog voza. Voleo sam vozove, uopšte nisam želeo da igram fudbal”.

Ostaće zauvek tajna kako ga je Arati ubedio da pokuša i treći put. Da zaboravi na selo, šumu i reku. Šta li mu je obećao? Možda da će moći da prehrani one mlađe Dos Santosove što su došli posle njega...

Eduardo Galeano se pitao pa onda sam dao odgovor: Da li je Garinča bio rođeni pobednik? Ne, pre je bio gubitnik koga je pratila sreća. A sreća je prolazna. Lepo kažu u Brazilu, kad bi govna nečemu vredela, sirotinja bi se rađala bez dupeta. Mane Garinča nije bio samo siromah. Bio je tupi siromah, sakati jadničak infantilnog uma koji nikada nije uspeo da odraste. Njegov mozak zauvek je ostao na nivou osnovca. I opet, postao je radost naroda. Ili kako to Brazilci kažu Alegria do Povo. Jednostavno, bio je jedan od njih. Galeano još kaže da je Garinča igrač koji je doneo najviše radosti u celoj istoriji fudbala. Leteo je krilima šarene garinče, leteo je mnogo visoko i pad je morao da bude bolan. Od onog momenta kada je juna 1953. u transferu vrednom 27 dolara – ne postoji pisani trag da je za nekog igrača plaćeno manje u Brazilu – prvi put zakoračio na Marakanu, pa sve do decembra '73, kad je kao oronuli pajac istrošenih harlekindi napustio veliku pozornicu, Brazilci su živeli najlepše i najviše su se smejali. Mane Garinča igrao je na tri Svetska prvenstva – sa dva se vratio s trofejom u rukama. Na prvom, ono kad je u Švedskoj krunisan Pele, bio je prva atrakcija šampionata. FIFA je tada ponosno izvestila kako ima fudbalski odgovor na Čarlija Čaplina. Na drugom u Čileu, imao je čarobni štapić. Asistirao mu Amarildo. Taman koliko i Buručaga Maradoni u Meksiku. Samo su Garinča i Maradona bili toliko dominantni u pohodu na najvažniji trofej. Veći od timova koje su predvodili.

Mane je živeo s aurom neminovnosti, kao da je život prolazna neprijatnost. Konstantna borba anđela i demona. Fudbalski bogovi su hirovita stvorenja, prvo su ga voleli, onda su mu se narugali, pa ga potpuno uništili. Tako njegova životna priča danas sliči divno ukrašenom, pomalo izbledelom pismu iz davnina čiji je pisac dobrano ogrezao u depresiju...

Ima li živopisnijeg fudbalskog stvora na planeti? Fudbal nije voleo, a igrao je kao da je sam božji izaslanik za loptanje. To nije samo talent, za to reč nije izmišljena. Šta radi neko drugi, na drugom kraju terena – to je nevažno. Osmeh je tu kad je lopta u njegovim nogama. To je sreća. I tada je stadion na nogama. On je loš fudbaler, jer za njega su golovi nužni klimaks. Krešendo. I u isto vreme on je fudbalski genije, jer pravi potez, štos, trik, veći je od gola. Tad srce jače bije. On je možda čak i ružnjikav, a vole ga žene. Nepopravljivi ženskaroš. Kažu da na tome može da zahvali svom umeću u spavaćoj sobi. Prvi put oženio se iz ljubavi, bila je iz sela, imala 16 godina. Dobili su osam ćerki za desetak godina?! Posle je imao mnoge, ali venčao je samo još najpoželjniju Brazilku svog doba, samba igračicu Elzu Soareš. Sa njom je dobio prvog sina. Mada, svašta je bilo u Stokholmu '58, to će se tek kasnije saznati... Sveukupno četrnaestoro priznate dece, iako se godinama spekulisalo s brojem 36! I da, nevisnost je izgubio sa kozom iz komšiluka?!

Mane je u ranoj mladosti počeo da pije. Prazne boce jeftine, “otrovne” očeve kašase, bile su mu igračke dok i sam nije počeo da je “uništava”. Često je i igrao pijan. Pijan je ubio taštu koja je bila sa njim u kolima, zbog čega je robijao dve godine, pijan je pregazio svog oca koji će neposredno posle toga umreti. To je bilo posle trijumfa na Svetskom kupu u Švedskoj. Slavio je nekoliko dana po povratku u domovinu pre nego što je došao kući. Tada je još živeo u selu. Kupio je automobil i prvi put seo za volan. Kući je doneo 2.500 dolara kao premiju za osvajanje svetske titule. To su bile ogromne pare. Garinča je voleo ljude i svima naivno verovao, osim bankama. Zato je preostali novac doneo ženi. Ona ga je, poznajući svog muža, sakrila u dečiji madrac. Kada je zatrebalo nije ga bilo, deca su tu mesecima piškila...

Njegova uzrečica bila je “dobri ljudi”, govorio bi to dok ih je tapšao po ramenu i delio im i šakom i kapom. Jer Mane je godinama bio Botafogov zlatni rudnik. Pokazivali su ga kao mečku na vašaru širom sveta i zgrnuli silne milione. Zaradio je i on, ne zna se broj, i sve je uspeo da spiska. Ugovore nikada nije čitao, nije imao agente. Uzimao je ono što su mu davali. Umeo je samo da se potpiše, uz ono prepoznatljivo: “Dobri ljudi, dobri ljudi”.

Put od puke sirotinje, preko slave i bogatstva, do potpune propasti, Garinča je prošao za manje od deset godina. Jedini predvidiv aspekt takvog  života bila je njegova smrt – u oskudici, bez prebijene pare, pijan i sam.

A sve je bilo tako lepo počelo…na onom prvom treningu.
“Smejali su mi se sve dok nisam dobio ona dva duela i dok Nilton nije rekao da treba da ostanem. Uvek je bio veliki džentlmen, pustio me je da pokažem svoje trikove”, ispričao je skromno Garinča u jeku slave u jednom od retkih intervjua koje je dao.

Već iduće nedelje debitovao je u prvom timu i postigao tri gola protiv jednog nižerazrednog kluba. U ekipi se ustalio kada je naredne godine, ’54, Botafogo napustio jedan od najboljih igrača Žulinjo. On je otišao u Italiju. Opako desno krilo, brzanjac koga će navijači Fjorentine proglasiti za najboljeg fudbalera u istoriji kluba iz Firence. Mane je bio premlad da bi konkurisao za Svetski kup u Švajcarskoj. Četiri godine kasnije nije bilo dileme. Ali jedna pripremna utakmica, i to baš protiv Viole, mogla je da mu dođe glave. Već je bilo 3:0 za Brazil, kada je Garinča uzeo loptu pod svoje. Driblao je do iznemoglosti. Ispadali su redom Roboti, Ćervato, Manjini… I to je trajalo. Zaobišao je na kraju i velikog Sartija. A onda kada je samo trebalo da sa dva metra gurne loptu u praznu mrežu, krajičkom oka video je ismejanog Robotija koji se zaleteo kao besni ker na mačku – taj čovek imao je smrt u očima. I umesto da je ćušne u gol, Mane još jednom baca na zadnjicu snažnog centarhalfa. Kakav je to tunel bio. Roboti se upleo u mrežu kao riba, a Garinča vrhom kopačke konačno poentirao – 4:0. Firenca je videla magiju. Dok se Mane pognute glave vraćao ka svojoj polovini sa loptom ispod miške i uz nezapamćene ovacije u Firenci za jednog gostujućeg fudbalera, zajapureni Visente Feola se na klupi hvatao za glavu. Gazda tima, veliki fudbalski vožd Didi, urlao je na sav glas:
“Idiote, takve stvari se ne rade! Hoćeš da ti neko polomi nogu?!”

Mane i dalje mirnim korakom nastavio ka centru. Tako je on razumeo fudbal. I niko i ništa nisu mogli da ga promene.

Zbog svega što im se dogodilo na Marakani 1950. u finalu i one čuvene tuče sa Mađarima u Bernu četiri godine, kasnije  brazilska federacija rešila je da ništa ne prepušta slučaju i doneta je odluka da na Svetskom kupu “ne može baš svako da igra”. Uoči prvenstva svi reprezentativci bili su dužni da urade testove inteligencije. Rezultati su bili šokantni i šarenoliki. Između 38 i 121. Mane Garinča imao je najslabiji rezultat...
“On ima psihu deteta od 12-13 godina, ne bi mogao ni vozač autobusa da bude”, pisalo je u izveštaju lekara. Tek nešto bolje prošao je Pele sa 67. Doktor Karvaljo u njegovm slučaju bio je nešto blaži: “U pitanju je dete bez borbenog duha, ne reaguje na agresiju, nema osećaj odgovornosti i timskog duha. Kao i u prethodnom slučaju, ne preporučujem pozivanje u nacionalni tim”.

Na sreću Brazilaca u tom timu Didi se pitao više od selektora Feole i tog psihologa. I tako, između '58 i '66, kad god su Pele i Garinča bili zajedno u timu Selekao nije izgubio nijednu utakmicu?!

Didi ih je u Švedskoj uveo i u prvih 11 u poslednjoj utakmici u grupi, odlučujućoj protiv Sovjeta. Brazil je pobedio sa 2:0 i prošao dalje, a prva tri minuta pamte se kao najbolja tri minuta u istoriji fudbala. Bila je neviđena opsada gola Lava Jašina sa svih deset igrača. Čuveni golman napravio jer četiri čudesne odbrane, Garinča pogodio stativu, Pele prečku. Kada mu je Vava na isteku trećeg minuta dao gol izgubljeni Jašin prišao je Peleu i čestitao mu. Didi je namestio dva gola, Vava oba puta pogodio, pa opet, bolje od svega pamte se Garinčine arabeske sa tog susreta. Kuznjecov je imao tu nesreću da je igrao po levoj strani.
“Imao sam sreće, Žoao je dobar čovek, samo je trčao za mnom”, izjavio je Mane posle utakmice. Novinari su se čudno zgledali. Ko je, zaboga, Žoao?! Takvog nema ni u ruskom ni u brazilskom timu. Onda je Garinča objasnio da se radi o nesrećnom Kuznjecovu. Nije mogao ime da mu izgovori pa mu je nadenuo najpopularnije brazilsko ime. Od tada pa nadelje sve svoje čuvare zvao je tako – Žoao.

Brazil je superiorno trijumfovao u Švedskoj. Najteže je pobedio Vels u četvrtfinalu. Bilo je 1:0. Posle toga su pali Francuzi i u meču za titulu domaćini. Oba puta 5:2. Pele je davao golove, Garinča nameštao i zabavljao publiku. A dobro je zabavio i svoje saigrače, odmah pošto je Moris Gig dao znak da je finale završeno. Krenuo je ka Didiju, pa prema Vavi, vrteo se u krug i unezvereno gledao levo-desno. Zašto li svi plaču... Na kraju, diskretno je prišao kapitenu:
“Belini, zašto svi plaču”, pitao je zbunjeno.

“Osvojili smo Svetsko prvenstvo, Mane! Najbolji smo na svetu”.

“Belini, Belini, a revanš? Ne igra se?”

Posle je Garinča i sam priznao kako nije imao pojma s kim su igrali u finalu. Pitao je tek da bi znao šta da kaže ocu.

Mane je u Švedskoj velike stvari uradio i van terena. To će saznati tek mnogo godina kasnije. Konobarici koju je video jedan jedini put u životu, posle polufinala sa Francuzima, napravio je dete. Taj momak, Ulf Lindgren došao je u Brazil kada mu je bilo 14 da upozna oca. Garinča će neposredno posle svoje smrti postati i deda. Ulfov sin postao je profesionalni fudbaler. Karijeru je rano prekinuo zbog povrede...

Mane Garinča vratio se u Brazil kao velika zvezda. Engleski Gardijan pisao je o velemajstoru driblinga:
“On je u isto vreme Stenli Metjuz, Tom Fini i zmija otrovnica”. Najveći Irac do pojave Džordža Besta - Deni Blenčflauer zadivljeno je pričao zemljacima: “Taj momak ima brzinu i instinkt  životinje. Njegova senka zbunjuje. Frustrirajuće je kada pokušavate da držite korak sa njim”.

Brazilci su obožavali Garinču zbog onoga što jeste – običan čovek iz naroda koji nije znao mnogo više od njih. Dozvoljavao je da ga ismevaju baš kao što je on ismevao sve one silne ljude na terenu i nikada se nije ljutio. Često je i najboljim prijateljima poslužio da se zabave, poigraju, nasmeju...

Nilton Santos neposredno pred povratak u Brazil iz Stokholma...
“Šta će ti to?”

Mane je kući poneo uspomenu na svoju konobaricu i jedan mali tranzistor...
“Pa kupio si ga ovde, taj će samo švedski da ti govori”.

Garinča se za tren zbunio, ali nije dugo razmišljao. Tresnuo ga je o zemlju.
“U pravu si! Šta će mi ovo kod kuće”.

I posle Švedske, i sve te silne slave koju je doneo u domovinu, ostao je onaj običan, prostodušan momak iz Pau Grandea. Dokaz? Prijem šampiona u Riju. Gradonačelnik je ispunjavao želje. Bilo je onih koji su želeli novac, nameštaj za kuću, odela, satove...
“Mane, tebe smo zaboravili, još ti si ostao. Da li Brazil može nešto da učini za tebe? Ti još živiš u selu?

Mane se izdvojio i sam stajao kraj otvorenog prozora na kome se nalazio mali kavez. Ćućorio je sa pticom.
“Gospodine, ja bih voleo da je oslobodite. To je moja želja”.

Novine su sutradan pisale da se radilo o ptičici po kojoj je dobio nadimak.

Garinča je na vrhuncu bio 1962. u Čileu. Pele se povredio u drugoj utakmici u grupi i Mane je svu slavu pokupio za sebe. Brazil je na njegovim krilima uspeo da odbrani titulu prvaka sveta. Bio je najbolji igrač i strelac prvenstva. Leteo je protiv Engleza u četvrtfinalu (dva gola) i protiv domaćina Čilea u polufinalu kada je takođe dva puta tresao mrežu. Tamošnji El Merkurio pitao se na naslovnoj strani: “Sa koje planete je ova čovek?

Mane je na utakmici protiv Čileanaca dobio strašne batine i po prvi i poslednji put u životu je agresijom odgovorio na agresiju. Zbog udaranja prljavog Rohasa dobio je crveni karton. Ali tih dana Mane Garinča bio je veći i od same igre. Iako nije imao pravo nastupa u velikom finalu protiv Čehoslovačke, FIFA je napravila presedan, uz obrazloženje da bez Garinče borba za titulu prvaka sveta ne bi imala nikakvog smisla. Premijer Brazila Tankredo Neves pisao je svim svetskim institucijama. Molio je u ime cele nacije. Negde u tom pismu protnuo je i nekoliko političkih floskula (poput: Čehoslovaci, Staljinovi potomci), pa ne treba isključiti da je i politika umešala prste. Lobiralo se nekoliko dana, da bi na kraju specijalna Fifina komisija rekla “DA”. Brazil je već tada postao prvak. Čehoslovačka nije imala nikakvih šansi.

Garinča je baš tokom prvenstva u Čileu upoznao Elzu Soareš. Ispostavilo se da će mu ona i doći glave. Doduše, indirektno. Iduće godine, kada je napunio 30, zbog nje je odlučio da napusti porodicu i osmoro dece. Narod će mu istog momenta okrenuti leđa. Njegov infantilni um to nije mogao da shvati. Bolela su ga dobacivanja na ulici. Počeo je sve češće da plače i pije. Nikada nije voleo poređenja sa Peleom, a ona su postajala sve češća i nisu išla u njegovu korist. Dobar i loš momak...
“Kažu mi prijatelji ovih dana da je vreme da se uozbiljim jer sam nadmašio njegovu (Peleovu) slavu. Znaju za mene u celom svetu. Ovo je moj odgovor: Neću da se uozbiljim! Slava me zamara. Odbijam, da budem ozbiljan”.

Edson Arantes do Nascimento Pele, taj metodični genije uvek je znao šta radi. Imao je plan za svaki svoj postupak. Pojavljivao se u reklamama (Garinča nije umeo ni da čita valjano), naporno radio na svom marketingu i postao globalna sportska ikona. Onda i milioner. Kralj fudbala. Mane je možda zarađivao više ali njega je i dalje zanimala samo zabava. Kada mu se nije igralo – nije hteo da igra. Kada je bio raspoložen – nije mu bilo ravnog. Nekada su ih u Brazilu nazivali blizancima, da bi se onda jedan razvio u najlepšeg  labuda raskošne lepote, a drugi postao ružno pače društva.

Botafogo nijednog momenta nije imao razumevanja za Garinču. Ljudi iz kluba za povredu nisu hteli ni da čuju.
“Turneje su odavno zakazane. Ljudi su platili bogatstvo da bi te videli”.

“Tri meseca pauze. To je minimum”, doktor iz Njujorka nije imao dilemu. “Ako ne prestaneš da igraš kroz nekoliko nedjelja postaćeš neupotrebljiv za za sva vremena”.

“Pauza u martu? Mora da se šališ”.

Pod pretnjom gubitka 50 odsto godišnje zarade Mane je krenuo na turneju. Oprecija je odložena i to više nikada nije  bila ona ista ptičica. Garinča je u to vreme sa Elzom uveliko uživao u raskoši visokog društva na obalama Ipaneme i Kopakabane i nije mogao sebi da dozvoli da ostane bez novca. Svoju novu dragu pratio je od Majamija, preko Pariza do Tokija. Plaćao nove albume i spotove.

Te 1963. iz ruku mu se izmigoljila možda i životna šansa. Botafogo ga je suspendovao zbog nediscipline i stavio na transfer listu. Javio se Inter i ponudio tada rekordnih 400.000 dolara. Dogovor je pao, međutim, koleno je opet pokleklo. Nije prošao medicinske preglede. Uzeo ga je Korintijans. Posle skoro godinu dana pauze i svega 13 odigranih utakmica (10 golova) u novom klubu, dobio je šansu da se vrati u Engleskoj 1966.
“Imam lepe vesti. Garinča je juče bio nasmejan. Uveren sam da ćemo oko njega napraviti dobru ekipu. Čini mi se da ima entuzijazam mladića. Čak je trenirao tokom karnevala u Riju”, izjavio je selektor Feola tokom jednog reprezentativnog okupljanja početkom '66.

Mane je na Gudisonu u Liverpulu dao prelep gol iz slobodnog udarca Bugarima. Brazil je ipak ispao u grupi jer je izgubio od Mađarske – 1:3. To je Garinčin jedini poraz na 50 utakmica u dresu sa nacionalnim grbom...
“Povreda, pa zaborav, to što nije mogao da radi ono što je najviše voleo…to ga je dotuklo. Bio je slomljen, razočaran, često depresivan. Postalo je nepodonošljivo, tražio je spas u alkoholu i ja tu ništa nisam mogla. Ono što nikada neću zaboraviti, iako sam oprostila, jeste što smo ostali sami kada je bilo najteže. Svi ti ljudi koju su ga zvali “radost naroda” nisu došli ni ruku da mu pruže.  A moj Mane bio je najplemenitija duša koju sam upoznala. Voleo je tako strasno. Sa njim sam otkrila šta je ljubav. Svi drugi su prošli i nisu ostavili nikakav trag. Naša ljubav je bila fatalna”, govorila je Elza Soareš u jednom od mnogih intervjua posvećenih svom suprugu.

Uveliko nesrećni Garinča po okončanju karijere u Flamengu 1969. pratio je po svetu Elzu i pokušavao da pronađe još koji angažman. Početkom sedamdesetih doživeo je najveća poniženja. Ponudio se pariskom Red Staru. Preporučio ga je Euzebio koji ih je pre toga odbio. Bio je potpuno izmoren alkoholom, nisu ga ni prepoznali i nisu mu verovali koliko ima godina... Nešto kasnije u Italiji bio je pokretna reklama za kafu?! Sa onom tablom oko vrata. Igrao je za lokalnu mesaru iz Milana koja je imala svoj tim. 

Garinču su u domovini proglasili za izdajnika kada je otišao. Toliko su ga zamrzeli da je nekoliko godina odbijao da se vrati. Ni Elza Soareš više nije bila omiljena. Živeli su kao izgnanici. Kući je došao tek kada ga je lepa pevačica napustila jer ju je u trenucima alkoholnog ludila udario. To ga je potpuno uništilo.

Poslednje godine svog života Mane Garinča proveo je na klinici za odvikavanje od alkohola i u duševnoj bolnici. Jedna od poslednjih želja bila mu je da poseti karneval. Izašli su mu u susret. Sedeo je u kolicima po strani okružen medicinskim sestrama i gledao paradu. Kamera je u jednom trenutku uhvatila Pelea. Iz svoje VIP lože bacao je vence cveća u razdraganu masu. Onda je u svoj toj gužvi ugledao Garinču. Kao da je to neko tako uredio. Za tren je skinuo osmeh sa lica i pre nego što je razvukao novi sa usana su mu pročitali samo “o moj Bože”. Kao, show must go on! Ili, nove pajace će masa naći lako? Ne ide, to je ipak Drumond lepo objasnio.

Postoji jedan ep u kome je opevana Garinčina smrt i u kome je Mane upoređen sa Betovenom. Mnogo toga imali su zajedničkog, ne samo hendikep. Čak Mocart i Pele mogu ruku pod ruku. Betoven je tražio bocu rajnskog rizlinga, ubeđen da će ga izlečiti. Čekajući ga, preminuo je. U noći svoje smrti čuo je udar groma. Čudo ili bajka manje je važno. Mane je u najžešćem delirijumu molio samo za čašicu, za još malo žara. Da ode spokojan. Umro je u zoru 20. januara 1983. vezan za krevet kao ludak. Nekoliko dana posle svog 49. rođendana. Oproštaj je stigao čim je svanulo. Zakasnio je koliko i vino iz Bona. Na spomeniku su mu napisali: “Hvala ti što si živeo”

A onaj farisej ostade mu dužan i taj udar groma...

PS
Pogureni starac jedva je vukao nogu pred nogu. Možda na Kopakabani, možda u jednoj od uličica Rokinje. Zar je bitno? Pitali su ga za Pelea. Istog momenta oči su mu zasijale. Skinuo je slameni šešir u znak zahvalnosti i poštovanja, uspravio se i “porastao” nekoliko centimetara. Onda su ga pitali za Garinču. Starac se vratio u svoje prirodno stanje. Nerazumljivo se izvinjavao, pognuo glavu i sklanjajući se istim onakvim korakom počeo da plače...


tagovi

reprezentativni fudbalPREMOTAVANJEmeđunarodni fudbalJužna AmerikaGarinčaBrazil

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara