INTERVJU – Filip Đuričić: Budo, brate, šta je ovo?

Vreme čitanja: 15min | pon. 06.01.20. | 09:40

Kakve sam ja fudbalske torture izdržao... Mislim da bi mnogi dosad batalili, kaže kroz osmeh ofanzivni vezni Sasuola, sada mnogo iskusniji i nasmejaniji nego u mladosti

Mnogo para, brza kola i lepe devojke. Ako pitate slučajnog prolaznika s ulice, otprilike tako izgleda život profesionalnog fudbalera. U praksi to naravno nije baš tako, bar ne za većinu, pa čak ne uvek ni za one koji s punim pravom mogu da kažu: uspeo sam u životu. Jedan iz te grupe je i Filip Đuričić, koji je sa svojih 27 godina svašta već preturio preko glave, pa sada, sa već solidnim životnim iskustvom, može da se na prošlost osvrne sa osmehom na licu.

I zato što je uspeo. I zato što je mnogo naučio. U međuvremenu i shvatio da je neke fudbalske „nepravde“ u mladosti prihvatao na način koji mu baš nije pomagao u naporima da stigne tamo gde je sada. A sada je u Seriji A, prilično redovan u timu Roberta de Zerbija, svestan ipak da može on još više. Ali i svestan da će morati dobrano da se preznoji ne bi li zadržao i ovo što sada ima u rukama. Već je na to navikao. Jer kako sam kaže...
Kakve sam ja torture preživeo, u fudbalskom smislu naravno... Mislim da bi mnogi dosad već batalili“, smeje se Đuričić u intervjuu za MOZZART Sport.

Izabrane vesti

Ne priča tek tako. Kad je stigao u Benfiku Žorž Žezus mu je na prvom treningu rekao da on ne igra sa „desetkom“ i da ga jednostavno ne vidi u timu. Posle mu lisabonski Orlovi nisu dali da ostane u Sautemptonu, iako mu Rui Vitorija, po nalogu kluba, nije davao da igra. U Sampdoriji ga je Marko Đampaolo sačekao pitanjem: „A šta ti igraš?“

Sve je Filip pregrmeo. I dočekao da sada dobro raspoložen priča o tome da je bio privilegovan da igra na Lužu, u Premijer ligi, u Bundesligi, u Seriji A, između toga i u Anderlehtu. Da sarađuje sa imenima kakva su pomenuti Žezus i Đampaolo, pa i Marko van Basten, Ronald Kuman, Siniša Mihajlović... Sad i Roberto de Zerbi, jedan od najcenjenijih mladih stručnjaka u Seriji A. Njega je upoznao još na pozajmici u Beneventu, a sad u Sasuolu ponovo odlično sarađuje. Pa da krenemo od tih lepih tema, a kasnije ćemo se vratiti i na ove “nepravde“. Nema zle krvi. Nema ljutnje. Sve je to život. Prilično živahan ako smemo da dodamo. Posebno kad razgovaramo u trenucima kada se Đuričiću konačno sreća osmehnula.
Iskreno, nije dobro počelo u Sasuolu, bile su tu neke dve povrede, bio sam malo u minus fazi, ali sam posle kliknuo, rekao sam sebi da moram da zapnem. Ekipa je ušla u neki turbulentan period, ja sam uleteo i napravio neku razliku, dosta mi je na psihološkom planu značio i poziv da se vratim u reprezentaciju i sad sve ide kako treba. Dosta sam i vremena izgubio dosad. Nemam lufta za nove praznine“, počinje sasvim otvoreno Đuričić.

Jeste tu bilo izgubljenih utakmica, pa i godina, ali sad kao da se sve namestilo. Đuričić igra sigurno najbolju polusezonu u poslednjih nekoliko sezona, iako je iole značajniju minutažu počeo da dobija tek u oktobru. Od tada, tri gola i dve asistencije i sve skupa sasvim dobar utisak na terenu. A sve bi bio još bolje da mečeve protiv Napolija i Lacija nisu izgubili posle primljenih golova u sudijskim nadoknadama, na isti način su bez bodova ostali i protiv Kaljarija u verovatno najboljoj Đuričićevoj utakmici, da ih u finišu nije okrenula ni Fjorentina...
Mnogo smo mlada ekipa i tu smo u deficitu. Da imamo šest bodova više bili bismo sedmi i borili bi se za Evropu. Imamo strašan napad, Berardi, Kaputo, Boga, na domaćem terenu samo su Lacio, Atalanta i Kaljari dali više... Problem je samo što primamo previše golova.“

Kad smo već kod tog strašnog napada, ko je gledao Sasuola sigurno je primetio kakav je tenk Džeremi Boga?
A-ha-ha... Uvek ti upadne takav u oko, dribler, brz, retko ko primeti zadnjeg veznog. On je klinac iz Čelsijeve škole, bio je tamo kad i Azar, Vilijan i ko sve još i nije se snašao. De Zerbi ga je doveo, još je mlad, ali pravi višak svakim dodirom. Njega ni protiv Juventusa niko ne može da čuva, a ne na ostalim utakmicama. Može on još bolje, da nabilduje malo i statistiku.“

NAJBOLJI RESTORAN NA SVETU

Dobro, da se vratimo ipak na 40-godišnjeg De Zerbija, jer on je čovek koji je vaskrsao Đuričićevu karijeru i očigledno mu pronašao žicu. Nije tipičan italijanski strateg, nema tu „katenaća“, posed, pas igra... Generalno, sa godinama se izgubila i ta klasična italijanska škola fudbala. Prva zabluda koju treba da razbijemo.
Liga je enormno napredovala u poslednjih pet godina. Samo pogledaj, Atalanta? To je ’sitijevski’ fudbal. Mi i protiv Juventusa u Torinu igramo fudbal, nema dugih lopti. Igra je evoluirala. A De Zerbi je čovek s idejom, ima dobar pogled na fudbal, svi ovi veći treneri, Alegri, Sari... Svi oni su javno govorili da će De Zerbi, možda ne odmah, ali za tri ili četiri godine biti jedan od najboljih u Italiji. Zna i s igračima, kažu da je on bio strašan, pa nama stalno govori da odbacujemo taj talenat koji nam je Bog dao, nego da moramo da radimo da bismo ga ispoljili.“

To je dakle jedna zabluda koju treba da razbijemo. Druga se tiče samih igrača u Seriji A. Utisak je da mnogi u Srbiji, posebno mlađi koji se baš i ne sećaju onog moćnog Kalča sa prelaska iz 20. u 21. vek, nekako potcenjuju fudbalere iz Italije, barem ako ne igraju za onih četiri ili pet najvećih klubova. A onda dođe recimo Nenad Krstičić u Crvenu zvezdu i svima pokaže kolika je u stvari ta razlika.
Moram da se pohvalim, ja sam znao da će on da pravi šou tamo jer ga znam još iz mlađih selekcija. Ali kažem, liga je enormno napredovala. I finansijski, i svakako. Imaš Inter koji se diže, Atalanta je prošla grupnu fazu Lige šampiona, dobila Milan sa 5:0... Kažu ljudi: igra se sporo? Možda na TV-u deluje tako jer je taktički mnogo zahtevna liga. Ali realno, Konte, Ranijeri, Anćeloti, oni su svi osvajali trofeje u Premijer igi i Ligi šampiona u poslednjih nekoliko godina, a to je sve talijanska škola. E sad, nekom možda izgleda klaj-klaj, ali kad posle utakmice izvučeš sve parametre, vidiš da su svi pertrčali po 12 kilometara, da imaju isti broj sprinteva kao u Premijer ligi. Samo je fudbal oblikovan drugačije. Ne može finansijski možda da parira Englezima, ali svima ostalima...“, pokušava da Đuričić našim čitaocima dočara igru u Italiji.

A ono što niko ne može nikako da dočara, nego mora da to i vidi, jeste kvalitet života u Italiji. I to je nešto što ima i te kakvog uticaja na igrače kad biraju klub. Filip daje samo nekoliko plastičnih detalja.
Znaju da ga žive. I cene taj stil života. Recimo, ako hoćeš da praviš pastu, moraš da dobiješ posebnu dozvolu nekakve agencije ili komisije za paste. Da se to ne pokvari, da se čuva tradicija. Isto je mislim i za kafu, ona je posebno na jugu važna. Pored mene baš, jer mi svi živimo u Modeni, ima neki restoran, Frančeskana. Brdo onih Mišlenovih zvezdica, tipa najbolji restoran na svetu za 2018. godinu. I hajde, kad sam već tamo, da ga posetimo. Zovem, kažu: može, rezervacija za dva ili tri meseca, prvi slobodan sto?! Ja zovem Alesandra Matrija, on je ipak igrao u Juventusu, to je velika stvar veruj mi, velika čak i u odnosu na Interove igrače. Ovima iz Juventusa su sva vrata otvorena, ali bukvalno. I kaže mi Matri nema problema, sve ćemo da sredimo. Zove posle 15 minuta kaže: Može, ali za dve nedelje. Pazi, ni Matri ne može?! I tako nisam ni otišao, ne možeš to sa našim gostovanjima. Ali to ti je samo dokaz koliko drže do sebe.“

AIMAR, RUI KOŠTA, PA FILIP ĐURIČIĆ

Na drugim mestima nije baš bilo tako bajno.
Prošao sam dosta, nisam Španiju, ali sve ostalo jesam, i tvrdim da su Italija i čuo sam baš ta Španija najbolje zemlje i za fudbal i za život. Engleska je primamljiva kad se gleda na TV-u, da se razumemo hteo sam ja tamo da ostanem, ali kad nisi u Londonu život je... Težak. Stalno kiša, hladno je. Ja sam još i bio na severu Holandije, pa sam se brzo privikao, jer u Herenvenu je sunca bez, a-ha-ha.“

Sunca je bilo u Lisabonu, ali fudbalske sreće – nikako. I tu kreću prvi Filipovi problemi.
Gledaj, ja sam tada proglašen za drugog najboljeg igrača u Erediviziji, Van Basten ti uručuje nagradu, hvali te. Imao sam strašne ponude tada, mogao sam da biram i ligu i klub. I iz nekog zdravorazumskog razmišljanja, kao mlad si za Seriju A, nisi dovoljno jak za Englesku, neću u Španiju baš u bilo koji klub, izaberem Benfiku. Pre toga me zove Rui Košta, tada sportski direktor, i kaže mi sve što sam hteo da čujem. Citiram: ’Bio sam ja desetka, pa Aimar, sad ćeš ti da budeš i oko tebe pravimo tim’. Ugovor iz snova, ja odem, sećam se i prve utakmice, kad sam primio loptu, pa sa tribina huk... Meni ludilo u glavi, u Holandiji samo svi sede i tapšu. Međutim...“

Žorž Žezus. Čovek koji je sa Flamengom baš nedavno osvojio Kopa Libertadores nije baš idealan za svakoga.
Prvo, da budemo jasni, Žezus je sjajan trener, ali sjajan. Samo, ja sam imao loše iskustvo s njim. Ta relacija sa mnom je bila... Neću da kažem na nivou maltretiranja, ali je bila na vrlo niskom nivou, a-ha-ha... Odmah mi je rekao: ’Ja ne igram sa desetkom’. I kaže mi da mogu da biram da igram špica ili centralnog veznog, a ja takvog mogu da igram u 4-3-3 formaciji, ali ne mogu u 4-4-2, to je više za tip igrača kakav je Nemaja Matić. Na početku i nekako, igrao sam Ligu šampiona, onda me je isekao i krenuo je slobodan pad. Bio sam i mlad, 21 ili 22 godine, misliš da je ceo svet tvoj i onda te neko saseče tako. I evo, tek pet godina kasnije sam počeo da izlazim iz toga na pravi način.“

Nije zaista lako na Lužu. I Nemanja Matić nam je davno pričao kako su u Benfiki treninzi gori od utakmica. Na desetine Južnoamerikanaca, svi hoće da se izbore za svoje mesto pod suncem, to što je treninga – koga briga. Pucaju kosti.
A-ha-ha. Živa istina. Meni su Argentinci bili najgori. I još ti kao klinac dođeš iz jedne Holandije, tamo ti maltene određeno gde sediš za ručkom, a vamo trening – boks meč! Ali dobro, kad te neko udari pet puta naučiš i ti da moraš da vratiš.“

Nekad ni to nije dosta. Seljakala je Benfika Đuričića po pozajmicama, bio je u Sautemptonu, Majncu, Anderlehtu, u suštini igrao solidno hteli su da ga zadrže i u Engleskoj i u Belgiji, međutim...
Oni su mene platili toliko koliko su platili i hoće da zarade pa to ti je. Meni nikako nije bilo jasno, kako da zaradiš kad mi ne daš da igram? Sećam se posle Sautemptona, mogao sam da ostanem, ali Benfika tražila nešto, tipa 12.000.000 evra. I vrate me u Lisabon, odvedu na pripreme u Ameriku, a tamo mi Rui Vitorija kaže da mora da me skloni, da to nije njegova odluka, već klupska, ali da mora. Pošteno s njegove strane. Nisam znao šta ja tu radim? Plaćaju me, ali neće da me puste, a meni vrednost pada. Bio sam u možda malo boljoj situaciji nego Andrija Živković sada. Isto je bilo i kasnije u Anderlehtu.“

A ŠTA TI IGRAŠ?

Nije ni samo Benfika bila problem. Kako sam Đuričić kaže: svašta nešto čudno mu se izdešavalo u životu.
„Iz neke minus faze sprema se transfer u Sampdoriju. Mene zove lično gazda Masimo Ferero, priča mi: ’Moraš da dođeš, čekamo te’. Ja dođem na prvi trening, sećam se da je Ante Budimir, Hrvat ovaj sada u Majorci, prevodio razgovor. Trener tada Marko Đampaolo, pozdravlja me i kaže: ’Filipe, baš nam je drago što si stigao, a reci mi, šta ti igraš?’ Ja se okrećem, kažem: ’Budo, brate, šta je ovo?’ Mislim, znao je on mene otprilike, ali ništa u dubinu. Posle mi je i rekao da ne zna gde će sa mnom. To je bar uvek bilo OK, uvek sam imao otvorenu komunikaciju sa svim trenerima. I kažem mu da mi samo da šansu da treniram, pa ako ga ubedim da igra nek me pusti. I tako sam zaigrao tek posle dva meseca.“

Ni tu nije bio kraj... Ubrzo je Filip morao opet na klupu.
Poslednjih osam meseci nisam igrao jer nisam želeo da produžim ugovor ako ne igram. A oni su mi obećavali da ću da igram ako potpišem. Nudili mi ugovor na četiri godine uz iste finansijske uslove. Ali nisam hteo više da sedim, hteo sam da budem siguran da ću da igram.“

I onda težak period. Nekoliko meseci sa Andrijom Milutinovićem rad na održavanju fizičke spreme, privatno se šteluje glava. Nije bilo lako posle godina lutanja.
Kažem, mnogi ljudi ne bi više igrali da su sve to prošli. Ali već sam tad bio psihički jak, ljudi ne bi verovali koliko sam trenirao s Milutinovićem jer sam znao da će šansa da dođe i da ću morati da budem spreman. Takav je i fudbal danas. Ne može više da se igra ako ne radiš bar pola sata pre i pola sata posle treninga, ne računam tu masiranje, krio-saune i to, nego teretana, dodatni rad s loptom, trčanje... Ovo što radi Ronaldo, to ti je neki model za budućnost. Recimo, u Italiji je sada odbrambenim igračima možda najlakkše jer je sve podređeno njima. Krisa Smolinga recimo gledaš u Mančester junajtedu i čini ti se da sve vreme visi. A u Romi izgleda besprekorno. Jer svi rade za njega.“

Da o tome ne priča napamet, već da fizičkoj spremi i sam radi Đuričić je pokazao na već pomenutoj utakmici protiv Kaljarija (2:2). Lep gol, ali asistencija... Povukao je Đuričić loptu sa svog kaznenog prostora, izneo trojicu rivala na leđima i na kraju spojio sa golom Domenika Berardija. Nije nešto što bismo očekivali od igrača koga mnogi video kao „svilenog“?
Kad neko vidi to, možda mu je čudno, ali ja u glavi imam da mogu da uradim to. Znam da ljudi misle da ja nisam jak, ali nisam ni fizički slab, nego zavisi i koju vrstu fudbala igraš. A ja sam plejmejker, pokušavam da rešim problem na meni poznat način. Mogu i ja da uđem u duel, ali gledam drugačije da rešim“, premotava film Đuričić.

MLAĐA GARDA SPREMNIJA NA PRITISAK NEGO MI

Ne ide naravno da intervju s reprezentativcem ne završimo pitanjima o – reprezentaciji. A o njoj nije uvek lako govoriti. I već decenijama tako, individualni kvalitet je tu, rezultati – nisu.
Mislim da mi već vučemo psihološki problem. Kod nas je mnogo teško igrati, ne samo fudbal. Evo, košarka kao primer, kakvu smi ekipu imali, očekivali smo da ćemo da igramo finale, a onda... Psihološki momenat je jako bitan. A mi tu uvek kaliramo. Da li su Ukrajinci bolji od nas? Nisu, ali mentalno dođu na neki ritam, gaze i idu dalje. A mi plačemo za prosutim mlekom. Nadam se da će Tumba da sredi to. Gospodin je, vide se neki maniri. Nezavisno od toga da li ću ja biti tu ili ne.“

Iznosi Đuričić i jedno zanimljivo viđenje kad se priča o već toliko puta ispričanom pritisku.
Mislim da ova mlađa garda, recimo Duci Vlahović i oni, mislim da su oni mnogo spremniji za taj pritisak nego što smo bili mi.“

Zašto?
Mnogo je sve evoluiralo za ovih nekoliko godina, počevši od društvenih mreža. Oni se od 15 godine susreću sa tim, sa tim negativnim komentarima. Oni prepoznaju to društvo u kome živimo. Mi smo došli iz neke druge priče, onda se to pojavi... Ti sad vidiš koliko je sve to nebitno, ali kad si klinac... Utiče na tebe.“

Za jednom stvari žali Đuričić. Ili za jednim čovekom bolje reći...
Žao mi je što Siniša Mihajlović nije ostao onda, ne zato što je meni stvarno pomogao, nego zato što mislim da bismo se peške plasirali na sledeće Evropsko prvenstvo. Stvorila se neka hemija, Mitrović se pojavio, Tadić je počeo da igra sjajno. Ono protiv Reala, gledao sam s ćaletom, ono odigraš i ideš kući. Kad te neki pita kakav si fudbaler bio pustiš mu taj snimak i odeš. Pitanje je samo zašto mi nismo Tadiću omogućili da on tako igra i sa 25 godina, a isti je igrač bio... A Mihajlović... On je fudbalska tema broj jedan posle svega ovoga s razlogom. On daje primer kakav se retko može videti. Vidiš ga u kakvom je stanju, a onda izađe na teren i dohvati se s Medelom. Jer on sve što radi radi iz srca. Veran je sebi, ne menja se.“

SVAKODNEVICA PROBLEM SRPSKOG FUDBALA

A ko žali za Filipom Đuričićem? Pa recimo da dobar deo navijača Crvene zvezde žali zbog toga što on nikada nije zaigrao u crveno-belom dresu. A i sam Đuričić priznaje: neostvarena želja. Iako demantuje da ga je bilo ko, bilo kada u prošlosti – a često se to provlačilo po medijima – zvao da se vrati u Beograd. Uostalom, i njemu samom su planovi ipak srednjoročno u vezi sa inostranstvom. Ne zbog Zvezde, već zbog stanja u kojem je srpski fudbal.
Nije Zvezda problem, nego sistem, cela ta liga, te neke propratne stvari. Ja sam pre dve nedelje igrao protiv Milana pred 80.000 ljudi na San Siru. To je da se naježiš. Nisam to osetio ni kad sam igrao finale Lige Evrope. Pride, 13. kolo, ne posebno bitna utakmica, to ti je neka svakodnevica tamo. Nije to da si ti nadobudan, nego je jednostavno tako. Uzmeš recimo Darka Lazovića za primer, već godinama s uspehom igra Seriju A, a onda treba da ide u Surdulicu, uz dužno poštovanje svima. Nek se zapita i svaki navijač, ko bi to izabrao? Posebno ako si već ispunio taj san i igrao za Zvezdu. To baš kod mene nije slučaj, ko mene postoji ta izražena želja da dođem, ali sad su planovi u Italiji.“

To zašto je uopšte otišao iz Ljutice Bogdana pre no što je stigao da debituje za prvi tim već je davno ispričana priča.
Moj lični problem je što nikad nisam igrao u Zvezdi, kad s decom pričam i kad me pitaju zašto nisam, kad sam već navijač, to mi baš padne... Teško. Ali kad sam ja tamo bio sa 17 godina, to je bilo rasulo, katastrofa. Imao si trenera i to je bilo to, sve ostalo - sam se snalazi. Niko nije imao ni stipendijski ugovor, sve plaćaj sam, sam brini o ishrani, o svemu. Ljudi ne shvataju u kakvim smo uslovima mi trenirali. Sad je sve to drugačije, veliki napredak, nekad nije bilo tako.“

A koliki je Filip zvezdaš dokazuje i to da ne prati samo fudbalsku sekciju. Košarka mu je čak posebno zanimljiva.
Mislim nekad da više gledam košarku nego fudbal. Evroligu obavezno, NBA onaj termin nedeljom u 21.00, ne mogu baš zbog treninga da sedim uveče, ali pogledam nekad i reprize.“

I? Kako mu se čini ova sada Zvezdina ekipa pod vođstvom Dragana Šakote? Iako smo pričali pre ovih poslednjih pobeda crveno-belih, Đuričić je bio optimista.
Duga je sezona, tu smo, možemo da zakačimo to osmo mesto. Znaš kako, ljudi misle čim je novac tu – uspeh je zagarantovan. I sad doveli ozbiljna pojačanja i svi su mislili nikad bolja ekipa i to je to. A nije baš tako lako u sportu. Mora da se napravi neka hemija, da se sve to namesti“, kaže nam 27-godišnji Obrenovčanin.

Kad već pomenusmo taj grad, ne možemo da ga tek tako preskočimo. Jer kad govorimo o Obrenovcu govorimo o fudbalu.
Nemanja Matić, pa njegov brat Uroš, isto igra na ozbiljnim nivou, jesu s Uba, ali su stasavali u Obrenovcu, kao i mnogi momci iz Šapca, Beograda... Pa dalje Ivan Radovanović, Uroš Đurđević, Raća Petrović, Ivan Obradović, od starijih Nenad Jestrović, Marko Simić koji je kod Pižona igrao jednu utakmicu za reprezentaciju, posle je igrao za Crnu Goru, Joca Markoski je kod Deja odigrao isto nešto. Da ne pominjem Jovana Stanojevića, Stefan Dražić, obojica sad žive od fudbala, uspeli su u životu, ljudi to potcenjuju, ali ozbiljna je stvar kad igraš u prvoj ligi Belgije ili Kine. Te godine kad sam ja otišao u Herenven, Raća je prodat Partizanu, Stević desni bek isto, Steva Kovačević je otišao u Aruku, sa mnom je u generaciji bio i Alen Stevanović, direktno je prodat Interu. I sad se desi, kad se skupimo oko Nove godine, odigramo mali fudbal. Podelimo se, jedna ekipa Obrenovac 1905, to je čika Arsa, on je sve iznedrio, a imamo i Radnički Obrenovac, pa se posle, kad napuniš 13 godina, te dve škole spoje u jedan klub. Ne znam kako to da objasnim. Grad od 30.000 ljudi. Žao mi je što se ta priča gasi. Vidim da više nema novca. Ali taj fudbal kad se skupimo... To pršti, a-ha-ha“, smeje se Đuričić.

I kad se seti teških trenutaka u Lisabonu. I čudnog dolaska u Đenovu. I svih povreda, osporavanja... Jer sve je izdržao. I ma šta ko mislio, može i on da kaže: uspeo sam u životu.

Foto: Starsport/Reuters

 


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara