"Alfred Šafer"
"Alfred Šafer"

PREMOTAVANJE: Šafer je bio profesionalac

Vreme čitanja: 13min | pon. 07.09.15. | 10:09

“Šta je Alfred Šafer? Da li je on fudbaler ili biznismen? Molim vas, pa on je fudbaler! Šta Šafer može da radi u prodavnici?! On mora da bude na fudbalskom terenu svakog dana”

Alfred Šafer

Trg Verešmarti, strogi centar Budimpešte, kao i svake jeseni mirisao je na dimljene kobasice, pečeno kestenje i kuvano vino. To su oni dani uoči Božića i božićnog vašara, kada u ušima polako počinje da odzvanja prošlogodišnji Listov i Montijev čardaš, muzika mađarskih cigana... Kafe Central, kultno mesto Evrope, nekada stecište umetnika i boema od Praga do Beograda, poslednjih godina egzistira kao eksponat za radoznale turiste. Među tim čudnim i izgubljenim svetom našao se i Niklas Vildhagen. Mladi novinar zapucao je čak iz Nirnberga da čuje priču o Alfredu Šaferu, velikom strelcu i zaboravljenom fudbalskom legionaru. U Nemačkoj su ga nazvali Fußballkönig (Kralj fudbala) i on je bio prvi “krunisani” fudbaler. Šafer je poreklom Nemac, dunavski Švaba čiji su roditelji živeli u Banatu (Temišvar), kasnije su odselili u Bratislavu (ondašnji Presburg), pa u Budimpeštu, tako da je ime i slavu stekao u Mađarskoj.

Izabrane vesti

 

Ništa u Budimpešti nije isto kao pre 100 godina kada je Alfred Šafer žario i palio – ne samo na fudbalskom terenu – ali Kafe Central je i dalje na istom mestu, obnovljen i renoviran nakon pada komunističke vlasti. Nije više onakav, ali je tu. A i sve miriše na Božić, kao nekada. Bitan je taj ambijent. I delić prohujalog dovoljen je da pogura sećanja. Pa onda malo mašte i... Baš u tom čuvenom kafeu Šafer je provodio dobar deo dana. Čitao novine, pio pravu arapsku moku i sladio se romantičnim rigojančijem.

 

Niklasov domaćin, fudbalski istoričar Čarls Vajs, čovek je u godinama. Jasno, nije slučajno odabrao Verešmarti za susret sa svojim gostom i tim davnim vremenima. Stigao je sa hrpom “zarđalog” papira u rukama i jednom fotografijom...
“Moka nije kao ranije, ali možete da probate, nije ni toliko loša”.

 

Vajsova istraživanja vezana su za fudbal pre i za vreme najvećih ratnih sukoba na Starom kontinentu. On piše o velikanima fudbalske igre koji su pali u zaborav. Malo se zaneo na početku, emocije proradile... Priča o Englezu Hoganu iz Lankašira koji je studirao na Salfordu. Nije hteo da bude sveštenik pa je otišao u fudbalske prosvetitelje. Taj Džimi Hogan prvo je učio Holanđane kako da igraju fudbal, a onda udario temelje bečkoj fudbalskoj školi. Radio je i u Mađarskoj, bio trener baš Šaferu u MTK.
“Znate, fudbal se igrao i pre Drugog svetskog rata, i pre Prvog”.

 

Onda priča o “Zlatnoj kopački”... Nije bila ustanovljena kao nagrada, ali zna se. Nije Ferenc Puškaš najbolji strelac Mađarske. To je Imre Šloser iz Ferencvaroša. Prvi igrač van Ostrva koji je bio najbolji strelac Evrope. I to četiri puta zaredom. Ukupno 160 golova za te četiri godine! Njegov rekord od 42 pogotka u sezoni oboriće tek Diksi Din iz Evertona 1928. sa 60. U svakom klubu u kom je igrao Šloser je imao veći broj postignutih pogodaka nego odigranih utakmica. Pa tako i u reprezentaciji. Tek posle doći će Ferenc Deak, Pepi Bican i društvo... Znali su se i najbolji (buduća Zlatna lopta), samo su se uglavnom birali između sebe, a novine sve to prenosile. Početkom 20. veka Pilat i Fridenrajh, pa dvadesetih Skarone, Konrad, Andrade, Nasazi... Tridesetih Sindelar, Meaca, Šaroši, Orsi...

 

I gde je onda u tom sazvežđu mesto Alfreda Šafera, pa on je karijeru završio još 1925? Logično, slično bi upitao svako ko je pažljivo saslušao profesora Vajsa...
“Alfred je bio Špeci! Tako su ga zvali, specijalac. Bio je poseban. Alfred Šafer bio je prvi pravi fudbalski profesionalac. Znate kako su govorili oni što ga baš i nisu cenili? Taj igra za svaku valutu”.

Mladi Šafer

U dokumentaciji Čarlsa Vajsa bilo je mnogo novinskih isečaka ali i zvaničnih dokumenata. Profesor je pažljivo listao jedan od izbledelih brojeva “Bečkog fudbalskog leksikona” gde Šafera opisuju kao rustičnog, a u isto vreme naočitog tipa od 95 kilograma koji privlači pažnju gde god da pojavi. Porede ga sa mangupima iz Ganghoferovih novela... Taj list o Šaferu piše kao o najatraktivnijem evropskom fudbaleru svoga vremena. Čuveni fudbalski autor Ričard Kirn dodaje: “Jedan lagani korak Alfreda Šafera često je vredeo više nego nečijih desetak olujnih”.

 

A kako je Špeci igrao zabeleženo je u bavarskom “Fudbalu” iz pera Hansa Pelcnera. U slobodnom prevodu moglo bi se reći da je svaki golman u svakom trenutku na topometu, jer njegov šut je razoran. On je veliki mislilac, robustan, a opet delikatan, pažljivi tehničar, intuitivno veoma jak, čije kretanje na terenu sliči moćnom šleperu u punom gasu na prašnjavom drumu, iza kog sve ostaje u magli. Efekat uvek maksimalan sa minimumom uloženog fizičkog napora.

 

Mlađani Niklas morao je dobro da se načeka dok na red nije došlo ono što njega mnogo više interesuje. Njemu su o Alfredu Šaferu pričali kao o još važećem svetskom rekorderu po broju promenjenih klubova (21), on je čuo priču o fudbalskoj lutalici, najbogatijem beskućniku s početka 19. veka i čoveku koji je oduševljavao i iritirao gde god je igrao. Na kraju, taj čovek je nosio i dres Nirnberga, a Nirnberg je nekada bio najveći nemački klub. Der Club.

 

Kratak jesenji dan polako je zamirao, a Verešmarti u svom predvečernjem bleštavilu sve više podsećao na raskošnu božićnu jelku kada se profesor Vajs konačno “smilovao”. Izvadio je onu jedinu fotografiju koju je poneo...
“Evo, to je Šafer! Da li možete da vidite šta drži u rukama?

 

Slika je dosta mutna. Činjenica da je fotokopirana na običnom papiru nimalo ne pomaže. Pre nego što će Vildhagen išta reći profesor je sam odgovorio:
“Drži pušku! Bilo je to samo nekoliko dana posle utakmice Mađarska – Austrija, 6. april 1919”.

 

I tako počinje priča o Alfredu Šaferu i njegovom “čergarskom životu”. Upravo tih dana Špeci je napustio Budimpeštu i otišao u Nemačku. U Nirnberg. Posle raspada Habzburške monarhije stanje u Evropi nije bilo stabilno. Većina država tražila je politički put kojim će poći, pa tako i Mađarska. Krajem marta komunisti Bele Kuna oformili su vlast i proglasili Mađarsku Sovjetsku Republiku, ali nakon posete jednog Antantinog generala ponovo je sve počelo da miriše na sukobe. Sile pobednice iz Velikog rata u strahu od širenja socijalističkih revolucija odlučile su da napadnu Mađare. Jugoslavija je trebalo da ima jednu od ključnih uloga u invaziji, međutim, tek osnovana Komunistička partija Jugoslavije odmah je pokazala snagu i organizovavši generalni štrajk u zemlji sprečila ulazak u rat. Planiranu ulogu Jugoslavije odigrala je Rumunija. Bela Kun uzalud je čekao pomoć ruske Crvene armije. Rumunske trupe okupirale su Budimpeštu početkom avgusta...

 

Alfred Šafer bio je veliki simpatizer mađarskih komunista. Navodno, strahujući za sopstveni život ostao je u Nemačkoj posle jedne turneje MTK za koji je igrao, ali profesor Vajs ima jednostavniju teoriju o njegovom odlasku...
“Okolnosti u zemlji su učinile da ode. Bio je haos, nemaština, a Špeci nije naučio na siromaštvo”.

Šafer iz trenersko-igračkih dana

Jer Šafer je zaista bio profesionalac! Do dolaska u najbolju evropsku ekipu onog doba, budimpeštanski MTK 1914, već je bio promenio 11 klubova?! A to je vreme u kome je uobičajeno bilo da fudbaleri čitav život poklone jednom timu. Špeci nijednom nije poklonio svoje srce. Igrao je iz ljubavi, ali za novac. I to ne mali novac, pošto nije poput najboljih ondašnjih igrača imao redovno zanimanje i izvor prihoda. On je živeo isključivo od fudbala. Tvrdio je da ništa drugo ne ume da radi. Alfredu Šaferu čelnici MTK otvorili su radnju na Verešmartiju. Njegove plate ispraznile su klupsku kasu. Predsednik je u strahu da ne izgubi najboljeg igrača mislio da je pronašao rešenje. A šta je uradio Špeci? Špeci se opasno naljutio na gazdu. Ispred njegove nove prodavnice red, na vratima katanac, a Špeci prekoputa u Kafeu Central lagano ispija svoju moku i lista dnevnu štampu...
“Šta je Alfred Šafer? Da li je on fudbaler ili biznismen? Molim vas, pa on je fudbaler! Šta Šafer može da radi u prodavnici?! On mora da bude na fudbalskom terenu svakog dana”, grmeo je na svoje poslodavce suočen s novom situacijom.

 

Stanje na bankovnom računu narednog meseca nije zadovoljilo Šaferove potrebe, a legenda kaže da je na prvoj sledećoj utakmici odlučio da iskaže svoje nezadovoljstvo. Bila je to neka vrsta uporenja za klupsko rukovodstvo... Teren nije bio u najboljem stanju, negde oko centra nalazila se ogromna baruština. Neminovno je bilo da se lopta jednom zakoprca u vodi i tu ostane. Šafer je bio najbliži, ali nije mu padalo na pamet da se isprlja. Tu priču čuo je i Čarls Vajs...
“Kažu da je zakočio ispred bare i s prekrštenim rukama sačekao da stigne protivnički igrač, da iznese loptu. Onda mu je onako ležerno oduzeo na suvom i nastavio da igra”.

 

U jednoj drugoj situaciji na istoj utakmici Jozef Braun je loše izveo aut, nije mu dao loptu u noge. Špeci nije želeo da se pomeri, da potrči za njom... Počeo je da viče na saigrača. Sudija se našao u čudu, ali ubrzo se vešto snašao. Uhvatio je loptu i vratio je Braunu da malo bolje baci taj aut.

 

“Kakvo strahopoštovanje”... Vildhagen je shvatio s kakvim čovekom “ima posla”.

 

Pa i taj sudija je bio živ stvor. I on je voleo da uživa u Šaferovom fudbalu”, prebacio je na šalu profesor Vajs. “Šta će mu na terenu nezadovoljan Šafer?”

 

Špeci je igrajući za MTK osvojio četiri titule šampiona Mađarske za pet godina i dva puta bio najbolji strelac Evrope. U sezoni 1917/1918 postigao je 42, a iduće 41 gol. Na ukupno 84 utakmice u slavnom klubu 159 puta je tresao mrežu. U Nirnberg je prešao baš posle jedne utakmice u Nemačkoj protiv tog kluba. MTK je slavio sa laganih 3:0 i na tome su mogli da zahvale defanzivcu domaćeg tima Gustavu Barču koji je impresioniran igrom Mađara više gledao fudbal nego što je igrao. Profesor Čarls Vajs ispričao je mladom novinaru i anegdotu vezanu za taj susret, kada je čuveni golman Nirnberga Hajner Štulfaut, iznerviran Barčovim poziranjem na terenu, poleteo da se obračuna sa njim. Zbunjeni Barč se nije branio...
“Hajner, oni igraju tako lepo da ja moram da gledam”.

 

Alfred Šafer zadržao se u Nirnbergu manje od godinu dana. Ekipa je osvojila titulu prvaka Nemačke, prvu u svojoj istoriji, ali DFB je u to vreme zabranio plaćanje igrača i tu više nije bilo budućnosti za legendarnog fudbalskog legionara. Bez obzira što je tako kratko trajao mnogo je uardio za Der Club. Tada je Šafer već bio iskusan i pripisuje mu se da je pronašao Hansija Kalba, kasnije jednog od najznačajnijih igrača tog kluba, petostrukog šampiona. U treninge je uveo razne novotarije, objasnio treneru kako se radi u Mađarskoj i što je najvažnije, utkao šampionski gen do tada provincijskom fudbalskom marginalcu.

 

I u novoj sredini su ga mrzeli i voleli. Zbog velikih primanja mnogi su mu zavideli i bili zajedljivi. Sepl Šmit je bio jedan od njih. Kasnije će postati veliki prijatelji. Šmit se ženio i doneo prsten da se pohvali saigračima. Svi su sa divljenjem gledali u ne baš reprezentativan nakit. Prsten je došao i do Špecija. Uobičajena, tradicionalna provera legure, diskretni osmeh, pogled sa visine pa...
“Šta ti je ovo?! Oštećen je, a i nije pravo zlato”.

 

Onda je izvadio sav novac koji je imao kod sebe i dao ga Šmitu da kupi pravi prsten.

 

Špeci je voleo da se šepuri. Takav je bio i na terenu. Golmanu Grojtera Polenskom dva puta je dao gol iz penala i sudija je oba poništio jer je šutirao na nekakav čudan način, zabavljajući publiku. Pre nego što će da opali treći put obratio se arbitru tako da ceo stadion čuje:
“Gospodine, kažite vi meni gde i kako da šutiram i ja ću tako da uradim”. Loptu je potom sa bele tačke demonstrativno poslao preko gola.

 

Alfred Šafer promenio je dosta klubova i kao trener. Radio je i u Nirnbergu. I nije bio baš posvećen svom poslu. Kada je bio raspoložen igrače je lično podučavao u želji da poboljšaju tehniku. Pokušavao je da ih nauči ono što se ne uči, recimo da driblaju i još neke razne cake. Nemci su ipak ubeđeni da je i u tome imao uspeha. Jer kako drugačije objasniti telegram koji je dobio od svog naslednika doktora Mihalkea kada je ovaj 1939, dok je Špeci bio u Rapidu iz Bukurešta, osvojio kup savladavši u finalu Šalke:
“Gospodine Šafer, čestitam. Ne znam da li znate da smo osvojili još jedan trofej. To je vaša pobeda”.

 

A kada Šafer nije bio raspoložen fudbaleri Nirnberga su uglavnom samo trčkarali u krug. Omiljena rečenica bila mu je: “Danas ćete malo da trčite”. Za to vreme Špeci je sedeo na terasi klupskog restorana, pijuckao moku i kartao se.

 

Alfred Šafer je kao igrač posle Nirnberga imao kratke epizode u Ajntrahtu iz Frankfurta, Hamburgeru i minhenskom Bajernu. Svi oni morali su da ga plaćaju “na crno”, mimo zakona. Onda su ga pozvali u Bazel. Kako sam kaže, “otišao je na neke zelene pašnjake da Švajcarce uči fudbalu”. Njegovi novi poslodavci prvo su bili u euforiji što su uspeli da dovedu jednu od najvećih zvezda evropskog loptanja – nisu bili ni svesni da će Šafer otići u bilo koju fudbalsku nedođiju za adekvatnu nadoknadu – ali kada su shvatili koliko ih to zadovoljstvo zapravo košta – dobijao bonuse za postignute golove, a njih nikada kod Špecija nije manjkalo – učinilo im se da su prevareni. Usput, sanzali su još neke detalje, pre nego što će jednog dana njih nekoliko iz uprave kluba upasti na trening...
“Gospodine Šafer, da li vi znate da ste za prošli mesec dobili veću platu od selektora Švajcarske i predsednika Saveza”. Nastup nije bilo nimalo prijatan i događa se pred ostalim igračima koji su zblanuto slušali. Špeci se nije zbunio:
“Gospodo, i predsednika i selektora možete da menjate i birate svaki dan, a fudbalskog kralja više nikada nećete imati”. Ja sam kralj fudbala, moram da budem plaćen bar kao princ”, odbrusio je pre nego što je laganim korakom odšetao sa terena i više se nikada nije vratio.

Prvi šampionski tim Rome sa Šaferom kao trenerom

Profesor Vajs imao je isečak iz novina iz tog perioda Šaferovog života...
“Evo vidite, Sparta dovela mađarskog profesionalca. To je bio naslov”.

 

Alfred Šafer već je bio u godinama i u praškom klubu su shvatili da je suludo izdvajati tako veliki novac za veterana, ma kako se on zvao. Telegram iz Beča stigao je u pravom trenutku. Želela ga je tamošnja Austrija, ozbiljan klub u nastajanju, da igra i bude trener. Špeci je bio prezadovoljan idejom. Povratak u domovinu na neki način. Vajs pokazuje Niklasu Vildhagenu kopiju originalne telegrafske prepiske:
“Dolazim s hiljadu oduševljenja. STOP. Mesečna plata 2.000 šilinga. STOP”.

 

Klub nije imao mogućnosti da ispuni tako visoke finansijske zahteve, ali imao je duhovit odgovor u rukavu, na koji je Šafer pao:
Pođite s dve hiljade oduševljenja. STOP. Plata 1.000 šilinga. STOP”.

 

Nisu to bili uslovi kojima je Špeci bio u potpunosti zadovoljan, međutim, bio je svestan da je na zalasku karijere. U Austriji je predstavljao veliku atrakciju i to je umeo da iskoristi kako bi dodatno prihodvao. Česte su bile scene da je na poluvremenu umesto u svlačionicu odlazio na tribine i tamo bečkoj gospodi nudio oklade. Kladio se uglavnom na pobedu svog tima ili na to koliko će golova do kraja utakmice da postigne. E, tu je već bilo lepe zarade...

 

Austrija je po prvi put postala prvak države.

 

Pred povratak u Nemačku Šafer je imao kratku avanturu u Njujorku koja se uglavnom svela na trošenje novca zarađenog u Beču. A s Nemcima opet nije bilo lako. Sredina tridesetih bila je kada je Špeci preuzeo minhenski Vaker, s kojim će napraviti velike uspehe kao trener-igrač: Šampion juga i polufinalista nacionalnog šampionata. U početku je bio problem jer mu vlasti nisu dale licencu kao profesionalcu. Tako je lukavi Mađar, inače zakleti neženja, morao da se “oženi” Nemciom kako bi dobio radnu dozvolu. Prevara klasična, ali u ovom slučaju dvostruka. Vaker je imao simpatičnog golmana, prznicu Alfreda Bernšatjna. Ljudi iz kluba sredili su ženidbu samo u novinama i samo za rukovodstvo Fudbalskog saveza. Špeci je ipak imao jedan uslov. Da “mlada” bude Olga, Bernštajnova mlađa sestra.

 

Kako je sutradan bilo u svlačionici Vakera kada se čitala štampa? Ni profesor Vajs nije znao epilog nimalo prijatne pošalice. Mašti na volju i Vildhagenu i svima ostalima. Alfred Bernštajn sigurno nije čestitao novopečenom “zetu”...

 

Šafer je u Nemačkoj vodio još Hertu i DSV Minhen. Radio je i u MTK (dve titule šampiona), pa Ferencvarošu, bio selektor Mađarske na Svetkom kupu 1938. u Francuskoj gde je izgubio finale od fašističke Italije. Najveći trenerski uspeh postigao je upravo na Apeninima. Roma sa Amadeijem i Andreolijem na terenu i Špecijem na klupi 1942. osvojila je svoju prvu titulu u istoriji ispred onog moćnog Torina. Njegova trenerska karijera bila je na vrhuncu, ali tri godine kasnije, krajem avgusta, Alfred Šafer je preminuo. Imao je 52 godine. Njegov leš pronađen je u vozu koji se zaustavio u Prinu, sedamdesetak kilometara južno od Mineha. Rat tek što se završio u Evropi, Nemačka je bila razrušena. Špeci je i sahranjen u tom idiličnom gradiću pošteđenom razaranja. Obdukcija nije urađena. Pretpostavljalo se da je u pitanju srčani udar. Čarls Vajs ispričao je Vildhagenu da je Šafer trebalo da preuzme obnovljeni Bajern Minhen te jeseni.

 

Niklas je zakasnio na ponoćni voz za Minhen. Kući je krenuo tek sutradan. Kada je stigao u Nirnberg u glavi je imao nacrt jednog filmskog komada. Nažalost, od svega je nastala samo priča. Jedna priča slična ovoj...  


tagovi

Serija ARomaPREMOTAVANJENirnbergmeđunarodni fudbalEvropaalfred šafer

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara