"Jokić"
"Jokić"

Đorđe Jokić za MOZZART Sport: Žao mi je što Ratko Butorović nije dočekao da vidi kako Voša osvaja Kup (VIDEO)

Vreme čitanja: 4min | sub. 14.02.15. | 17:02

„Imam u telefonu sačuvan snimak sa neobičnog puta u Čečeniju“, priseća se bivši defanzivac mlade reprezentacije Srbije i Crne Gore epizode iz Tomska

JokićRelativno svež fudbalski penzioner Đorđe Jokić (34) tokom gostovanja u redovnoj rubrici MOZZART Sporta „Moja priča“ prisetio se najupečatljivijih trenutaka iz života i karijere i prvi put javno govorio o nekim detaljima.

Verujemo da vas ove izjave nekadašnjeg štopera mlade reprezentacije Srbije i Crne Gore, OFK Beograda i Vojvodine, kao i internacionalca u Rusiji neće ostaviti ravnodušnim.

Izabrane vesti

Postao sam igrač kada...
Prelomnim trenutkom u fudbalskom odrastanju i(li) početkom prave, profesionalne karijere smatram prelazak iz raškog Baneta u OFK Beograd, sa 18 godina. Prethodila mu je jedna selekciona utakmica u Kraljevu, na kojoj sam igrao za ekipu regiona Zapadne Srbije. Zapao sam za oko koordinatoru mlađih kategorija u tadašnjem FS Srbije i Crne Gore Đorđu Kokoviću, koji je posle meča ostao u razgovoru s mojim ocem. Preporučio me je Zvezdanu Terziću, a ovaj me za nekoliko dana pozvao na pregovore u Beograd. Dogovor je brzo pao, a ja sam potpisao četvorogodišnji ugovor sa Romantičarima“, priseća se Jokić.

Najponosniji u karijeri sam bio...
„Drugo mesto osvojeno s mladom reprezentacijom Srbije i Crne Gore 2004. na Prvenstvu Evrope u Nemačkoj nema konkurenciju. To je bilo prvo EP za našu zemlju, u toj kategoriji, posle 14 godina i najveći uspeh mlađih selekcija nakon legendarnog svetskog omladinskog zlata stare Jugoslavije iz 1987, a srebro nam je donelo i, dugih 16 leta, čekano učešće na Olimpijskim igrama. Igrali smo po sistemu toplo-hladno u kvalifikacijama, u prvom meču baraža dobili Norvešku kod kuće, jedva izvukli živu glavu u revanšu i kao potpuni autsajderi otišli na turnir. A onda smo zablistali. Imali smo i igru i rezultate sve do finala, kada smo izgubili od Italije koja nas je „tukla“ i u grupi i na putu do šampionata. I pored toga smo se trijumfalno vratili kući, a tako smo i dočekani. Ta generacija je našem fudbalu dala Nemanju Vidića, Branislava Ivanovića, Danka Lazovića, Milana Biševca, Marka Bašu, Igora Matića, Andriju Delibašića, Miloša Marića, Nikolu Mijailovića...“

Hteo sam da ostavim fudbal kada...
Nisam samo hteo, ja sam to jednom i uradio. Pogibija rođenog brata me je toliko pogodila da mi nije bilo do života, a kamoli do fudbala. Posle njegovog ispraćaja ostao sam još mesec i po u Srbiji, sa roditeljima, bez namere da se više vraćam u Rusiju. Otvoreno sam rekao čelnicima i treneru Tomska da slobodno raskinu ugovor. Po cenu moje štete. Međutim, pokazali su se velikim ljudima, kakvih je sve manje u sve surovijem fudbalskom biznisu. Pustili su me da se saberem, na sve načine mi pružali podršku zajedno sa ekipom, koja je za to vreme na mečeve izlazila u majicama s porukom „Đorđe, izdrži“... I sačekali me. Čak su mi posle dva meseca dali novi, dvogodišnji ugovor. Oni i fudbal su me podigli na noge“.

Ovo nikome još nisam rekao, ali...
Malo toga sam podelio s novinarima, jer sam sve vreme bavljenja fudbalom gledao da se što više klonim medija, pa su mnoge priče ostale neispričane. Kao ona o gostovanju Tomska u Čečeniji, u vreme kada se tamo zveckalo oružjem. Imam u telefonu sačuvan snimak sa tog neobičnog puta. Pratila nas je kolona starih ruskih automobila, punih specijalaca pod punom ratnom opremom, a ni na jednoj ulici, terasi ili prozoru do stadiona nije bilo moguće videti čoveka. Ni psa ni mačku. Sve je bilo „očišćeno“ zbog naše bezbednosti. Grmalji opasnih faca, ali lepih manira i prijateljskog stava, nisu nas nijednog sekunda ispuštali iz vida. Čak ni kada smo moj prijatelj i saigrač Jevgenij, inače Amerikanac ruskog porekla, svratili do prodavnice po neke sitnice samo nekoliko desetina metara udaljene od našeg hotela. Sve vreme sam se osećao zaštićeno i spokojno, ali pre i posle toga nikada nisam imao takvo iskustvo“.  

Jedino žalim što...
Žalim samo zbog dve stvari u mojoj fudbalskoj prošlosti. Krivo mi je što, zbog žutih kartona, nisam igrao finale EP sa mladima. Ne zato što mislim da bismo ja i Andrija Delibašić, koji je izostao iz istih razloga, uticali na ishod poslednje bitke za titulu, već zbog toga što bismo s tih 90 minuta zaokružili jednu lepu priču. Žao mi je i što sa Vojvodinom nisam osvojio Kup Srbije. Najviše zbog pokojnog predsednika Ratka Butorovića. Toliko toga je dao Lalama, a da nije doživeo povratak trofeja na Karađorđe. Nije mu ispunjena jedna od životnih želja“.

Da sam mogao da promenim nešto u igri, promenio bih...
Ne bih ništa dirao u svojoj igri. Ali bih kompletno promenio način ishrane. Sve do skora sam imao katastrofalne navike. Neredovno sam bio za stolom, prečesto se prejedao od slatkiša, preterivao sa grickalicama, gaziranim pićima, kafom... Toliko nisam brinuo o tom delu zdravlja da se i lekari čude kako sam se malo povređivao i da sam uopšte toliko potrajao u vrhunskom sportu“.

Da mogu da vratim vreme...
Javio bih se bratu 15 minuta pre njegove saobraćajne nesreće. Bio sam nešto zauzet, pomislio da ću ga kasnije pozvati, što sam malo zatim i učinio, ali je već bilo kasno. Nikada neću znati šta je hteo da mi kaže, pita me... A karijera? Bila je taman onakva kakva mi je bila suđena“.

Četiri reči koje govore sve o meni...
Uvek mi je bilo teško i nekako bez veze da pričam o sebi. Pa još ovako javno. Ali hajde da vas ne ostavim bez odgovora. Od milion vrlina i mana otkriću samo da sam uporan, vredan, tvrdoglav i pedantan. Od koga je dosta je, a-ha-ha...“, stigao je na kraju i da se nasmeje Đorđe Jokić.

(FOTO: MN Press) 


tagovi

VojvodinaSuperligaSrbijaRatko ButorovićMoja pričaĐorđe Jokić

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara