Slobodan Tedić (Foto: MN Press)
Slobodan Tedić (Foto: MN Press)

INTERVJU – Slobodan Tedić: Da vratim vreme opet bih potpisao za Siti, ne isključujem povratak u Srbiju

Vreme čitanja: 14min | pon. 08.01.24. | 08:45

Bivši napadač Čukaričkog za Mozzart Sport govorio o iskustvu u inostranstvu, ponudi Partizana koju je dobio pre godinu i po dana, potencijalnom povratku u Mozzart Bet Super ligu i brojnim drugim temama

"Videćemo šta će biti, ide prelazni rok. Ne isključujem ništa, možda se neke stvari promene…". Međutim, nisu se promenile, i svega nekoliko dana pošto je u razgovoru za Mozzart Sport nagovestio da bi zbog nezadovoljstva mogao da napusti Čarlton, Slobodan Tedić je to i učinio. Šest meseci pre isteka pozajmice, 23-godišnji Novosađanin se na obostrano (ne)zadovoljstvo rastao sa engleskim trećeligašem i vratio u matični klub – Mančester Siti.

Klub koji svake godine sve više gleda ka srpskom tržištu. Pre Tedića, aktuelni engleski, evropski i svetski prvak bacio je kocku sa Ivanom i Lukom Ilićem, kasnije i sa Filipom Stevanovićem i Đorđem Gordićem, ali je utisak da mu se još nijedna nije isplatila. Mada nije samo do srpskih igrača, jer od onih što su došli na mala vrata, jedino se Oleksandr Zinčenko izborio za mesto pod suncem na Etihadu.

Izabrane vesti

U sistemu kakav vlada u plavom delu Mančestera pozajmica je jedini način za dokazivanje, a ova u Čarltonu Tediću je bila treća, ako izuzmemo šest meseci koje je proveo u Čukaričkom po potpisivanju ugovora sa Sitijem. I završila se neslavno, striktno iz golgeterskog ugla gledano, najslabije, pošto je na 17 utakmica postigao tek dva gola. Mada u jugoistočnom Londonu na Tedića i nisu gledali kao na golgetera, što je u ogromnoj meri uticalo na njegov učinak, ali i pojačalo želju da dogovorenu pozajmicu prekine "na pola", posle samo četiri meseca.

"Pre nego što sam došao u Čarlton, pričao sam s trenerom koji je hteo da dođem. Imao sam s njim i video poziv pre nego što sam potpisao, s direktorom takođe, bio sam im velika želja, hteli su baš da me dovedu. Došao sam, otišao u hotel i sutradan je trebalo da imam prvi trening, a noć pre treninga pročitao sam da je trener otpušten. Da je otišao, a da je na njegovo mesto došao neko drugi. Onog trenera sa kojim sam sve dogovorio nisam ni upoznao, osim onog upoznavanja preko video poziva kada smo razgovarali. I onda, kad sam došao, novi trener me je stavio da igram - desno krilo. Ja to u životu nisam igrao", započinje Tedić razgovor za Mozzart Sport.

Međutim, nije krenulo loše. Naprotiv… Na debiju asistencija, na narednoj utakmici i gol, sve za 23 minuta na terenu, koliko je zbirno sakupio ulascima sa klupe protiv Stivenidža i Vikomba.

"Kao i svaki fudbaler pružao sam maksimum gde god da sam igrao. U početku, prve dve-tri utakmice sam imao i malo sreće, jer otkako sam došao, od samog starta, prebačen sam na krilo. Prvu utakmicu sam ušao u poslednjih deset minuta i namestio gol, bio je penal nada mnom u poslednjem napadu... Završilo se 1:1. Na drugom susretu sam takođe ušao kao desno krilo, postigao gol i posle toga sam igrao dve, tri utakmice u prvoj postavi, ali opet na desnom krilu. Mogu da se izvučem, da se više pojavljujem u špicu, ali nije mi prirodna pozicija, nikad nisam igrao u toj ulozi. I onda tako dve,tri utakmice dok ne dođe neka bolja ekipa sa ofanzivnijim bekom i onda sam ‘mrtav’, jer moram više da igram defanzivu i obavljam sve zadatke koji idu uz to, što nikad u životu nisam radio. Četiri meseca otkako sam došao, možda sam tri-četiri treninga odradio na poziciji centarfora".

Pokušao je Tedić da skrene pažnju na problem treneru Majklu Epltonu, nije vredelo.

"Popričali smo jednom ozbiljno, rekao sam mu da ću ja ispoštovati njegove zahteve jer plaćen sam za to, posao mi je. Takođe, rekao sam mu da to nije moja pozicija, da igram fudbal 20 godina i da nikad nijedan trening nisam odradio na krilu, a kamoli odigrao utakmicu. Kazao sam da ne mogu da igram ništa drugo sem špica, pogotovo ne mogu da igram krilo, jer sam visok i nikad nisam bio taj profil igrača da mogu da pretrčavam nekoga, da idem na centaršut, da driblam... Uvek sam bio boks igrač, u 16 metara. Rekao sam mu da eventualno mogu ’desetku’ da odigram, iza centarfora, da se priključujem špicu. Stavio me sledeću utakmicu na špica, ubacio me 15 minuta i posle toga me opet vratio na krilo. Nisam mogao svaki trening da mu pričam isto. Jednom sam mu objasnio i vrlo dobro je znao. Verujem da je znao i kada je došao da nisam krilni fudbaler. Mislim, raspitaš se koja je pozicija tvojih igrača. U početku sam mislio: hajde, prvih nekoliko treninga... Igrači su mu nepoznati... Prvi trening me je stavio na desno krilo i rekao nam da ne obraćamo pažnju ko je koja pozicija, da će svaki igrač igrati matičnu ulogu. Od tada su prošla četiri meseca, a ja sam i utakmice i treninge igrao na krilu."

To je na kraju i presudilo da Tedić napusti London na polovini sezone. London u kojem mu je sve, osim tretmana koji je imao kod Epltona, bilo potaman.

"Stvarno sam se lepo osećao u doskorašnjem klubu. Saigrači su bili dobri, sve mi je odgovaralo. Momci su stvarno vrhunski, imam veoma dobro društvo tamo, trening centar im je odličan, već sam i navikao tu ligu, ali ako ne igram svoju poziciju... Želim da idem negde gde ću igrati, i to u ulozi koju imam tokom čitave dosadašnje karijere."

Tako je uostalom bilo u Barnsliju sezonu ranije, gde ga je Epltonov prethodnik Din Holdin i zapazio. Tamo je Tedić po prvi put iskusio čari igranja u engleskom fudbalu, ali i nešto čime može da se pohvali mali broj, a voleli bi da osete mnogi fudbaleri – kako je igrati pred prepunim Vemblijem.

"Nezamislivo iskustvo je igrati na takvom stadionu, u takvoj atmosferi. Bio sam povređen u ovom periodu prošle godine, novembar, decembar, januar - tri meseca. Bio sam u Mančesteru, radio oporavak... Upravo trener koji me je oporavio me je stvarno vratio u život, dobro sam se osećao posle toga. Vratio sam se u Barnsli u februaru i krenuo da igram. Već na povratničkoj utakmici sam postigao gol i potom počeo da igram standardno. Prve dve utakmice smo igrali protiv Boltona, pobedili smo i onda – Vembli! Bilo je 80-90 hiljada ljudi. Kad izlaziš na teren sve deluje kao na igrici, kao da nisu pravi gledaoci, jer ih ne vidiš, vidiš samo glave, kao mravi. Bili smo bolji, ali je sve krenulo čudnim tokom. Dobio sam potres mozga te sam izašao na poluvremenu, posle toga, oko 70. Minuta, jedan od saigrača je dobio crveni karton. Ipak, ostalo je 0:0, izdržali smo do kraja, do produžetaka. Logično, u tim trenucima svako je umoran, hvataju grčevi, a sudija je drugih 15 minuta produžio za još tri, što smatram da nije imao povoda da uradi, jer igrači su umorni, penali su bili najrealnija opcija. Svi su se spremali za penale, trener je uveo u igru igrače koji će da šutiraju jedanaesterce i u poslednjoj sekundi ide centaršut, sve lađe su nam potonule…"

Ispostavilo se da je taj Vembli, kao i čitavo iskustvo bilo splet okolnosti, jer Tedića je tog leta put ponovo mogao da nanese u Beograd. Želeo ga je Partizan, koji je bio na novom početku sa Ilijom Stolicom, mladom napadaču dobro poznatim strategom.

"Sa njim sam sarađivao u mlađim selekcijama Srbije, u dobrim smo odnosima. Kontaktirao me je, pozvao u Partizan, ali zbog prekoračenja broja pozajmica već drugu godinu sam mogao da igram isključivo u Engleskoj. Nisam mogao da odem ni u jednu drugu državu na privremeni rad. Imao sam dosta ponuda i prethodnog leta od klubova iz Evrope, ali jednostavno nije moguće, jer po zakonu u Engleskoj imaju određen broj igrača koje mogu da pošalju u Evropu, ostatak mora da igra na Ostrvu."

Opet, sve i da je postojala šansa da se vrati u Srbiju, kako kaže, ne bi je iskoristio.

"Najiskrenije, želja mi nije bila da se vraćam u Srbiju, jer sam igrao i bitne utakmice ovde, na Vembliju, protiv Boltona, osećao sam da mogu da nastavim u inostranstvu i stoga mi nije bila prva želja da se vraćam. Svakako da imponuje kad te neko pozove i ceni te kao igrača, ali moja želja bila je da ostanem u inostranstvu."

Međutim, Liga 1, kakvo je zvanično ime trećeg ranga engleskog fudbala, nije inostranstvo kakvim ga je momak ponikao u Vojvodini zamišljao kada je potpisivao ugovor sa Mančester Sitijem, posebno jer je prethodne dve sezone proveo u Erediviziji, odmeravajući se sa najboljim holandskim timovima.

"Iskren da budem, kad sam dobio informaciju da zbog zakona moram da igram treću ligu, nisam bio prilično srećan. Dolazim iz Holandije, iz prve lige i sad treba da idem u treću ligu Engleske. Pre nego što sam otišao nisam se preterano obradovao. Međutim, kad sam stigao u klub, kad sam odradio trening, shvatio sam da je to mnogo veći nivo nego što sam mislio. Prvu utakmicu sam odigrao u FA kupu protiv Lidsa koji je u tom trenutku igrao Premijer ligu. Pri rezultatu 2:1 promašili smo penal za 2:2... Protivnik je igrao sa prvom postavom, a razlika zaista nije bila ogromna, iako je tempo jači i radi se ozbiljnije..."

No, to što je u Engleskoj tek treća po kvalitetu, po Tedićevom mišljenju ne čini je inferiornom u odnosu na Mozzart Bet Superligu. Posebno ne u pogledu uslova.

"Ovde, u trećoj ligi, na svakoj utakmici bude 20-25 hiljada ljudi, stadioni su puni. Ljudima u Engleskoj su utakmice kao praznik koji imaju svake subote. Verujem da retko ko i kupi kartu za jednu utakmicu, većina ima sezonske ulaznice. Veoma podržavaju klubove i uživaju u tome, bez obzira na to da li je minus pet stepeni ili plus 20, stadioni su puni. Ja sam i u Čukaričkom uživao, ne mogu da grešim dušu, njemu sam najviše zahvalan jer je odatle sve počelo. U Srbiji ima ogromnih talenata, ali su tradicija i uslovi najveća razlika."

Najbolje se pak osećao u – Holandiji, tamo gde je inostranu karijeru praktično i započeo. Dve sezone igrao je za Zvole, pa iako su mu prvu obeležile povrede, a u drugoj nije uspeo da postigne gol u prvenstvu, ništa od pomenutog nije mu pokvarilo utisak u tamošnjem fudbalu, ali i generalno životu.

"Način života je sličan kao u Engleskoj, vreme, ljudi... Ipak, najviše mi se svideo fudbal, stil igre. Dosta se igra, nije bilo tuče, udaranja, uvek se traži pas, igra se na gol više, da pobediš, da uživaš. Da li igrali protiv Ajaksa, ili protiv nekog na dnu tabele, uvek smo išli da damo gol i da pobedimo. Lep je ambijent, stadioni takođe, stvarno sam uživao tamo. Problem je bio što sam u jeku korone otišao u Holandiju, i po sletanju sam morao 20 dana u karantin. Tako je izgledao moj odlazak u prvi klub u inostranstvu, bez priprema, bez ičega. Potom sam krenuo da igram, ali sam povredio zglob, pa sam pauzirao dva meseca", priseća se Tedić perioda provedenog na severoistoku Holandije i nastavlja: "Da li zato što sam se brže oporavio nego što je trebalo ili povreda nije zarasla, ali sam odigrao samo 50 minuta i opet povredio isti zglob. Taman sam ponovo krenuo da igram, a oko Nove godine mi se javio pneumotoraks, problem sa plućima. Tu je zaista bilo dosta pehova, promenio sam četiri-pet trenera u periodu od godinu dana, imao sam taj problem sa plućima, ali u tom peridou, pred kraj sezone, sam igrao i postigao dva-tri gola. Iako su me povrede malo omele... Mislim da bi bilo bolje da nisam imao pomenute pehove, ali dobro, to je život, to je fudbal. Sad imam iskustvo i mislim da kada bih se vratio da bi bilo bolje."

PrintscreenPrintscreen

Kao što bi možda bilo bolje da iz Srbije nije otišao pravo u ekipu koja je u prethodne dve sezone ubedljivo osvajala Premijer ligu, i to kao tinejdžer, mada Tedić ne smatra da je prerano napustio Superligu.

"Osamnaest godina sam imao kad sam potpisao, ali sam sa 19 otišao iz Srbije. Ne mislim da sam prerano napustio zemlju iz razloga što sam tri sezone proveo u Čukaričkom. Period na Banovom brdu je išao perfektnim tokom, kako sam zamislio. Prve godine, po dolasku iz Vojvodine, bio sam priključen prvom timu, trenirao sam sa njima, debitovao, na nekim utakmicama sam ulazio, ali sam sa omladincima igrao svaki vikend. Tokom druge godine sam krenuo da igram, dve-tri počnem, pa sam dve-tri na klupi, periodično sam igrao i dobijao šansu 20-30 minuta. Treće godine sam igrao standardo u prvih 11 i mislim da je to bilo perfektno sa moje strane, kako sam i zamislio da mi teče karijera u Srbiji. Naravno, možda ovako kad se kaže da sam otišao sa 18-19 godina može da se zaključi da je rano, ali ja sam već tri godine bio s prvim timom Čukaričkog."

U redove Brđana je stigao iz Vojvodine, kluba takođe poznatog po odličnoj školi, a sezonu koja ga je "prodala" Sitiju, odigrao je pod trenerskom palicom Aleksandra Veselinovića, čoveka sa kojim se prvi put susreo u pravo u novosadskom klubu.

"Baš tad je Veselinović došao. Imali smo odličan odnos, kod njega sam napravio prve seniorske korake u Vojvodini. Doduše, bio je kratak period, posle toga sam ja otišao na Evropsko prvenstvo, tamo sam doživao povredu, a on je u međuvremenu otišao. Opet smo se sreli u Čukaričkom. Naravno, koliko sam zahvalan Čukaričkom toliko sam zahvalan i Vojvodini, tamo sam proveo više od deset godina, igrao za sve mlađe selekcije, bio kapiten... Klub je iz mog grada i stvarno volim Vojvodinu, ali pri seniorskom timu smo moj agent i ja procenili, pošto nisam dobio šansu, da bih možda u Čukaričkom imao konkretniju priliku da se dokažem. Mislio sam da je to u tom trenutku odlazak na Banovo brdo najbolji potez." 

I očigledno nije pogrešio.

"Ha-ha-ha, očigledno. Ne kažem da se ne bi isto desilo da sam ostao u Vojvodini, ali u tom trenutku je bilo nekih špiceva pre mene. Nisam video sebe u prvom timu, drugi me nisu videli u prvom timu i odlučio sam da odem u Čukarički, gde ću možda dobiti šansu."

Foto: MN PressFoto: MN Press

Dobio ju je, posebno u trećoj sezoni. Starter već sa 18 godina, mahom je na terenu provodio svih 90 minuta i pride već do zime postigao sedam golova što u evropskim kvalifikacijama, što u domaćem prvenstvu i Kupu Srbije - dovoljno da ubedi čelnike Sitija kako se radi o talentu vrednom ulaganja.

"Kada čuješ da je došla ponuda Mančester Sitija, ne znam jednog igrača koji je odbio takav klub. Koliko god, možda, u tom trenutku odlazak u ogroman klub nije dobar za moju karijeru, uz činjenicu da je konkurencija igrača ogromna. Siti je vrhunski klub, doživljaj je neverovatan, bukvalno je ostvarenje sna potpisati za, po meni, najbolji klub na svetu... Imati priliku da treniraš sa takvim igračima je velika privilegija. Da osetiš taj trening centar, da upoznaš igrače i da tamo provedeš neki period. Već pet godina sam igrač Mančester Sitija i na tome sam vrlo zahvalan. Kako to odbiti?"

U takvim okolnostima sve ostalo pada u vodu i postaje nevažno, pa i činjenica da mančesterski klub u tom trenutku u prvom timu na poziciji centralnog napadača ima Serhija Aguera i Gabrijela Žezusa.

"Kad te pozove Siti... Odmah sam pomislio – to je to. Pogotovo sa 18 godina, nisam bio zreo, ali rekao sam vam, znao sam ja da je to ogroman zalogaj za mene, da je to veliki korak. S druge strane, da vratim vreme isto bih uradio i opet bih potpisao za Siti, jer je to ostvarenje dečačkog sna. Znam da je veoma teško dobiti šansu u Mančester Sitiju i zaigrati, i tada kad je Aguero igrao, i sada pored Halanda. Ipak, mislim da uz rad i trud jednog dana sve može da se isplati."

Ni sa Aguerom ni sa Halandom, ali ni sa ostalim fudbalerima prvog tima nije imao priliku da se upozna i posavetuje u prethodne četiri godine, delom i zbog toga što ih je uglavnom provodio na pozajmicama, ali jeste imao blizak susret sa Pepom Gvardiolom.

"Upoznao sam ga u restoranu kad sam potpisao tek prvi ugovor. Došao sam u Mančester, išli smo zajedno sa predsednikom na večeru da proslavimo, na večeri sam sreo Gvardiolu i poželeo mi je dobrodošlicu. To je to, bio je vrlo ljubazan. Igrače sam viđao, ali ih nisam lično upoznao. Nisam trenirao (sa prvotimcima), bili su tu na nekoliko treninga igrači iz prvog tima koji nisu otputovali na pripreme, čini mi se, u Japanu."

Što se njegove budućnosti u Sitiju tiče, o njoj će se odlučivati za šest meseci, s obzirom na to da mu krajem sezone ističe ugovor.

"Bilo je pregovora (sa čelnicima Sitija), dogovorili smo se da sednemo i popričamo, da vidimo šta i kako. To je letos bio dogovor mene, mog agenta i čelnika Sitija, tako da ćemo pričati na leto i doneti najbolju odluku za sve nas."

Da li bi ta odluka, makar iz Tedićeve vizure, možda, mogla da znači i povratak u Srbiju? Luki Iliću se to ispostavio kao pravi potez prošle sezone, jer je posle dve godine bez konkretne prilike revitalizovao karijeru u Bačkoj Topoli i vratio se u Evropu.

"Prva mi je opcija da ostanem preko i da pronađem klub u kojem ću igrati, jer meni je potreban samo kontinuitet. Naravno, ne isključujem opciju da možda dođem u Srbiju na šest meseci, godinu dana. Imam primer Luke Ilića kojem se povratak ispostavio kao vrhunski potez. Došao je u pravi klub, odigrao dobro, vratio se nazad i sada je u dobroj formi, igra u Troi, postiže golove... Tako da, naravno, uvek postoji opcija, ali mi je prioritet da ostanem u inostranstvu."

U inostranstvo iz Mozzart Bet Superlige ide sve veći broj tinejdžera, a kako se baš u poslednjih nekoliko nedelja spekuliše o Sitijevom interesovanju za Uroša Sremčevića i Matiju Popovića, imao je Tedić savet za napadača lučanske Mladosti i doskorašnjeg člana Partizana.

"Pošto će sigurno ići na pozajmicu, moj savet im je da probaju da nađu ligu koja njima odgovara, ligu koja je dobra za mlade igrače. Da probaju da ostanu šest meseci, godinu dana kao i ja u Srbiji, da se još malo razigraju, da dobiju malo seniorskog fudbala. Zaista je teško kad se ode preko. Sve je drugačije i sve može da se promeni, kako na bolje tako i na gore, za samo šest meseci. Ima tu i pehova, povreda i svega, ali je neophodno da nađu ligu koja im odgovara, koja nije previše zahtevna, da idu u klub u kojem će igrati jer im je to bitnije od svega."

Kraj rezgovora doneo je priliku da napadač rođen 2000. godine poentira.

"Nije sve kao što izgleda na prvu i sa strane. Mnogo ljudi vide samo deo priče i komentarišu:'E, on ne igra, nema golova...' Nemam, ali iza svega toga postoji ogromna pozadina za koju malo ljudi zna, izuzev mog agenta i porodice. Ali dobro, tako je u fudbalu, pogotovo za napadača, jedna polusezona menja sve. Nastaviću da radim i da se trudim. Siguran sam da će mi se isplatiti. Najbitnije mi je da budem zdrav i da izbegnem povrede, sve ostalo će doći”, uverava Tedić.


tagovi

Slobodan Tedić

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara