
Pravopisne zavrzlame (1): Zašto je Ančeloti, a ne Anćeloti? Zato što Monika nikada neće biti - Belući
Vreme čitanja: 4min | uto. 28.04.15. | 12:38
Ukoliko vas buni način pisanja imena italijanskih trenera, igrača, klubova... i nije u skladu s praksom na koju ste navikli, evo prilike da saznate šta je ispravno, a šta ne
Redakcija MOZZART Sporta, s obzirom na sve češće polemike u komentarima i na društvenim mrežama koje su u vezi s izgovaranjem i pisanjem imena raznih trenera, sportista, klubova... iz raznih zemalja sveta, odlučila je da pokuša da vam približi pravila po kojima se vrši transkripcija sa drugih jezika na srpski. Verujemo da ćete imati priliku da kroz zanimljive primere naučite nešto novo, a u prvom tekstu bavimo se možda i najvećom dilemom - da li je Karlo Ančeloti, ili Anćeloti, iliti zašto je Roberto Mančini, a ne Manćini.
Izabrane vesti
S razvojem telekomunikacija i posebno s pojavom interneta, svetski jezici, čak i oni koje nazivamo „manji”, došli su do nas i javila se potreba za prilagođavanjem imena, odnosno jasnim pravilima transkripcije. S obzirom na manjkavosti Pravopisa koji su decenijama bili u upotrebi (Pravopis Matice srpske iz 1960. i 1994), problem pogrešno transkribovanih imena prisutan je u našem jeziku decenijama, tako da su se neka nepravilna rešenja toliko ukorenila u govornoj normi da su postala standard (Vašington umesto Vošington). Pravopis iz 1994. godine imao je solidno obrađenu transkripciju, ali je problem bio u nedostupnosti „velikog“ Pravopisa (više od decenije je bilo gotovo nemoguće naći izdanje u knjižarama), a skraćena školska varijanta nije bila ono što je potrebno lektorima, urednicima, novinarima, ali i svima koji vole svoj jezik i brinu o njemu. Rezultat svega ovoga je veliki broj pogrešno prilagođenih imena koja standardna norma ne priznaje, a toliko su ukorenjena u govornoj normi da svaka promena izaziva bunt kod onih koji srpski jezik svakodnevno koriste.
Sedite u kafiću, pijete kafu ili, možda, kapućino, razgovarate s prijateljem o tome ko je bolji trener Manćini ili Anćeloti. Za sto pored vas sedaju dve zgodne devojke, pomislite da im priđete i kažete: „Ćao, što ne biste sele s nama”, ali čujete da one razgovaraju o Moniki Beluči koja gradi kuću u Trebinju, „guči” torbi koju su videle, „versaći” haljini, „ćezare pjaćoti” cipelama, o filmu sa Alom Paćinom... Shvatate da je ipak bolje da popijete kafu s drugarom, pa da odete do kladionice i odigrate tiket... Možda ćete dobiti MOZZART maksimalu, pa vam sledeći put neće biti neprijatno zbog priče o „guči” torbi, „ćezare pjaćoti” cipelicama ili „versaći” haljini... Vraćate se na temu fudbala, italijanske Serije A, gledate MOZZART listu i raspravljate da li staviti Ćezenu na tiket ili ne...
Dok ste čitali prethodne redove, verovatno vam ništa nije zasmetalo. Ali ne bi bilo tako da ste u kafiću pili kapučino, razgovarali o Mančiniju i Ančelotiju, da su devojke za drugim stolom razgovarale o Alu Pačinu, „versače” haljini, „čezare pačoti” cipelama i da ste odlučili da na tiket stavite i Čezenu u nadi da ćete konačno uhvatiti maksimalu... Sada mislite: „Ko još kaže kapučino sem neke prepotentne ’gospoDŽe’...” Ali da li bi vam smetalo da čujete Monika Belući ili „gući” (da li biste uopšte znali o čemu se radi!?), ili Leonardo da Vinći i Pućini...
Glas koji Italijani izgovaraju između Č i Ć u srpskom jeziku bi trebalo da prenosimo kao Č, kako stoji u pravilima transkripcije Pravopisa Matice srpske iz 2010. (t. 217). Jedini izuzetak od ovog pravila koji je priznat jeste „ćao”. Iako se i mnogi lingvisti ne slažu sa ovako krutim pravilima (norma u slučaju imena Al Paćino i kapućino jeste prilično tvrda, budući da su to oblici koji su davno ušli u naš jezik), iako se u Pravopisu kaže i to da pravila „ne treba shvatiti kao retroaktivnu obavezu i menjati likove imena koja su već ušla u postojani izražajni običaj” (jednostavnije rečeno, ne treba insistirati na izmeni oblika koji su već zaživeli u govornom jeziku), profesor Ivan Klajn, naš istaknuti lingvista koji je i radio transkripciju sa italijanskog, nikako ne prihvata varijante sa Ć. Lingvista Milan Šipka je čak pisao (Standardnojezička preispitivanja 3) da tako (kapućino) „govore samo neobrazovani ljudi ili pak ostali u šali, dok je ispravan standardni oblik jedino kapučino“. Po njemu, očigledno, imamo izbor da li želimo da ispadnemo smešni ili glupi. Nimalo pravedno, zar ne?
Ono što vama najviše smeta jesu imena trenera italijanske nacionalnosti Roberta Mančinija (Roberto Mancini) i Karla Ančelotija (Carlo Ancelotti). Da, njihova prezimena se traskribuju baš ovako i u ovom slučaju nije primenjivo čak ni pravilo da prihvaćene izgovore ne treba menjati, jer su u naš jezik ušla skoro. Nema nikakvog lingvističkog opravdanja za izgovor (i pisanje) Manćini i Anćeloti. Italijanske grafije C i CC ispred E i I, kao i CI ispred vokala transkribuju se kao č. Naš zadatak kao medija jeste da pravopisne norme ispoštujemo, bez obzira na lične stavove i mišljenja. Recimo da mi nemamo mogućnost izbora – biti smešan ili biti glup. Sve dok se lingvisti-puristi i oni malo liberalniji ne dogovore da malo popuste oko ovog pravila, vi na stranicama portala mozzartsport.com možete čitati najnovije vesti o trenerskim magovima Ančelotiju i Mančiniju.
Budite s nama i narednog utorka, kada ćemo se baviti primerima iz portugalskog jezika.
Piše: Marina Avramović, lektor MOZZART Sporta