Aleksandar Stanojević (© Star sport)
Aleksandar Stanojević (© Star sport)

INTERVJU – Aleksandar Stanojević: Prvo sam Partizanov navijač, pa tek onda trener

Vreme čitanja: 14min | pon. 22.02.21. | 08:31

O Kaluđerovićevom ziceru, golu Raće Petrovića, Anderlehtu, ali i o pretnjama na Marakani, odnosu sa strancima, (ne)poverenju Uprave, igrača i(li) navijača, blistavim trenucima i crnim tačkama posle jubilarne 100. utakmice na klupi Partizana

Počeo kao anonimus – izrastao u legendu. Kad je aprila 2010. smenjen Goran Stevanović, a na sastanku Upravnog odbora pomenuto njegovo ime, pojedinci nisu ni znali ko je. Četiri meseca kasnije postao je prvi srpski trener koji je uveo naš klub u Ligu šampiona, što je bilo dovoljno da Aleksandar Stanojević postane prepoznatljiv, taman ništa više u karijeri da ne uradi.

A jeste. Dve i „po“ titule, kup, trijumfi u derbijima, dugačke serije pobeda, od kojih jedna i dalje traje pozicionirali su ga kao kultnu ličnost savremenog doba u Humskoj 1. Vrednosna kolekcija uvećana je u nedelju, pošto je na meču sa Radnikom 100. put u karijeri vodio crno-bele.

Izabrane vesti

U prvom 79, a u aktuelnom mandatu 21.

Ponosan sam. Niti razmišljam o brojkama, niti sam imao predstavu koja mi je utakmica, međutim, kad sam saznao da mi je duel sa Surduličanima jubilarni osetio sam zadovoljstvo. Nije mala stvar dostići trocifren broj mečeva u voljenom klubu. Pogotovo u turbuletnom vremenu“, igra u razgovoru za Mozzart Sport brk 47-godišnjem Beograđaninu, devetoplasiranom na klupskoj listi najdugotrajnijih trenera.

Već za dva kola izjednačiće se sa Miroslavom Đukićem (102), do kraja sezone ili s početka naredne napasti ostvarenje Vladimira Vermezovića (116), a svu trojicu – a i ostale na tabeli - debelo „šije“ Ljubiša Tumbaković (405).

Sticaj okolnosti je što smo posle raspada SFRJ samo nas četvorica vodili 100 i više utakmica. Osim Tumbakovića, čijih devet i po godina i devet trofeja u Partizanu govore sami za sebe, svi ostali smo tu negde. Ne bih pridavao značaj poretku, tumačio da li je neko bolji ili lošiji, kad smo slični. Mogao sam da zabeležim manje pobeda, možda je neko zaslužio više...“

Da li je moguće da se u dogledno vreme u Srbiji i(li) Partizanu pojavi trener koji će u jednom klubu trajati poput doskorašnjeg selektora u Partizanu?

Ako ograničimo pitanje na naše podneblje i klubove poput Partizana i Crvene zvezde, ne verujem da je u modernom fudbalu to moguće. Možda će u Premijer ligi Pep Gvardiola ostati dugo na klupi Mančester Sitija. U Srbiji niko neće biti ni blizu“.

PRESEKLO ME POSRED STOMAKA...

Debi protiv Rada (© MN Press)Debi protiv Rada (© MN Press)

Prvu od 100 utakmica za komandnom tablom Parnog valjka upisao je 18. aprila 2010. protiv Rada (2:1). Tri dana posle eliminacije Partizana iz polufinala Kupa Srbije (poraz od Vojvodine u Humskoj) i smene Gorana Stevanovića krenula je niska pobeda okončana šampionskim naslovom.

Prva se uvek pamti. Sećam se 90. minuta mog debija, zicera Andrije Kaluđerovića, kako me je tad preseklo nešto posred stomaka... Prvi put u životu me tako zabolelo. Moglo je da bude 2:2, sve drugačije da se desi. Najviše pamtim premijernu utakmicu. Inače, svaka u mojim razmišljanjima traje 24 sata. Toliko mi je potrebno da je analiziram i resetujem se. Narednog dana posvećen sam sledećoj, kao da se prethodna nije ni desila. Ta sa Građevinarima me je usmerila, promenio sam opredeljenje, krenuo sa ultraofanzivnim igračima i tako nastavio. Do danas“.

U međuvremenu je upisao Aleksandar Stanojević 77 pobeda. Posebno izdvaja...

Derbi rešen golom Raće Petrovića. Usmerio mi je život! Imao sam sreću (ili nesreću) da u dva duela sa Crvenom zvezdom direktno odlučujem vlasnika titule. Drugi je presudio Prins Tejgo. A onaj prvi... Večno se pamti. Ako govorimo o posebno dragim utakmicama, tu je i ona koju nismo pobedili. Mada, kao da jesmo. Revanš u Briselu protiv Anderlehta i plasman u Ligu šampiona maltene bez pojačanja leta 2010, a sa čak devetoricom igrača iz omladinske škole. Najdraži mečevi u karijeri“.

Obeležili su je i večiti derbiji. Sedam puta naspram sebe imao je Crvenu zvezdu, četiri puta je tukao u prvenstvu (triput po 1:0, jednom 2:0), jednom prošao u polufinalu Kupa Srbije (2:0, 0:1) i jesenas upisao prvi remi. Takvim učinkom izgradio je status jednog od omiljenijih trenera Partizana u očima Grobara.

Zato što navijač najpre gleda derbi. Možeš bez titule da ostaneš, ali će navijač donekle biti zadovoljan ako savladaš večitog rivala. Mene je to krasilo. Derbiji su mi donosili titule. Čak i poslednji u prvom mandatu, kad smo na Marakani slavili sa 2:0, značio je povećanje prednosti na sedam bodova, kasnije narasla na deset, naslednik je uzeo pehar maltene na osnovu te utakmice. Dakle, osvajali smo naslove i potvrđivali dominaciju u derbijima. Sa ove tačke gledišta, ne bih voleo da pobeđujem derbije, a ne osvojim šampionat. Ne bih se osećao dobro. Kao trener bih ispao neozbiljan kad bih tako razmišljao. Jeste derbi važan, ali me trofej više ispunjava“.

DA VIDIM TE KOJI SU VODILI ZVEZDU, DA LI SU PEVALI PROTIV PARTIZANA...

Tokom derbija na kome ekipa nije išla u svlačionicu (© MN Press)Tokom derbija na kome ekipa nije išla u svlačionicu (© MN Press)

Kad se povede priča o večitom derbiju, emocijama i odnosu sa tribinom, mnoge pristalice crno-belih će se setiti kako je maja 2011. Stanojević proslavio pobedu u 140. prvenstvenom okršaju sa Crvenom zvezdom. Čuveni snimak iz svlačionice je uzburkao duhove do te mere da se pričalo kako su ga tad izgovorene reči kasnije koštale mesta na klupi reprezentacije Srbije.

„Može da priča ko šta hoće, jednostavno nije tačno. Nije to uticalo. Odustao sam iz svojih razloga, dobro znaju ljudi koji su vodili FSS“.

Snimak je ostao. Uticao da dodatno porastete u očima partizanovaca, a padnete u očima navijača Zvezde?

Mene to ne interesuje. Verujem da je svaki trener, možda i Zvezdin, nekad pevao pogrdne pesme o Partizanu. Samo nije snimljen. To je moja emocija. Ja sam prvo navijač Partizana, tek onda trener i sportski radnik. Prošao sam omladinsku školu Partizana, celo moje društvo navija za ovaj klub. Sticajem okolnosti se snimak pojavio u javnosti, ali ja tako pevam i kod kuće. Koliko puta smo tu pesmu zapevali u restoranu kad smo slavili pobede. Iskreno vam govorim, ne razmišljam da time nekog vređam ili omalovažavam. To je navijački trend. Ne razmišljaš o tome šta je... Da vidim te koji su vodili Zvezdu, da li su pevali na nekim proslavama određene pesme. Sigurno! Jedino što nisu snimljeni. Nema problema, ne kajem se zbog toga. To sam ja. Prvo navijač, onda trener, pa sve ostalo“.

Nekoliko meseci kasnije još jedan derbi utkan je u „Stanojevićevih 100“ na klupi Partizana. Golovima Zvonimira Vukića i Marka Šćepovića na stadionu „Rajko Mitić“ bilo je 2:0, uz nezaboravnu scenu posle prvog poluvremena kad gostujući tim ne ide u svlačionicu, već taktiku za drugo poluvreme razrađuje na klupi. Zašto?

Prvo, nije bilo bezbedno. Znate kako je Stojković ušao u ludilo kad je kretao ka tunelu. Pretili su nam!“

Ko?

Pojavili su se ispred tunela ljudi van fudbala. Jednostavno su nam pretili. Ne znam ko su, ali bilo je svega. Nisam se bojao za život, shvatio sam to kao pritisak, normalnu pojavu u derbiju. Iz tog razloga smo želeli da ostanemo zajedno na klupi, da jedni druge još više motivišemo. U fazonu: „Ako nam ne daju da uđemo, ajmo sad mi“. To nas je inspirisalo, nikako uplašilo. Tadašnji sportski direktor Mladen Krstajić bio je s nama sve vreme. Time smo pokazali bunt. Niko nas nije realno ugrožavao, ali smo želeli da pokažemo neslaganje sa činjenicom da nas ispred tunela čekaju neki ljudi koji nisu iz kluba, vršili određene pritiske“.

VOJVODINA – NAJTEŽI PROTIVNIK

Pehar Kupa Srbije osvojen u finalu sa Vojvodinom na Marakani 2011. (© Star sport)Pehar Kupa Srbije osvojen u finalu sa Vojvodinom na Marakani 2011. (© Star sport)

Napeto je bilo na Marakani i u finalu kupa, 2011. Od starta, kad je kasnio početak utakmice, preko povlačenja igrača i trenera Vojvodine sa terena, do konferencija za medije na kojoj Stanojević izgovara reči: „Pomozite srpskom fudbalu, uradite nešto u Evropi“.

Držim do svake svoje reči. Iskren sam i baratam činjenicama. Mogu svakog da pogledam u oči. Utakmica je kasnila, tadašnji delegat FSS Miodrag Janković mi je rekao da moramo da sačekamo da navijači Vojvodine uđu na stadion, a za to vreme se fudbaleri novosadskog tima nisu ni zagrevali. Znači da su znali da će meč kasniti. Ako se sećate, pre toga su nas Lale dobile dvaput u prvenstvu, rodila se velika tenzija, Krstajiću je slomljen nos, nisu nam svirali penal nad Šćepovićem, na ’Karađorđu’ su nam pokazali dva crvena kartona. Digla se prašina... Sve što sam rekao i dalje mislim“.

Možda baš zato kao najtežeg rivala, osim večitog, što se podrazumeva, potencira...

Vojvodinu! Novi Sad mi je uvek bio teško gostovanje, iako smo poslednji put sa mnom na klupi pobedili golovima Marka Šćepovića i Lazara Markovića. Baš mi je bilo teško bilo protiv kolege Zorana Milinkovića, forsira visok presing i direktan fudbal, njegovi izabranici napadaju duge lopte, Abubakar Oumaru je sjajno skakao“.

A najlakši rival?

Uvek sam oprezan, svaka utakmica mi je teška, čak i kad neko pomisli ’lako ćemo’ namerno sam taj koji diže tenziju. Nemam osećaj da mi je protiv nekog lako. U novom periodu mi je bilo mnogo teško protiv trenera koji žele kroz igru da vam prave ulaze, kakvi su Žarko Lazetić sa Metalcem ili Jovan Damjanović sa Voždovcem. Uvek je nezgodno igrati protiv Nenada Milovanovića, stručnjaka specifičnog stila....“

DA NIJE BILO ŠAMROKA, MOŽDA NE BI BILO 16 VEZANIH POBEDA

Posle eliminacije od Šamroka (© MN Press)Posle eliminacije od Šamroka (© MN Press)

Fudbal nisu samo lepe uspomene. I Šamrok je obeležio bitisanje Stanojevića u Humskoj. Tim za koji se pričalo da je sastavljen „od konobara i poštara“ i kog je Partizan nadigrao, a nije savladao u Dablinu, senzacionalno je slavio avgusta 2011. na Topčiderskom brdu i pokrenuo lavinu.

Može da se posmatra i iz pozitivnog ugla. Posle ispadanja od Iraca smo vezali 16 pobeda. Tu smo se svi mobilisali. Možda bi usledilo još 16 da nisam otišao iz kluba. A odnelo nam je dosta toga... Ako pratite rad tadašnjeg trenera Šamroka, setićete se da je Majkl O’Nil ubrzo postao selektor Severne Irske i odveo je na Prvenstvo Evrope. Prvi put u istoriji“.

Ali...

Naravno da nema opravdanja nijednog trenutka. Glupa priča, ali se takve stvari dešavaju u fudbalu. Samo sam hteo da napomenem da je preko puta bio odličan trener, trenutno angažovan u Stouku. Ljudi su dobro radili, a mi smo prethodno imali probleme. Neki igrači, poput Stefana Savića, nenadano su otišli, nismo doveli zamene, desio se Genk kog je trebalo da prođemo, a nismo. Nesrećeno smo ostali bez prolaza i to zbog penala koji se danas ne sviraju. Umesto da igramo Ligu šampiona drugi put zaredom, Šamrok nas je ostavio i bez Lige Evrope“.

Još jedna crna tačka je Genk. Partizan je leta 2011. u najmanju ruku bio ravnopravan sa belgijskim prvakom na Kristal areni, ali ga je zadesio maler (crveni karton Stefana Babovića), da bi posle poraza (1:2) bio prinuđen da juri minus u Beogradu. I stigne ga ranim pogotkom Eduarda Pašeka, ali je eliminisan.

Imena igrača pokazuju da je Genk u to vreme imao fudbalere svetske klase. Samo 20 dana pred dvomeč Tibo Kurtoa je prodat, ali je zato protiv nas igrao Kevin de Brojne, ostali momci činili su strašnu ekipu. Uprkos tome bili smo bolji, trebalo je da prođemo, sviran je penal protiv nas koji danas ne bi sigurno, maltene u ćošku kaznenog prostora dok lopta izlazi napolje (igranje rukom Aleksandra Miljkovića, op. aut.). Šta bi bilo kad bi bilo... Uticalo je na nas, prelilo se na Šamrok. U Dablinu smo imali dosta šansi, pa i kod kuće, nismo ih iskoristili i onda kao vrhunac primimo onakav gol...“

NE VOLIM STRANCE? NAJVEĆA GLUPOST

Sa Tejgom i Adijom (© MN Press)Sa Tejgom i Adijom (© MN Press)

Drugi vezani plasman u Ligu šampiona je izostao. Za prvi je među najzaslužnijima Gabrijel Kordova Kleverson Kleo, autor osam golova na šest kvalifikacionih mečeva, zbog čega je Stanojević govorio kako će portret Brazilca čuvati na zidu spavaće sobe.

Kako da ne! Kasnije sam želeo Klea u Kini. Zvao sam ga, bili smo blizu dogovora, ali se posao izjalovio. Kleo je bio stranac, a doneo nam je najviše, davao golove u Evropi, trasirao nam put do Lige šampiona i hvala mu do neba“.

Selektirao je na desetine igrača, što strance, što povratnike, što one iz Superlige, ali je pupčanom vrpcom vezan za...

Igrače iz omladinske škole. Nemam omiljenog igrača, međutim, posebno mesto u srcu zauzima ekipa iz prvog mandata: Marko Jovanović, Lola Smiljanić, Stefan Babović, Nemanja Tomić, Saša Ilić, koji je van svega i uvek sa svima. Zatim, Aleksandar Miljković, njegov imenjak Lazevski, Ivica Iliev, Marko Šćepović, Lazar Marković... Oni imaju posebnu emociju, jer su prošli našu školu, osećaju grb Partizana“.

Teško je razumeti zbog čega je onda u javni diskurs plasirana teza da Aleksandar Stanojević ne voli strance. Maltene da je rasista, da omalovažava najbolje igrače iz inostranstva, posebno Afrike, iako su u prvom mandatu Almami Moreira i Lamin Dijara imali značajan udeo u tituli, posle plasmana u Ligu šampiona angažovani Mohamed Kamara i Pjer Boja, naredne zime došli Prins Tejgo i Dominik Adija, skautirani još neki momci sa Crnog kontinenta..

Vaš kolega Miloš Topalović može da potvrdi kako je na jednoj konferenciji za medije potegao pitanje prelaznog roka, na šta sam uzvratio konstatacijom: ’Samo želim da mi dovedu dva tamnoputa brza igrača u napadu, za ostalo ću lako’. Toliko o strancima, da li ih volim ili ne volim. S druge strane, ne mislim da je Partizanu, pored škole tretirane kao jedne od najboljih u Evropi potrebno mnogo stranaca. To je moj stav, nema veze da li nešto volim ili ne volim. Za određena finansijska sredstva ne možete da priuštite toliko kvalitetne strance, bolje od naših igrača. Može jedan ili dvojica. Ne ide da dovedem šestoricu. Takvi i te kako koštaju. Ne bih rekao za ostale. To da ne volim strance je najveća glupost koju sam ikad čuo o sebi“.

STOJKE, DOKAŽI SE DELIMA, A NE REČIMA

Stanojević i Stojković (© Star sport)Stanojević i Stojković (© Star sport)

Prvi mandat Aleksandra Stanojevića u Partizanu pamti se, između ostalog, i po povratku Vladimira Stojkovića u srpski fudbal i preobražaju tada reprezentativnog golmana u – Grobara.

Kad smo ga angažovali rekao sam mu: ’Samo nemoj rečima da se dokazuješ, učini to delima’. Nisam siguran da u našoj sadašnjoj ekipi nema još nekog ko je navijao za Crvenu zvezdu. Kao što nisam siguran ni za suprotni tabor. Da, volim Partizanovu decu, jer su tokom staža u omladinskoj školi spoznali šta je ovaj klub. Treneri ih uče nekim sistemima vrednosti, što je za moju ekipu ključno. Shvataju šta znači biti deo Partizana. Ne da budeš njegov navijač, već da osećaš crno-bele“.

S vremenom, Stojković se dokazao. I delima i rečima. I onom porukom: “Oprostite mi moju ružnu prošlost“, posle derbija rešenog pogotkom Almamija Moreire samo nekoliko dana posle huliganskog napada u Đenovi.

Taj gest sa majicom je bio jači od njega. Iznenadio me je, nisam imao pojma šta sprema. Kad se utakmica završila video sam na portalima šta se desilo. Zvao sam ga da ga pitam šta mu je to trebalo. A nekoliko dana ranije je zvao Stojke mene kad su huligani upali u autobus pred meč sa Italijanima. Od mene ima maksimalnu podršku zato što znam kakva je ličnost i koliko je kvalitetan. Protivio sam se javnoj priči, ali to je bilo jače od njega. Nije mogao da istrpi. Zato mu ne zameram. Uradio je to iz bunta“.

DA LI BI LIVERPUL TREBALO DA MENJA KLOPA POSLE DVA PORAZA?

Aleksandar Stanojević (© Star sport) Aleksandar Stanojević (© Star sport)

Možda baš kao i vi u odnosu sa bivšim predsednikom Partizana, Draganom Đurićem? Delovalo je u jednom trenutku kao da vas čeka „na penal“, da vam zamera na direktnim porukama na konferenciji za medije.

„Funkcionišem tako što prvo sve što imam kažem drugoj osobi u lice. Ako je u pitanju igrač, s njim ću pričati pet puta pre nego što izađem u javnost. Isto važi i za ljude iz Uprave. Sve sam govorio direktno, oči u oči, 500 puta. Kao, dogovarali smo se za neke stvari. Kad sam osetio da to više nema smisla, morao sam da izađem javno. Izgleda da je naš mentalitet takav da određenu težinu dobijaju tek javno izgovorene reči. U tom periodu sam se borio za Partizan laboratoriju, napravili smo sa profesorom Ostojićem elaborat, skockali ideju da što više uložimo u struku, jer je klub zaradio novac od Lige šampiona, ali je priča otišla u drugom pravcu. Kasnije, prilikom odlaska, samo sam podržao Krstajića u njegovoj odluci, jer smo bili saigrači, pa sam ga trenirao, bio je kapiten mog tima, na kraju on meni direktor. Moj moralni čin je bila podrška Mladenu“.

Sukob sa Đurićem vuče korene iz leta 2011. posle eliminacije od Šamroka, pa – kako je to tad Stanojević govorio – “javne podrške predsednika Crvenoj zvezdi“ i to u periodu kad je struka vezala 16 pobeda i pratično utabala put ka još jednoj tituli ostavivši Avramu Grantu deset bodova viška.

Ne razmišljam da li je titula iz sezone 2011/12 i moja. Naravno da sam imao najveću zaslugu, uz igrače i ljudi koji su vodili klub. Žao mi je što nisam uzeo treću titulu zaredom, ali tek da se zna, nije mi se svideo način funkcionisanja. Hteli su da me menjaju i posle Šamroka, pa sam Krstajiću već u decembru, rekao: ’Nemoj da brineš, neću više ostajati, idem u junu’. Hteo sam da osvojimo još jednu duplu krunu i da odem. Onda se desila Krstajićeva konferencija, mene su pitali da ostanem, ali sam iz moralnih razloga otišao već tad. A otišao bih sigurno narednog leta, svejedno“.

Zašto, ako je na terenu sve funkcionisalo?

Osetio sam da nema poverenja. Posle dva loša rezultata govorilo se o mojoj smeni. Ljudi, nisu fudbal dve utakmice. Da li bi sad Liverpul trebalo da menja Klopa? Ma, dajte... Osvojio sam dve titule, podigao pehar kupa, dobijao derbije, ušao u Ligu šampiona i sad da me jedan meč poremeti? Neeeeee. Ja posle toga pobedim 16 vezanih utakmica i nekome nije dovoljno da stekne poverenje. Kad vidim da nema poverenja – igrača, Uprave ili navijača – odlazim“.

I DALJE ČITAM KOMENTARE, DAJU MI EMOCIJU

Na navijačkim protestima u Humskoj (© Star sport)Na navijačkim protestima u Humskoj (© Star sport)

Grobari vas naročito cene zbog tog stava. Nije se desilo u novijoj istoriji da za jednog trenera budu toliko vezani da maltene mitinguju ispred stadiona u turbulentnom periodu smene.

Sve radim emotivno. To ljudi osete. Volim ovaj posao. Naravno da mi navijači nedostaju. Fali mi onaj glas sa istoka da mi kaže: ’Što si stavio onoga, menjaj ovoga?’. Teraju na preispitivanje. Ne kad čuješ jednog, ali kad dobiješ signale sa više strana, logično je da se zapitaš kako radiš, možeš li drugačije. Da, čujem ih, ali odluke donosim po svom osećaju“.

Čitate li i dalje komentare, forume, navijačke želje i pozdrave?

„Kako da ne. Manje nego ranije. Nisu relevantni kao pre. Danas je sve dostupno, možda poruke ostavljaju ljudi koji nisu ni pogledali utakmicu. Ne mogu da kažem da ih ne pročitam, niti nešto krucijalno da promenim na osnovu mišljenja drugih, ali mogu da mi upale lampicu, zagolicaju maštu, navedu na trag. Komentar ne mora da bude stručan, ali može da pruži emociju. Meni je (i) to bitno“.

Prvih 100 je prošlo, u petak od 13 časova u Inđiji kreće nova tura, protkana dilemom hoće li Aleksandar Stanojević obeležiti 200. utakmicu na klupi Partizana?

Teško! To bi značilo još najmanje tri godine u Humskoj. Voleo bih, ali to je nemoguće. Onda bi značilo da imamo stabilnost i poverenje, a u mene su maltene počeli da sumnjaju na početku drugog mandata posle remija sa Metalcem. Ljudi, nemoguće je pobediti sve utakmice. Nije normalno. Neću odustajati od cilja, međutim, čemu poenta ako osetim nepoverenje igrača, Uprave ili navijača?“

Umesto zaključka:

Mogu li ja da postavljam pitanje?“

Slušamo?

„Zašto su odlazili treneri kao što su Savo Milošević ili Bata Mirković? Zato što su emotivni, drugačije posmatraju Partizan. Ne mogu sebi da dozvole da sede i primaju platu ako nešto fali. A ako ljudi prepoznaju da je to što radim kvalitetno, naravno da sam spreman da ostanem. Ima li šta lepše od rada u sređenom klubu, u tvom gradu, sa tebi dragim ljudima?“.

Tačka.


tagovi

FK PartizanAleksandar Stanojević

Obaveštavaj me

FK Partizan

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara