Slavlje u Trabzonu (AFP)
Slavlje u Trabzonu (AFP)

Epicentar ludila: Čekao se princ Napulja i posle 38 godina je grad eksplodirao

Vreme čitanja: 10min | uto. 03.05.22. | 19:00

Mrzi ih cela država, a oni su se skupili sa svih strana sveta i prkosno poručili: Nije važno gde smo, uvek ćemo biti tvoji

Postoje tako ti klubovi i gradovi čiju titulu ne čekaju samo njihovi navijači već dobar deo poštenog fudbalskog sveta. Samo da bi videli „ludnicu“ kad konačno nešto osvoje.

To su veliki klubovi sa brojnim i odanim navijačkim armijama. Ali poslednjih godina su im se prilepile etikete „ukletih“. To su na primer Marselj, Standard, Hajduk, Panatinaikos, a donedavno su to bili i Fajenord, Liverpul, Sporting iz Lisabona... U većem broju su to klubovi za koje živi ceo grad i koji čak i nemaju gradske rivale. Specifične sredine u kojima logika i dodir sa realnošću nisu česti gosti u umovima lokalnog stanovništva. Ili je sve crno ili je belo. Tanka je granica od euforije do tragedije. U tim sredinama je teško živeti, raditi i igrati fudbal. Pogotovo strancima koji ne razumeju lokalni mentalitet.

Izabrane vesti

U te klubove spadaju na primer Napoli i do pre neki dan Trabzon. Napoli već godinama napada skudeto, pojavi se plamen euforije, svi se brzo zapale ali se cela priča još brže ugasi i mnogima bude krivo „što su se ložili i ovaj put“. Ove sezone su Napolitanci propustili idealnu priliku da naprave spektakl podno Vezuva. A možemo da zamislimo kako bi Napulj goreo... Retko gde bi titula umela da se proslavi kao u vatrenom Napulju. Ali moraće još da se čeka. Ko zna do kad...

Za razliku od Napulja, turski grad na obali Crnog mora je dočekao svoj „skudeto“. Trabzon je goreo minulog vikenda. Lokalno mezimče Trabzonspor je posle 38 godina čekanja napokon postao prvak države. Jedna prilično luda, konzervativna i frenetična sredina je napokon proključala. Ma, šta proključala. Zapalila se!

Grad broji oko 800.000 stanovnika, a lokalni izveštaju kažu da je prethodnog vikenda u Trabzonu boravilo oko 2.000.000 ljudi. Svi koji imaju bilo kakve veze sa Trabzonom, svi koji imaju bilo kako poreklo odatle i svi kojima je s kolena na kolena prenošena mantra da treba navijati za Trabzonspor i mrzeti istanbulske klubove. Svi su došli na žurku čekanu skoro 40 godina!

Trabzon i okolina su prilično specifična sredina smešteni na obali Crnog mora na samom severoistoku Turske. Vekovima je to bila najveća luka u regionu i jedno od najbitnijih čvorišta tog dela sveta na kojem su se preplitali narodi raznih nacija, rasa i religija. Osnovali su ga Grci pre nove ere, vekovima su njime vladali Rimljani i Vizantijci, spajali su se u njemu šarenoliki narodi iz Persije i sa Kavkaza, bio je carstvo za sebe, jedan od najnaprednijih gradova tog vremena. Latinima iz Venecije i Đenove je bio jedan od centara trgovine. Harali su ga Goti i razna plemena, da bi negde u 15. veku došli Turci i stavili ga pod svoju kontrolu. Iako je bilo raznih maskara, egzodusa i razaranja, Trabzon je opstao do danas sa svima svojim pričama i istorijom. Uz sva mešanja i migracije se stvorio poseban mentalitet ljudi. Različit od ostatka današnje Turske. Kemal Ataturk je ličnu gardu birao isključivo od ljudi baš sa tog podneblja jer su važili za časne, odane i lojalne.

I dok je nekad Trabzon sa okolinom bio svetla tačka Male Azije, danas ipak ne prati ekspanziju moderne Turske i etiketrian je kao ruralna sredina sa stanovništvom nezgodnog karaktera koje sebe mrzi do podne, a ostale posle podne. Dok oni sebe smatraju boljima i poštenijima od ostatka Turske, ovi ostali njih gledaju sa visine. A svi se slažu da je reč o narodu vrele krvi i usijanih glava.

Ni fudbal nije pošteđen te generalizacije. Otkako se igra profesionalni fudbal u Turskoj (1959), titule su osvajali isključivo istanbulski velikani Fener, Galata i Bešiktaš ali im se tamo 70-ih i 80-ih godina prošlog veka ubacio Trabzonspor i osvojio čak šest titula za manje od 10 godina. U tom periodu je čak sa isključivo domaćim igračima uspeo da pobedi Liverpul koji će ipak proći dalje i osvojiti evropsku titulu te sezone. Strelac istorijskog gola za pobedu nad Redsima je bio najomiljeniji igrač u istoriji kluba Džemil Usta. Tada je velika trojka postala zapravo „velika četvorka“ turskog fudbala. Apsolutni simbol tog vremena je bio golman Senol Guneš koji je među stativama Trabzona proveo 15 godina i postao vlasnik raznih rekorda. Kasnije je postao i idol nacije kada je kao selektor 2002. doveo Tursku do trećeg mesta na svetu..  

Ipak, silaskom te generacije sa scene, dominacija istanbulskih klubova se nastavila i podelili su sve titule u narednih 25 godina do pojave one generacije Burse koja je šokirala Tursku. Kasnije se pojavio i Bašakšehir, a turski fudbal je poslednjih godina donekle decentralizovan od Istanbula jer su manji klubovi postajali sve teži rivali.

Za to vreme je Trabzon ćutao i gutao. Trpeći prozivke iz Istanbula da on pripada „velikoj četvorci“ samo u glavama svojih ludih navijača. Iako je važio za najteže gostovanje istanbulskim velikanima, uglavnom je gledao kako oni proslavljaju titule zadovoljavajući se pobedama u međusobnim okršajima. Od poslednje titule 1984. je čak 14 puta završio kao drugi ili treći, gubio titulu i na gol-razliku... Kada je Fener osvojio titulu na gol-razliku, nekoliko meseci kasnije je dokazano i presuđeno da je nameštao utakmice, ali Trabzonu titula nije dodeljena. Biće da ima nešto i do Erdoganovih navijačkih afiniteta i moći istanbulskog lobija. Trabzon je uvek imao tretman ružnog pačeta kada dođe do merenja sa velikom trojkom.

Kada je turski fudbal počeo da se otvara za strance tamo krajem 80-ih i početkom 90-ih, opet je Trabzon bio manje poželjna sredina strancima nego Istanbul ili klubovi sa zapada i juga države.

Dok su Fener, Galata i Bešiktaš dovodili velika i zvučna imena, u Trabzon su stizali neki prosečni treneri iz Nemačke, Holandije, Belgije, uzimali im pare i odlazili uz poruke „da te naše oči nikad više ne vide“... Bilo je tu i izuzetaka poput Vahe Halilhodžića koji je vodio Trabzon u dva mandata. Od igračkih imena, nikada nisu mogli da privuku prave zvezde. Kažu da je Džej Džej Okoča pobegao kada je video gde će i sa kim da živi. Dolazili su poznatiji igrači kao što su Kiki Musampa, Marselinjo, Davor Vugrinec, Milan Stepanov, Toni Silva, Teo Gutijerez, Oskar Kardozo, Hose Sosa, Bosingva, Marko Marin, Dani Staridž...

Ali većina od njih su bila razočaranje i praktično B produkcija u odnosu na ono što su dovodili Galata, Fener i Bešiktaš. Retki stranci poput Šote Arveladzea, Rigoberta Songa, Gustava Kolmana ili Didijea Zokore su ostali u srcima navijača i danas su rado viđeni gosti na obali Crnog mora.

Kada je letos Trabzon objavio da dovodi Mareka Hamšika, bila je to transfer bomba u rangu istanbulskih. Navijači su mu priredili spektakularan doček. Jeste najbolji slovački igrač svih vremena već bio na zalasku karijere i iza njega su bile kratke epizode u Kini i Geteborgu, ali je opet bio megapojačanje za Trabzonov solidni tim. Čak i ako je bio na 50 odsto onog Hamšika iz Napolija, opet je to strašan fudbaler.

Ali malo je čudno i utopistički očekivati da ti titulu donese onaj koji to nije uspeo iz toliko pokušaja u Napulju kojem je bio odan do koske i jedan od retkih što nikada nije pobegao za parama. Marek Hamšik je bio i ostao simbol Napolijevih izgubljenih nada i verovanja. Za razliku od Lavecija, Kavanija, Iguaina i ostalih, on je uvek birao da ostane veran Napulju. Mogao je gde je hteo u jednom trenutku. Specifičan je i po tome što je čuvenog agenta Mina Rajolu otpustio posle samo nekoliko meseci saradnje kada je ovaj počeo da ga pritiska da ode iz Napulja i da mu nudi avione i milione. Njemu zapravo agent nije ni bio potreban sa takvim ubeđenjima...

Kada je postao svestan da u Napoliju više nije deo centralnog projekta, otišao je nakratko u Kinu, pa u Švedsku, nije tamo uživao i dočekao je poziv iz vatrene sredine na kakvu je navikao u Napulju. Tamo gde se oseća fudbalskim živim. Već toliko puta nije uspeo sa Napolijem, ali je rešio da proba još jednom sa Trabzonom. I uspeo!

Ima neka čudna spona između Trabzona i slovačkih fudbalera. Najviše inostranih fudbalera u istoriji Trabzona čine Brazilci. Kao i u svakom normalnom klubu. Ali na drugom mesto po zastupljenosti legionara u Trabzonovoj istoriji su Slovaci?! Marek Sapara, Robert Vitek, Marek Čeh, Jan Đurica, Tomaš Hubočan, Juraj Kucka... Pratkično polovine onoga što je vredelo u slovačkoj reprezentaciji poslednjih desetak godina je prošlo kroz Trabzon. Na kraju i najveći od njih – Hamšik. Dok su mnogi bežali od Trabzona, Slovacima je nešto očigledno ležalo u tom čudnom podneblju. Hamšik mu nekako dođe kao dugo čekani kralj iz Gospodara prstenova koji će preuzeti presto godinama pripreman od strane zemljaka.

„Ovo mi je prva titula u karijeri. Nikad nisam ni pomislio da ću na prvu čekati ovoliko i da ću je proslaviti na ovakvom mestu. Mislim da je vredelo čekati. Usrećiti ovakve ljude i navijače je predivan osećaj", rekao je Hamšik.

Izuzev njega, Trabzonov tim je prilično skroman za uslove u Turskoj. Aposlutni junak titule je iskusno nigerijsko krilo Entoni Nvakaeme koji je došao pre četiri godine iz Izraela i ove sezone sa 12 golova i 11 asistencija bio nezaustavljiv. Sa drugog krila je uspešno dejstvovao Đanini Tavares koji je delovao kao fudbalski prežaljen kada je 2018. otišao u Saudijsku Arabiju.

Njih dvojica su pakovali šanse iskusnom Dancu Andreasu Korenlijusu koji je dao 17 golova u ligi i procvetao posle neuspešnih epizoda u Parmi i Atalanti. A možda i ponajbolji igrač u toj ofanzivnoj liniji je Grk Anastasijos Bakasetas kojeg su za 3.000.000 evra kupili pre godinu i po iz Alanje. Iza svih njih je dirigovao sjajni Hamšik koji je nadmašio sva očekivanja i pokazao da je i dalje fenomenalan igrač. Tu su od zvučnijih imena još napadači iz Obale Slonovače Žervinjo i Žan Kuasi ali nisu baš imali ključni doprinos. Žervinjo bi možda i imao da nije propustio veći deo sezone zbog teške povrede kolena.

Odbranom su komandovali iskusni Fiorentinin promašaj Vitor Ugo i Holanđanin Stefano Densvil, na desnom beku je sjajan bio nekadašnji Romin igrač Bruno Peres ali je baš u poslednjem kolu pokidao Ahilovu tetoivu. Veliko pojačanje usred sezone je bio dolazak Edina Višće iz Bašakšehira koji je već imao iskustvo kako se prekida dominacija velike trojke.

Došao je kao želja trenera Abdulaha Avdžija koji je baš u Bašakšehiru stekao etiketu gubitnika pošto je u dve sezone zaredom prokockao titulu u finišu prvenstva. Sada je i on poput Hamšika skinuo prokletstvo i osvojio prvu titulu u karijeri.

Ipak, najveća zvezda Trabzona se nalazi na golu. Sjajni golman Ugurdžan Čakir je produkt Trabzonove fudbalske škole, lokalni heroj i izrastao je u jednog od najboljih mladih golmana Evrope. Pitanje je do kada će Trabzon uspeti da ga zadrži. Turski fudbal odavno nije napravio nešto ovako kvalitetno.

Od početka je ovaj Avdžijev tim vodio prvenstvnu trku i rušio sve pred sobom. Da sve bude slađe, istanbulski rivali su grcali u problemima. Odavno neko nije protutnjao ovako dominantno ruskim šampionatom kao Trabzon ove sezone. Uglavnom smo poslednjih godina gledali dramu do zadnjeg kola. Trabzon je overio titulu tri kola pre kraja. Kada su u pretprošlom kolu pobedili u Adani, znalo se da sledi žurka na svom terenu protiv Antalije.

I reke ljudi su pohrlile ka Trabzonu. Validni izveštaju govore da je prethodnog vikenda u gradu koji broji 800.000 stanovnika, bilo 2.000.000 ljudi.

„Svi avionski letovi i autobuske linije koje saobraćaju prema Trabzonu su rasprodate. Broj dnevnih letova ka Trabzonu je povećan sa 15 na 45 ali opet je bilo malo pa su ljudi putovali na aerodrome u Giresunu, Samsunu, Erzurumu i odatkle automobilima ka Trabzonu“, saopštila je državna agencija još 26. aprila.

Bize her yer Trabzon

To je višedecenijski moto Trabzonovih navijača i u prevodu znači: „Nije važno gde smo, uvek ćemo biti Trabzonovi“.

Preostalih 12.000 karata za meč protiv Antalije koje nisu bile u vlasništvu sezonaca su prodate za osam minuta.

„Trabzon se priprema za karneval kakav se dugo čekao. Na stotine hiljada ljudi poreklom iz Trabzona stiže u grad narednog vikenda. Iz zemlje i inostranstva. Sav hotelski i privatni smeštaj je popunjen“, saopštili su iz Unije turističkih agencija Turske.

Žurka je počela u petak, na stotine hiljada ljudi je čekalo kiks Fenera koji bi automatski značio titulu Trabzona. Fener je pobedio pa je Trabzon ipak u subotu na terenu morao da osvoji titulu. Bio mu je dovoljan i bod protiv Antalije (2:2). I ludnica je počela!

Hiljade ljudi je utrčalo na teren...

„Navijači su utrčali minut ranije. Srećom pa sudija i protivnici nisu imali ništa protiv. U Holandiji bi nas kaznili za to. Jedan mi je skinuo dres, drugi šorts, treći čarape... U jednom trenutku sam morao fizički da se borim sa njima. Razumem da čekaju 38 godina ali stvari su se zaista otrgle kontroli. Neki ljudi na tribinama su imali srčane udare. Klub nas je savetovao da ne izlazimo to veče u grad jer će ljudi da nas rastrgnu. Ovo u životi nisam ni doživeo, ni video“, kaže za holandske medije Trabzonov štoper Stefano Densvil.

On je povukao i zanimljivu paralelu...

„Gde god da gostujemo, svi nas mrze. Mi smo kao turski Napulj. Niko nas ne voli. Ali mrzitelji nam samo daju više motivacije i zato je ovo sve sada mnogo slađe“.

I kako onda poverovati da su Trabzon i Marek Hamšik samo slučajan spoj i običan fudbalski transfer? Kako ne pogledati u karte sudbine i zapitati se da li je Napulj samo bio test i priprema za najluđu žurku svetskog fudbala u ovoj godini? 

Ili se najluđa tek čeka ako Trabzon uđe u Ligu šampiona. Zamišljamo na šta će to da liči...


tagovi

Marek HamšikStefano Densvil

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara