Bajke postoje, Milanov Deda Mraz stigao 10 godina posle pisma

Vreme čitanja: 9min | sre. 09.09.20. | 21:00

Priča o dečaku kojem se ispunio životni san

Pre nešto manje od devet godina, 13. decembra 2011, italijanski dečkić po imenu Sandro Tonali (10) napisao je pismo Santa Lućiji (italijanska verzija Deda Mraza). I pobrojao šta želi od poklona.

Izabrane vesti

„Santa Lućija, od tebe želim komplet Milana. Dres, šorts i čarape. Želim i „Play Station 3“, video igricu FIFA 11 i punjač za PSP. I nemoj da te mrzi da sve te stvari podeliš još milionima dece širom sveta. I moram da te pitam još nešto. Da li ću ja postati fudbaler? I još samo ovo. Možeš li da mi doneseš i dres Intera? Nebitno da li je original ili nije. Samo da ima zmiju na rukavima. Za mog ujaka koji mi mnogo pomaže da postanem fudbaler i navija za Inter“, napisao je desetogdišnji Sandro Tonali iz gradića Lodi u okolini Milana.

Čvrsto je verovao da će mu se želja ispuniti. Verovao je u bajke i Santa Lućiju. I što je najbitnije: Verovao je u sebe! Verovao je da da će postati fudbaler, da će jednog dana obući dres voljenog Milana i u njemu istrčati na San Siro. Baš kao i njegovi tadašnji idol Đenaro Gatuzo koji je brojao poslednje mesece u Milanu.

Desetogodišnji Sandro je odrastao uz moćni Milan. Uz Gatuza, Maldinija, Kaku, Nestu, Sedorfa, Pirla, Inzagija, Didu, Ambrozinija... Bila je to jedna od najpoznatijih dinastija u istoriji evropskog fudbala. Osvojili su sve tih dvehiljaditih. Mogli su da igraju zavezanih očiju. Bili su idoli miliona klinaca kao što je Sandro.

Silaskom sa scene pomenute generacije, krenulo je i rušenje Milana. Osim jednog skudeta sa Ibrahimovićem, Tijagom Silvom i ekipom, Milan posle toga ništa nije uradio. Padao je iz godine u godinu, poslednju titulu osvojio 2011, a poslednji put u Ligi šampiona igrao 2014. Uprkos velikom imenu i slavnoj tradiciji, Milan je poslednjih godina postao prosek sa prosečnim igračima. Čak i za italijanske fudbalske prilike.

Odlaskom Berluskonija i Galijanija posle 30 i kusur godina, na finansijsku se nakalemila i institucionalna kriza sa nedoraslim rukovodiocima. Mnogo biznismena, direktora i trenera se učilo na Milanu, a rezultati su bili sve gori. Milan je polako počeo da gubi navijače. Deca vole pobednike i logično je što se brže širila navijačka baza Milanovih rivala, a njegova je sve više zaostajala. Taj i takav Milan više nije bio poželjna sredina za zvezde svetskog fudbala. Niti je Milan mogao da ih kupi, niti su oni bili zainteresovani da tavore u proseku. Najtalentovaniji mladi igrači su uglavnom počeli da zaobilaze Milan u širokom luku.

Milanova surova realnost su postala pojačanja poput Bertolačija, Lapadule, Kalinića, Borinija, Kastiljeha, Krunića... Igrači koji bi desetak godina ranije dres Milana mogli da obuku samo ako ga kupe u klupskoj prodavnici. Za to vreme su najveći talenti italijanskog fudbala odlazili u Juventus, Inter, Napoli, Romu...

U tom vremenu je rastao i onaj dečkić Sandro Tonali. Počeo je da trenira fudbal u milanskoj školici Lombardija 1 kod Davidea Gatija i pokušavao da se probije do Milana. Neuspešno. Odbili su ga.

„Da, istina je da ga je Milan odbio kao dete. Imao je devet godina. Mi smo škola koja 20 godina sarađuje sa Milanom i šaljemo im na probu naše najtalentovanije dečake. Sandro je išao nekoliko puta i nisu ga uzeli jer su tražili igrače koji mogu da prolaze „jedan na jedan“ i imaju bolje fizičke predispozicije. Sandrova iga je tada bila previše spora za ono što su oni tražili“, ispričao je nedavno Gati.

Sandrino nije potonuo i krenuo je zaobilaznim putem. Otišao je je u Pjaćencu, odakle ga je sa 12 godina tadašnji trener Serđo Volpi poveo za sobom u Brešu. U jednoj od boljih škola italijanskog fudbala počeo je da krči sebi put kroz italijanski fudbal.

„Sećam se jednog od njegovih prvih treninga sa seniorima. Tog dana se proširila glasina da će Andrea Pirlo trenirati sa Brešom posle povratka iz Amerike, pa su mnogi sa strane nagrnuli na trening da gledaju Pirla. Bili su ubeđeni da su ga videli na treningu, ali im je trener Điđi Kanji posle treninga objašnjavao da onaj dugokosi momak koji je igrao plejmejkera ispred odbrane nije Pirlo već mladi Sandro Tonali kojeg je priključio iz omladinaca“, ispričao je anegdotu lokalni novinar Kristijano Tonjoli.

Već tada se po Italiji pročulo da u Breši sazreva „novi Pirlo“. Slična frizura, koščato lice, hladna faca, isti klub iz kojeg je Pirlo krenuo ka fudbalskim visinama, ista pozicija „ređiste“ (iliti režisera na našem), mekana noga, dobar prekid, sjajan pregled igre... Mnogo toga je uticalo da Tonaliju posle prve sezone zalepe na leđa Pirlovu etiketu. Sa 17 godina je debitovao u prvom timu Breše u džungli zvanoj Serija B gde se dobijaju ozbiljne batine, igra se ozbiljan taktički fudbal i nema mnogo mesta za mekane junoše. Tonali je ipak uspeo. Kao maloletnik je postao član prve postave iz koje ga više niko nije mogao pomeriti.

Alarmi u velikim klubovima su se upalili, pa su tako sva tri italijanska sportska dnevnika u novembru 2018. istog dana imali Tonalija na naslovnicama. Milanska Gazeta je tog dana preselila Tonalija u Inter, rimski Korijere delo Sport u Romu, a torinski Tutosport u Juventus. Milan niko nije ni uzimao u obzir da može da parira konkurentima za takav biser. Ako ne verujete, evo vam dokaz od našeg dipisnika iz Rima, Željka Pantelića.

Euforiju je dodatno zapalio poziv selektora Roberta Manćinija. Ne dešava se da u reprezentaciju Italije zovu dete od 18 godina iz druge lige, ali Manćini je samo poslušao savetnike koji su ga ubeđivali da je Sandro Tonali budućnost italijanskog fudbala i da nema veze u kojem klubu i ligi igra. U istoj sezoni je Tonali kao dirigent vodio Brešu do plasmana u Seriju A dok su ga emisari velikih klubova opsedali pozivima. „Tonalimanija“ je prešla granice Italije pa su se listi zainteresovanih kupaca priključili i Barselona, Mančester Junajted, PSŽ...

Očekivalo se da kontroverzni Brešin gazda Masimo Ćelino proda Tonalija još prošlog leta odmah posle plasmana u Seriju A i iskoristi „hajp“ koji se napravio. Ipak, rizikovao je i verovao da će cena posle jedne prvoligaške sezone još više da mu poraste. Rizikovao i izgubio. Breša je bila ubedljivo najgori tim u Seriji A, Tonali jednostavno nije imao sa kim da igra, a pandemija korona virusa je uzdrmala fudbalsko tržište pa je i Tonalijeva cena preko no'i pala. Duplo sa Ćelinovih 70.000.000 evra.

„U januaru sam imao ponudu Barselone od 65.000.000 evra, desetak dana kasnije je Mančester Junajted ponudio 10.000.000 evra više. Ali inostranstvo nikada nije dolazilo u obzir za Sandra. Čvrsto je želeo da ostane u Italiji i potajno se nadao transferu u Milan“, ispirčao je nedavno Ćelino.

Situacija je bila takva da Tonali nije smeo ni da se nada transferu u Milan već samo da ga potajno želi. Da nije bilo korone i rušenja tržišta, Milan verovano nikada ne bi ni pokucao na Brešina vrata. Od januara je trajao presing Intera i Juventusa na Ćelina i Tonalija, da bi sredinom maja oba kluba dostavila istu ponudu – 35.000.000 evra. Ćelino je tražio makar 40.000.000 evra i pregovori su se otegli, a igrač se i dalje nadao da će se na horizontu nekim čudom ukazati njegov Milan sa ponudom koja će zadovoljiti Brešu.

I dok je Inter lomio Ćelina i stavio pred Sandra ugovor od 3.500.000 evra godišnje plus bonuse, Antonio Konte je digao galamu ušavši sa čelnicima kluba u klinč oko transfer politike. U svom stilu je zakukao za pojačanjima i tražio da mu se dovode iskusni igrači i da ne može da napada trofeje sa mladim fudbalerima poput Barele i Sensija. Konte je terao Inter da mu dovede nekadašnjeg vojnika iz juventusovskih dana, Artura Vidala i poslao poruku Tonaliju da možda i nije toliko dobrodošao. Ipak, pre će biti da je Inter odugovlačio jer je čekao da proda neke od igrača koji su višak i da obezbedi novac za kupovinu.

U tom trenutku je Milan krenuo na sve ili ništa. Paolo Maldini kojem je Milan urezan u DNK je prepoznao sličnu ljubav kod mladog Tonalija. Legendarni kapiten nije mogao da igra na kartu logike, već na emocije. Sa skromnim budžetom za prelazni rok, Maldini je zahvaljujući autoritetu i imenu uspeo da napravi formulu koja je zadovoljila Brešu i igrača. Platio je 10.000.000 evra za pozajmicu, obećao da će narednog leta platiti još 15.000.000 evra za otkup i potpisao još 10.000.000 evra čija će isplata da zavisi od učinka Tonalija u crveno-crnom dresu. Takođe, Breša će dobiti 10 odsto od narednog transfera Tonalija.

Bila je to maksimalna ponuda koju je Ćelino mogao da izvuče. Nije smeo više da se kocka, da čeka i prihvatio je. Maldini je dogovor sa igračem i njegovim agentom postigao za tren. Nije mogao da mu ponudi novac kao Inter, ali je oduševljeni Tonali oberučke prihvatio petogodišnji ugovor vredan 2.000.000 evra po sezoni. Samo da napokon obuče dres o kojem mašta od dečačkih dana.

"Znam da je Marota baš želeo Tonalija, a da ga Konte obožava. Ostali klubovi su odustali zbog Intera koji je pogrešno ušao u pregovore sa nama. Pokušavao je da oteže, a igrač je bio nestrpljiv da zna šta ga čeka jer je nova sezona pred vratima. Čim se Milan pojavio sa ponudom, Sandro više nije želeo ni da čuje za druge. Tonali navija za Milan od malih nogu tako da me ovaj transfer duplo raduje. Zadovoljan je on, zadovoljan je i slavni klub koji ceni neke vrednosti. Sve smo brzo dogovorili sa gospodinom Paolom Maldinijem čiji profesionalizam veoma poštujem jer je u stilu starog Milana i gospodskih manira", rekao je Ćelino

Posle dugo, dugo vremena, Milan je odneo bitnu pobedu na fudbalskoj pijaci. Doveo je igrača za kojeg fudbalska Italija ruku u vatru stavlja da je sledeća velika stvar. Nadaju se navijači Rosonera da je stigao „novi Pirlo“. Iako ni Tonali, ni Pirlo ne vole mnogo ta poređenja. Sandrov idol je Gatuzo i izabrao je njegovu „osmicu“ na dresu.

Po meni, to nije dobro poređenje. Fizičke sličnosti su jedna stvar, ali na terenu je to drugačije. Pirlo je imao nivo tehnike i kvalitete koji je nemoguće dostići. Moji kvaliteti i tehnika su drugačiji. Mogu da kažem da ima bolju tehniku od mog idola Gatuza, ali sa Pirlom ne mogu da se poredim. Gatuzo je moja večna inspiracija. Pored njega, idoli su mi Modrić i Gabijadini“, odgovorio je Tonali na poređenja.

Bez obzira što sebe ne vidi kao velikog majstora Serije A, oni najveći vide njega. Andrea Pirlo i Frančesko Toti kao dvojica od trojice najvećih majstora italijanskog fudbala u ovom veku (treći je Aleks del Pjero) su oduševljeni Tonalijem.

„Znam da mnogi pričaju da je on moj naslednik. Ali po mom mišljenju, on nije tip igrača poput mene. Više ličimo po tome što on igra u Breši gde sam i ja bio. Kao i zbog slične frizure. Ja ga vidim kao drugačiju vrstu fudbalera. Kompletniji je od mene. Bolji je i u fazi odbrane, i u postavljanju. On je miks mene i nekih drugih igrača. Sigurno je trenutno najtalentovaniji italijanski vezista, ali ga ne vidim kao mog naslednika jer igra drugačiji fudbal. Ubeđen sam da će postati veliki igrač“, rekao je Pirlo pre četiri meseca.

Tonali je oduševio i Frančeska Totija. U ćaskanju na Instagram „lajvu“ sa Kristijanom Vijerijem tokom karantina u martu, Toti je o Tonaliju rekao:

„Dao bih sve da dovedem Tonalija kao klijenta u moju menadžersku agenciju. Postaće jedan od najboljih centralnih veznih na svetu. Kao Džerard, De Rosi ili Lampard. On je miks Pirla i Gatuza. Ima sve što vezista treba da ima. Neverovatna promena pravca kretanja, hladnokrvnost, mirnoća, vizija... Biće veliki igrač“.

Pred Tonalijem je pritisak ogromnih očekivanja. Da oživi posrnulog velikana i bude lider nekog novog Milana. Uzeo je Gatuzovu „osmicu“ i ako bude uporan kao idol, možda zaista obasja San Siro posle godina mraka. Čeka ga trener Pioli koji zna da radi sa mladim igračima, ali su mu problem oni veći i stariji sa kojima ne zna da napravi rezultat.

Iako će pritisak biti veliki, deluje kao da je Sandro ovo priželjkivao i čekao ceo život. Mogao je da ode u Inter ili Juventus i da odmah bude u Ligi šampiona, borbi za trofeje, sa boljim saigračima... Ali on je želeo Milan. Čak i ovakav Milan. Mnogo drugačiji od onoga koji ga je odbio kao dete.

Verovao je u bajke. Na svom instagram profilu je danas objavio sliku sebe kao klinca u Milanovom dresu uz poruku “Colpa delle favole“. U prevodu: „Bajke su krive“. Možda je Santa Lućija je zakasnila desetak godina ali je vredelo čekati na original.

A novi „Play Station“, „FIFU“ i punjač može sam da kupi.


tagovi

Sandro TonaliLetnji prelazni rok 2020

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara