Ante Vukušić (©Mozzart Sport)
Ante Vukušić (©Mozzart Sport)

INTERVJU – Ante Vukušić: Srbi su mi naručili Hajdukov dres čim sam došao, duel Zvezde i Dinama bio bi sjajan

Vreme čitanja: 13min | pon. 15.08.22. | 08:05

Sinjski dijamant za Mozzart Sport govorio o golu Anderlehtu koji ga je lansirao u orbitu, propalim transferima u Lacio i Bolonju, potpisu za Kolubaru...

Balkan ima dva "Dijamanta". Edin Džeko deceniju i jače trese mreže u “ligama petice”, dok "Dijamant" iz Sinja nije ispunio pun potencijal. Kada je Ante Vukušić u poslednjim sekundama meča provukao loptu iza leđa Anderlehtovog golmana Silvija Prota, doneo pobedu splitskom Hajduku i na Poljudu doveo atmosferu do usijanja, činilo se da je nebo granica. Da je Hrvatska dobila novu zvezdu, a Torcida je definitivno imala novog miljenika.

Erupcija poljudske školjke lansirala je Vukušića do Serije A, napustio ju je u suzama znajući da prerano odlazi, ali izbora nije imao. Majstor s mora grcao je u dugovima, transfer vredan 3.700.000 evra bio je transfer spasa za Bile. Prihvatio se Ante Vukušić uloge spasioca i ostao zarobljen u tom jednom trenutku - golu Anderlehtu u gradu pod Marjanom. I on ga prati kroz čitavu karijeru, po njemu je prepoznatljiv, taj zapis ne bledi.

Izabrane vesti

Nisu ga pojele godine selidbe sinjskog dijamanta širom Evrope u potrazi za mirnom lukom nalik onoj u Splitu, gde ima status junaka. Protraćene godine u Peskari, silne pozajmice, tmurni dani u Mesini, obrtanje đira po regionu... I kada je početkom leta stigao u Srbiju, u Kolubaru iz Lazarevca, predstavljen je sa “Vukušiću Ante, sinjski dijamante”.

A, prelazak u Kolubaru mogao se dogoditi i ranije.

Kada sam prvi put stupio u kontakt sa ljudima iz Kolubare imao sam ugovor u Italiji još dve godine, ali tamo je bio raspad sistema. Doneo sam odluku da odem iz Mesine kada je sportski direktor koji me je doveo digao ruke od celog projekta i pokupio se. Predstavljeno mi je da Mesina pravi ozbiljan projekat, da ću biti vođa, da će klub napasti promociju. A, onda su počele nesuglasice, već negde u decembru. Predsednik se ne razume u fudbal, sa njim nisu mogli da pronađu zajednički jezik ni sportski, ni finansijski direktor. Ponaša se kao dete, klub je sad pred gašenjem. Katastrofa. Predočeno mi je da je bolje da odem iz kluba, kako ne bih kasnije imao problema, a ubrzo su se javili iz Kolubare. Postigli smo načelan dogovor, ali nisu mogli da me registruju. Mislim da je bio problem jer sam sporazumno raskinuo ugovor i da sam mogao da potpišem samo ako je ugovor istekao ili je raskinut na štetu kluba. Kolubara je pisala i Fudbalskom savezu Srbije, ali nije prošlo. Dogovorili smo se da ostanemo u kontaktu”, počeo je Ante Vukušić razgovor za Mozzart Sport.

(©Hajduk.hr)(©Hajduk.hr)

Sprečila je nekadašnjeg reprezentativca Hrvatske papirologija minule sezone postane član Kolubare, obukao je dres Tuzla Sitija, kako ne bi bio daleko od Dalmacije, a u međuvremenu interesovanje čelnika kluba iz Lazarevca nije splasnulo.

Meni je bilo bitno da budem blizu kuće, blizu porodice. Kada nisam uspeo sa Kolubarom, potpisao sam za Tuzla Siti. Bilo je ponuda iz Rumunije, Poljske... Nisu mi se sviđale i došao sam u Tuzlu samo zbog razdaljine od kuće. Dragiša Urošević, predsednik Kolubare, ponovo mi se javio u maju i želeo je da čuje kakvi su mi planovi. Mogao sam još godinu dana da ostanem u Tuzli, ali mi se tamo nije sviđalo. Dragiša je seo u kola i došao je kod mene u Split. Pričali smo nekoliko sati, predstavio mi je projekat i objasnio kako stvari funkcionišu u klubu, koju ulogu ću imati. Svidelo mi se ono što sam čuo i odlučio sam da prihvatim ponudu Kolubare i dođem u Srbiju”.

Sve što je Vukušiću obećano još tokom posete u Splitu dok je bio bez angažmana - ispunjeno je.

Često se igračima predstavi jedno, a onda po dolasku u klub bude sušta suprotnost. Za sada sam zadovoljan, sve je onako kako smo se dogovorili, zaista nemam zamerke. I tu ne mislim samo na finansije, jer one su mi najmanji problem, već na podršku kluba, trenera i saigrača. Zadovoljan sam onim što smo do sada pokazali, mislim da će sve ići nabolje. Momci koji su tu bili i prošle godine kažu da sada bolje igramo. Biće potrebno vreme da sve legne na svoje, da se poslože kockice. Nismo loše odigrali na početku prvenstva, propustio sam dve utakmice zbog povrede i verujem da ćemo početi da pružamo još bolje igre. Po meni, imamo kvalitet da budemo u plej-ofu. To je i cilj kluba”.

HRVATSKA I SRBIJA IMAJU NAJJAČE LIGE NA BALKANU, BILO BI ZANIMLJIVO GLEDATI DUELE VELIKE ČETVORKE

Upoznao se bolje hrvatski napadač sa srpskim fudbalom, stekao je uvid u mogućnosti klubova i kvalitet Mozzart Bet Superlige i vidi način kako bi dodatno mogla da dobije na snazi - smanjenjem broja timova. Da Srbija sledi primer Hrvatske, svede ligu na deset klubova.

Dok nisam došao u Srbiju, nisam previše pratio Superligu. Gledao sam derbi, duel Zvezde i Partizana svakoga privuče, ali ne više od toga. Sada sam stekao malo bolji uvid u sve, bolje poznajem i ostale ekipe. Liga je kvalitetna, ali i dalje mislim da je hrvatski šampionat ispred, i to zbog toga što se u njemu takmiči manje timova. U Hrvatskoj je deset klubova, u Srbiji ih ima previše. Liga mora da se skrati, kvalitet je razvodnjen. Kada bi broj ekipa bio isti, lige bi bile podjednake. Previše je 16 klubova, nemaju svi kvalitet. Takođe, igrači u hrvatskim klubovima su bolje plaćeni, govorim o prosečnom klubu iz prvog ranga. Plate su redovne, možda u jednom klubu kasni. Ali, kada se pogledaju platežno najmoćniji... Po meni je Zvezda trenutno ubedljivo najjača. Bilo bi zanimljivo kada bi igrala sa Dinamom i Hajdukom, to bi bile sjajne utakmice. Takođe, i sa Partizanom. Sve u svemu, Hrvatska i Srbija imaju najjače šampionate na Balkanu”, kaže Vukušić i dodaje:

Nema prevelike razlike između Hrvatske i Srbije. Borba za titulu je neizvesnija u Hrvatskoj, tamo se Dinamo, Hajduk, Rijeka i Osijek bore, a u Srbiji su to uvek Zvezda i Partizan. Sada se dobro radi u Vojvodini, Čukaričkom i TSC-u, pa ćemo videti da li neko može da se umeša. Obe lige imaju po šest ili sedam dobrih ekipa, sličan je to nivo, Srbija treba da skrati ligu na deset klubova, tada će biti kao Hrvatska”.

HAJDUK JE SAN SVAKOG DEČAKA U DALMACIJI, PRIVRŽENOST NAVIJAČA JE FASCINANTNA

(©Hajduk.hr)(©Hajduk.hr)

U Kolubari je Ante Vukušić tek zagrebao po površini, pokušava da pronađe sebe sa početka karijere kada se probijao na hrvatskoj sceni, živeo san i igrao najbolji fudbal, iako su u Hajduku uslovi često bili daleko od idealnih. Vladala je besparica na Poljudu.

San svakog dečaka u Dalmaciji je da zaigra na Poljudu, da bude deo Hajduka. Ta emocija i privrženost klubu su fascinantni, to se teško može opisati i retko gde naći. Ljudi iz Dalmacije žive za Hajduk, fudbalska lopta se prirodno nađe u rukama dece. Sve druge stvari su marginalne, samo je Hajduk bitan. U svakom trenutku. I kada je dobro, i kada je teško. Pamtim sve te dane i trenutke kada nije bilo sponzora, kada nismo imali ni vode u flašama, kada nismo mogli da igramo u službenim dresovima nego u markerima na prijateljskim, a nekada ni njih nije bilo... Ni tada ljudi nisu ostavili klub na cedilu, ljubav se učvrstila. Navijači su uvek bili tu. Drago mi je da su takvi trenuci iza Hajduka, da se podigao za pet stepenica. Marketing radi neverovatan posao”.

Debitovao je sinjski dijamant protiv Sesveta u Splitu, odigrao je četiri meča u finišu sezone 2008/2009 i u poslednjem kolu zatresao mrežu zagrebačkog Dinama. Postao je i najmlađi kapiten splitskih Bilih i miljenik Torcide, koja ima posebnu konekciju sa momcima koji prođu mlađe kategorije kluba.

Vreme provedeno u Hajduku za mene je posebno. Živeo sam i živim za taj klub. Bio sam najmlađi kapiten Hajduka. Hvala pokojnom treneru Špaci, koji je bio specifičan, pravičan, znao da se našali, ali i podvikne, što me je ubacio u vatru. Kad pomenem Hajduk i prve korake, uvek se setim njega. Imao sam dosta prijatelja koji su posle prvog nastupa za Hajduk gubili glavu, noćni život ih je uzimao pod svoje, a ja sam bio staložen i miran. Zbog toga su me navijači u Splitu voleli, nikada nisam imao probleme kao neki drugi, nisu me psovali sa tribina. U teškim godinama bio sam primer i na terenu i van njega. Navijači vole kada deca stasaju u klubu, kada iz omladinskog pogona dođu do prvog tima. Po pravilu oni su im miljenici. Kako je u Hajduku, tako je i u Zvezdi. I drugim velikim klubovima u regionu. Prvo ideš na tribinu i bodriš klub, to sam i ja radio, pa upadneš u prvi tim i daješ sve od sebe, i više nego što možeš. Nosi te emocija. Klinci igraju srcem, uvek sam za to da se istrpe mladi igrači, da im se da šansa. To je pravi put. Stranci moraju da budu pravi, da budu klasa, da donesu instant kvalitet i da guraju mlade igrače napred. Ne može stranac da se šlepa i da očekuje posle niza grešaka ili slabih partija da će dobijati šansu. Ako to neko zna - znam ja. Otišao sam jako mlad u Peskaru, za nešto manje od 4.000.000 evra i sklonjen sam vrlo brzo, jer nisam doprineo na prvu”.

Veliku zahvalnost duguje Stanku Poklepoviću, popularnom šjor Špaci, pronašao mu je žicu, verovao u njega, a Vukušić mu je vraćao golovima i u šampionatu Hrvatske, i u Evropi. Majstor sa mora je predvođen Vukušićem, Senijadom Ibričićem, Danijelom Subašićem, Ivanom Strinićem poslednji put igrao u grupnoj fazi Lige Evrope, prošlo je od tada 11 godina, a gol momka iz Sinja vredan trijumfa nad Anderlehtom. Igrao je kasnije Hajduk još dosta velikih utakmica u kvalifikacijama i ispadao od Intera iz Milana, Evertona, Stouka...

Kada pomislim na period u Hajduku prve asocijacije su mi sezona u kojoj sam debitovao i Evropa. Moja generacija je poslednji put uvela Hajduk u Evropu. Igrao sam fantastično te dve sezone, bio drugi strelac HNL-a. Postigao sam 14 golova u ligi, još četiri u Evropi, debitovao u reprezentaciji Hrvatske. Osvojio sam kup sa Hajdukom, šteta što nismo i prvenstvo. I, naravno, gol Anderlehtu. On me prati kroz čitavu karijeru, i dan-danas kad me ljudi vide odmah pomenu taj gol”, priseća se Vukušić jedne od poslednjih Hajdukovih utakmica u grupnoj fazi evropskih takmičenja i meča koji ga je lansirao u orbitu:

Poljud je bio krcat protiv Anderlehta, oko 35.000 ljudi je bilo na stadionu. Mnogi su počeli da izlaze pre kraja, gužve su bile nenormalane. Pogodio sam za pobedu, Poljud je proključao i ljudi su potrčali nazad. Svi su želeli da se vrate. Ludnica. Od te utakmice me navijači zovu ‘sinjski dijamant’. Komentator je začinio taj gol, tako me je prozvao i to je ostalo. Nadimak dijamant je upečatljiv i pratiće me to do kraja života”.

HAJDUK SAM NAPUSTIO PLAČUĆI, ZNAO SAM ŠTA ME ČEKA U PESKARI, ALI TIM TRANSFEROM SPASAO SAM KLUB

(©Hajduk.hr)(©Hajduk.hr)

Sa slavom u tinejdžerskim danima znao je Ante Vukušić da se nosi. Rani debi u reprezentaciji, golovi na evrosceni, specijalan status u Splitu nisu ga poremetili. Stajao je čvrsto na zamlji. Ali, odlazak u inostranstvo došao je pre no što se nadao. I želeo da završi daleko od kuće. Za prelazak u Peskaru nije bio spreman.

Nisam želeo da odem iz Hajduka, nije mi to bila želja. Klub je bio u finansijskoj krizi, svaki transfer je bio transfer spasa za narednih godinu dana ili dve. Plate su bile male, dugovanja velike. Bila je borba da Hajduk opstane. Otišao sam u Peskaru plačući, znao sam šta me čeka. Odlazio sam u drugu sredinu, napuštao kuću, klub koji volim. Nisam napunio ni 21 godinu. Život mi se okrenuo naopačke u dva dana, nisam bio psihički spreman. Znao sam da idem u klub u kome neću ništa moći da pokažem. Žao mi je što je sve tako ispalo, što sam morao da odem, žao mi je i zbog svega što me je u Peskari sačekalo. Predsednik me je ‘ubio’. Imao sam ponude kada smo ispali, selektor mi je tada rekao da ne može da zove igrača iz Serije B, da moram da igram u Seriji A. Sasvim logično. Hteo sam da odem iz Peskare, imao sam tri godine ugovora, stopirana mi je pozajmica u Bolonju poslednjeg dana prelaznog roka. Čekao sam papire i odjednom ništa od transfera. Vratio sam se, gubio vreme, svađao sa ljudima u Peskari. Propao mi je i transfer u Lacio, trener Petković sa kojim sam radio u Švajcarskoj želeo je da me dovede. Sve je bilo negativno od samog početka. Da sam otišao u Bolonju ili Lacio, možda, nikada ne bih sedeo u Lazarevcu. Sad mi je najbitnije da sam zdrav, jer mogao sam izgubiti život”.

Doktori su ga proglasili fenomenom, igrao je sa pocepanom plućnom maramicom. Nesvesno. Nije samo rizikovao karijeru, već i život. Šta je uzrok otežanog kretanja i zamaranja saznao je tek kada je potpisao za Tosno nekoliko godina nakon što su se javili problemi.

Kao mlad sam imao saobraćajnu nesreću sa sadašnjom suprugom. Izašao sam iz tunela autom i zabio se u stub. Šteta je bila totalna. Osećao sam bol u leđima, ispod lopatice, ali nisam želeo da idem kod doktora. Tešio sam se da sam mlad, govorio da će proći samo od sebe. Pocepao sam plućnu maramicu, vazduh je ušao u plućno krilo i tako sam igrao pet - šest godina. Svakog leta kad krenu vrućine teško dišem, guši me kad trčim, bole me leđa. Mislili su da mi se živac upalio, niko nije ni pomislio da je nešto na plućima. Tek kada sam došao u Rusiju, otišao na magnetnu i kasnije kod specijaliste u Moskvu saznao sam šta je uzrok mojih problema. Ožiljci su bili vidljivi, rečeno mi je kako je dobro da sam uopšte živ”.

VIŠE PUTA SAM RAZGOVARAO O POVRATKU U HAJDUK, ALI UVEK JE NEGDE ZAPINJALO

Hrvatskom napadaču nije išlo u inostranstvu, epizode u Rusiji, Poljskoj, Rumuniji završavao je neuspešno i brzim razlazima. Jedina sredina gde je uspeo da se pronađe i bude približno nivou iz Hajduka, u koji se nikada nije vratio iako je u više navrata pregovarao sa ljudima iz kluba, je – Ljubljana.

Nisam se vratio u Hajduk, ali bilo je kontakata. U više navrata. Te prve sezone kada sam ispao sa Peskarom u Seriju B smo pričali, međutim, nije došlo do dogovora. Posle toga još jednom ili dva puta su vođeni razgovori, ali uvek nešto zapne. Nisam tip koji će da forsira, moli, zove pet različitih brojeva. Za Hajduk sam uvek tu. I kada sam bio u Ljubljani, kada sam imao top sezonu, Milan Mandarić je zacepljivao nenormalne cifre klubovima koji su me hteli. Imam 28 godina, a Olimpija traži 1.000.000 evra. Nerealno. Celu karijeru pravim korak napred, pa korak unazad”.

Godio je Vukušiću napadački fudbal koji je gajila Olimpija, igrala je u Sloveniji na gol više. Imao je potpunu slobodu, nije uvek igrao klasičnog napadača i bio usamljen, postigao je 28 golova za sezonu i po. I sam priznaje da mu ne leže klubovi koji se bore za opstanak i igraju tvrdo.

Nakon Hajduka sam uvek bio u klubovima koji se bore za opstanak. Teško, tvrdo, bez igre. Nisam taj tip napadača kome odgovaraju dueli i skok igra, volim kad lopta ide od noge do noge, ubacivanja u prostor... Jedino sam se u Olimpiji pronašao. Imao sam odlične saigrače, igrali smo napadački. Primimo dva, ali postignemo četiri gola. Lako je igrati u Hajduku ili u Srbiji primera radi za Zvezdu. U takvim klubovima špicevi profitiraju. Zvezda daje po četiri ili pet golova svima, njeni napadači treba samo da imaju osećaj za prostor, da se postave i budu na pravom mestu. Iza sebe imaju neverovatne igrače koji su u stanju da izmisle gol, da im serviraju loptu. U klubovima koji se ne bore za vrh i ne igraju napadački teško je napadačima mog profila. Meni više godi da budem drugi napadač, volim kada imam slobodu, kada sam polušpic. To mi najviše odgovara. Kada sam krenuo u Hajduku, bio sam polušpic, možemo to nazvati i ‘lažna devetka’, tek kasnije sam postao klasičan špic”.

U SRBIJI ODLIČNO POZNAJU ISTORIJU HAJDUKA, ČIM SAM DOŠAO TRAŽILI SU MI DRES

(©Hajduk.hr)(©Hajduk.hr)

Dalmatinci žive za Hajduk, a Sinjanin je po dolasku u Lazarevac ostao zatečen koliko su zaljubljenici u fudbal upoznati sa fudbalskim prilikama u Hrvatskoj i istorijom Majstora s mora.

U Sloveniji su me ljudi prepoznavali, iznenadio sam se koliko i u Srbiji sve prate i znaju istoriju Hajduka. Pratili su utakmice i kada sam ja igrao, neki prate i sada. Čim sam došao u Lazarevac pitali su me da li mogu da im završim dres Hajduka, da li imam neki moj dres... Sve moje sam podelio, većinom u humanitarne svrhe. Ne znam imam li više od jednog u kući. Možda dva. Obećao sam da ću doneti u Lazarevac dresove Hajduka, srediću to sa prijateljima iz kluba. Dešavalo mi se da me zaustave u gradu, ali nije bilo previše takvih situacija, jer čim se završi trening - idem u stan”.

Kao i svi koji su nekada nosili dres Bilih, nada se Ante Vukušić da će Hajduk konačno prekinuti post, vratiti titulu u grad pod Marjanom i prekinuti dominaciju Dinama. Euforija ne jenjava u Splitu, ali Zagrepčani su od početka sezone već dva puta tukli najvećeg rivala. Osvojili su Superkup posle boljeg izvođenja jedanaesteraca, a pre dve večeri su na Maksimiru u drugom poluvremenu izbušili gol splitskog kluba.

Dinamo već dugo dominira, Hajduk mu se opasno približio prethodne sezone. Nije bio daleko. Verujem da će prvenstvo biti zanimljivo, kao i prošle godine. Nadam se da Hajduk može do titule, ali potrebna su mu pojačanja. Ušli su u sezonu dobro, prošli u plej-of Lige konferencije. Videćemo kako će odigrati protiv Viljareala. Mnogo je lakše kada ekipa ostaje na okupu, nego kada se svake godine ili dve nešto menja. Hajduk sada ima kontinuitet. I ako ove godine ne budu prvaci, treba da zadrže ekipu i nadograde je. To je jedini ispravan put. Nosioci su ostali, menjali su samo štopere. Stvorila se euforija, Hajduk ima rekordan broj navijača sa članskom kartom, dosta sezonaca... Biće velika fešta bude li prvi, ‘izgoreće’ grad”, zaključio je Ante Vukušić razgovor za Mozzart Sport.


tagovi

Hajduk SplitMozzart Bet SuperligaKolubara LazarevacAnte Vukušić

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara