Nemanja Nikolić sa sinom Markom
Nemanja Nikolić sa sinom Markom

INTERVJU - Naš Mađar Nemanja Nikolić: Moja priča i njegovo veličanstvo gol unutrašnjom

Vreme čitanja: 65min | čet. 07.09.23. | 09:45

Od neuspelih proba u Zvezdi, plate od 3.000 dinara, preko napuštanja fudbala sa 18 godina, do obećane zemlje Mađarske gde je postao legenda, reprezentativac, a onda i kralj strelaca u Poljskoj i Americi

Sekešfehervar. Na oko sat vremena od Budimpešte u panonskoj ravnici leži nekadašnja prestonica velikog mađarskog kraljevstva. Danas grad od stotinjak hiljada duša. Nekada Stoni Beograd za Srbe jer su u njemu „stolovali“ mađarski kraljevi zbog čega je dobio taj naziv kod nas. Na mađarskom „fehervar“ znači „beli zamak“ pa eto još jednog sinonima sa srpskom prestonicom.

Ali ono što Sekešfehervar i Srbiju najviše vezuje nisu geografija i istorija već fudbal. Iz ovog mađarskog grada je čuveni Videoton, danas Fehervar. A njegov najbolji strelac je Nemanja Nikolić. Ne ovaj što je danas u Partizanu, ne onaj što je nekad bio u Zvezdi, ne ni onaj što peva...

Izabrane vesti

Već gol-mašina Nemanja Nikolić iz Sente.

Najbolji strelac u istoriji kluba. Mađarski reprezentativac. Tri puta najbolji strelac Mađarske, jednom najbolji strelac Poljske i jednom prva puška američke MLS lige. Špic koji je u bogatoj karijeri dao 332 gola na 612 utakmica u klupskom fudbalu. Čovek čija životna priča i put u karijeri mogu da budu primer svakom detetu koje juri za loptom kako se ne odustaje, kako se veruje u sebe i kako se uspeva.

Nemanja je ovog leta sa 35 godina otišao u igračku penziju posle 17 sezona seniorskog fudbala. Bio je to povod da ga posetimo u njegovom Fehervaru, gradu u kojem je ispisao istoriju i kojem se skrasio sa suprugom Norom i troje dece. Jedno od njih, devetogodišnji Marko, pored kuće na zatvorenom terenu juri za loptom i šutira. Trebalo bi da cilja i šutira unutrašnjom. Onako kako je njegov otac rešetao mreže. I kako ga danas uči. To je trenutni jedini posao kojim se bavi posle završetka karijere u koju je verovatno samo on verovao...

Živi miran i porodični život, daleko od fudbalske scene. Uživa u plodovima ogromnog truda i vremenu sa porodicom koje ranije nije imao zbog utakmica, treninga, putovanja.... I golova kojima je bio opsednut otkako je šutnuo loptu u Senti.

„Fudbal mi je bio ljubav od malih nogu kada smo živeli u Senti. Imao sam srećno detinjstvo, ali nije bilo lako probiti se u fudbalu, jer smo bili jako daleko od nekog profesionalnog sporta. Imali smo četvrtoligaša koji je stagnirao 10 godina. Ni gore, ni dole. Treniralo je puno dece, bilo je talenata ali je bilo teško napraviti korak napred, jer smo bili provincija, daleko od glavnog grada. Sad, kad gledam sina i turnire na kojima igraju deca, to je nebo i zemlja. Deca su obučena u istu opremu, imaju hranu, piće, svoj autobus, igraju protiv kvalitetnih ekipa, idu i u inostrantvo... Potrebno je da odigraš par dobrih turnira da te neko snimi. A odakle sam ja krenuo? Igrali smo turnire sa selima oko Sente i još bili srećni ako nas se sakupi sedmoro, osmoro dece u ekipi. Nije tada bilo 5+1, 6+1 nego od malih nogu 11 na 11. Ili koliko nas već ima... Zato mi je bilo teško“, počinje fudbalsku i životnu priču Nemanja Nikolić uz kafu u njegovom domu u Fehervaru.

Kao i u većini slučajeva, sve kreće iz kuće... Nemanju je otac inficirao fudbalom.

„Fudbal nisam doživljavao kao sredstvo da ostvarim finansijske ciljeve, već sam imao snove o postizanju golova. Samo sam o tome razmišljao. To mi je urođeno. Otac mi je bio fudbaler u trećoj ligi, išao sam sa njim kao dete na pripreme, jer je to bilo dozvoljeno. Na primer, oni se pripremaju u Poreču, a deca i žene idu sa njima. Nama klincima bace loptu i mi pikamo. Brat Vukan je 18 meseci stariji od mene i tako smo počeli. Gledaš ćaleta, ideš i ti. Dobro društvo, dobro zezanje... Brat je krenuo sa sedam, ja sa šest godina“.

Otac je bio prvi, a onda je uzore i idole našao na televiziji.

„Voleo sam da gledam utakmice, špiceve pogotovo. U to vreme je Serija A bila liga koja se najviše pratila. Multiprenos „Kalča“ i pratiš Pjačencu, Brešu i ostale... Nije bilo kao sada da prvog strelca uvek daje ekipa koja se bori za titulu. U svakom timu te Serije A si imao špiceve koji su davali po 15-20 golova i to je davalo neku draž ligi. Voleo sam prave „devetke“. Kad bih morao nekog da izdvojim, onda je to Ronaldo Fenomeno. Uzor u svemu. Pre toga Romario. Voleo sam Asprilju dok je bio u Parmi, pa Batistutu, Totija, Anrija koji nije bio mnogo u Seriji A, Širera... Tu generaciju“.

A Inzagi? Znamo zašto te pitamo baš za njega. 

„Posle nekog vremena mi je postao drag, jer nam je igra bila slična i ceo život smo proveli na liniji ofsajda. Ni on sam ne može da objasni kako je neke golove postigao, ali najvažnije je da je ušla. Ta radovanja i emocije su mi se najviše sviđali kod njega. Dao je čovek 500 golova u karijeri, a mislim da je prvi i 500. slavio sa istom emocijom. To mi je bilo fascinantno. Imali smo mi hvala bogu u to vreme i sjajnih naših špiceva. Mijatović, Kovačević, Milošević... Top špicevi od kojih si mogao da učiš gledajući ih. Voleo sam da proučavam sve špiceve. Tako sam i počeo. Da li igram „tri na tri“ ispred zgrade, turnir ili kad sam igrao u Ligi šampiona, svaki gol sam isto proslavljao. To ti uđe pod kožu. To ne možeš da naučiš ili kontrolišeš. Ili imaš u sebi ili nemaš. Ljudi to ne shvataju“.

"BIO SAM U ZVEZDI NA PROBI DVA PUTA, U OFK BEOGRADU JEDNOM"

Ipak, davanje golova po prašnjavim terenima u Senti mu nije bilo dovoljno. Hteo je da proba nešto više.

„Kao mlad sam išao na neke probe. Bio sam u Zvezdi dva puta. U OFK Beogradu jednom. Igrali smo iza stadiona na Marakani, bilo je nekih 30-40 klinaca i to je bila neka vrsta skautiranja. Jednom smo igrali 2:2 i dao sam oba gola. Drugi put 1:1 i opet sam dao jedini gol. Ali nikada nije stigao taj poziv: ’Slušaj, zadovoljio si. Ajde ostavi sve tamo i dođi kod nas’. Možda nisam bio dovoljno dobar, šta znam... A ni moj otac nije imao sredstava da me pošalje u Beograd i da me finansira. Ali je meni lično bilo drago da sam shvatio da to u Zvezdi i Beogradu nije neki svemirski nivo u kojem ja ne bih mogao da igram. Kad si u maloj sredini i iznad drugih, ne znaš za šta je to dovoljno na nekom većem nivou. Ali svi težimo ka boljem i sva deca žele da igraju u Zvezdi i Partizanu. Kad sam došao na probu u Zvezdu, shvatio sam da nisam slabiji od njih. Shvatiš da možeš. Otišao sam kući zadovoljan“. 

Kako te nije Vojvodina snimila?

„Treba da imaš skaute. A mi smo i od Novog Sada bili na 45 minuta. Daleko je to za Vojvodinu. Trebalo je da imaš baš nekog fanatika u skauting službi koji bi išao kroz Srbiju i tražio talentovanu decu. Novi Sad i Beograd imaju ogroman broj dece u okolini i ne žele da idu dalje. Gde će on onda da ide u Sentu i da gleda nekog Nemanju Nikolića?! Makar ja to tako gledam...“.

Nisu te zvali posle proba. Kako je to uticalo na psihu malog dečaka iz Sente?

„Nisam imao reakciju da sam pao na probi. Niti bih tako reagovao i da nisam dao te golove. Uvek sam želeo da se takmičim i vodio se motom: ’Kad igraš dobro i kad daješ golove, budi skroman. A kad ti ne ide, onda najviše veruj u sebe’. To je bila prva prepreka na kojoj nisam prošao, ali mi nije srušila motiv. I to mi je značilo kasnije. Sa 11 godina sam otišao u Beograd i nisam ni mislio da ću ostati sto posto. Samo sa vidim gde sam i šta sam. Vidiš onu Zvezdinu decu, kako su obučeni, kakve kopačke nose... Stvaraš sliku u glavi da nema šanse da tamo igraš. Nisam imao do tada priliku da se uporedim. Ali na terenu smo bili makar jednaki. Video sam i vratio se turnirima na kojima sam davao po šest, sedam ili osam golova. Ali naša najjača konkurencija tada je bila da igram protiv Severa iz Subotice. To te ne priprema za nešto više. Da ne pričamo o reprezentaciji U15. Kakva crna reprezentacija...“.

Šta kad si se vratio u Sentu?

„Cilj je bio da brat i ja završio gimnaziju. Sa 16 godina sam ušao u prvi tim, pokazivao veći kvalitet od starijih, ali opet je to neki nivo amaterskog fudbala. Ne znaš da li si dobar i za drugu ligu, a kamoli prvu. Uvek sam mislio da u životu ne treba preskakati stepenice. Nisam smeo da razmišljam o prvoj ligi kada sam bio u četvrtoj. A Senta nije imala dalje ambicije... Igrao sam za prvi tim i imao 3.000 dinara platu. Od četiri vikenda možeš da priuštiš da izađeš dva. Eventualno kupiš neku majicu. Živeo sam sa roditeljima i čekao šansu. Naravno da sam kroz fudbal hteo da obezbedim bolji život sebi i porodici, ali daleko od toga da sam razmišljao o avionima i kamionima“.

Nije ni u Senti baš sve išlo kako treba...

„Sa 17 i po sam ostavio fudbal. Posvađali smo se sa klubom, jer je brat imao problem sa njima. Mi smo sa 16 godina otišli u mađarski Kapošvar na probu nadajući se da će nas uzeti i dati nas negde na pozajmicu. Odradili smo pripreme nedelju dana, ali sam ja uvideo da to nije to i da još nisam za taj nivo. To su mi i rekli. Savetovali su me i šta da radim da se razvijem. Burazera su hteli da zadrže, ali meni su rekli da se vratim kući i završim školu. Ćale je odlučio da se ne razdvajamo i vratili smo se. Kasnije će se ispostaviti da je to bila greška za brata. Vratili smo se u Sentu, on je rekao da neće više da igra tu i da na leto ide u Mađarsku. Klub je hteo da nas suspenduje i naljutili smo se. Ako neću da ostanem, što me sprečavaš? Pa nismo mi profesionalci da možeš da me zadržiš na silu. Šta su mogli da mi ponude? Ništa! Tada sam na pola godine napustio fudbal ali ni tada nisam pao, niti gledao na to tragično“.

Šta si radio za to vreme?

„Jedva sam čekao vikend da zovem drugare i da napolju igramo 5 na 5, 6 na 6. Dizao sam sebi samopouzdanje igranjem ispred škole. Ali u životu moraš da ostaneš pozitivan i da se hvataš za neke slamke spasa. Taj fudbal vikendom je tada bio moja slamka spasa. „Nedeljom u dva“ u školskom dvorištu se igrao dobar fudbal. Pet-šest ekipa na ispadanje. Čekao sam to kao Ligu šampiona... Nebitno da li su ostali bili stariji po 15 godina. I bio sam srećniji nego ikad ranije. Igrao sam za svoju dušu. Dođe generacija mog ćaleta da se ljudi malo istrče, a ja sa 17 godina prolećem pored njih i dajem golove. Sad znam da to nema smisla, ali tada mi je to bilo nešto najvažnije“.

Nemanjin sin Marko na terenu u Senti gde je nekada igrao otacNemanjin sin Marko na terenu u Senti gde je nekada igrao otac

Ipak, nisi mogao tako doveka?

„Završio sam gimnaziju, ali nisam osećao motivaciju da učim dalje. Naravno, da nije fudbala, morao bih da radim nešto. Pregurali smo tih pola godine i otišli u Mađarsku. Nije bilo kao sada da uzmeš pasoš i sedneš u auto. Tada si morao da izvadiš vizu i da čekaš. Pitaju te zašto ideš u Mađarsku, ja kažem da igram fudbal. A nemam ni klub! Potrebno ti je brdo papira, a tu spada i pozivno pismo od kluba, papiri od mog kluba... Ideš u Suboticu, stojiš u kilometarskom redu, čekaš satima, imaš 500 papira u rukama od kojih je 499 dobro, ali jedan nije i onda ti kažu da se vratiš kad središ i taj jedan. Uvek fali jedan pečat“.

Kako ste dobili šansu da uopšte odete?

„Jedan kućni prijatelj koji nam je dolazio na slavu nas je odveo u Kapošvar. Sredio nam ja papire od nekog kluba, spakovali smo torbe i krenuli u nepoznato. Kod tog čoveka smo živeli, jeli i onda je njemu taj klub javio da im stranci ipak nisu potrebni. Vidim ja da je on u problemima, ali neće da kaže. Nezgodno mu jer je obećao, a ne dešava se sve kako je planirao. Čovek nije ni menadžer, ni iz sveta fudbala samo naš kućni prijatelj. I povede on nas u neki klub pored hrvatske granice. Tamo je trener bio otac Pala Dardaja, današnje legende Herte. On je nekada davno igrao u Vojvodini, voleo je naš mentalitet i hteo je da pomogne. Bog da mu dušu prosti, danas je pokojni. Rekao je da dođemo na jutarnju utakmicu i da se pokažemo“.

I tako kreće mađarska avantura Nemanje Nikolića. Tačnije, život.

„Došli smo bez treninga i odmah su nas gurnuli u vatru. Do poluvremena sam dao dva komada, burazer jedan i pobedili smo sa 5:0. Trener nas je odmah na poluvremenu izveo i rekao da ćemo pričati posle utakmice. Ne znaš da li je zadovoljan ili nije... Posle meča su rekli da žele da nas uzmu. Vratili smo se u Srbiju da opet vadimo nove papire, opet ambasada, čekanje... Druga liga tada nije bio profesionalni fudbal i morao si da potpišeš amaterski ugovor“.

Koji klub je bio u pitanju?

„Mali klub Barč. Otišli smo tamo sa 18 godina i dobili stan. Dali smo golove na prve tri utakmice, ali smo se onda obojica povredili i mesecima nismo igrali. Mene su leđa ubijala. Diskus hernija. Burazer je zeznuo članak i dva i po meseca bio u gipsu. Katastrofa od prve sezone u inostranstvu. Oni su završili sezonu na trećem mestu, a nama su rekli da nam je najbolje da tražimo drugi klub“.

Novo razočaranje, novi šamar, ali opet nisi odustao.

„U međuvremenu sam sredio leđa, našli smo dobrog doktora i bio sam spreman za novi pokušaj. Hvatao sam se za slamku spasa da sam zdrav i da idemo dalje. Posle par nedelja nam je stigao poziv Kapošvarove filijale gde im igraju mladi igrači. Dobro je što su njihove mečeve gledali predsednik i trener Kapošvara. Imaš šansu da te vide. Te polusezone sam na 14 utakmica dao 11 golova. Na polusezoni je Dušan Vasiljević prešao iz Kapošvara u Kotbus i oni su tražili ofanzivnog veznog. A ja sam bio špic... Pitaju oni mene da li mogu to da odigram, a ja spreman na sve samo da dođem do prve lige“.

I tako je dobio šansu u tadašnjem mađarskom prvoligašu.

„Odmah nas je čekao Liga kup protiv prvoligaša. Ja igram krilo, uklizavam na veštačkoj travi... Ideš na sve ili ništa. Rekli su mi da ostanem i potpišem ugovor. Konačno sam dobio priliku koju sam čekao desetak godina. Tada sam imao 19. Nisam osećao pritisak da moram da uspem jer sam znao da me otac i majka čekaju kući. Niti smo bili bogati, niti siromašni. Znao sam da će na stolu uvek da bude hrane samo da smo živi i zdravi“.

Kako je izgledao debi?

„Prvi meč protiv Videotona, ja ofanzivni vezni, ali samo na papiru. Ofanzivnog veznog sam igrao tako što sam stalno bio na ofsajd liniji sa špicom. Špic je isto bio iz Srbije i čovek se čudi: 'Brate igraš veznog! Šta ćeš ovde? Idi tamo, beži od mene'. Ali ja nastavljam da utrčavam iz drugog plana. Ljudi se čude šta mi je i što stalno visim u napadu. Ali ušao sam u šansu ’jedan na jedan’, dao gol i pobedili smo sa 1:0. Prva utakmica u seniorskom fudbalu. Baš protiv Fehervara. Kasnije sam došao ovde i ispisao istoriju. Šta ti je sudbina...“.

’AJD MOLIM TE ODIGRAJ MI DA DAM GOL’

Konačno si dočekao prvu ligu!

„Odigrao sam 12 utakmica, dao četiri gola, osetio i video razliku između prve i druge lige. Sećam se utakmice, vodimo sa 5:0, ja ulazim sa klupe i govorim špicu: ’Ajd molim te odigraj mi da dam gol’. On me gleda i misli se ’koji je tebi bre...’. A ja samo da ga dam zbog sebe. Uvek sam živeo sa tim osećajem da moram da dam gol. Naravno, imaš zadatke koje trener i ekipa traže od tebe i koje moraš da ispunjavaš. To je uvek bilo glavno. Prvo da se dodvorim ekipi pa ću posle imati svoje šanse za golove“.

Kada si konačno zaigrao kao špic?

„Posle tih pola godine su mi dali šansu da u sledeću sezonu uđem u sezonu kao špic i da se dokažem. Adaptacija je prošla, evo ti prilika. Jedva sam čekao, ali i na zadnjem pripremnom meču sam polomio kost stopala. Morao sam da propustim prva dva meseca sezone. Ali sam radio dosta individualno. Tri nedelje u longeti i posle toga teretana i trčanje. Obećali su da će me sačekati. Nisam strahovao da će da me otpuste, jer sam imao tri godine ugovora, ali sam goreo od želje da konačno pokažem kakav sam špic. Bio me strah da mi prolazi dragoceno vreme da učim i napredujem. To mi je probudilo motivaciju da ne smem da propustim priliku“.

Koliko ti se život promenio?

„U drugoj ligi Mađarske sam imao 150-200 evra platu i stan. Šest kreveta, jedan ormar i to je to. Ali sam bio srećan. Moraš uvek da ceniš i poštuješ oni što ti život pruži. U tom momentu mi je baš to bilo potrebno. U međuvremenu dok sam bio u drugoj ligi, na zimu sam išao na dve probe. U Vašaš i Tatabanju, ali su mi i tamo rekli 'to nije to'. I ništa. Ja sam to prihvatio. Opet dva šamara, ali mi uopšte nisu oduzeli motiv za dalje. U Kapošvaru mi je plata skočila na 1.000–1.200 evra. Ali sve sam plaćaš. Stan, hranu... Daleko od nivoa da nešto zaradiš i uštediš. Ali najvažnije mi je bilo da sam u prvoj ligi i da se nadmećem sa najboljima. Da vidim koliko mogu“.

I? Koliko si mogao u prvoj pravoj prvoligaškoj sezoni kao špic?

„Na 22 utakmice sam dao 16 golova i završio kao drugi na listi strelaca mađarskog šampionata. Nisam se posle toga pojavio u Senti kao neka igračina jer sam drugi strelac Mađarske, već sam došao kući na odmor i krenuo da radim kao lud. Onda se setiš svih neuspelih proba, odlazaka u Zvezdu, Mađarsku, čekanja u redovima za vizu... Vratio sam se u top formi i zgazio sam prvu polusezonu: 10 golova na 15 utakmica“.

To je već preko 40 prvoligaških golova za dve godine. Da li te je opazio neko jači?

„Na zimu je došla ponuda Videotona (današnji Fehervar op. aut.). Bilo je nekih kombinacija za Belgiju, Izrael...“.

Znači čuli su za tebe? Gde su tu menadžeri u celoj priči? Jesi li imao agenta tada?

„Ne. Menadžera ću upoznati tek kasnije u Videotonu. To je Vladan Filipović sa kojim ću provesti ostatak karijere i postaćemo kućni prijatelji. Ali tada nisam imao agenta. Bilo je tu nekih menadžera kojima sam rekao da donesu ponude, pa ćemo da se dogovorimo. Nisam hteo da potpisujem neke dugoročne ugovore i da budem nečiji rob. Stvarno su donosili te ponude iz Izraela, Belgije, ali to su bile neke cifre od 150.000, 200.000 evra godišnje. Ja tada imam 19 i po godina, dao sam 16 golova na 22 utakmice i vredan sam rizika. Predsednik Kapošvara je znao da sam mu ja džekpot. Odmah posle prve sezone mi je ponudio da potpišem novi ugovor i ja sam prihvatio uz jedan uslov“.

Koji?

Tada sam upoznao devojku, moju sadašnju ženu Noru. Nisam tada imao ni automobil. I kažem predsedniku da ću potpisati novi ugovor ako mi kupi auto. Imam dozvolu tri godine, a nemam auto. Zvao me je posle dva dana i rekao da imam 5.000 do 6.000 evra fore da izaberem auto. U stvari, 2.000.000 forinti. To je ta vrednost. Ja presrećan! Odem da razgledam po auto kućama i vidim neki plavi polo. Prelep! Mnogo sam ga voleo kasnije. Pitam koliko je, oni kažu 1.800.000 forinti. Meni samo bitno da ne probije granicu od 2.000.000. Ovaj prodavac me gleda čudno jer ne zna kako zapravo kupujem auto“.

Šta je rekao predsednik?

„Složio sa cenom i posle par dana me zvao da preuzmem auto i potpišem novi ugovor. Uzeo sam instruktora, odvezao par časova i na početku samo relacija stadion – kuća iako je mali gradić. Devojka mi je tada govorila da nisam baš morao da potpisujem novi ugovor zbog auta i da nisam normalan. Ali znao sam koliko mi znači. Da se skokne i do Srbije, do svojih... Tada sam joj rekao i do kraja karijere se držao pravila: Samo neka imam ugovor! Ako sam dobar, kupiće me neko. Nisam želeo da budem bez kluba na leto i čekam“.

Kakav ti je bio mađarski pre nego što si došao iz Sente? Jesi li ga govorio?

„Nikakav. Moja majka je Mađarica, imao sam prijatelje Mađare, saigrače Mađare, ali nisam baš znao da govorim. Više su oni govorili srpski, a ja sam razumeo mađarski. Kada sam upoznao Noru, počeo sam sa mađarskim. Gledali smo filmove, provodili 24 sata zajedno i malo - po malo sam učio. Napredovao sam i danas govorim mađarski kao srpski“. 

Da se vratimo na ponudu Videotona na polusezoni. Šta je bilo?

„Predsednik mi je po potpisu novog ugovora odredio cenu ispod koje neću ići. Mene nije zanimala ni cena, niti sam ga zivkao da li me ko traži. Samo su me zanimali fudbal i golovi. Imao samo 30 golova na 49 mečeva za Kapošvar. Igrali smo u Hrvatskoj neku prijateljsku, predsednik me zove i kaže da se javim čim se vratim u Kapošvar. Ja ga zovem u 10 uveče i kaže mi da me traži Videoton. A Videoton je u to vreme počeo da se diže. Ušao je novi vlasnik u klub i pokupovao sve mlade mađarske nade po ligi koje nešto vrede. Počeli su da stvaraju klub“.

Kako su išli pregovori?

„Predsednik i trener Videotona su me čekali u nekom hotelu u Šiofoku, ja sam došao mojim polom. Prihvatio sam ono što su mi ponudili, potpisao ali je ostalo da se klubovi dogovore. Otišao sam kući, sutra mi se ceo dan niko nije javljao i tek uveče su mi javili da idem sa Videotonom za Tursku na pripreme. Potpisao sam na tri i po godine i ostalo je istorija... Tako sam došao, a otišao kao legenda“.

Kako je počelo pisanje istorije u Videotonu i Sekešfehervaru?

„Bio sam prvi strelac na polusezoni, a došao sam u Videoton koji ima pet dobrih špiceva. Kvalitetnijih od mene. Prve dve sam ušao sa klupe, u drugoj sam dao gol za pobedu sa 1:0, ustalio se i završio sezonu kao prvi strelac lige. Tada mi je to bilo najvažnije. Golovi, golovi, golovi! Ali sledeću sezonu sam ispao iz prve postave kada je trener promenio formaciju na jednog špica. A to nisam bio ja. Tada sam bio na prekretnici. Čekao sam 10 godina na prvu ligu, igrao u njoj dobro dve godine... Mogao sam da dignem nos i da kažem kako ne mogu da sedim na klupi jer sam dve sezone bio drugi i prvi strelac lige“.

Mogao si, ali nisi?

„Nisam jer sam sa 23 godine postao otac, smirio se i razmišljao drugačije nego kao mladić. Prioritet je bio porodica i da ne smem da upropastim super šansu. Mogu da budem šampion, prvi strelac, reprezentativac... Ili da odem ponovo u neki manji klub kao Kapošvar, igram 90 minuta i da finansijski budem dve klase ispod. Ne možeš to da uradiš ženi i deci. Ostao sam miran, sledeće sezone smo uzeli titulu, nisam bio standardan, ali sam igrao i dao nekih osam golova sa klupe. Tada sam najviše napredovao psihički i očeličio se“.

Nije loše za godinu i po dana u klubu. Titula i prvi strelac lige. Šta dalje?

„Došao je novi trener Paulo Soza, promenio 90 odsto šampionskog tima i ostavio nas četvoricu ili petoricu. Išli smo u Italiju na pripreme i iskreno mi je rekao da imam četiri nedelje da ga ubedim da sam ono što mu treba. Ako ga ne ubedim – pozajmica. Njemu su bili potrebni igrači koji stoje u redu, špartaju i rade ono što on kaže. Hteo je da napravi ekipu za Evropu. Odradio sam super pripreme, dao celog sebe, trčao, borio se, a u glavi mi je samo bila porodica i da ne smem da ih izneverim. I, naravno, kao špic, jurio sam golove. Kada si napadač, koliko god da si trčao i radio, uvek će te na kraju dana pitati: Koliko golova si dao? Mi špicevi smo nažalost u takvoj situaciji da nam svako sudi samo po brojkama“.

"NITI SAM BIO BRZ, NITI SAM BIO TEHNIČKI POTKOVAN, NITI SAM BIO JAK U DUELIMA... ALI SAM BIO GOL-IGRAČ"

A šta kažeš na moderne teorije o špicevima da golovi nisu najvažniji već otvaranje prostora, dubina, martinela, rad za tim...?

„Svako gleda fudbal drugačije. Treneri imaju različitu filozofiju. Ali verujte mi, svaki trener koji ima gol-igrača u ekipi, koristiće ga da postiže golove, a ne da radi druge poslove. Uradiće sve da taj gol-igrač bude što bliži golu i da trpa. Sve cenim, poštujem svaki tip špica. I koji radi za ekipu, i koji je martinela, i koji zadržava loptu... Ako zadržavaš loptu i dva krila koja uleću iza tebe daju po 10 golova, onda OK. Ja gledam drugačije. Ja merim špiceve samo po golovima. Niti sam bio brz, niti sam bio tehnički potkovan, niti sam bio jak u duelima... Pogotovo leđima... Ali sam znao da sam gol-igrač i težio sam ka tome da svaku sezonu završim kao prvi strelac lige, a minimum svoje ekipe. Ovo drugo je bilo pod moranje. Kao dobar dan. Niko nikad nije izbacio prvog strelca iz ekipe“.

Da li si nekada imao probleme sa trenerima zbog te opsesije golovima?

„Imao sam čitavu karijeru. Kad god ne dam gol, a oni me zamene, ja već u ponedeljak kucam na vrata njihove kancelarije da pričamo: ’Zašto me vadiš’? Iako sam uvek davao golove u kontinuitetu, bio sam nezadovoljan kada me trener zameni. Imao sam jedan zanimljiv momenat oko toga u Legiji. Trener je bio Rus Čerčesov. Jurio sam neki 40 godina star rekord od 37 golova u sezoni. Ja sam na polusezoni već imao 20 i kusur. I dođe neki momenat da tri-četiri utakmice nisam dao gol. A on me uvek vadi u 75. minutu. Dao, ne dao gol, on me menja. I ja poludim“.

Šta si uradio?

„Vidite, znam ja da tu ima i drugih igrača koji zaslužuju šansu. Lakše sam prihvatao kad dam gol pa me zameni, mada i tada hoćeš da daš drugi, treći, četvrti... Pitao sam ga što to radi. On me je saslušao i odštampao neki papir. Ja gledam šta je, kad ono lista mojih utakmica. Pita me: Koliko si dao golova u karijeri posle 75 minuta? I ja razmišljam, razmišljam... On mi kaže da mogu da ih nabrojim na prste jedne ruke. Objasnio mi je sve, da nisam ubitačan posle 75. minuta i da me zato menja. Ali sam svaku igrao 75 minuta. Čak i kup utakmice kada svi odmaraju, igrali smo samo klinci i ja. Onda sam ukapirao šta radi. Znao sam da ću svaku sledeću da počnem“.

Da se vratimo na Paula Sozu. Kako si sa njim sarađivao? 

„Prvu sezonu smo pukli u kvalifikacijama za Ligu šampiona i ispali. Posle smo bili drugi i sledeće kvalifikacije sa njim ušli u Ligu Evrope. Od prvog kola do grupe. Izbacili smo Slovan, Gent i Trabzon. Mađarska je dugo čekala na predstavnika u grupnoj fazi evrokupova, a Videoton je na uspeh u Evropi čekao još od sredine 80-ih kada su igrali one kultne mečeve sa Partizanom, Željezničarom, Realom... Paulo je uveo Videoton u grupnu fazu, tamo smo pobedili Sporting Lisabon sa 3:0, pobedili Bazel i igrali kod kuće sa Genkom za prolaz grupe, ali smo izgubili. Taj Bazel je kasnije došao do polufinala. Defanzivni blok i dva špica pitbula koji jure i presinguju. Prvi špic Brazilac ja uglavnom umesto njega, s tim što sam počinjao utakmice kući. To je bilo super iskustvo. Nadavao sam se golova u Evropi te sezone. Tu sezonu sam najčešće ulazio sa klupe ali sam u prvenstvu dao 19 golova. Zadnje kolo smo igrali protiv Ujpešta i ako dam gol, opet sam prvi strelac lige. Nisam ga dao ali je to bila sjajna sezona jer sam 80 odsto utakmica ušao sa klupe i bio drugi strelac lige“.  

I stvarno, bacili smo pogled na statistiku. Nikolić je od 30 mečeva u prvenstvu, na 20 ušao sa klupe. I bio prvi strelac takmičenja!

Kako je dalje išlo sa Sozom? Da li te je žuljala klupa?

„Sportski direktor me zvao kada sam se vratio sa odmora i ponudio novi ugovor jer je Paulo tražio. Prihvatio sam. Od tog ugovora sam kupio prvi stan. Tada sam počeo da vidim svrhu svega i da se trud isplaćuje. Osećao sam se super u svojoj koži kada sam ženi i detetu dao krov nad glavom. Nebitno da li je stan od 40 kvadrata ili kuća. Bio sam i u 40 kvadrata najsrećniji čovek na svetu. Paulo me je naučio da u svetu profesionalizma svako dobije ono što zaslužuje delima. Ne pričom, već delima. Morao sam da prihvatim da igram manje i pokazao sam pravu reakciju da dobijem novi ugovor. Tada mi je u šali rekao: ’Još jednom mi dođi na vrata da me pitaš zašto ne igraš i letiš iz kluba’. Jer ja sam i njega stalno zapitkivao i tražio objašnjenja, a on mi je pokazivao kako se branimo između linija i zašto je minutaža takva“.

Zvuči kao da si od njega najviše naučio u karijeri?

„On mi je pokazao šta je profesionalizam. Ne mogu reći da sam do tada imao seljačko razmišljanje, ali sam došao iz malog mesta i morao sam da naučim nove stvari ako želim napred. Sada gledam fudbal drugačije nego sa 20 godina. Tada je trenerima bilo simpatično što sam nervozan kada ne igram ili ne dajem golove. Ali Paulo me je naučio da ću pre ili kasnije da dobijem ono što zaslužujem“. 

I? Da li si dobio kod njega?

„Soza mi je rekao da ću biti prvi špic pošto je Brazilac otišao iz kluba. Tada je krenula priča i o reprezentaciji Mađarske. Ja sam 2011. ili 2012 dobio državljanstvo i dve godine sam čekao da dobijem poziv u reprezentaciju. Igrao sam dobro, a i mediji su pravili pritisak na selektore da me pozovu. Vidite, ja sam tada imao dvojno državljanstvo i mogao sam da igram i za Srbiju. Ali u Srbiji sam bio jako daleko od profesionalnog fudbala“.

Da li te je bilo ko nekad pozvao iz Srbije i pitao kako ti ide?

"Znam da su me za vreme mandata pokojnog Siniše Mihajloviča gledali njegovi ljudi u meču protiv Trabzona. I gledali su me na prijateljskoj utakmici protiv Partizana u Sloveniji (2:2) kada sam dao dva gola. To je neka 2012. ili 2013. Ali nikada me niko iz Saveza nije pozvao da pita za zdravlje, da se interesuje kako igram... Nikad niko. I nekako mi je bilo prirodno da dobijem šansu u Mađarskoj i da se odužim ljudima na poverenju i svemu što mi je ta zemlja dala. I ne žalim. Bio je to pravi potez. Mađarska mi je dala i mogućnost da igram na dva evropska prvenstva“.

Da li su u Mađarskoj mislili da ćeš dobiti poziv Srbije?

„Uvek su me novinari pitali Srbija ili Mađarska... Još jedna stvar. Ja sam iz mešovitog braka, majka mi je Mađarica, a otac Srbin. To mnogi ljudi ne razumeju ako nisu bili u toj situaciji. Ne mogu da zaboravim poreklo majke, dede, babe... Sa druge strane, srpski fudbal mi nije dao nikakvu šansu. Iskreno nisam nikad ni razmišljao o reprezentativnom nivou, s obzirom da sam batalio fudbal sa 18 godina. Tek u Videotonu su te misli počele da mi prolaze kroz glavu. Vidim danas mog sina koji ima devet godina i sanja o reprezentazivnom fudbalu i U15 selekciji. A ja sam sa 15 godina igrao nedeljom ispred škole sa ljudima koji nisu fudbaleri uopšte. Kako onda da razmišljaš o reprezentaciji i za koga ćeš da igra? Treba biti realan u životu. Niti sam ja bio igračina da se ljutim na srpski savez što me nije pozvao. Tek sad kada se vidi koliko sam golova dao u karijeri, ljudi me pitaju kako nisam nikad dobio poziv Srbije. Ali ja gledam da odbranim tu struku i pitam se zašto bi oni pozvali mene u tom momentu. Jesam davao golove, ali sam ih davao u ligi Mađarske".

"DA BUDEM ISKREN, VIŠE SAM PRIŽELJKIVAO POZIV MAĐARSKE, NEGO SRBIJE"

Da li misliš da se tih godina u Srbiji potcenjivački gledalo na mađarski fudbal?

"Pre da, sad ne. To morate njih da pitate, ali čim niko nije došao da te pita za zdravlje, odmah vidiš da im nisi interesantan. Da budem iskren, ja sam više priželjkivao poziv mađarske reprezentacije, nego srpske. Zašto? Ako ćemo iskreno. Zato što mi je ova zemlja dala šansu, a Srbija nije. Izgradio sam svoje ime ovde, a odem da igram u Srbiji za reprezentaciju? Nije bilo logike. Bilo je logičnije da me ovde pozovu. Zato što sam tu na vidiku, ispred očiju selektora, koji vidi moj proces napredovanja. Konstantno sam igrao dobro, davao golove u kontinuitetu, bio tri puta najbolji strelac Mađarske do svoje 27. godine. Kada sam došao u Videoton imao sam 21 godinu, a onda za četiri ili pet godina tri puta bio najbolji strelac, a dva puta sam bio jednom drugi, jednom treći. Znači, pet godina si uvek u TOP 3. Štaviše, iznenadio sam se kad sam čuo od menadžera da će iz Srbije doći da me gledaju. Nisam se iznenadio jer je bilo materijala, davao sam golove, ali nisam sa njihove strane osećao onakvu energiju – e treba nam takav tip napadača. Bilo je priče, ali onako minimalno. I poziv za reprezentaciju Mađarske kada je stigao bilo je malo čudno. Išao sam na utakmicu Liga kupa, stigao je poziv da se jedan igrač razboleo i da moram da dođem. Nije bilo da hoće da me pozovu, nego se jedan igrač razboleo. Posle utakmice sam odmah krenuo u hotel, išli smo za Holandiju i izgubili sa 8:1. Ušao sam poslednjih 10 minuta. Seo sam posle te utakmice, izgubio sam sa 8:1 i treba da budem tužan, a ja sam bio presrećan. Ponosan sam na sebe, jer sam se setio svog detinjstva, Sente, svih tih poteškoća i šamara, tih proba što nisam prošao".

Posle toga više nije bilo nazad kada je u pitanju državni tim.

"Kada stigneš prvi put do reprezentacije, onda te ne zovu samo jednom. Očekivao sam da budem tu. Posle tri dana smo igrali protiv Andore, nakon 1:8 sam znao da je to moja šansa. Svi su bili prikovani za pod, posle takvog poraza istrošen si i psihički i fizički, a ja željan. I dalje želim samo da ga dam! A Andora nikad bolji protivnik za to. Mi igramo na starom ’Puškašu’, ako je bilo pet ili šest hiljada navijača, svi onako zvižde, propale su kvalifikacije... Dao sam prvi gol za reprezentaciju, kada sam došao kući sa ženom sam otvorio flašu vina, sećaš se tih stvari. Išao si na neku kup utakmicu protiv drugoligaša, to je bio četvrtak, a u nedelju uveče sam pio čašu vina u Fehervaru i pomislio: Sad već mogu da kažem da sam zvanično stigao i do reprezentacije. Sve ide dobro, prvi sam špic u Videotonu, ekipe koja se bori za titulu, igrao si Evropu... A opet, ti ne težiš ka tome da hoćeš u Mančester, ti samo hoćeš da budeš srećan, da izboriš bolji život svojoj porodici. Išao si od 150-200 evra, do 1.500, pa do 5.000. Ideš, penješ se... Tako je bilo tokom čitave karijere. Nikada nisam pravio poteze na osnovu novca, nego je uvek bilo bitno da me ljudi žele, da veruju u mene i da sam im potreban. A sa druge strane to je i meni stvaralo pritisak, jer nikada nisam želeo da izneverim ljude koji su me doveli. Zašto? Ako si ti trener, a ti sporski direktor. Ja ne igram dobro, vi letite. A vi imate porodicu, decu... Uvek sam to gledao malo emotivno, ljudi koji me dovedu da se ne razočaraju u mene. Nek ja dajem golove. Ako klub nije uspešan, ne mogu ja sam da osvojim titulu, ali bar da ja ne budem problem. Da ne bude da su otišli zbog mene, da ne budem ja krivac".

Ipak, stvari ni u Nemanjinom Videotonu nisu uvek išle idealno. On je samo želeo da ispiše stranice klupske istorije.

"Te sezone sam se izborio da budem treći strelac u istoriji kluba, i onda sam rekao da želim čitav život da ostanem u Videotonu. Neću da idem nigde, imao sam još dve godine ugovora. Došao je sledeći trener, ponovo sam bio prvi strelac, on je otišao jer sezona nije bila dobra. Onda je došao Španac Huan Kariljo, divan čovelk, koji je bio pomoćni trener Paulu Sozi, već je četiri godine bio pomoćni trener – i kod njega sam bio prvi strelac. Imao sam 27 godina i rekao da želim da ostanem u Videotonu do kraja. Potpišem ugovor na pet godina i budem najbolji strelac u istoriji kluba. Ja sam sa Videotonom osvojio prve dve titule u istoriji kluba, posle je došao Marko Nikolić i osvojio sa još jednu. Mi nismo klub koji ima 53 titule, nego tri. Jesi tradicionalan klub, ali nisi kao Crvena zvezda ili Ferencvaroš. Ja sam to cenio, četiri ili pet titula, ljudi će da pamte, da budem deo toga. Ali se u tom momentu nismo se dogovorili sa klubom. Tu me je malo i bog pogledao, jer sam sa svojim radom zaslužio da odem u inostranstvo. Ali nikad nisam težio da idem. Pregovarali i o nekom ugovoru koji je za mađarske uslove bio veliki, ali nije bio takav da nisu mogli da plate ili da u inostranstvu nisu mogli da ga plate. U Legiji sam dobio veći ugovor nego onaj koji sam tražio u Videotonu da ostanem. Bilo je sve OK, sa predsednikom Videotona sam pregovarao kao sada s vama, oči u oči, nismo mogli da se dogovorimo i pružili smo ruku jedan drugom. To je tako u životu, bilo je i meni i njemu žao. On je to gledao sa druge perspektive, mislio je možda da ću ja da popustim, ja sam mislio da će on da popusti i to je to. A onda sam gledao gde ću da odem kasnije, to je bio jako težak potez, zato što sam tražio ekipu gde ja kao golgeter mogu da se iskažem. Ekipa koja teži istim ciljevima kao Videotom, i gde ja mogu kao igrač da dostignem taj neki nivo i onda je došao poziv Legije".

"ZA GODINU DANA U LEGIJI OSTARIO SAM PET GODINA"

Sve želje koje je Nikolić imao kao igrač, u tom trenutku je imala i Legija kao klub.

"Oni su me dosta dugo tražili. Sportski direktor je došao u Budimpeštu, seli smo pričali i za jednom večerom smo se dogovorili, jer sam shvatio da tom direktoru niko drugi nije potreban osim mene. Rekli su mi: klub slavi 100 godina i hoćemo da sagradimo dobru ekipu, izgubili smo titulu pošto je Leh bio prvi. Hoćemo, ne samo da budemo prvi, nego da uđemo u Ligu šampiona posle 20 i nešto godina. Liga šampiona je Liga šampiona. Setio sam se kad sam bio dete, kod kuće u Senti u dvosobnom stanu, kad sam slušao himnu u 20.45, istuširan onako u gaćama. Čakaš to, negde je normalno i da težiš ka tome. U tom momentu sve je to bilo kilometrima daleko. I došao sam u Legiju, ta godina mi je bila najbolja u karijeri, dao sam 38 golova u godinu dana. Bio sam prvi strelac, najbolji igrač, najviše golova u kupu, koji smo osvojili. To leto smo ušli u Ligu Evrope, dok su sledeće sezone, kad smo bili šampioni, šlag na torti bile kvalifikacije i ulazak u Ligu šampiona"

To je bila ona „luda završnica“ prvenstva u Poljskoj. Nije titula dominantno osvojena.

"Nije, mi smo se tad borili protiv Pjasta, gde je sad Aco Vuković. Da me ne shvati neko pogrešno, ali Pjast je manji klub u Poljskoj. Mi i Pjast smo do poslednjeg kola plej-ofa imali isti broj bodova, ali pošto smo mi u regularnom delu sezone imali bod više, to nam je davalo prednost. U poslednjem kolu je bilo potrebno samo da pobedimo Pogon Ščećin. Ako i jedni i drugi pobedimo, mi smo prvaci. Tih nedelju dana... U Legiji je veliki pritisak, to je kao da igraš za Zvezdu ili Ferencvaroš, 30.000 ljudi je stalno uz tebe. Odigraš 1:1, to ti je kao smak sveta. Kao špic ako ne dam gol na dve utakmice zaredom - to ti je loša forma. Igramo protiv Real Madrida Ligu šampiona 3:3, novinari me pitaju da li si nezadovoljan što već četvrtu utakmicu u Evropi nisi postigao gol? Ja kažem, kako te bre nije sramota? Igramo protiv Real Madrida, najbolji klub na svetu, ti pitaš zašto Nemanja Nikolić nije postigao gol? A tri gola smo dali. Umesto da intervjuišeš igrače koji su dali golove Real Madridu. Pa ja bih sve dao na svetu da sam dao gol Real Madridu. A već u tom trenutku u sezoni sam bio najbolji strelac, a imali smo još 15-20 utakmica do kraja. Ali sam imao super saradnju sa medijima, ali uvek iskrenu. I onda ti u momentu počinješ da razmišljaš... Za godinu dana ja sam ostario pet godina. Dođem kući, postignem het-trik i ne mogu da se radujem. Znam da će već u ponedeljak ili utorak, ako ne odradim dobar trening, oseća se pritisak. Jer znaš kako, nije Poljska kao Srbija ili Mađarska, da Crvena zvezda ili Ferencvaroš dominiraju. Neka manja ekipa ima dobar zalet na početku, ti ne možeš da se hvataš, još se dele bodovi u plej-ofu. Ako zakažeš na startu, oni se dignu na, skoči im samopouzdanje...".

I pored pritiska, ta godina u Varšavi se nikad neće zaboraviti kada je u pitanju Nemanja Nikolić.

"Stvarno sam odradio super sezonu u Legiji, i individualno i kolektivno. Ne volim mnogo da pričam o tim nagradama, ali malo da vam dočaram kako je sve to super ispalo. Dodela nagrada, uvek se išlo ekipno, prvo kapiten podigne pehar i čitava ekipa. A onda je krenulo, najbolji igrač Nemanja, najbolji stranac Nemanja, najbolji napadač Nemanja... Ja sam otišao sa 27 godina u inostranstvo, nisam znao kako je to, već je bilo kasno. Ali u tom momentu je bilo OK, dobar klub, rekao sam hajde ostaću tu par godina. Ali ja sam već za godinu dana uradio ono što sam planirao za tri i po godine, koliko sam potpisao ugovor. Mislio sam do 31-32 godine da ostvarim te neke svoje ciljeve, pa nazad u Mađarsku".

U razgovoru sa jednim Nemanjinim saigračem saznali smo kao ga je bukvalno sve išlo, uvek je bio u pravom trenutku na pravom mestu. Je li istina da su ti na treningu "uvalili" dva broja veće kopačke i da si i tako postigao gol?

"Uvek sam nosio kopačke isti broj – knap. Voleo sam da budu i malo manje, jer sam uvek težio da šutnem unutrašnjom, nikada nisam loptu šutnuo punom. Od 322 gola u karijeri, ako sam tri dao punom... Svaki gol je bila unutrašnja i plasiranje. Zbog toga mi je bilo neophodno da mi noga bude u grču, a zbog toga su mi palčevi uvek stradali. Zato što je uvek bio pritisak, nokat mi poplavi i otpadne. Bila je sreda ili četvrtak, nokat mi je već bio katastrofa i nagaze me. Palac je bio naduven, ne mogu da obučem kopačku, a volim da bude usko. I ja, da li sam od Saganovskog uzeo kopačke, isto špic, on 43-44, sad onako velike, kao Čarli Čaplin. Ne možeš ni da šutneš. E sad, stegnem ja kopačku, ali noga ide levo-desno. A ja u takvom momentu, samo da me pogodi i lopta ide u gol. Ne govorim ništa treneru, mislim da su bile zelene najki kopačke. Stojim u šesnaestercu, samo jednu loptu tražim. Primim je na grudi, ono kad te hoće – ulazi sve. U bilo kom momentu da sam je šutnuo, loše bi bilo, ali sam ja dao gol tačno onim delom kopačke gde mi nisu bili prsti. Kako sam je primio i pala ispred mene, samo sam je špicem šutnuo pored. Da sam imao moje kopačke, ne bih mogao tako da je šutnem. Nisam ja ni dao gol, maltene je kopačka sama dala gol. To je onaj momenat kada kažeš – da izađeš bos, da izađeš go, lopta će te pogoditi i završiti u mreži. Ta godina mi je bila suđena. Pogotovo što je te 2016. godine bilo Evropsko prvenstvo u Francuskoj. I znaš kako, ponovo dolazimo do onog Nemanje kada je bio mali, reprezentacija daleko od tebe. Kakvo bre Svetsko i Evropsko prvenstvo. Svako sam gledao a TV-u, nijedno nisam propustio. I onda sam rekao - sad ovu sezonu moram da zgazim, moram da budem u ekipi. Uzeli smo titulu, bila je velika fešta, navijači fantastični i kod kuće i na strani. Varšava je gorela, grad od tri miliona stanovnika – svi navijaju za Legiju".

"PRIKA MI JE REKAO: POŠTUJEM JA UNUTRAŠNJU I MALU MREŽU, ALI NEMA NIŠTA LEPŠE NEGO KAD JE ZAVARIM PUNOM!"

Je li istina da si podučavao Aleksandra Prijovića da šutira unutrašnjom i da se to nije baš slavno završilo? Da je promašio neki zicer i da je rekao - neka, pustite vi mene, ja ću punom.

"Ja i Prika smo došli zajedno u Legiju, bili smo i cimeri. Fantastičan momak, nekako smo se 'kliknuli' odmah. Ja mu pričam, samo unutrašnjom, mala mrežica... I sad on mene sluša, bio je drugačiji tip napadača, voleo je da je razvali punom, kopačka 46 i jako. U tom momentu, ne mogu da grešim dušu da nije želeo da me posluša za neki savet, kada dođe jedan na jedan sa golmanom, imao je isto jako dobru završnicu, ali nije imao taj 'clinical finishing' kao što sam imao ja. On bi nekad više i na silu krenuo, voleo je i da bocne loptu. Ja sam se uvek bojao, ako je bocnem i uhvati mi golman, upropastio sam neku šansu, možda je više neću ni dobiti. Ja i mog Marka sa devet godina sad svaki trening učim, ne može punom, samo unutrašnjom. Da bi Prika na kraju rekao - slušajte momci, sve ja poštujem i unutrašnju i malu mrežicu, to je sve super, pokušaću, ali nema ništa lepše nego kad je zavarim punom, kroz uši golmanu. Bili smo stvarno ubitačan tandem, posle je on izboksovao transfer u PAOK, ja sam otišao u Čikago. Stvarno smo dominirali ligom".

Stojan Vranješ iza njih i balkanska "ekipa" u svlačionici.

"Stojan iza pakuje, imali smo neverovatnu ekipu. Uvek smo za to voleli da govorimo – dominacija. Vranješ je isto davao puno golova, iako je bio ’box to box’, davao je važne, odlučujuće golove. Ako si stranac, još u Poljskoj, u velikom klubu, uvek si na dozi kritike. Ako daješ golove, onda kažu doveli smo te da daješ golove. Ako ne daješ, onda tebe prvog hvataju. Mi smo to dobro izgurali, imali smo dobru grupu, u to vreme je bio sa nama i Tričkovski, sa kojim sam igrao u Larnaki i Bugarin Aleksandrov. Posle je došao i Radović, ali bili smo u super konekciji sa poljskim igračima. Iako smo znali da se posvađamo, bila je jako dobra svlačionica. Svako je imao neki svoj temperament, pogotovo Poljaci, svi smo išli za pobedu. Doveli su dobre karaktere u svlačionicu, gde je dolazilo i do podudaranja. Ne kažem da su to bile tuče, ali je bilo razmene mišljenja. To nam je jako pomoglo da osvojimo titulu".

"REKAO SAM PRED EVROPSKO PRVENSTVO: ILI SAM ŠPIC ILI NE IGRAM"

Došlo je to Evropsko prvenstvo, koje nije baš prošlo očekivano za Nemanju Nikolića, jer se verovalo da će mnogo više igrati i biti glavni špic Mađarske.

"Očekivalo se da je to - to. Rekao sam sam sebi, ukoliko hoću da idem u lige petice, uz sve poštovanje i mađarskom i poljskom fudbalu i Legiji, uvek ti reprezentativne utakmice diktiraju tempo i neku sudbinu, ako već ne igraš ligama petice. Kad sam pričao sa menadžerom i kad je on pričao sa ekipama, uvek je to bilo – dečko gde god igra daje golove, ali što ne igra u reprezentaciji? Na to pitanje niti ja sad mogu da vam dam odgovor, niti je tad mogao moj menadžer. Imao sam super poštovanje prema Savezu i prilici koju su mi dali. Uvek sam gledao to ovako – ja što mogu da kontrolišem ću da uradim, a ostalo više nije do mene. Bio je Štork selektor, i njemu sam iskreno rekao stvari, neke nisu za medije, moraju da ostanu između nas. Ali sam uvek bio igrač koji je smeo da kaže šta misli. Jednom su pokušali da mi nađu mesto na krilu, ali ja nisam želeo da budem krilo. Rekao sam – ili sam špic ili ne igram. Zašto? Zato što kad već dođeš do nekog nivoa, to ti više nije za.ebancija. Ne mogu samo da prihvatim da igram krilo na Evropskom prvenstvu, a pritom sam imao neki svoj identitet. To je mač sa dve oštrice. Onda ja gubim svoj identitet. Jednu ili dve utakmice sam pokušao da igram na krilu, ali je to bilo isto kao što sam vam pričao u Mađarskoj. Ja sam se više ubacivao napred, nego što sam branio prostor nazad. U tom momentu nisam igrao toliko koliko sam očekivao. Ali ponovo sam osetio to neko iskušenje sa EP i to mi je dalo puno toga na emotivnom planu".

Mađari su bili odlični na tom turniru, a Nikolić je imao svoju ulogu iz drugog plana.

"Nikako nisam gledao da je to moj neuspeh, jer kada jedan igrač da 38 golova, naravno da on želi i zaslužuje da igra. Ali imaš selektora koji je odlučio drugačije, i što je najvažnije – fudbal timska igra, imali smo fenomenalno Evropsko prvenstvo. Bio si prvi u grupi, izgubio si od Belgije sa 4:0, koja je bila u tom trenutku 'number one' – Azar, Lukaku, De Brujne... Meni su oni u tom trenutku bili favoriti. Portugalija bila sa nama u grupi, igrali smo 3:3, oni osvojili turnir posle. Šta hoću da kažem. Ja sam sve uradio da bih igrao, jednostavno je selektor odlučio drugačije, dao je šansu nekim drugim igračima koji su iskoristili tu šansu. Sa klupe sam ušao protiv Islanda, dao sam taj takozvani „gol-pas“. Ubacio sam taj centaršut, bio je autogol, sa tim bodom smo izborili sledeći korak. Pobedili smo Austriju, a posle sa tim bodom protiv Islanda smo automatski prošli grupu. Da se to nije dogodilo, išli bismo na utakmicu sa Portugalijom uz moranje pobede, bila bi druga priča. Išli smo relaksirano, bilo je 3:3, a trebalo je da pobedimo. Gledao sam tako da koliko god dobijem šansu – hoću da je iskoristim. Bez obzira da li bilo pet, 10 ili 15 minuta. Znao sam da mi sa druge strane, na profesionalnom nivou, to puno oduzima, jer ponovo sam sebi pravim veliki minus, koji nije moja greška. Ali nikako nisam želeo da dajem neko objašnjenje, pljujem, kritikujem nekog. Jednostavno, uvek verujem da je teren jedino merilo i da tu mogu da se pokažem. Ako nisam igrao, uvek sam gledao to sa neke samokritičke strane, jednostavno mu nisam davao nešto što je on želeo. A sa druge strane, nisam želeo da menjam sam sebe. Ne da nisam želeo, u to vreme je Mađarska više igrala defanzivan fudbal. Taj defanzivni blok i kontranapad".

Nemanja Nikolić je uveren da bi kod sadašnjeg selektora Marka Rosija, kao tadašnji igrač, imao mnogo važniju ulogu u reprezentaciji Mađarske.

"A u tom momentu sam ja možda više bio igrač za stil koji sada igra mađarska reprezentacija sa Rosijem. Formacija 3-5-2 sa dva špica gore, mladi energični igrači i treba im igrač koji daje golove. Kada se završilo to Evropsko prvenstvo, vratio sam se malo razočaran kući, jer sam očekivao više. Ali sa neke strane sam bio i ponosan, otići posle 44 godine na Evropsko prvenstvo, biti član tog tima. Znam da sam zaslužio jer sam imao fantastičnu sezonu u Legiji. Nisam imao čega da se stidim, niti je imao selektor, niti bilo ko. Svako je odradio svoj deo posla, u tom momentu nisam došao do izražaja. Posle toga me je bog i nagradio sa drugim Evropskim prvenstvom, gde nisam bio u timu, već sam se priključio na polufinalu plej-ofa protiv Bugarske i posle protiv Islanda, kada smo pobedom obezbedili još jedno učešće na EP. Ja sam se odlaskom u Ameriku oprostio od reprezentacije, tri godine nisam bio u timu, a onda me je Marko Rosi posle zvao i rekao mi da želi da se vratim. Mislim da mi je bog dao tu još jednu šansu da osetim Evropsko prvenstvo u Mađarskoj".

OSTAĆE NAJVEĆA ŽAL ŠTO NIJE BIO STARTNA DEVETKA REPREZENTACIJE MAĐARSKE

Kada se osvrne na karijeru, uvek će barem pomalo žaliti što nije bio startna "devetka" reprezentacije Mađarske.

"Kada gledam na karijeru, najviše mi je bilo žao što nisam mogao da budem prvi napadač mađarske reprezentacije. Iako mislim da sam dosta radio i u nekim momentima i zaslužio šansu. Ipak, na tom mestu je bio Adam Salaj, on je u tom trenutku bio napadač u Bundesligi, igrač kojeg sam jako cenio i kao fudbalera, i kao ličnost. Jednostavno je bio 'hard worker' kao i ja. On je isto želeo da bude u prvoj postavi kao i ja, jednostavno mi nije dao šansu da dođem do izražaja. Selektoru su više trebale stvari koje je on imao, nego ja, u tom trenutku. Govorimo o špicu koji je 'martinela' i koji daje dosta stvari ekipi koje ja nisam davao, a sa druge strane stvari koje sam ja imao, on nije posedovao. Imali smo zdravu konkurenciju, baš onako mušku, selektor se odlučio za njega, posle je postao kapiten i legenda mađarskog fudbala. Nekako mi nije ni žao, jer znam da sam ispred sebe imao konkurenciju koja je maksimalno zaslužila da igra. Nisam ispred sebe imao igrača koji je tu, a mogao sam lagano da igram. Ostaje žal jer sam radio dosta, svuda gde sam igrao bio prvi strelac. Nekako mi je bilo najdraže i da u reprezentaciji budem taj 'number one'. Ali znam da sam uradio sve za to i odlaskom na dva evropska prvenstva upisali smo se u istoriju mađarskog fudbala, iako nisam bio standardan igrač ni na jednom od njih. Gledao sam na to kao na neku šansu, bilo mi je baš drago što sam dospeo u taj uzak krug ljudi koji mogu da kažu da su bili na ta dva evropska prvenstva. Mađarska je pre bila velesila, pa i mnogo boljih igrača od mene nije dobilo priliku da igra na tako visokom nivou".

"REKAO SAM ŽENI – IDEMO U AMERIKU! VELJKO PAUNOVIĆ JE KAO FUDBALSKA DROGA"

Usledio je odlazak u Ameriku, pomalo možda neočekivana odluka sa gledišta šire javnosti.

"Amerika mi je bila fantastična i u nekom momentu riskantna odluka. Pre Amerike sam imao poziv jedne ekipe iz Premijer lige, Hal Siti je bio, oni su se dogovorili sa klubom. Ali o tome ne volim da pričam javno, da ne bi bilo – sad mogu ja da kažem da je bio Juventus ili Milan. Znam da smo išli na jednu kup utakmicu, iz kluba su mi rekli da su se oni dogovorili i pitali da li hoću da igram taj meč? Ja sam rekao – naravno da hoću, jer se ja nisam dogovorio i nisam siguran da li hoću da idem tamo. Zato što sam ja golgeter, a idem u ekipu koja se bori za opstanak. Nije to ono što ja hoću. U tom momentu sam rekao da neću da idem u Hal, hoću da probam da izborim Ligu šampiona sa Legijom, jer možda više nikada neću biti u prilici da igram Ligu šampiona. Tako je i bilo, ostao sam, izborili smo Ligu šampiona, od šest golova u kvalifikacijama dao sam pet i nekako sam se osećao važnim jer smo ispunili dogovor sa sportskim direktorom, da posle 20 i kusur godina uđemo u Ligu šampiona. Nekako posle toga sam izgubio motivaciju. Kao da sam se ispraznio i na individualnom i timskom nivou, bilo je vreme da idem dalje. Ali gde dalje? Više nisam bio mlad, imam 29 godina, možda je to neka poslednja šansa za lige petice. I onda, zvoni mi telefon, igrali smo utakmicu protiv Krakovije, pobedili smo sa 2:0, dao sam drugi gol i zove me menadžer. Šta radiš, bio je Veljko Paunović da te gleda danas, šta misliš o MLS-u? Da te pozove Veljko da se čujete? Ja rekoh mislim da je tako najbolje. Posle dve nedelje me Veljko zvao, pričali smo više od dva sata, osetio sam tu strašnu energiju sa njegove strane, super viziju, super stvari. Govori mi u tom trenutku da hoće da dovede Bastijana Švajnštajgera, jednog američkog reprezentativca, četiri dobra igrača u tom prelaznom roku. I treba mu jedan 'kiler' u kaznenom prostoru, a da sam mu ja prva opcija i da bi želeo da ja dođem. Objasnio mi je svu strukturu, kako bi sve to izgledalo. Stavio sam dole telefon i rekao ženi – idemo u Ameriku! Ona me pita – jesi siguran? Ja kažem – moram da radim sa ovim čovekom, ovaj čovek je kao fudbalska droga. Ja sam isto takav, energičan, hoću da radim – neki čelendž. Pričao sam sa dosta prijatelja, imam neki krug ljudi sa kojima dosta pričam kad donosim odluke. Oni mi kažu - gde ćeš u MLS, pogotovo u Čikago – bili su poslednji na tabeli, dali najmanje golova, tvoj stil igre... Ja kažem – jeste, ali fudbal kao fudbal je dobar, napadački, hoće da dovede dobre igrače, stvoriće dobru ekipu, dobar je trener, mogu da napredujem. Nismo sigurni, nismo sigurni, i na kraju kažem – idem".

U Legiji su ispoštovali Nemanjinu odluku i bili jako korektni.

"To je bio neki oktobar-novembar, kaže mi predsednik Legije – slušaj, puštamo te, uradio si super stvari, dogovori svoje uslove, mi ćemo da prihvatimo sve što daju i to je to. I stvarno, stvori se dobar posao i za klub i za mene. U tom momentu Čikago plaća obeštećenje za mene posle ne znam koliko godina, i grizu nokte. Njima je to bila prva neka kupovina. I sad ti dolaziš u Ameriku, ti si di-pi, zarađuješ ovoliko, a pored tebe igrač koji zarađuje ovde - dole. A ja zavisim od njega. I naravno, stvar inteligencije, kao špic uvek moraš da vodiš računa da stvaraš konekciju sa ljudima koji su iza tebe, od kojih zavisiš. Ja sam se spuštao, da ne kažem na njihov nivo. Ne kažem, kao ljudi su bili fantastični i kao igrači, a nekad moraš da budeš strpljiv. U Legiji je ta lopta došla u pravo vreme, ovde malo kasni, ali nema veze, ako kasni – ti mu digneš palac, istapšeš mu malo, sve OK, sve super, idemo dalje. U međuvremenu sam stvorio baš dobru komunikaciju sa igračima, osećao poverenje od Veljka, Aleksandar Sarić je bio trener golmana, Marko Mitrović pomoćni trener, Petar Milčanović je posle došao da bude kondicioni, super staf su imali, gotivili su me, gledao sam ih i kao prijatelje, ali nikad nisam prešao tu liniju – oni su treneri ja sam igrač. Prva sezona je bila vrhunska, bio sam prvi strelac odmah ispred Davida Vilje, sa njim sam se takmičio čitavu sezonu. Iako mislim da su svi čitavo vreme navijali da Vilja bude prvi strelac. MLS je isto marketinška liga, njima je mnogo važnije da jedan David Vilja bude prvi strelac, nego Nemanja NIkolić. Šta, par novina iz Srbije i Mađarske će da pišu, a da je VIlja to bi pucalo sve, internet, sve novine, to bi diglo rejting lige. Ali OK, nije desilo, bio sam prvi strelac. Na tu titulu prvog strelca sam najponosniji, jer sam došao u ekipu koja uopšte nije bila favorit. Te sezone smo sa poslednjeg mesta skočili na treće, i bio sam na MLS Ol Staru. Igrali smo protiv Real Madrida, Veljko je bio trener, bio sam proglašen za najboljeg igrača sezone, treći u rangu za MVP nagradu i prvi strelac. Od 2013. do 2017. godine bio sam u tri različite države četiri puta uzastopno najbolji strelac. Taj neki period je bio najbolji period moje karijere – tad sam se osećao najbolje".

Šta njima u MLS-u fali da naprave vrhunsko takmičenje?

"Mnogo ljudi to takmičenje ne gleda kao jednu od top liga, ali kada pogledaš marketing, kakve igrače dovode, oni sigurno i jesu, približavaju se svake godine. Dosta ljudi ne može da se probudi u dva-tri ujutru, kao ni ja, niti sam ranije gledao MLS, ali kada dođeš uvidiš da su to fantastični igrači. Malo njima fali organizacija, imaš puno zahteva. Nije ti lako da budeš sportski direktor u Evropi i Americi, moraš da paziš na milion stvari, imaš tri "di-pija", pa budžete, pa trejdove... Ko ti nosi utakmice? Napadački igrači. Pa malo više trošiš na napadače, a malo manje na odbranu i golmane. A isto tako ta tri "di-pija" ne mogu sami da ti osvoje prvenstvo, pa imaš od 500.000 do 1.500.000 dva igrača, pa od 0 do 350.000, svih 25 igrača moraju da budu u budžetu. Da dočaram, 25 igrača mora da bude u budžetu od 100 evra. Neko može da ima 90, a ostali po pola evra. Top igrači idu tamo, jeste da su na zalasku karijere, mada je MLS već postala liga koja prodaje fudbalera. Sada idu i mladi, dokašu se i idu dalje. Nije kao pre, dolaze Džerard i Vilja da završe karijeru, nego su doneli kvalitet ligi. Ja ne bih rekao da im fali nešto, jednostavno to je specifična liga. Okarakterisana je kao lakša liga, ali to nema veze s vezom. Ti tek kad dođeš tamo vidiš da je to super liga, da su to odlični igrači i okruženje. To su mi bile jedne od najlepše tri godine na fudbalskom i ličnom nivou".

Ali ipak nije mogao tamo da ostane predugo...

"Znaš kako, daleko si. Meni se rodila Nija u Čikagu. Tri godine si tamo, nemaš pauzu, ideš u januaru i vraćaš se kući u novembru. Ne možeš da zoveš ćaleta i kevu - aj malo skoknite kod nas. To je 11 sati, moj otac nije bio tri godine, on se boji aviona. Ti godinu dana ne vidiš svoju rodbinu, prijatelje, babe, dede... Sve je to super, Amerika... Ali mi nikad nismo gledali na to. Bio sam u situaciji da budem trejdovan, par ekipa me je htelo, trejduju me i ostanem još dve godine. Ali ja nisam hteo da se vratim u Videoton sa 36-37 godina, već kad još mogu da punudim još nešto. To je bilo kada sam imao 32 godine, iako sam imao dosta ponuda i Dubai, Kinu, koja je bila tad u zenitu, Saudijsku Arabiju... Ali sam samo čekao Videoton".

"BILO JE PRIČE ZA ZVEZDU PRE LEGIJE, ALI SE NIJE DESILO"

Jesi li nekada imao Zvezdu ili Partizan kao opciju?

"Za Zvezdu sam imao pre Legije. To mi je menadžer rekao, ne kažem da je bilo konkretnih ponuda, ali je bilo priča za Zvezdu. Ali isto kao za reprezentaciju Srbije, bilo je priče, ali se nije desilo".

Amerika je predstavljala direktan razlog prestanka igranja za reprezentaciju Mađarske.

"Pokušao sam, ali bio je jedan momenat kada sam došao kući, probudiš se u četiri-pet ujutru i kao zombi si. Piješ kafe, čaj, ne možeš da spavaš. Dođe doručak, čekaš onog ekonoma da se probudi u pola sedam, da pričaš s nekim, da odeš u restoran, da jedeš. Kreće trening, 10 sati, tebi se sklapaju oči - umoran si. Popodne ne smeš da spavaš između dva treninga, da bi mogao uveče da spavaš. Zaspiš u osam uveče, probudiš se u 10 kao da si se naspavao. Džet-leg, ubija te. U MLS-u liga ne staje. Došao sam u Mađarsku, odigrao protiv Škotske dva minuta, seo na avion i vratio se za Čikago. Sleteo uveče, ujutru trening. To su bili četvrtak i petak, u subotu igramo protiv Portlanda, Veljko kaže - moraš da igraš. Ja došao - lože ne osećam, nisu moje, leđa ubijaju. Ja na terenu ne mogu da išprintam, prvi put sam osetio nemoć. Znaš, ti hoćeš, ali ne možeš. Dao sam gol na toj utakmici, tako što me je lopta pogodila. Došao centaršut, ovaj špic da pogodi loptu glavom, promaše loptu i on i štoper i ja onako iz refleksa, unutrašnjom, sa tri metra i pogodim prazan gol. Posle utakmice sam rekao - ako nastavim ovako, skratiću karijeru sigurno pet godina, a ne mogu ni zdravlje da rušim. Zvao sam ljude iz Saveza, selektora, stvarno sve kako treba. Ljudi su me saslušali, razumeli, i rekli - ako misliš da je najbolje za tebe, prihvatićemo i poštovati tvoju odluku. Tako je i bilo. Znaš kako sam se osećao, liga ne staje, jako sam im važan igrač, a reprezentacija se ne odbija. Zahvalan si im što su ti dali šansu kad si bio niko i ništa. Bili su uz tebe kad niko nije. Dođe neki momenat kada osećaš da si im vratio, ali jednostavno oni veruju drugim igračima. OK, daj da se okrenemo nekim drugim stvarima, ali da ostanemo u dobrim odnosima. Tako je i bilo".

Kada se vraćao u Evropu, Videoton je bio u prvom planu.

"Samo Videoton, ali da me oni nisu hteli - ne bih ostavljao fudbal sa 32 godine. Već tokom leta je trebalo da potpišem predugovor, znao sam da smo tu blizu. Malo se odužilo, 1. februara sam potpisao na dve i po godine".

"KAD SAM SE VRATIO PRVOBITNI MI JE BIO CILJ DA POSTIGNEM 24 GOLA I POSTANEM NAJBOLJI STRELAC U ISTORIJI VIDEOTONA"

Nisi se plašio povratka - da ne pokvariš utisak? Ti povraci često znaju da budu, narodski rečeno - podgrejana pita. Često to ne bude to.

"Da budemo iskreni, nivo koji sam ja dostigao prvi put u Videotonu, bilo je nešto što sam znao neću moći da dostignem. Već sam došao sa tom mišlju da ne mogu da budem bolji od toga. Jer kad si četiri i po godine najbolji strelac i osvojio dve titule, a vratiš se u vreme kada Fradi već dominira. Dođeš i kažeš hoću da pomognem klubu, da stignemo Fradi, uđemo ponovo u Ligu Evrope, osvojimo neki kup, da probamo ponovo da osvajamo zajedno trofeje. I što je najvažnije da budem najbolji strelac u istoriji kluba, falila su mi još 24 gola, to mi je bio prvobitni cilj. Da dam ta 24. Pazi, biti tri ili četiri puta najbolji strelac ekipe je super, ali ne igra neku ulogu. Biti najbolji strelac u istoriji kluba, to se događa jednom u 40-50 godina. Sa 32 godine, to mi je primarni cilj, a ekipni cilj je da osvojim neku titulu ili kup. Titula je bila daleko, Fradi je bio baš puno ispred nas, i sad je ispred nas, igraju respektabilnu ekipu, ne samo ovde u Mađarskoj, već i u Evropi igraju dobro. Ali smo pukli, protiv Standarda smo bili u plej-ofu za Ligu Evrope, vodili smo na poluvremenu sa 1:0, a izgubili sa 1:3. Trebao mi je i još jedan ulazak u Ligu Evrope, što bi bio fantastičan rezultat za nas, pukli smo i u finalu kluba protiv Ujpešta. Bio sam i blizu da osvojim neki trofej, uđem u Evropu... Na individualnom planu sam ostvario cilj, da budem najbolji strelac u istoriji kluba, na šta sam izuzetno ponosan. Ali posle dve i po godine klub je rekao da neće da potpiše novi ugovor, mislim da to nisam zaslužio, jer sam se fizički dobro osećao, bio u dobroj snazi. Ali sam isto tako ispoštovao odluku kluba, pružili smo ruku i to je to".

Da li si znao šta ćeš raditi u tom trenutku po pitanju karijere?

"Znaš kako, to je već bila situacija da sam rekao - ostaviću fudbal. Vratio sam se iz Amerike, rekao sam hoću da igram još pet-šest godina. Jako je teško da ostaviš fudbal kad se fizički dobro osećaš. Kada te muče povrede, ideš na trening preumoran, boli te ovo, boli te ono - daj više da završimo, ne mogu više. Ali kad ti je super, kad u testovima pred sezonu razvaljuješ mlađe igrače po brojkama, onda kažeš imam još to u sebi. Dođu i te materijalne stvari, ne možeš tek tako da izađeš iz nečega u čemu si 20 godina. To ti je neka stvar filozofije, razmišljanja. Spavao dosta puta, razmišljao sekao 500 puta... To je bio taj momenat, kada sam rekao - ostavio sam fudbal. Ali nisam završio onako kako sam hteo, da se oprostim iz Videotona, da bude fudbalska utakmica, dobra atmosfera oko kluba. Jako je bilo teško biti prvi strelac te dve i po godine, ali sam osećao da klubu nije važno da budem najbolji strelac u istoriji kluba. Oni to meni nisu rekli. Da su mi pre dve godine rekli, dođi da budeš bekap igrač - ja bih rekao, sve za ovaj klub. Ali sa 32 godine da budem bekap, još nije vreme. Dajte da odem još negde ili da ostanem u Americi još dve godine, pa da se vratim sa 34-35 da budem bekap, osvojim te trofeje i pomognem klubu. Imali smo nekog sportskog direktora, ja sa njim nisam mogao da radim. Pisao sam predsedniku - slušaj, ja sam spreman da ostavim fudbal i radim kao sportski direktor, ali moram da imam pomoć od njih, iza svega da stanu. Možda mi to nije trebalo, jer jednostavno, oni su hteli da dokažu - mi smo klub, mi odlučujemo. Ali ja sam uvek igrao otvorenih karata. Ništa, prihvatio sam tu odluku, iako mislim da je trebalo da ostanem. Da je tu bio neki mladi igrač, pa da kažem da ne mogu da se takmičim. Bio bih najsrećniji da sam predao štafetu nekom mladom igraču, da kažem - klub je u sigurnim rukama još pet godina, mali je dobar, davaće golove, ali nije bilo tako. Štaviše, za te dve i po godine dao sam 35 golova na 70 utakmica".

"NA KIPRU SAM OSETIO DA DECI NIJE POTREBNA JOŠ JEDNA TITULA NAJBOLJEG STRELCA, VEĆ OTAC"

Novi odlazak iz Videotona učinio je da se životni planovi i organizacija potpuno promene.

"Prve dve nedelje mi je bilo jako loše, jer sam znao da ostavljam njih (porodicu, prim. aut.). Znao sam, ako idem da igram fudbal, da idem sam. Stizale su ponude, odavde, odande, čekao sam kraj prelaznog roka. Hteo sam više da ostanem sa porodicom. Fudbal mi više nije toliko bio u fokusu, a to nije dobro. Nije bilo kao - potpisujem za Legiju pre početka prelaznog roka, da bih počeo pripreme sa ekipom. Isto tako i sa Čikagom, a sad mi je bilo - ma nek idem na kraju prelaznog roka - samo da budem više sa njima, a i da nađem neku dobru sredinu da igram fudbal. Bilo mi je teško, ali sam se osećao dobro - hajde da pokušam u još nekoj državi da budem najbolji strelac. Vagao, vagao, vagao... I onda sam izabrao Pendikspor u Turskoj. Oni su ostvarili cilj da uđu u prvu ligu, ali se ja nisam pronašao tamo. Nije bio taj nivo i ta sredina koju sam ja želeo. Pogrešio sam jer sam puno čekao, prvi put sam kalkulisao u karijeri i nisam pričao sa trenerom i sportskim direktorom, što sam ja jako hteo. Uvek sam u karijeri ja pričao sa trenerom i direktorom, jer sam ja morao da se uverim da li me oni hoće ili ne. Pregovarao sam i sa Rizeom, trener me je hteo i menadžer je pregovarao sa njima, dok bi ovaj Pendikspor totalno izašao kao iz neke nedođije. Ali je bio Istanbul, let Mađarska-Istanbul, već nisu bile fudbalske stvari u pitanju, nego sam razmišljao kako bih mogao da dođem kući kad imam slobodan dan, a pritom i da igram još malo fudbal, jer u Mađarskoj nisam želeo da igram fudbal nigde drugde osim u Videotonu. Jednostavno, sad kad pogledam, nije mi žao jer sam pokušao. Ali onda kad sam otišao na Kipar deca su mi rekla - ajde tata dođi kući. Osetio sam da njima više nije potrebna još jedna titula najboljeg strelca, već da im je potreban otac. Oni su i ovako bili preponosni na mene, tako da im to više nije trebalo. To sam ja morao da shvatim, i onda mi je život u Larnaki pomogao da ta poslednja četiri meseca presečem sto puta i budem siguran kad kažem - to je to, kraj. Da ne bude posle dva meseca, a za.ebao sam se, hoću da se vratim fudbalu. Sad mirno mogu da pričam o tome, jer znam da sam doneo jedinu ispravnu odluku u ovom momentu, što je najbolje za mene i moju porodicu, a to je da napustim fudbal koji sam 20 godina voleo i stvarno sam mu dao sve. I fudbal mi je dao dosta, ali sam došao u neki trenutak kada više nije trebalo da se dokazujem".

"URADIO SAM FUDBALSKI LOŠU STVAR JER NISAM DOŠAO U TSC, TO BI BIO IDEALAN KLUB ZA KRAJ KARIJERE"

Je li bila opcija da umesto te Turske ili Kipra zaigraš za TSC?

"Bila je, i bilo je jako blizu. Sad kad pogledam, u ovom momentu, nikad ne znaš zašto je to dobro. Sve se dešava s nekim razlogom. Sa Janošem (Žemberi, prim. aut.) sam se maltene sve dogovorio, imao sam ponudu TSC-a. Oni su bili na pripremama u Sloveniji, trebalo je da im se pridružim. To je bilo kad sam završio sa Videotonom, dobio sam zaista sjajne uslove, mislim da su bile dve godine ugovora, da je to bilo to. Dobio sam nedelju dana za razmišljanje, jer sam tada pregovarao sa Malagom. To je ipak bila druga španska liga, oni su mi predočili, pričao sam sa sportskim direktorom da oni žele da uđu u prvu ligu, a na kraju su ispali u treću. Ali znaš kako, španska druga liga, 34 i po godine, ko zna šta može da se desi, zamisli sa 35 godina dobiješ priliku da igraš u ligama petice. Pričao sam iskreno sa Janošem koje ponude imam, šta imam, jer se mi poznajemo i privatno. Dobio sam fenomenalnu ponudu TSC-a, dobio nedelju dana, a ja sam odlučio da prihvatim Malagu. Da bi na kraju sa Malagom došlo do kolapsa i na kraju, od maltene gotovog posla, desilo se da se ne javljaju i na kraju čujemo da su potpisali drugog špica. A da mi se ne jave, stigao je špic od 40 godina, Ruben Kastro, mislim da je u Španiji igrao dosta drugo. Šta se dešava, izvisio sam za Topolu, a Janoš je u tom momentu imao nekog špica, trebalo je da ga proda, a da dovede mene. Nije tako ispalo, njemu je ostao špic, pričali smo posle, on mi je rekao - hajde da vidim da li mogu da ga prodam. Nije ga prodao, čekao sam, došao je avgust kada sam ja isto morao da donesem odluku. Tako da je postojala obostrana želja i sa moje i sa njegove strane"

A ovog leta, pre nego što si odlučio da završiš karijeru?

"Ovog leta ne. Da mi je došao i Videoton, rekao bih odlučio sam da ostavim fudbal. Sa TSC-om sam uradio lošu stvar fudbalski, ta ekipa je odigrala sjajnu sezonu, ja bih u toj ekipi igrao dobar fudbal".

Zbog cele simbolike, veze između Mađarske i TSC-a, Nikolić bi predstavljao simbol za tu decu iz Sente i okoline.

"Kad pogledam čitavu sliku, doneo sam lošu fudbalsku odluku u tom momentu. Ali do tada sam doneo tri dobre odluke u karijeri - dolazak u Mađarsku, odlazak Legiju i Čikago. Ali to su bile tri odluke o kojima sam mogao dosta dugo da razmišljam. Ovo bi mi bila super odluka, jer se vraćam u Sentu da živim posle dugo vremena, da budem malo duže sa svojima. TSC koji ima mađarski projekat, dosta mladih igrača, super akademija, odličan stadion. Povezano je sa mađarskim fudbalom, i Janošu je sigurno puno značilo da dolazi jedan mađarski reprezentativac u TSC. Stvara se neka dobra priča, jednostavno to ne bi moglo da ispadne loše. Ali sam ja čovek koji preseče 100 puta i u ovom momentu sam predriblao sam sebe. Srce mi je govorilo da treba da prihvatim tu odluku, a sa druge strane fudbalska glava mi je govorila - šansa je da igraš u Španiji, osećaš se dobro fizički. Što da ne. Sa druge strane, drago mi je zbog Janoša, jer su lansirali mladog igrača (Petar Ratkov, prim. aut.) kojeg su sad prodali za par miliona evra u Salcburg, ekipa je dostigla to drugo mesto. Janoš je to zaslužio, žao mi je što nisam učestvovao u tome, jer mislim da bi to bila sjajna fudbalska priča".

Da je došao u TSC imao bi mentorsku ulogu prema mladim igračima.

"Uvek sam voleo da podržavam mlade igrače, to niko nije morao da mi govori. Bio sam mlad i uvek sam voleo savete od starijih. Kada dođeš u neke godine, to moraš da predaš mladima. Mislim da bih mogao puno da im pomognem, isto kao i ta ekipa meni, jer sam se super osećao. Mislim da mi je za kraj karijere TSC bio idealan klub. Janoš mi je nudio sjajnu priliku da ostavim fudbal, moja greška je bila što sam predriblao sam sebe i nekako sam puno čekao. Čekao nešto, što na kraju nije došlo. Ali ne žalim zbog toga, to je jednostavno moralo tako da se desi, ne mogu sad da kažem da imam neprospavane noći zbog te odluke. Sa Janošem smo i dalje u korektnim odnosima, to su fudbal i odluke. Ti u datom momentu ne znaš da li si doneo dobru odluku ili ne. Možda u TSC-u ne bih postigao ni dva gola i otišao za pola godine. Ali se to nikad ne bi desilo, kažem samo kao primer".

Da li te je 'radilo' da zaigraš protiv Crvene zvezde, Partizana… Da postigneš gol na Marakani.

"Znaš kako, ne više. Došao sam u neke godine... Kada sam bio mlađi, onda da, vrtelo se to po glavi. Evo igrali smo i protiv Srbije, to mi je bio jedan emotivan momenat, žao mi je što nije bilo publike. Više mi je bilo to draže - što sam igrao protiv Srbije, nego da sam igrao protiv Zvezde i Partizana".

Koliko je mađarski fudbal napredniji u odnosu na srpski fudbal po pitanju ulaganja, infrastrukture, podrške?

"Nisam u srpskom fudbalu, tamo nisam već 18 godina, ali provozajte se kroz Mađarsku i videćete da prva i druga liga imaju sve nove stadione, grade se akademije..."

A šta nedostaje Mađarskoj da pravi igrače kao Srbija?

"Kada pričamo o Mađarskoj reprezentaciji, možemo da kažemo da smo došli na nivo srpske reprezentacije. Evo recimo Dominik Soboslaj je plaćen 70.000.000 evra, Vlahović je plaćen isto toliko. Pre je bila priča mađarski igrači nisu tako kvalitetni kao srpski, sada kad pogledaš mađarsku reprezentaciju devet igrača je u top prvenstvima - Nemačka, Engleska... Prave se transferi po 15-20.000.000. Sad je prodat Atila Salaj za 15.000.000, Miloš Kerkez otišao u Bornmut za 18.000.000. To su samo brojke, pričamo o stadionima, akademijama, sve je super, ali i kad pričamo o terenu - reprezentacije su tu negde. Kada sam ja igrao pobedili smo sa 1:0 u Ligi nacija i igrali 1:1 u Mađarskoj, sada smo isto u grupi. Može da pobedi Srbija, što ne znači da je bolja, može da pobedi i Mađarska, što ne znači da je bolja. Neko mora jednom da pobedi, za mene je sad to - to. Kada jedna reprezentacija da četiri gola Englezima u Engleskoj, pobedi kod kuće sa 1:0. Ne izgube od Nemaca kod kuće, od Italije, u istim tim kvalifikacijama, moramo da pričamo da je Mađarska dostigla nivo, jedne, da ne kažem velesile, ali ekipe koja ne mora da se boji nikoga. Uz dužno poštovanje, pogotovo ne više Srbije".

Velike zasluge za aktuelni preporod mađarske reprezentacije idu na račun Marka Rosija.

"Pre je to bilo drugačije. Ljudi gledaju kad je bilo 8:1, Mijatović pet komada, ali sad momentalno je Mađarska dostigla supernivo. Šta joj je pomoglo, sasvim sigurno te akademije, infrastruktura, i da Mađarska kao država ulaže dosta u fudbal, u sport generalno, i falio je taj selektor koji je te mlade igrače pozvao i našao im mesto u reprezentaciji. Oni su napravili odličan prelaz, od 2016. u Francuskoj, kada smo igrali sa starim igračima, bili su ljudi koji su 20 godina bili u reprezentaciji. Oni su bili tu i u dobrom i u lošem, zaslužili su da se nađu na tom turniru. Ali posle tog Evropskog prvenstva je došla smena generacija, Marko Rosi je sjajno imao sluha koga da pozove u reprezentaciju i ti igrači su napravili sjajan uspeh. Obezbedili su kredibilitet da gde god idemo Mađarska se ne plaši nikoga. Možemo da pobedimo svakoga, možemo i da izgubimo od svakoga, jer nemamo tu rutinu još da pobeđujemo kada igramo loše. Ali ako smo kompaktni kao sad, imamo kostur za narednih 10 godina, ja se ne bojim za mađarski fudbal".

UPISAO ŠKOLU UEFA, KOJU JE NEDAVNO ZAVRŠIO NEMANJA VIDIĆ. SPREMA SE DA BUDE SPORTSKI DIREKTOR

Gde vidiš sebe dalje u fudbalu? Direktor, trener, menadžer?

"Kada sam završio fudbal, bilo mi je potrebno da znam šta hoću. U životu ne pravim korake preko noći, pokušavam da prespavam par noći i donesem prave odluke za sebe i porodicu. Prijavio sam se za školu UEFA MIP masters, to je škola za sportske direktore, direktore akademija, sportske direktore u savezima. Tu školu je sad završio Nemanja Vidić, Danko Lazović, Mažić je prijavljen... To je škola koja prihvata 30 fudbalera, ima i sudija, futsal, aktivne fudbalere, ženske igrače. To je kao neki masters koji traje dve godine, u inostranstvu na engleskom jeziku. Jednostavno krećem od nule. Ne krećem od onog da sam 20 godina u fudbalu i da znam sve, već od ideje da ne znam ništa o fudbalu. Sportski direktor, potpuno nova šema, nova stvar, moram da znam koji je moj identitet, koji je moj put. Kada budem pregovarao sa predsednicima, želim da ih ubedim svojim znanjem. Želim da budem pripremljen, kada mi projekat krene u lošem smeru, dođe ti smena, moraš da imaš znanje - ideš u drugi klub, imaš samopouzdanje. Tu školu u Mađarskoj je završio Hajnal Tamaš, koji je sad sportski direktor Ferencvaroša i Kašaj, koji je bio sudija. Ja bih mogao da budem treći, tu školu prvo moram da završim, ali krećem od stvari da moram da se dokažem na ovom nivou. Hoću da idem stepenik po stepenik, uopšte ne razmišljam da moram da budem direktor top kluba. Ako dođe dobra opcija iz druge lige Mađarske, spreman sam da saslušam svaku ponudu i ako nađem motivaciju da krenem da gradim nešto, biću spreman za to. Želim ove dve godine da se spremim za to, za sledeći korak. Zato mi je bilo važno u 35. da igram dve-tri godine ili da se spremam za nešto sledeće. Ako završim ovu školu sa 37-38 godina, ako krenem da radim relativno ću da budem mlad sportski direktor. To mi takođe puno znači, pogotovo što u Mađarskoj pored mladih igrača treba da daju prostora i mladim trenerima, mladim sportskim direktorima, da prenesu to znanje koje su dobili od fudbala i vrate nešto mađarskom fudbalu. Želim da krenem da radim u Mađarskoj, tu gde sam stvorio ime. Pitanje je da li će da dođe taj momenat, ne želim da žurim, želim da sačekam taj tajming kad je momenat da ponovo uđem u fudbal".

Ni u novom poslu nema nameru previše da žuri, već kao i tokom karijere želi da napravi pravu procenu.

"Želim da budem strpljiv sam sa sobom. Još nisam spreman za taj korak. Nikad ne znaš, možda za par meseci stigne poziv, jer ja znam kako ću da pregovaram. Ja znam da nisam spreman, ali ako predočiš nekim ljudima da si motivisan, moraš da im predložiš neke ideje, šta bi ti želeo. Ako su te ideje njima sjajne i ako su spremni da stanu uz mene, to je druga stvar. Ali ponovo se vraćam na to, jedna stvar je šta ti obećaju, a druga stvar ako nemaš rezultata. Ne želim da krenem da radim i posle par meseci ponovo ostanem bez posla. Ponovo sam imao neke svoje sisteme u glavi, šta i kako, i jednom sam sad prošao kada sam odlazio u Tursku. Pregazio sam sve svoje principe koje sam imao od 18 godina i bog mi je dao neki signal, eto to je problem. Ako želim da budem sportski direktor ili direktor akademije, imam neke svoje principe, sad momentalno mi je jako važno da krenem da učim, da se edukujem, sačekam tajming i te ljude sa kojima mogu da krenem u nešto novo. Sad, da li ću da budem uspešan u tome, to je nešto drugo, ali je najvažnije da imam cilj, putanju, gde sam i gde želim da stignem. Da li ću da stignem tamo - ne znam, jer ima i drugih ekipa, drugih ljudi koji isto žele da uspeju, imaju sportske direktore, budžete, projekte. Jednostavno, ako oni uspeju, a ti ne, oni su bili bolji, bolje su se prilagođavali uspesima, neuspesima, bolje su hendlovali te stvari nego ti. Važno je da imaš identitet, da imaš pravac. Ne gledam ja sve kroz rezultat u tom smislu. Ako ti ideš ka nekom cilju, a ka tom cilju imaš ekipe koje su uspešnije od tebe, ali ti si dosledan tim ciljevima i tim idejama, predsednik možda to prepozna i kaže - ljudi nema problema, idemo dalje, ovo je super. Dobro izgleda, samo radite".

Kao i kada je bio napadač, i u direktorskoj ulozu će mu biti važno da ostvari dobru konekciju sa najbližim saradnicima.

"Ja kao sportski direktor ne mogu sam da dovedem jedan projekat do kraja. Moram da imam tim ljudi oko sebe, koji su stvorili pet puta najboljeg strelca od mene. Nije to zato što sam bio najbolji špic gde god sam igrao, nego su drugi ljudi, saigrači, i moja inteligencija, uticali da sa njima stvorim dobru konekciju. Oni su mi pomogli u tome. Sad i ja, ako hoću jednog dana da budem sportski direktor, moram da imam svoju desnu ruku, svoj skauting tim, koji će pratiti te igrače. Ljude sa kojima mogu da pregovaram, da se svađam, da se prepirem, ali da zatvorimo vrata i posle pijemo vino i pričamo o svemu. Ali kada je posao u pitanju, hoću da radim sa ljudima koji su hrabri da kažu svoje mišljenje. Nije bitno da li je to mišljenje subjektivno ili drugačije od onoga kako ja težim ka tome. To su te neke stvari i ideje. To je neki cilj koji je još daleko, imam sastanke, pričam sa ljudima, stvaram video pozive, stvaram portfoliju, kako bih želeo da izgleda neki fiktivan klub kakav bi ja želeo da napravim. Kad budem krenuo u školu i budem završio isto ću da napravim jedan fiktivan tim, pa da vidim šta mi je dao fudbal, a šta škola, pa ću spojiti korisno sa dobrim. Ja sam to rekao šta ću da prezentujem, to je sve super, ali kad budem seo u stolicu i budem krenuo da radim, tu ću krenuti najviše da učim. Tu na dnevnoj bazi moraš da doneseš milion odluka, da hendluješ stvari, da motivišeš ekipu, da je spustiš na zemlju. To su neke stvari koje će mi dati posao, ali to je već daleko".

"ZNAM DA BI NEMANJA OD SEDAM-OSAM GODINA BIO PONOSAN NA OVOG NEMANJU KOJI JE ZAVRŠIO KARIJERU, JER SE NIKAD NIJE ODREKAO PRINCIPA"

Za sam kraj. Ako bismo vratili vreme unazad, na onu dvojicu momaka od 18 i 17 godina, koji su vratili u Sentu posle probe u Mađarskoj. Je li istina da je Vukan bio kompletniji igrač od Nemanje?

"Da, Vukan je bio bolji igrač. I dan-danas je. Nažalost, mislim da je otac doneo lošu odliku kad je povukao Vukana sa mnom, jer je to bila šansa za njega. Ne kažem da bi on uspeo, al bi bio tamo. Kad pričamo o špicu, govorimo o Vukanu kao kompletnom igraču. On je imao super i levu i desnu nogu, igrao je dobro glavom. Igrao je dobro telom. Kada pričamo o meni, pričamo o igraču koji je imao strašan osećaj za gol, ali ništa više od toga. Ja sam na osećaj na gol namestio karijeru. Na osećaju za gol i onom Nemanji koji je imao sedam-osam godina, voleo da igra fudbal, imao neke svoje snove - ciljeve, ali nije uopšte težio da bude viđen, da se nameće. Jednostavno, ja znam, sad kad sam ostavio fudbal, znam da bi taj Nemanja bio ponosan na Nemanju kad je završio karijeru, jer se nikad nije odrekao svojih principa. Kad pogledam - igrao sam u Ligi šampiona, igrao dva puta u Ligi Evrope sa klubovima koji nisu bili favoriti da igraju. To je bio veliki uspeh. Pričali smo o Videotonu 2012, pa to je bilo kao da smo osvojili Ligu Evrope. Sa Legijom isto, odlazak dva puta na Evropsko prvenstvo sa Mađarskom, jedino nisam uspeo da igram Svetsko prvenstvo. Nisam igrao u ligama petice, nije mi žao, bio sam pet puta najbolji strelac lige - super, sve OK. Ljudi bi rekli, ali to nisu najjače lige na svetu. Da, ali ja sam ponosan na to i ne tražim da drugi ljudi budu ponosni, uopšte ne želim da se dokazujem tebi, njemu ili nekom trećem licu. Ta strast za golovima je ostala i dan danas uz mene. I sad kad budem igrao neke amaterske turnire, znam da ću se kući vratiti sa najviše mogućih golova. To je nešto što vidim u svom sinu i to mi je drago. Ali da se vratimo na Vukana. Mislim da je mogao da bude klasa od igrača, da je bio u nekom klubu kao ja u Kapošvaru, da su verovali mladim igračima i da su istrajali, da je dobio taj neki 'pushing'".

Vukan je posle rešetao mreže u nižim mađarskim ligama, a danas je fudbalski trener.

"Jedino me je on pobedio. On je sedam puta bio najbolji strelac treće i četvrte mađarske lige, a ja pet puta. Bio je u drugoj ligi, ali nikad nije zaigrao u najvišem rangu takmičenja. On je bio sjajan golgeter, sjajan igrač, ali kada pričamo o mentalnoj snazi, tu sam bio mnogo bolji. I onda dolazi do izražaja fudbal. Uvek sam se smejao kritikama, pogotovo iz Poljske, kao da, ali nisi brz, nisi eksplozivan. Onda sam uvek pričao, u fudbalu ne moraš da budeš brz i eksplozivan samo u telu. Kad si špic onda moraš da budeš brz u glavi. Ti moraš da razmišljaš brže nego štoper, da budeš na pravom mestu u pravo vreme. Ako svaki dan izvodiš slobodnjake po dva sata, za šest meseci ćeš perfektno izvoditi slobodnjake. Ali da budeš u pravo vreme na pravom mestu... Možeš da treniraš i po tri sata, ni posle deset godina nećeš moći da se nađeš na pravom mestu. To moraš da imaš u sebi ili nemaš. Meni je Bog to podario, ja sam napravio karijeru na tome. Pritom, puno rada, puno odricanja, nikada nisam bio povređen u životu. To je stvar kako se hraniš, koliko odmaraš. Ako imaš redovan san, ako si posvećen, ako si fizički i metalno gladan, ti ćeš to da ostvariš, nebitno je da li si u prvoj, drugoj ili trećoj ligi", zaključio je Nemanja Nikolić


tagovi

intervjuNemanja Nikolić

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara