Nejc Pečnik (©Mozzart Sport)
Nejc Pečnik (©Mozzart Sport)

Gde si bio kad sam bila niko...

Vreme čitanja: 21min | uto. 19.09.23. | 09:20

Pre 10 godina Zvezda nije bila ovo što je danas, tada je i osvajanje titule bilo ravno podvigu u Ligi šampiona

Istrčaće Crvena zvezda večeras prvi put u istoriji na megdan aktuelnom šampionu Evropu. Imaće najteži mogući zadatak na fudbalskoj planeti kada se nađe preko puta Gvardiolinih pretorijanaca željnih da pred domaćom publikom proslave najveći uspeh u istoriji. Odseći će se noge nekim Zvezdinim fudbalerima kada stanu pred najsavršeniju fudbalsku mašineriju na svetu.

Teško da teže biti ne može.

Izabrane vesti

Negde daleko, hiljadama kilometara udaljeni, na raznim meridijanima od Melburna preko Zemuna do slovenačke varošice Slovenj Gradec, sada već ozbiljni ljudi, muževi, očevi, a poneki i dalje aktivni fudbaleri upaliće televizor i uključiti prenos sa Etihada. Razvući će blagi osmeh i prisetiti se bar jedne anegdote iz te lude sezone u koju su krenuli pre 10 godina kada je Crvena zvezda gutala prašinu tokom šestogodišnje dominacije Partizana. Verovatno će sebi u bradu onako samozadovoljno reći.

„Ma, bilo je i teže od ovog Sitija. U Užicu, Pazaru, Ivanjici...“ 

Jedan od njih je danas rekreativni teniser, lokalni volonter, sa kraćom kosom i kojim kilogramom više nego tada. Ali i dalje prepoznatljiva faca za sve koji pamte i najteže momente Crvene zvezde, a ne samo ove elitne kada je obezbeđen direktan plasman u Ligu šampiona, kada su se dovodila najskuplja pojačanja u istoriji i potpisivali milionski ugovori.

Nejc Pečnik je te sezone od strane navijača izabran za igrača sezone. Sezone čuda u kojoj je grupa Zvezdinih musketara prekinula dominaciju večitog rivala i sprečila ga da se izjednači po broju titula. Srčani Slovenac iz Dravograda je ostao u lepom pamćenju zvezdašima. Zbog igre i karaktera. Jer ta titula se kovala van terena koliko i na njemu. Prepušteni sami sebi, otpisani od skoro svih, stisnuli su zube, stegli kaiševe i igrali za navijače. Ne za ugovore, ne za statistiku, ne za transfere, već za slavu Crvene zvezde.

Pečnika smo posetili u Celju, na sat vremena od Slovenj Gradeca u kojem danas živi mirni porodični život.

„Samo zbog mene ste došli ovde? Niste imali neki drugi povod?“, bio je iznenađen što se danas u eri meda i mleka na Marakani, još pamti ta titula i on kao jedan od njenih simbola.

Šta radiš, čime se baviš?

„Tenis. To mi je omiljeni sport. Fudbal sam stavio na stranu. Prošle godine sam još igrao u Dravogradu i na kraju sam pomogao da ostanemo u trećoj ligi. Ali baš je muka bila. Nabacio sam 20 kila viška otkako sam završio profesionalnu karijeru, a ovi mlađi trče kao na motoru. Igrao sam od štopera do špica. Ove godine sam rekao ’dosta’, nema više fudbala. Ni rekreacije, neću više da igram fudbal“.

Baš ništa sa fudbalom nećeš da imaš?

„A dobro, još sam u Dravogradu. Ostao sam da pomognem klubu malo finansijski, malo ovako... operativno. Da napravimo ekipu i da klub bude bolji. Imamo sada kadete u prvoj ligi. Malo nam omladinci šepaju, tu smo ispali u treću ligu. Sad ćemo da pokušamo da se vratimo nazad u drugu ligu. I da seniore držimo u trećoj ligi. To je malo mesto, 5.000 stanovnika, a imamo 200 dece da treniraju. Ali dobra je to škola. Najbolja u našoj regiji. To je Marijan Pušnik započeo pre 30 i kusur godina. I non-stop smo u prvih 15 godina imali kadete i omladince u prvoj ligi pa je došlo do pada. Kad sam se vratio pre pet godina iz Japana, rekao sam da ću da pomognem. Malo da igram, malo finansijski da pomognem, da neke sponzore pojurimo i tako. To je svrha kluba, da imamo mlade, da ih usmeravamo u fudbal i da pokušamo da napravimo još neke reprezentativce. Dravograd je pored mene dao još 12 reprezentativaca poput Korenta, Šulera, sada su tu Bijol, Karničnik, Vidovšek. Nedavno protiv Danske su bila trojica u prvoj postavi iz naše škole“.

Znači da ipak i dalje ne možeš bez fudbala.

Ispada da mi tu u stvari ode najviše vremena, a onda je tenis. I porodica, naravno“.

Ako voliš tenis, pretpostavljamo da gledaš i Novaka Đokovića?

„Pa naravno, kako da ne. Nole je... Ma, ikona! Tako bih voleo jednom da ga upoznam, to mi je baš onako... Navijam za njega otkako se pojavio i baš mi je puno srce kad vidim da više i nema diskusije ko je najbolji svih vremena. Mnogo sam srećan zbog njega. I zbog Srbije što ima ovakvog sportistu“.

Pratiš li ostale sportove? Dončića?

„Naravno, pratim košarku. Iskreno, više pratim sad tenis i košarku nego fudbal. Mi Balkanci smo ekstremno talentovani za sport, ali imamo i taj karakter i drčnost koji nedostaju nekim drugima. Iz fudbala jedino što pratim iz regiona je Zvezda“.

Onda da te ne pitamo da li ćeš gledati prenos iz Mančestera?

„Hoću sigurno! Ovakve utakmice se ne propuštaju. U stvari, pratim ja sve Zvezdine utakmice. Barem rezultat ispratim. Ako mogu negde da pogledam, onda pogledam. Ali što se tiče ove utakmice, naravno da ću gledati. Kod kuće. Sa društvom slabije gledam fudbal, više pijemo, a-ha-ha...“.

Sad kad vidiš Zvezdu... Direktno u Ligi šampiona, skupa pojačanja, ozbiljni ugovori... Setiš li se vas od pre 10 godina?

„Gledam šta se dešava i drago mi je da je situacija sad takva, da Zvezda može da plati takve uslove, da igrači imaju dobre ugovore. I kako god, imam neki osjećaj da smo i mi pre deset godina, doprineli barem jedan posto da se stvari okrenu u ovom pravcu. I puno mi je srce. Baš mi je drago kako Zvezda izgleda kao klub i nadam se da će to trajati još 10 godina i više“.

Šta je teže: Izaći na teren protiv Mančester Sitija ili izdržati vašu sezonu?

„Pa dobro... Mislim da su to sasvim drugačije stvari. Njima je sigurno mnogo lakše da izađu i da igraju Ligu šampiona protiv Mančester Sitija nego što je nama tada bilo da igramo uopšte. Pogotovo je teško bilo u prvoj polovini sezone. Znači, nismo imali ni optimalne uslove, a ni rezultate. Baš nam je bilo teško. Ali kako je samo onda drugo poluvreme sezone bilo lepo... Zaboravili smo u trenu sekunde sve loše stvari iz prvog dela. Meni je to u karijeri jedan od najlepših momenata uz dva momenta iz reprezentacije. Baš sam ponosan na tu titulu čekanu šest godina“.

Kako je sve krenulo?

„Ja sam došao isključivo zbog Slaviše Stojanovića. Imao sam lošu sezonu u Šefildu i raskinuli smo ugovor već tamo u maju. Zove me Slaviša da pita kakva je situacija... Ja kod kuće, treniram, tražim klub i pita me hoću li da dođem u Zvezdu. Pa naravno, šefe! Sve smo završili za nekoliko dana“.

---------

Igraj novog Prognozzera - osvoji do 100.000 dnevno sa NULA dinara uloga

----------

Jesi li bio svestan u kakvom je organizacionom i finansijskom stanju tada bila Zvezda?

„I nisam svega, ali dobro. Zvezda je uvek bila Zvezda. Ja sam to znao i ranije, a dodatno upoznao kad sam igrao u Rusiji sa Đorđevićem i Koromanom. Onda su mi oni pričali kako je to, kakvi su jedni navijači, kakvi su drugi... Đole mi je pokazivao snimke Partizanovih navijača, pa onda Koroman objašnjavao iz njegovog ugla... Već tada sam manje više znao kakve ko ima navijače. Zvezda je u Sloveniji poznatiji klub od Partizana, zbog prošlosti, zbog svega... Znao sam kakva je to veličina kluba, ali nisam znao da je baš takva bila situacija u klubu. Kad sam došao, video sam stanje. Ali, svejedno...“.

MLADI NISU MOGLI SASTAVE MESEC DANA, A MI RENOVIRAMO SVLAČIONICU SAMI

Nejc Pečnik slavi gol u Užicu (©Starsport)Nejc Pečnik slavi gol u Užicu (©Starsport)

Kakva ti je bila prva reakcija?

„Video sam šta se dešava već kada sam ušao u svlačionicu. Svlačionice su bile stvarno u... Aj da kažem, u lošem stanju. Da ne kažem katastrofalnom... Posle ne znam koliko vremena smo dobili ideju da mi to samoinicijativno renoviramo i napravimo nove svlačionice. Džoni Mijailović je organizovao tu priču i onda smo se skupili i sa nekim navijačima na večeri, pa dogovorili koliko ćemo para, kako ćemo... I onda smo mi sami dali neke pare i napravili svlačionice koje su verovatno i danas iste“.

Trošili ste svoj novac. Odakle?

„Naravno, tada nije bilo redovnih plata i onda su neki mladi igrači možda malo bili u problemima. Znam da smo mi stariji koji smo nešto već zaradili poput Milijaša, Nineta, Džonija, mene... pozajmljivali mlađima da preguraju mesec. Mi smo se samo skupili, niko nam to nije tražio. Nekad bi legle neke pare pa smo vodili računa kako to da se podeli, jer nije mogao isti procenat onima koji su zaradili nešto do tada i imaju jače ugovore i ovim mlađima koji sa tim delom ne bi mogli da sastave mesec dana. Naravno, nismo imali svi ista primanja. Gledali smo da se fer podeli da bi svi nešto dobili. Znali smo u kakvoj su situaciji mlađi i možda nas je to još ujedinilo pa smo tu sezonu izdržali iz nekog inata“.

Gde ste tako „kliknuli“?

„Kad smo došli u Sloveniju na zimske pripreme. Tu smo se stvarno povezali i postali dobra klapa. Kad su kasnije krenule pobede jedna za drugom, kad smo videli i osetili da možemo da budemo prvaci i kad je narod to prepoznao, onda je to bila takva energija da je to neopisivo. Možda su se sad zvezdaši već malo navikli na dobre rezultate, pa možda nema više takve energije kao tada kad je narod prepoznao da baš te godine možemo. Mislim da je to čak bila godina kad bi nas Partizan prestigao u titulama. I onda se baš osetila energija. Kad smo se tada pogledali u oči, ja sam bio već 10 kola pre kraja ubeđen da ćemo da osvojimo titulu. I na kraju se ispostavilo da smo bili u pravu“.

U redu, bili su tu Milijaš, Ninković, Mijailović, Mrđa, Bajković kao iskusniji da to povuku. Ali oni su zvezdaši od malih nogu i domaći igrači. Kako si se ti kao stranac tako uklopio i osetio tu priču?

„Ja sam ovako komunikativan tip. I onda kad sam se tako povezao sa četiri-pet igrača, shvatio sam da mi je baš stalo da napravimo nešto veliko. Osećao sam se kao da sam već 10 godina tamo i znao sam šta treba da uradimo na terenu da bismo to ostvarili. U teškom periodu kroz koji smo tada prolazili sa porazima, nezadovoljstvom navijača... Sve to se skupilo u nama i probudilo nam inat. Bio sam odsutan sa reprezentacijom kada su nam navijači polupali kola i ubacili šampon. To može da te dodatno utuče, ali smo mi još jači izašli iz toga. Želeli smo da pokažemo da vredimo. Stvarno tada nismo kukali zbog toga što nemamo za šampon, nego smo hteli samo da objasnimo kakva je trenutna situacija. Kad ne možeš da razmišljaš samo o fudbalu. Ali na kraju nas je to i ujedinilo i dovelo do toga da budemo prvaci i prekinemo Partizanovu dominaciju“.

NE ZNAM DA LI SAM DOBIO JEDNU PLATU KAKO SMO SE DOGOVORILI

Pun sever protiv Čukaričkog (©Starsport)Pun sever protiv Čukaričkog (©Starsport)

Prepoznali su to i navijači.

"Mislim da je Mrđa baš kod vas u Mozzart Sportu proglašen za igrača sezone zbog svih golova koje je dao, a mene su navijači Zvezde u nekom njihovom izboru proglasili za najboljeg. I to mi je značilo puno. Još imam kod kuće tu sliku mene kao najboljeg igrača sezone. Bila je neka anketa za navijače i ubedljivo sam pobedio. Mislim da bih sad zbog toga dao i više nego što mi je tada bilo prirodno. Osetio sam ostale igrače, osetio sam trenera, znao sam da moramo jedino na takav način. Pa sam onda čak pola sezone igrao desnog beka, jer je Petko bio nešto povređen. U tim ključnim utakmicama sam igrao beka. Znaš da je Zvezda neka odskočna daska i da bi mi bilo bolje da igram gore bliže golu pa da postignem neki gol ili asistenciju. Možda bih kasnije lakše našao neki drugi klub. Ali znao sam da ako budem dao sve od sebe, navijači će to prepoznati i samo to mi je bilo u glavi. Jedini cilj je bio da pomognem ekipi i da osvojimo titulu“.  

Kada su bili najteži momenti?

„Kada smo izgubili od Čuke je bila baš frustracija sa strane navijača. Ali nismo se razdvajali, nego smo ostali svi zajedno. Naravno, mi stariji, Mrđa, Nine, Milijaš, Džoni smo gledali da to stegnemo. I onda je bilo mnogo lakše. Pogotovo kad smo se malo distancirali iz Beograda, kad smo došli u Sloveniju na pripreme. Osetilo se da ćemo biti drugačiji u drugom delu sezone“.

Koliko si dobio plata u Crvenoj zvezdi?

"Kada sam odlazio, dobio sam sve. Na kraju smo dobili pare ne neki fiducijarni račun. Ne na račun Zvezde, nego na neki sudski. Onda me je zvao neki gospodin i rekao da on ima te pare da nam podeli. Iskreno je rekao, da je on isto veliki navijač, da je srećan što smo tako završili sezonu i da ako hoću – mogu da dobijem sve. Sad ne znam tačno, mislim da je bilo 5.000.000 na računu, a dug prema nama je bio 7.000.000. On je rekao da sada svi moramo nešto da oprostimo, da bi mogli svi da se isplate. Rekao sam OK, mislim da sam oprostio jedno 15.000. Ja sam pre toga igrao u inostranstvu, pa sam nešto imao sa strane, tako da sam mogao da preživim, nije me toliko žuljalo. Znam da sam i nekom novinaru rekao da nismo dobili novac, pa je onda usledila neka ‘kontra’ iz kluba. Više sam to uradio zbog drugih, da bi pare nekako dobili oni kojima su bile neophodne i da bi mogli da se fokusiraju samo na fudbal. Zato smo nekad pritiskali oko novca... "

Koliko si dobio plata u toku sezone?

Sad kad bih rekao da sam dobio platu onako kako sam se dogovorio, ne znam da sam dobio neku. Bilo je ovako nešto u ratama. Znam da smo bili u Portorožu, kada je leglo 50.000 na račun. Tu su bili Milijaš, Ninković, Džoni, Bajko, Mrđa, ja... Onda smo gledali kako to da podelimo da bi svi igrači mogli da prežive mesec. Sada mislim da su to ipak bile stvari koje igrači ne bi smeli da rade. Mi smo, ipak, bili tu da igramo fudbal. Ali s obzirom na to kakva je bila situacija tada, mnogo više se nam se dozvoljavalo nego što bi inače. Bilo je situacija da nismo ni znali kako ćemo u Sloveniju na pripreme, a onda je Džoni Mijailović sređivao karte....

DA LI JE BILO VIŠE STRUJA? ISKRENO, NIJE BILO NIKOG... DOK NIJE DOŠAO TERZIĆ

Nejc Pečnik (©Starsport)Nejc Pečnik (©Starsport)

Kako ste funkcionisali sa Upravom?

"Ne kažem je bio kriv neko od ljudi koji su bili u klubu. Džajić je stvarno legenda, pomagali su nam koliko su mogli, ali situacija je bila kakva jeste. Sledeće sezone, kada je došao Zvezdan Terzić, sve se postavilo na mesto. On je tu bio gazda i znalo se ko šta radi. Naravno i njega sad kad gledaš, možeš da ga razumeš za ono što je govorio za našu ekipu. Jesmo bili prvaci, ali to što je on rekao je bila istina. Koga si mogao da prodaš od nas? Znali su ljudi koji su došli da Crvena zvezda tako teško može da funkcioniše. Njima je bilo potrebno da prodaju mlade igrače i da ih proizvode. Zato su već sledeće sezone veliku šansu dobili mladi igrači - Luka Jović, Marko Grujić, Vukašin Jovanović, Predrag Rajković, Mihailo Ristić... Bili su mladi, sezona nije krenula kako treba, još nije bilo sve redovno, ali se već se videlo da stvari idu pravom smeru i da je Terzić čovek koji zna šta radi. Posle toga su došli rezultati, prodali su se igrači po par miliona evra. Na taj način se možda sve to iskristalisalo i došlo na nivo koji je to sada. Zato sada treba Zvezdanu možda dati najviše priznanja”.

U klubu je tada bilo više struja, verovatno je svako na neki način vukao na svoju stranu.

"Verovatno, ne znam kako je pre bilo, da li je bilo više struja... Iskreno, nije bilo nikog. Dolazili su ljudi, ne mogu da kažem da se nisu trudili. Ali, kako god da je bilo, nije bilo onako kako smo se dogovorili na početku. Kad je došao Terzić, onda se znalo - on je bio odgovoran za kadar, pitao se ko će da dođe, ko će da ide, koga će prodaju... Mislim da je od tada krenula neka bolja organizacija. Ništa loše ne kažem, ali Zvezda nije bilo tako organizovana kao od sledeće sezone kad se za sve pitao Terzić. To sada pokazuju rezultati”.

Kako se u celoj priči snalazio trener Slaviša Stojanović?

“Njemu je bilo najteže. Već na polusezoni je bilo, kako ćemo, šta ćemo... Rezultata na početku nije bilo, igrači na jednoj strani prepušteni sami sebi, a sa druge strane rukovodstvo tu, tako da je trebalo između obe strane da funkcioniše kako najbolje može. Na kraju je on trenerski kvalitet pokazao. Meni je Slaviša uvek bio top trener, jer smo i u reprezentaciji bili zajedno. I ovde u Celju pola godine, tako da sam sa njim uvek super sarađivao. Imam sve pohvale za njega”.

Svi uvek prvo ističu taj njegov ljudski deo, pa onda trenerski.

“Naravno, tu ljudsku stranu je već pokazao kada me doveo, stao uz mene i verovao. To mi je bilo dovoljno. Ali ima on velike trenerske kvalitete. Negde sam pročitao intervju Marka Vešovića, koji je pričao kako ga je fascinirao Slavišin rad na prekidima, koliko je to bitno i koliko se na tome radilo. Stvarno smo imali par uigranih akcija. I kad pogledaš danas, 30 odsto vremena na utakmici prođe u prekidima, a mi smo na tome pravili razliku u toj sezoni. Isto smo radili u Celju i reprezentaciji. Apsolutno ima vrhunski kvalitet i zato smo na kraju bili uspešni”.

STAVIM SLIKU ZALIZANOG ITALIJANA, ZOVEM MRĐU I KAŽEM DA SAM MENADŽER...

Kako ste Abioli Daudi objasnili situaciju? On se nekako od stranaca tu najbolje uklopio.

“On je najduže bio tu. Pričali smo dva-tri puta. Milijaš, Ninković, Mrđa i Džoni su mu objasnili na pravi način – gde ćeš sad na pola sezone da ideš, izguraj to, daj 20 golova, Zvezda će da ti pomogne jer je to institucija na ovim prostorima i sigurno ćeš mnogo više da vrediš ako budeš imao dobru sezonu. On je to shvatio i na taj način izgurao. Kad smo postali prvaci, mislim da je on čak prvi otišao jer je već imao neki dogovor”. 

A kako si ti glumio menadžera iz Japana?

„Nadam se da Mrđa neće da se naljuti. Išli smo na pripreme u Sloveniju i on nije došao, pošto je bio nešto malo povređen. I onda smo gledali kako da ga dovučemo u Sloveniju. Znali smo da nam je neophodan jer je bio strašan špic. Tad sam rekao: ’Aj, sad ću da ga zovem’, da mu kažem da dođe. I zovem ga ja sa svog slovenačkog broja, a on se ne javlja pošto ne zna ko je... Tada mi je kliknulo. Sad ću da mu kažem da sam neki menadžer, pa da dolazim u Sloveniju, da ga gledamo i da može da ode u inostranstvo. Promenio sam sliku na Viberu, na Googleu sam našao nekog zalizanog Italijana u odelu. On je onda zvao nazad kad sam mu poslao poruku. Sećam se da smo tada bili u autobusu. Ja sam pričao na engleskom, ali kao sa nekim italijanskim akcentom. Rekao sam da sam u Sloveniji, da ga znamo, da smo ga pratili, da je igrao u vrhunskoj formi i da imamo možda neki klub u Japanu za njega. Rekao je da je malo povređen, da mora da napravi još neki snimak i da će onda doći u Sloveniju. Tako je i bilo. Za dva dana je došao u Sloveniju“.

Ko je iz ekipe znao za to?

„Oni što su sedeli pozadi, ne znam tačno. Kad smo bili u sobama u Sloveniji, onda su već svi znali. I niko nije hteo da mu kaže. Pošto smo igrali prijateljske, on je počeo stvarno da gazi. Da daje još više golova. I tako smo izgurali polusezonu, a on je igrao vrhunski. Kada smo uzeli titulu, onda smo mu rekli. Malo mu je bilo glupo, a čak i meni je bilo neprijatno. Ali šta da se radi, nismo ništa loše hteli. Nije se ni naljutio, sve je bilo OK. Najjače je što se mu ja rekao za taj klub Omiju u Japanu jer je to jedini klub za kojim sam znao pošto su tamo igrali moji Slovenci Ljubljankić i Novaković. I pazite slučajnost, mesec dana kasnije Mrđa je otišao baš u taj klub i potpisao za njega. Baš slučajno. Vidiš kakva je to sudbina“.

Zvezdini Slovenci Kelhar i Pečnik (©Starsport)Zvezdini Slovenci Kelhar i Pečnik (©Starsport)

Kako ste nagovorili Kelhara da dođe? Tad je baš nedostajao taj štoper

„Kelhar je bio ogromno pojačanje kad je došao. Znali smo da imamo pozadi malo problema. Slaviša ga je znao i rekao da bi nam dobro došao. Džoni ga je zvao: 'Ajde ti, Slovenac, dođi ovde’. On je bio zainteresovan, jer svi mi u Sloveniji znamo kakav je Zvezda klub bez obzira na okolnosti. Mislim da su se brzo dogovorili. Mene su isto pitali kakav je i rekao sam da je ’sekira’, da ide jako, da će da izdrži duel. I onda je krenula ta dobra zajebancija, sjajna atmosfera... Svi igrači su već osetili da možemo nešto napraviti i svi su gledali u istom pravcu“.

Koja je utakmica bila prelomna?

„Znam da smo sve dobili do derbija. Kad smo ih već prestigli, onda je svaka bila kao finale. Bilo je teško protiv OFK Beograda. Mislim da je jedna od prelomnih bila ono dole kada se ide na Zlatibor... Šta je tamo dole? Užice? E to. Loše smo igrali, bili bez energije... I tamo sam igrao beka. Znam da je bilo toliko vruće da sam pomislio da ću se onesvestiti. Onda sam povukao unutra i levom pogodio u prvi ugao. Posle tog gola je bilo dosta lakše. Znali smo da treba da dobijemo OFK Beograd kod kuće i da smo prvaci. Šteta što su tada bile one poplave i narod malo nije bio u onom momentu, kako bi inače bilo. Ali svejedno, kad je utakmica počela, stadion je bio pun. Nismo dobro krenuli, imali smo deset šansi, a oni su nam dali gol... Tu sam dao gol glavom za 2:1. Znam da je Milijaš centrirao i da smo poveli. A onda smo ih drugo poluvreme uništili. Kad je Ninković dao gol za 4:2, toliko smo bili emotivno prazni, da nismo više mogli ni da se radujemo golu. Sve je izašlo iz nas. To su uspomene za ceo život“.

NINKOVIĆ HTEO DA ZAVRŠI KARIJERU KAD SMO OSTALI BEZ EVROLICENCE

Proslava titule (©Starsport)Proslava titule (©Starsport)

Koliko vam je žao što niste ostali na okupu da probate da zaigrate tu Ligu šampiona?

“Naravno da nam je žao. Pogotovo meni, pošto nikada nisam igrao u grupnoj fazi Lige šampiona. Meni bi to bio još jedan vrhunac karijere. Da sam igrao sa Zvezdom u Ligi šampiona to bi sigurno bio jedan od tri-četiri najvažnija događaja u karijeri. Ali, naravno, nismo dobili ni šansu zbog licence i već se ekipa posle toga razišla...".

Kako ste se osećali kad ste čitali te vesti oko oduzimanja licence?

"Već smo pre toga osetili da verovatno nećemo moći da igramo zbog svih tih stvari, pošto se to potenciralo par meseci. Ali nije nam bilo svejedno kad je i zvanično potvrđeno. Znam da je Ninković čak hteo da završi karijeru. A evo ga na sad još igra u Australiji. Ali tada je bio ljut i rekao nam da neće da igra fudbal više. Mi smo još želeli da igramo fudbal i znali smo da ćemo, ako budemo prvaci, imati šansu da odemo negde da bolje zaradimo. Na kraju se ispostavilo da nas je dosta otišlo na takav način. Ostao sam još pola godine. Krenuli smo dobro sezonu, ali su nastali problemi kad je Milijaš otišao u Tursku. Mislim da smo imali četiri ili sedam bodova manje od Partizana”.

Već si u toku sezone znao da je to kraj u Zvezdi...

“Ja sam još na leto mislio da sigurno odlazim, ali nisam ni dobio bolje ponude od Zvezdine. Onda sam ostao još pola godine. Posle toga sam pričao sa Lalatovićem par puta i on me je razumeo. Sa njim sam takođe dobro sarađivao. Drugačiji je tip od Slaviše, ali sve što je pričao imalo je smisla. Znao je da mora da daje mladima dosta šanse, tako da je odradio dobro posao. Još jednom smo se posle čuli i imam izuzetno poštovanje prema njemu. Završili smo saradnju na gospodski način, nakon poslednje jesenje utakmice smo se rastali, jer sam ja već znao da ću da odem u Japan. On mi je rekao da bi voleo da me zadrži, ali da razumem situaciju".

Klince koje si pominjao - ko te je od njih iznenadio, a od koga si očekivao više?

“Svi su nadmašili očekivanja. Svi su tada već videli da su to igrači od kojih Zvezda može da zaradi. Ali da će Jović da ode Real Madrid, Grujić u Liverpul, Ristić u Benfiku, tada to ne bih rekao. Ali videlo se da su svi veliki potencijal. Luka je tada imao 16 godina, ali na treninzima se videlo šta ima. Možda je tada još nije shvatao sve stvari, ali onda kad je dobio šansu i kad mu je krenulo, sve se jasno videlo. Grujić me je recimo iznenadio. Videlo se da ima potencijal, onako visok, ima dobar pas... Isto i Mihailo, iako je bio malo spor. Zato me je on možda i najviše iznenadio, jer je došao do Krasnodara, Benfike..."

Kako su slušali vas starije? Je li bilo nestašluka?

"Kad smo bili u hotelu u karantinu dan pre utakmice, Luka je posle večere kupio kesu slatkiša za sobu. I onda mu je Džoni rekao - ne možeš tako, toliko slatkiša... Džoni im je bio kao tata. Bio je tu da im pomaže, da im kaže šta je dobro za njih ako hoće da budu uspešni. Uzeo mu je kesu, a za pola sata sam video Luku koji je već imao drugu kesu sa slatkišima. To su bili još klinci koji tada nisu bili u prvom planu, nisu shvatali šta sve treba da naprave da bi došli do uspeha. Ali već sledeće sezone, kada su igrali, drugačije su gledali na sve. Možda su u tom trenutku bili premladi za sve to, ali na kraju su svi napravili karijere”.

Pomenuo si period kada su navijači bili nervozni, a kako izgleda u Zvezdi kada se pobeđuje?

“Znam da posle toga nigde nije trebalo da platim kafu. Bilo je: 'U redu je. Za tebe. Hvala ti'. U poslednja tri meseca je bilo prelepo, svuda je bila dobra atmosfera, prisutna neka zahvalnost, osetilo se koliko je narod čekao na to. Bilo je baš neponovljivo”.

AKO KLUB NAPRAVI NEKU VEČERU POVODOM 10 GODINA, RADO ĆU SE ODAZVATI

Srž Zvezdinog tima su tada činila njena deca ili domaći igrači koji su zvezdaši od malih nogu. Ti si se uklopio, ali opet je to sličan mentalitet i nema jezičke barijere. Može li Zvezda danas sa tolikim brojem stranih igrača da ima taj duh i atmosferu?

"U tim uvodnim trenucima utakmice, možeš i sa stranim igračima da dođeš do prednosti. To nije problem, ali problem je možda to što oni ne shvataju navijače i klub na način koji smo možda mi doživljavali. Njima je to posao, došli su iz inostranstva i sad još dobro zarađuju. Naravno da će dati sve od sebe, ali više od toga te povuče ta strast navijača. Ne znam da li ovi igrači to imaju. Pogotovo što je većina nova, pre dva meseca su došli.

Koliko stvarno Marakana i ta atmosfera prave razliku?

"Kada dođeš tunelom ispod severne tribine, pa kad osetiš vibracije... To nama daje energiju, a njih preseče. Tih deset minuta su prednost za Zvezdu. Čini mi se da smo svaku utakmicu krenuli bolje od protivnika”.

Koliko može Zvezda u Ligi šampiona ove sezone?

"To su već druge sfere... Biće teško i sa Lajpcigom, ali Zvezda je protiv Jang Bojsa favorit i može do trećeg mesta u grupi. Ali nikad ne znaš, Luverpul je pao u Beogradu, Marakana je specifično mesto".

Kako bi se ti spremio za večerašnju utakmicu i kako bi se osećao pred meč sa najboljim timom Evrope?

"Nikad se nikog nisam bojao na terenu. To je možda do mog karaktera i verujem da bi tako bilo i večeras. Od prvog minuta bih dao sve od sebe, pokazao da se ne plašim. Ko god da mi dođe, ušao bih muški u duel i pokazao mu da ga se ne bojim. Da li bi to bilo dovoljno sa mojim kvalitetom, ne znam".

Na kraju sezone će biti 10 godina od vaše generacije, hoćete li da se organizujete?

"Teško da ćemo to sami napraviti, sad ima ljudi u klubu koji mogu to da organizuju. Ako bude neka pozivnica, ja ću rado da dođem i da se veselim ako bude opet osvojena titula”.

Kako su ti dalji planovi u životu, u karijeri?

Prezadovoljan sa onim što mi je uspelo u fudbalu. Sad kad sam završio karijeru odradio sam još neke poslove. Tako da, ja sam u penziji”.

Dok se pozdravljamo, Nejc nam skreće pažnju da pogledamo nešto.

"Kako vam se sviđaju moje tablice?"

Čekaj, čekaj, tu moramo da te fotografišemo...



tagovi

Nejc PečnikSlaviša StojanovićNikola Mijailović

Obaveštavaj me

FK Crvena zvezda

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara