PRELAZZI: Kakav je igrač bio taj Dešan!

Vreme čitanja: 7min | ned. 15.07.18. | 12:46

Ima nešto u tom poreklu, mora da ima; Bajona, kako Baski nazivaju grad podno Pirineja, nije obično mesto. Vazda su tu živeli neki promućurni ljudi što su jednom uvideli da u frontalnom ratu uvek pomaže da imate i neko hladno oružje, čisto za slučaj da baruta nestane ili da se nakvasi

Kakav je igrač bio taj Dešan! – reče niko nikad.

Da je francuski Bask koji bi večeras mogao da postane tek treći čovek ovenčan titulom svetskog prvaka i kao fudbaler i kao trener igrao u 21. veku, možda bi i sećanje na njegovu karijeru zadnjeg veznog bilo drugačije.

Bile su to devedesete, razumimo, najbolja decenija u istoriji sveta (ne važi za Balkan, naravno), kada je fudbal postao veliki biznis, kada je biznis postao veliki fudbal. Svuda su bile zvezde, svuda su bili golovi, svuda su bile majstorije, i u prenapučenom etru nije se moglo naći mesto za kerbera, čoveka kojeg će Erik Kantona jednom opisati kao “vodonošu” i tog se nadimka nikada neće ratosiljati.

Izabrane vesti



(Francuzi bi nam već na ovom mestu zamerili. Nama je Kantona, valjda zbog Junajteda i svih onih smešnih klipova koje pravi – sprda se s Nejmarom, zaboga! – i dalje legenda koja se bespogovorno sluša; u Francuskoj ga više doživljavaju kao onog matorog ujaka koji dođe na slavu i priča masne viceve čak i pre nego što se gosti ponapijaju...)

Danas je već neko drugo vreme, danas se pišu ode igračima kao što su Dešanov pulen Kante, danas se sposobnost za destrukciju vrlo ceni, a aplauzi dobijaju i za pravovremeni klizeći start. Borbenost, požrtvovanost, energičnost; bile su to devedesetih, kada je Didije Dešan bio u naponu snage, osobine koje su cenili retki, a ti retki su uglavnom sedeli na klupama i stavljali u svoje ekipe dešanove i redondoe i dunge i odazivali se na imena kao što su Marčelo Lipi ili Eme Žake.

Dešan sa novinarima

Mi, priznajemo, nismo znali za bolje, pa skoro da nismo znali ni za njega. Nije bilo deteta koje je tražilo dres Didijea Dešana, nije bilo klinca koji bi se na velikom odmoru zaleteo trupačke u nekog i povikao “Dešaaaan!”, znali smo da je on kapiten i da je nekako bitan, možda smo osećali da je inteligentan i prevejan i da mu mozak radi brže nego svima drugima na terenu, ali nismo znali šta tačno radi i koliko ume.

Ah, koliko se vremena ne menjaju! Kada ovog popodneva u Moskvi izvede svoju ekipu na finale Svetskog prvenstva (bio je tu, ima ravno dvadeset godina, i jednako je bio lider kao i sada), znaćemo da je Didije Dešan nekako bitan, osećaćemo da je inteligentan i prevejan i da mu mozak radi brže nego svima drugima na terenu, ali i dalje nećemo biti sigurni šta tačno radi i koliko ume.

A njemu ta uloga odgovara.

Ima nešto u tom poreklu, mora da ima; Bajona, kako Baski nazivaju grad podno Pirineja, nije obično mesto. Vazda su tu živeli neki promućurni ljudi što su jednom uvideli da u frontalnom ratu uvek pomaže da imate i neko hladno oružje, čisto za slučaj da baruta nestane ili da se nakvasi.

Žiru pogađa okvir gola - 1,80; Lovren dobija crveni - 12,00; gol u poslednjih 20 minuta - 3,20; Grizman promašuje penal - 13,00...

Ovde su, među visprenim seljacima, nastali bajoneti, i zovu se po rodnom mestu Didijea Dešana.

Opevani mentalitet ponosnog naroda koji je došao niotkuda i sačuvao svoj jezik između dve velike sile ono je što je formiralo Dešana i što će njegovi treneri – među prvima mentor Eme Žake, s kojim se možda posavetovao i u subotu uveče – samo filigranski usmeriti.

Postoji onaj vic po kojem se ravna Dešan: kako smestiti 20 Baska u jedan mali automobil? Samo im recite da nema šanse da to urade.

Njemu su, metar i šezdeset i tek nešto kusura, otpočetka govorili da je nemoguće, da sigurno neće postati veliki fudbaler, a kamoli kao kapiten predvoditi Francusku u pohodu na krunu svih kruna, a on je, kao onaj stripski Gal sa kojim su ga poredili ne samo zbog stasa, gurao napred, išao je uporno i nikada se nije predavao. Radnik i ratnik u isto vreme; u Baskiji to objedinjuju u reči “valeur”, koja znači i svetonazor, i vrednost, i vrednoću, i hrabrost, i zasluge...

Da, trebalo je još tada da nam bude jasno: kada su ga nazivali vodonošom, to je njemu bio kompliment. Ako ću biti porteur d'eau, biću najbolji porter d'eau kojeg je svet ikada video, a usput ću osvojiti i nekoliko trofejčića, čisto da mi se nađe...

Baskija je rodila, Francuska odgojila, Tapi nije uspeo da razmazi, a Juventus, Juventus je uradio ostalo.

U Torinu će, ne previše istraumiran porazom Olimpika od Crvene zvezde (tu sezonu je, začuđujuće, Dešan iz Marseja proveo na pozajmici u Bordou), postati čovek koji mrzi poraze. Nije moglo da bude drugačije kada deliš svlačionicu i hleb sa ljudima kao što su Antonio Konte, Edgar Davids ili Anđelo di Livio. Oni baš nisu voleli da gube...

Zidan, Karembe i Dešan

Slobodarski Pijemont, koji je malo pre toga zbog Platinija zavoleo Francuze (slediće ga i Zidan, Tiram...) biće, da se na trenutak vratimo momku u crvenim pantalonama s kojim su ga poredili, finalni sastojak čarobnog napitka koji će stvoriti šampiona, čak i ako smo mi, koji smo bili tome nazočni, mogli da previdimo transformaciju.

Nismo usamljeni: i kao trener, Didije Dešan je nipodaštavan makar koliko je bio kao igrač, pa mu se sem pehara zauvek broje i izgubljena finala, a njegova ličnost i struka dovode u pitanje.

I oni koji mu priznaju hrabrost – da se odrekne Benzeme, da ne zove Marsijala, da u vatru ubaci klince da mu drže odbranu, da od onih koji su bili tu za mučno finale Evropskog prvenstva protiv Portugala ostanu samo devetorica, da uporno drži i ne odustaje od Olivijea Žirua, iako mu ovaj jednako uporno ne vraća golovima – neće biti oduševljeni igrom francuske reprezentacije ni njegovim taktičkim nousom, iako su rezultati, sve do Pariza onomad ili do Moskve sada, bili neupitni.

Francuska ne dominira, a komentatori, televizijski i foteljaški, utoliko su strožiji jer smatraju da se nacija nije dovoljno zaljubila u fudbal i fudbalere, pa očekuju još i da ih “deca otadžbine” zabave, a ne samo da budu pragmatični.

Sa nekadašnji predsednikom Francuske Žakom Širakom

No koji je tim ikada dominirao čitavo prvenstvo, sem Brazila 2002. i donekle Španije 2010? Možemo da se oduševljavamo Nemcima od pre četiri leta, ali sem uništavanja brazilskih snova sa sedam golova, Joakim Lev i njegovi nisu bili savršeni ni na jednom drugom meču; isto se može reći i za ostale svetske prvake, koji su uglavnom imali po jednu, ili nijednu, veliku utakmicu na turniru. Brazil 1994. sa Holandijom, Italija 2006. sa Nemačkom, Francuska 1998. samo finale... (Nadaće se Francuzi da im “ta” utakmica na ovom čudnom, no dobrom prvenstvu, nije bila baš ta protiv Argentine.)

Od Dešana se, tako, očekuje nešto što nije ni od koga, ali i to je uloga koja mu pasuje.

POBEDNIK PRVENSTVA
Francuska - 1,45
Hrvatska - 2,75

A prekoputa će biti ljudi čija će mu prezimena zazvučati poznato.

Možda francuski as nije imao sudbinski susret sa Crvenom zvezdom, ali dve godine pre toga, dobro je zapamtio skupinu momaka koji su fudbal igrali na svoj način, a čija su se prezimena uglavnom završavala na -ić.

Bio je 29. april 1989, Park prinčeva, bitka za odlazak na Svetsko prvenstvo u Italiji 1990. godine. Francuzi su imali bolnu smenu generacija nakon evropske titule 1984. i trećeg mesta na svetu 1986, propustili su Evro '88, dali Platiniju da vodi novi tim pomognut netom otvorenim Nacionalnim centrom u Klerfontenu koji će im deceniju kasnije doneti zasad jedini mundijalski pehar; stigli su Jugosloveni Ivice Osima, poslednja generacija koja će proneti slavu stare zemlje, sve do mitskih penala sa Argentinom.

Braća Vujović, pa Safet koji je bio na domaćem terenu, a tako se i ponašao, Piksi i Jozić, Baždarević i Hadžibegić, Ivković na golu...

Bilo je 0:0 i tako je i ostalo, domaći su bili u plavim dresovima, naši “plavi” u belim, Francuzi su napadali ali su će Jugosloveni biti ti koji će napraviti najbolje šanse i promašiti nekoliko zicera, Stojković je iz slobodnog naciljao čak i stativu; Platini je video da može da se izgubi i da sve šanse za Mundijal odu u propast, pa je umesto Ksuereba uveo njega.

Ulazi, u 76. minutu, momak žućkaste kose, sa brojem 13 na dresu.

Didije Dešan, kaže komentator, igrač Nanta, velika nada francuskog fudbala...

Trideset godina od debija protiv momaka na -ić, dve i po decenije otkako su ga nazvali “vodonošom” i dvadeset leta od trenutka kada je podigao najvažniji i najlepši pehar u svetu fudbala, u nedelju u Moskvi, Didije Dešan je i dalje velika nada francuskog fudbala.

Ponosni Bask naoružan bajonetom verovatno bi voleo da ga i danas potcene, mada sigurno postoji onaj maleni deo njegove ličnosti koji pati zbog toga što niko nikad nije izgovorio rečenicu “Kakav je igrač bio taj Dešan!”, i koji se nada da će se, umesto toga, makar jednom čuti “Kakav je trener bio taj Dešan!”.

PišeMarko PRELEVIĆ, urednik magazina Nedeljnik i kolumnista MOZZART Sporta


tagovi

PrelazziDidije Dešanrusija 2018

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara