Foto: Detalji sa utakmice Galatasaraj - Mančester Junajted iz 1993. godine (Reuters)
Foto: Detalji sa utakmice Galatasaraj - Mančester Junajted iz 1993. godine (Reuters)

Dobrodošli (nazad) u pakao!

Vreme čitanja: 7min | sre. 29.11.23. | 08:09

Trideset godina otkako je Mančester Junajted u Istanbulu naišao na nezapamćeno neprijateljstvo i mržnju navijača Galatasaraja i doživeo eliminaciju iz Lige šampiona, velikan sa Old Traforda sa istim rivalom u istom takmičenu i gradu igra utakmicu koja bi mogla da mu odredi sudbinu

Treći novembar 1993. godine, Istanbul. Negde oko podneva. Čarter iz Mančestera je sleteo na istanbulski aerodrom, zapravo više aviona punih članova ekspedicije sa Ostrva. U jednom fudbaleri Mančester Junajteda, u ostalim uglavnom navijači, njih oko 760. Ostalih 240 došlo je u sopstvenoj režiji. Izašli su iz letelica, koračali kroz aerodrom, a što su puleni Ser Aleksa Fergusona i njihovi pratioci bili bliži izlazu, grmljavina se pojačavala. Možda u tom trenutku nisu bili svesni, možda su dobili samo nagoveštaj, ali... Zakoračili su u pakao.

Da premotamo priču na početak. Bila je to sezona 1993/94, prva posle 24 godine u kojoj je Junajted izborio mesto u Ligi šampiona. Tadašnji sistem novopečenog takmičenja podrazumevao je po dvomeč u prve dve runde, da bi potom preostali timovi bili raspoređeni u dve grupe. Najbolja dva išla bi u polufinale. Velikan sa Old Traforda je na veći broj golova u gostima izbacio mađarski Honved, a prepreka pred grupnu fazu bio je Galatasaraj, klub koji je četiri godine ranije igrao polufinale Kupa evropskih šampiona i izgubio od Steaue. Dakle, turski klub nije bio sitna riba.

Izabrane vesti

Došla je Galata na Old Traford i tokom prvih 15 minuta njeni igrači nisu znali gde se nalaze. Mirisalo je na veliku pobedu u Fergusonovom prvom putešestviju u evropskoj eliti na čelu Junajteda. Posle svega tri minuta vodeći gol kapitena Brajana Robsona, u 14. autogol Hakana Šukura za utisak da je istanbulski tim na kolenima. Ali Crveni Đavoli bili su ti što su morali da izvlače živu glavu. Sto sekundi kasnije veštačko disanje Arifa Erdema, po isteku pola sata igre prvi od dva gola Kubilaja Turkjilmaza. Samo zahvaljujući Eriku Kantoni i njegovom golu iz 80. minuta, Junajted nije osramoćen u svojoj tvrđavi.

“U šoku sam. Imaćemo paklen posao u revanšu... Paklen posao”, bile su reči Ser Aleksa nakon utakmice.

Kao da je morao da izgovori tu reč - pakao. Kao da je izazvao sudbinu, iako u tom trenutku nije mogao da zna šta će ga kroz dve nedelje sačekati u Istanbulu.

Ako Ferguson nije baš slutio nezapmaćene razmere nevolje za njega i momke na Bosforu, kolega sa klupe Galatasaraja Rajner Holman je bio apsolutno svestan kakav će doček imati njegov rival. Jedan od novinara na konferenciji upirao je Nemca očekuje li Junajted u revanšu vruća dobrodošlica. Holman je bio kratak: "O da, čekaće vas... Već na aerodromu."

I tu se priča vraća u Istanbul. Vrata pakla se otvaraju, a iza njih stotine namrštenih, zluradih lica najvatrenijih navijača Galatasaraja. I svi do jednog prete u glas "No way out, no way out (Nema izlaza, nema izlaza)", dok vam u lice guraju transparente "Dobrodošli u pakao", ili "Ovo je vaših poslednjih 48 sati", dok drugi gestikuliraju potezom palca sa jedne na drugu stranu vrata. A to je bio tek prvi krug. Kroz nekoliko njih prošli su navijači Junajteda. Čak im je i pilot po izlasku iz aviona preko razglasa poručio "Izbegavajte nevolje". Ali nevolje su im bile zapisane onog trenutka kada su se ukrcali na letove za Istanbul.

Jedan od članova ogromnog odreda koji je doputovao iz Mančestera bio je i mladi, tada 19-godišnji novinar Endi Miten. Veče pred utakmicu, Endi se sa ekipom zadesio u jednom istanbulskom baru gledajući duel Bešiktaša i Ajaksa. Da skratimo priču, pročulo se da su Englezi tu i u jednom trenutku gomila lokalaca opkolila je kafić (događaji kojih se Endi seća u svom tekstu za Atletik). Poletele su čaše i flaše ka lokalu i ubrzo je oko dvadesetak policajaca pratilo Engleze ka hotelu dok ih je oko 150 huligana pratilo u stopu pevajući klupske pesme. Na putu do hotela, ka gostima sa Ostrva leteli bi i predmeti sa terasa okolnih stanova, a pred hotelom, nova banda huligana i početak gungule koju policija nije mogla, a verovatno ni želela da predupredi. Endija je u glavu pogodilo parče lubenice, jurnjava se proširila i na hotelski lobi koji je vrlo brzo bio demoliran. Nisu ni Englezi, poslovično željni kavge ostali dužni, letele su pesnice, a policija je u jednom momentu uspela da očisti hotel od huligana.

Oko dva sata izjutra, Endija je probudilo par udaraca po stopalima. Bila je to policija. "Novi hotel", uzvikivali su i u marici preselili, odnosno deportovali Engleze. Ali ne u hotel, već u policijsku stanicu. Nagurali su turski organi reda goste u ćelije, da bi im oko deset ujutru tražili da potpišu neka dokumenta kako bi bili oslobođeni i mogli na utakmicu. Dobar deo zatvorenika je to učinio, ne i Endi. Nije želeo da potpisuje ništa na jeziku koji ne razume, po cenu da propusti meč. Pasoši su, naravno, bili konfiskovani.

Mnogi od onih što su ranije napustili stanicu i pojavili se ispred stadiona Ali Sami Jen po nekoliko sati ranije, nisu pušteni na stadion, u poslednji krug pakla prestrašan i za Crvene Đavole. Toliko baklji na jednom mestu do dan danas, gotovo da nije viđeno. "Po izlasku iz tunela jedino što ste mogli da vidite jeste dim", pričao je kasnije kapiten Robson. Tresao su istanbulski stadion od atmosfere u kojoj Junajted jednostavno nije mogao da pobedi, a morao je (jer je Galata postigla tri gola u gostima - 3:3).

Igra je prekidana svaki čas, pauza je bilo na pretek, ali je je švajcarski sudija Kurt Rotlisberger, dao premalo vremena u nadoknadi. I tada je, Eriku Kantoni pao mrak na oči. Pušio se Francuz od besa, krenuo ka arbitru i dobio crveni karton nakon završetka utakmice. Početak novog haosa.

"Prilikom poslednjeg zvižduka prvo sam primetio Erika jer je u tom trenutku lopta bila u njegovim nogama", prisetio se Robson i nastavio: "Erik je poludeo i deganžirao loptu. Video sam u njegovim očima da će uraditi nešto ludo. Zato sam potrčao da mu priđem, ali pre nego što sam stigao, policajac ga je uhvatio za ruku - ne agresivno, već samo kako bi zajedno hodali. Odlučio sam da mu priđem sa druge strane i krenuo ka tunelu... Znao sam da će ostali momci biti dovoljno pribrani da sami dođu do svlačionice, ali samo što smo došli do stepeništa, taj "navodno" policajac, udario je Erika u potiljak. Policija je počela da nas gura štitovima niz stepenice. U tom trenutku ostatak ekipe bio je već na vrhu stepenica. Kada sad dobio udarac štitom poleteo sam ka zidu i rasekao ruku. Imao sam osam šavova na laktu. UEFA je istraživala šta se desilo nakon utakmice, ali da, bili su zaista agresivni prema nama. Policija je se aktivno uključila. Kantona je u svlačionici i dalje bio besan, želeo je osvetu, ali čak je i Roj Kin u svojoj biografiji pisao - Inače, ne bih bežao od kavge, ali ni ja nisam bio za ovu. Bilo je previše Turaka tamo - bila je to najneprijateljskija atmosfera u kojoj sam ikada igrao fudbal", vraćao je film Brajan Robson, čovek sa preko 650 utakmica za klub i reprezentaciju u profesionalnoj karijeri.

Ništa prijatnija sećanja na istanbulski remi bez golova nisu poneli ni ostali Junajtedovi igrači. “Mržnja je bila neverovatna. Čak je i policija želela da nam naudi", rekao je Pol Ins. Defanzivac Gari Palister je atmosferu na Enfildu kada gostuju Liverpulu u poređenju sa onim što je doživeo i skusio u Istanbulu nazvao čajankom, a ostale su zapisane i reči legendarnog Ser Aleksa: „Nikada nisam bio izložen ovolikoj dozi neprijateljstva i mržnje“, priznao je Ser Aleksa Ferguson "Ne bih voleo više nikad da se vratim na оno mesto."

Fudbaleri su se vratili u Mančester, ali šest navijača Junajteda zadržano je u Istanbulu narednih mesec dana. Avion kojim je leteo Endi Miten nije se digao u nebesa dok svi pasoši nisu vraćeni, a i kada su ih dobili nazad, sačekao ih je pečat sa oznakom "Deportovani". Aleks Ferguson i fudbaleri lično doprineli su osnivanju fonda za žalbe.

Britanska javnost je, kada se ekspedicija vratila, bila poprilično sumnjičava i gledala one što su boravili u Istanbulu kao huligane, ali je 19-godišnji Miten dobrovoljno izašao pred TV kamere i prepričao istanbulski pakao. Udruženje fudbalskih navijača i dva britanska poslanika i Mančester Junajted izborili su se da svima status deportovanih bude obrisan.

Već sledeće sezone vratili su se Đavoli u Istanbul, ali tenzije su bile manje jer su igrali meč drugog kola grupne faze kakvu danas poznajemo. I ponovo je na Bosforu bilo 0:0 uz tek nekolicinu ljudi koji su putovali sa klubom. Revanširao se kasnije na Old Trafordu Junajted Galati, tukao je sa 4:0, ali slaba vajda jer ni jedan, ni drugi klub nisu prošli dalje iz grupe sa Geteborgom i Barselonom.

Tri decenije kasnije, neki novi Junajted, ni nalik onom Fergusonovom putuje u Istanbul i ponovo će na mestu između Crnog i Mramornog mora njegova sudbina dobiti rasplet. Ako ga istanbulski Lavovi prožderu i izgubi meč, snovi o nokaut fazi raspršiće se u paramparčad. Ne može se reći ni da mu je remi po volji. A Galatasaraj želi prvu nokaut fazu Lige šampiona posle 10 godina, još od 2014. kada je ispao od Čelsija.

I zato Đavoli, dobrodošli (nazad) u pakao!

GRUPA A

Peto kolo, sreda, 29. novembar

18.45: (2,80) Galatasaraj (3,40) Mančester junajted (2,65)

21.00: (1,25) Bajern Minhen (7,00) Kopenhagen (12,0)

Šesto kolo, 12. decembar

21.00: Mančester junajted – Bajern

21.00: Kopenhagen - Galatasaraj



tagovi

GalatasarajMančester JunajtedLiga šampiona

Obaveštavaj me

Man. Junajted

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara