Crveno-beli ispred San Sira 1988. godine - Šabanadžović, Đurović, Stojković, Mrkela...
Crveno-beli ispred San Sira 1988. godine - Šabanadžović, Đurović, Stojković, Mrkela...

ODBROJAVANJE – Žare Đurović: Bila je ideja da spuste helikopter na teren, da rastera maglu... Premije? Po čoveku 50.000 maraka, strašna para u ono vreme

Vreme čitanja: 13min | čet. 11.02.21. | 08:30

“Iskreno, kad sada vratim vreme, meni deluje da smo samo malo hrabrijom igrom mogli do pobede i prolaska dalje. Pa naši ofanzivni bočni igrači čuvali su njihove bekove?! Da je Stanković bio hrabriji, pa da ih gurne gore, to bi bila druga priča. Kao što smo igrali godinu dana ranije protiv Reala"...

Beše ona magla u kojoj se, sam je to rekao i Adrijano Galijani, Milan rodio kao velika evropska sila. Beše i Kalčopoli i 2006. kad su Rosoneri “s plaže“ stigli u Beograd i s parolom “Uefa mafiosi“ pred nosom krenuli u novi pohod na evropsku krunu. I biće sad 18. i 25. februar. Crvena zvezda i Milan ponovo ukrštaju koplja, a o istoriji sudara beogradskih crveno-belih i crveno-crnih sa San Sira već može da se piše u tomovima. Mi ćemo to i uraditi. U narednim danima, sve do početka prvog meča, redakcija Mozzart Sporta će vam, uz sve aktuelnosti iz tabora dva kluba, barem jednom dnevno donositi priče kojima ćemo se prisetiti dva nezaboravna megdana. Magle toliko guste da si mogao da je sečeš nožem. Transparenta o kojem je pričala cela Evropa...

Sedam dana do meča.

Izabrane vesti

...

"...neuspešan dupli pas Đurovski – Janković... Stojković! Lopta prema Đuroviću! Nema ofsajda... Ide Đurović do kraja! I to je 2:0 za Crvenu zvezduuuu! Stali su igrači Reala, pokušali da naprave ofsajd zamku, ali Leri, pomoćni sudija na desnoj strani, dao je znak da nedozvoljena pozicija ne postoji, i dok su igrači Reala zabezeknuto gledali u arbitra, Đurović je mirno obavio posao: Crvena zvezda – Real Madrid 2:0 u 12. minutu”...


Ostade za sva vremena: beogradski ledeni mart, četvrtfinale Kupa šampiona i najbolje poluvreme u istoriji Crvene zvezde. Na rođendan. Kako su se samo tresle zidine Marakane...

Glas legendarnog Vladanka Stojakovića iz TV prijemnika i onaj čuveni poklič iz 100.000 grla: Nije nam hladno!!! A beše minus, opaki minus. Suza se u oku ledi. Svedoci te noći vole da kažu da se to smrzavanje prepričava isključivo uz toplu supicu ili bokalče čaja.

Žarko Đurović odigrao je na desetine velikih utakmica u crveno-belom dresu tokom osamdesetih, a taj gol protiv madridskog velikana obeležio mu je karijeru. Bi šta bi do kraja. Penal Uga Sančeza u samom finišu, ispostavilo se, došao je glave Zvezdi. Eliminacija u Madridu bolela je dugo. Baš dugo. Sve dok je nije smenila jedna druga tuga. Možda i veća.

Da, da, Žare Đurović igrao je i protiv Milana '88. Bilo je to godinu i po dana posle Reala. Iz te čuvene trilogije s italijanskim prvakom, razume se, najbolje pamti maglu. Ali i ponovljenu utakmicu...

“Dejo dao gol za 1:0, a na semaforu piše Đurović. To vam govori da je već tada vidljivost bila loša. Bio je početak drugog poluvremena... Mislim da se sa tribina ništa nije videlo”, premotava Đurović film u razgovoru za Mozzart Sport.

Te dve tuge, ona protiv Reala u revanšu, te ova sa Milanom, ipak nisu za poređenje...

“Znate kako je bilo to sa Milanom... Kao kad vam neko otme nešto iz ruku. Nešto što ste imali i čvrsto držali. Gadan osećaj, verujte. A oni su, s druge strane, imali osećaj da ih je bog nagradio, spasao. I očekivano je bilo da imaju bolji pristup sutradan. Jednostavno, bili su u prednosti pre svega na psihološkom planu. Mi nismo mogli dobro da se pripremimo”.

Da krenemo redom, od žreba...

“Svi su nas prežalili. Govorilo se: samo da ne bude više od dva-tri komada u našoj mreži, da se obrukamo”.

Znali ste dobro kome idete na megdan?

“Mi igrači u ono vreme nismo toliko pratili strane klubove i strane lige. Ali Kalčo se pratio. Bila je to najjača liga na svetu, kao danas Premijer liga. Posle nekoliko detaljno odgledanih utakmica videli smo s kim imamo posla. Milan je u tom momentu verovatno najbolji tim na svetu. Save sami reprezentativci Italije i ova trojica Holanđana što dolaze u Beograd kao prvaci Evrope s reprezentacijom”.

Đurović se posle igračke karijere okrenuo trenerskoj. Zanimljivo je čuti kako s ove vremenske distance i kao stručnjak gleda na Zvezdinu pripremu za Milan...

“U tom periodu treneri se nisu bavili rivalom kao što to danas rade. Nisu bili toliko taktički obučeni. Više su vodili računa o svom timu. Mi, recimo, nismo dobili detaljnu analizu svakog igrača Milana. Imali smo naš način igre. Dve ili tri varijante i to je to. Znalo se kod Branka Stankovića – njegov tim mora da bude besprekorno fizički spreman, da igra disciplinovano i da ne dozvoli protivniku da se razmahne, da mu konstantno kvari igru”.

A konkretno za Milan?

"Upravo ovo što sam rekao. I onda se uzdamo u ono što imamo. Piksi, Dejo, Bursać... Pa ako urade nešto gore. Eventualno iskoči neko od nas iz drugog plana. Taktika u tom periodu nije bila tako razvijena. Nemaš zonsku odbranu, nemaš presing nizak, visok. Svaki igrač imao je manje-više svoj zadatak. Konkretno, moj zadatak bio je da čuvam Rajkarda. Drugi put, kad je bila magla, bio sam uz Ančelotija. Oni su tu nešto ispomerali pa se tako namestilo. Mi smo imali zadatak da svako priđe svom igraču. Igrali smo čovek na čoveka".


Detalj sa meča u BeograduDetalj sa meča u Beogradu

Arigo Saki bio je nešto drugo. U ono vreme inovator, neke varijante dotad neviđene...

“Da, oni su igrali nešto drugo. To je bila neka zona, nešto novo za nas. Kad god smo imali loptu njih trojica napadaju u jednu tačku, skupljaju sve vreme. Pritom, imaju brzinu, imaju znanje. I fizički svi jači od nas. To su sve bile atlete, mnogo njih od 1,90. Rajkard, Gulit, Van Basten, pa tehničari Evani, Donadoni. Ančeloti jak, bekovi Maldini i Tasoti veoma ofanzivni. Njemu je najniži igrač bio štoper – Barezi. Ali ekstra brz igrač, strašno inteligentan. Oni nisu imali potrebe da imaju visoke igrače u zadnjoj liniji. Jer stalno imaju loptu, drže posed, napadaju. Njemu su bili potrebni brzi igrač nazad da krpe rupe koje se eventualno naprave”.

Bez obzira na ozbiljan zaostatak za rivalom na taktičkom planu Zvezda se veoma dobro nosila...

“Imali sreću da imamo Stojkovića gore, da imamo Savićevića. Tehnički dva savršena igrača koji su Milanu pravili mnogo problema. Svi mi ostali bili smo tu da kvarimo njihovu igru. Mnogo im je problema pravio Piksi. Svaki put kad je dobio loptu on je direktno napadao njihove bekove i štopere. I naravno Dejo... Oni nisu mogli da se snađu s njima. Ali Piksi je ipak bio ključ. Nisu mu mogli ništa. I taj njegov specifičan karakter... To je jedan od najboljih igrača u istoriji jugoslovenskog fudbala. Želeo je uvek da se nadmeće. Tražio je duel. Iznenadilo ih je to. Nisu verovali da mi imamo takav potencijal napred. I mislim da nisu očekivali takav otpor. Oni su svi odreda kasnije govorili da im je ubedljivo najteže bilo sa Zvezdom. U polufinalu dobili Real 5:0, u finalu Steauu sa 4:0”.

Svi su se tih godina plašili tog Milana. Vi niste?

“Moja generacija nije imala nikakav kompleks. Sa svima smo mogli da igramo. I tih 1:1 u Milanu... Nije se to previše slavilo. Dobro je bilo što smo dali gol, time smo bili zadovoljni. Videlo se – imaju mnogo jake igrače, imaju igru. Ali videlo se i da mi možemo da im naudimo”.

Niste imali posebnu taktiku ni za revanš?

“Ništa specijalno. Znalo se unapred ko će da igra, znalo se ko šta treba da radi... A to da se igra bez klasičnog špica možda je bilo i prvi put u Kupu šampiona. Da je bio još neko gore da odvuče pažnju sa Deja i Piksija mislim da bi bilo mnogo bolje. Jer i ovako su njih dvojica pravili grdne probleme Milanu. Setite se gola, sami su matirali celu njihovu odbranu. Govorim o drugoj utakmici...

Mislite da je Zvezda trebalo da igra ofanzivnije?

“Ne bih da devalviram Bata Stanetove uspehe. On je bio cenjen, pravio je rezultate, ali Zvezda kod njega nije igrala lepršavo. Uvek je imao po jednog ili dva majstora. Ostalo sve radnici. Ranije su to bili Pižon i Šele, protiv Milana Dejo i Piksi”.

Usudili biste se da kažete da bi Zvezda prošla da je igrala s klasičnim napadačem?

“Iskreno, kad sada vratim vreme, meni deluje da smo samo malo hrabrijom igrom mogli do pobede i prolaska dalje. Pa naši ofanzivni bočni igrači čuvali su njihove bekove?! Da je Stanković bio hrabriji, pa da ih gurne gore, to bi bila druga priča. Kao što smo igrali godinu dana ranije protiv Reala. I dali smo im četiri komada ovde na Marakani. Zašto? Zato što smo izašli visoko, dominirali. Ali to je samo moje mišljenje”.

Kako je publika reagovala na tu defanzivu?

“Znate kako je bilo ranije? Navijači nisu praštali da Zvezda ne bude dominantna, da ne napada, da ne igra lepo za oko. Ne daj bože da te neko osramoti. To nije moglo da se desi. S Milanom je bilo malo drukčije. Napravljena je takva slika da dolazi supertim i onda nam je oprošteno što smo igrali bojažljivo. Nije bilo zvižduka. Opet, nismo mi bili u toliko podređenom položaju. Konstantno smo pretili. Samo mislim da bismo bili još opasniji da su Dejo i Piksi imali podršku makar još jednog igrača. Pusti Maldinija i Tasotija, neka izađu gore visoko, neka napadnu, ostaće više prostora za nas. Onda ću ja da izađem gore, ili ovaj do mene, pa ćemo da ih ugrozimo”.

To je opet povezano s tim taktičkim segmentom po kom smo kaskali za svetom...

“Verovatno. Jer mi smo tehnički bili na visokom nivou. Većina naših trenera u ono doba nisu pratili fudbalski razvoj. Mi smo poslednji izbacili libera, najduže igrali čoveka... Ja sam uvek bio čovek zadatka. Svako je morao da ima zadatak. A sve je bilo odmaklo u tom smislu, igralo se modernije. Vidite danas, sve je skroz drugačije, mnogo je više slobode. Ko zna da igra – dozvole mu da igra. Kako su Deja pustili Italijani da igra svoju igru kad je otišao u Milano. A oni i te kako vode računa o defanzivi".

Još koja reč o Branku Stankoviću? Bez obzira na to neslaganje s njegovom taktikom...

“Kod Bata Staneta ako ne odradiš primarni zadatak u defanzivi koji ti poveri – ne igraš! Gore odeš samo ako ti se namesti. A setite se odakle ja dolazim na utakmici protiv Reala, ono kad dajem gol. To kod Stankovića nikad ne bih smeo da uradim. Ali protiv Reala je vodio Vasović, on je bio dosta liberalniji, davao je slobodu igračima. Kvalitetnije i lepše smo igrali tada. Setite se... Protiv Milana Radovanović igra u veznom redu, a centralni je bek. Ivanović igra libera... A tu su i Najdoski i Jurić. Mi iz veze imali smo jedini zadatak da im ne damo da priđu. A po meni taj tim Milana bez Gulita nije to. Nisu imali tu brzinu. Samo da smo ih odmakli malo od gola, druga bi priča bila. Opet kažem, mi smo njih iznenadili. Ne znam, možda je to ipak bila dobra taktika”.

Ajmo hipotetički – šta bi bilo da nije pala magla?

“Prvo, falilo nam je 10-11 minuta. Da se odigralo do 75. bilo bi registrovano postignutim rezultatom. A šta bi bilo bez magle? Oni gube, nervozni su već, imaju igrača manje. Mislim da bi bilo 2:0 ili 3:0 za nas da se igralo do kraja. Ustvari, siguran sam. Ma sve je bilo na našoj strani. Gulit ne igra... Ej, ali tih desetak minuta ne mogu da prežalim. Znaš kako je kad ti se ceo svet sruši. Gori osećaj nego kad primiš gol u 95. minutu, mnogo gori”.


Đurović u duelu sa DonadonijemĐurović u duelu sa Donadonijem

Kako pamtite te minute, tu dramu na terenu po prekidu?

“Dogovaralo se, pregovaralo. Mi stojimo i čekamo. Posle se povlačimo u svlačionicu. Bilo je priče ako bude magle ujutru da se igra za sedam dana. To bi nama više odgovaralo, mislim. Rekli su nam da ne možemo kući, idemo nazad u Metropol i čekamo odluku. Rešeno je da igra sutra, ali u tri po podne, ne uveče, da se izbegne isti scenario”.

Miloš Bursać pomenuo je u jednom od prethodnih ODBROJAVANJA kako je čuo da su postojala neka sredstava za rasterivanje magle. Da li se među igračima pričalo o tome?

“Bilo je nekih priča da probaju da spuste helikopter koji bi navodno rasterao maglu. Da ga spuste na teren... Pominjale su se takve ideje, ali do toga nije došlo. Znate da je Marakana u rupi, mnogo ljudi na tribinama. Mislim da tu ništa ne bi moglo da pomogne”.

Milanezi su slavili maglu i nisu krili zadovoljstvo zbog prekida...

“Pričali su: 'Ovo nas je bog pogledao! Posle ovoga bićemo prvaci Evrope i sveta'. I bili su. Ko zna, da nije bilo te magle možda bismo mi prošli kao ona generacija što je kasnije osvojila Kup šampiona. Sistematski se radilo, postojao je dobro razrađen plan. Tu je već nekoliko igrača koji su igrali 1991".

Šta je bio ključ u ponovljenoj utakmici?

“Psihologija i veći fond igrača, ubeđen sam. Nama je dan ranije oduzeto, njima dato. Oni su za drugu utakmicu izmenili nekoliko igrača, Gulita ubacili, igrao je pod injekcijama. I opet smo imali svoje šanse. Pre svega onu Mrkelinu".

Dane i dane proveli ste u karantinu te jeseni, kako pamtite “zatvorske” trenutke?

“Ti karantini bili su skoro neprekidno. Dan pred prvenstvenu utakmicu dođemo u Metropol, odigramo, vraćamo se u hotel i tako do srede i Kupa šampiona. Sedam dana van kuće, praktično. Odande na trening i nazad. Cimer? Pred Milan sam bio sa Šabanadžovićem”.

A ta čuvena Deliblatska peščara?

“Uh... Četiri puta na dan se treniralo u peščari. Futing, doručak, trening, ručak, odmor, trening, mali odmor, pa trening snage. Sa današnje distance gledano nije to bilo baš sjajno. Da, igrači dobijaju na snazi, ali gube brzinu. Ubijate igrače. Naše mnoge utakmice bile su da se odmorimo. Dođu nam ko nagrada. Jer treninzi su bili pakao. Znate koliko se pretrči danas na treningu? Jedan igrač... Oko sedam kilometara. A mi smo kod Staneta trčali po 20 kilometara. I ne samo kod Staneta, kod mnogih trenera je tako bilo. Drugo, ranije nisi smeo da piješ vodu sat vremena pre treninga i najmanje pola sata posle treninga. Eto, to je bila ludost. Mišićima je najpotrebnija voda. To su sada poznate stvari, tada se nije znalo. Tek kasnije dolaze profesori sa DIF-a koji skraćuju treninge i uvode nove metode. Način treniranja ranije jedan je od osnovnih razloga što vama sada te utakmice izgledaju sporije. Tehnički nema više onakvih igrača. Nema ih ni približno. Niko još nije dostigao nivo Stojkovića, Savićevića, Prosinečkog ili Pižona Petrovića. Šta je razlog te manje brzine? Pa bili su preopterećeni treninzima. Naravno, tu je ishrana, još neke stvari. Drugi su sve to radili mnogo ranije, pratili nauku. A mi po starom. Danas, čini mi se, ima i previše nauke u fudbalu. Venger je to lepo rekao nedavno”...


Žarko ĐurovićŽarko Đurović

Kako ste ubijali vreme u karantinu, tokom tih paklenih pripremama?

“Igraš karte, čitaš knjige... Trebala je jaka glava za to. Igraš, ručaš, soba. Morao si da budeš posvećen 100 odsto onome što te čeka. Išli smo mi i na Avalu i u Kovin i svukuda. Sad igrači idu jedan dan u karantin, niko neće da remeti svoj život. Mi smo morali. Pola života u jednoj sobi. Ali imalo je smisla. Tada je igrač Zvezde bio nenormalno popularan. Ne možeš tek tako u grad. Pogotovo ako izgubiš derbi, recimo. Nema piće u gradu posle poraza od Partizana. Ili kad izgubiš neku veliku utakmicu. Opet, kad se dobije, druga priča. Sve može. Specifično za tu generaciju bilo je što se 70 ili 80 odsto nas iskreno družilo, svi zajedno. Bilo je veliko drugarstvo, zajedništvo. To se onda prenosi i na teren. Važno je to. Nije bilo među nama ni velike razlike u platama, nekako smo bili jednaki”.

Eto odličnog šlagvorta: premije za Milan?

“Koliko se sećam, za prolazak Milana imali smo obećanih 50.000 maraka po igraču. To je bila mnogo velika para u ono vreme. Previše”.

Ali zato plate...

“Samo na evropskim utakmicama mogao si ozbiljno da zaradiš. Kup šampiona, napuni se stadion... U ono vreme igrači nisu uzimali velike pare po ugovoru. Nego si imao premije za uspehe. Osvojiš prvenstvo, kup, napraviš rezultat u Evropi”...

LIGA EVROPE: (4,90) Crvena zvezda (3,60) Milan (1,75)

Boli eliminacija od Milana zbog slave, boli i zbog ozbiljnog novca...

“Verujte, niko nikad od nas nije pomenuo ili zamerio nekome. Eto, protiv Milana ispali smo na penale. Zna se ko je promašio i niko nikome ni reč. A ostali smo bez ogromnih premija. Drukčije je vreme bilo. Narod je bolje živeo. Nismo mi imali mnogo više od prosečnog građanina. Možda dva ili tri puta veću platu. Ne po 10 ili 20 puta. Recimo, mi fudbaleri 5.000 ili 6.000 maraka, navijač 2.000 ili 3.000 maraka. I zato smo bili bliži jedni drugima. Sedeli smo zajedno, pili piće. Oni nas prate do Splita, Zagreba... Mi uzmemo duplu užinu, pa damo njima, kupimo im ulaznice. Sve je bilo mnogo intimnije”.

Za kraj, ima i Žare Đurović jedno pitanje.

“A znate li vi kako smo mi uopšte došli u tu situaciju da igramo protiv Milana te sezone?

Pa da čujemo iz prve ruke...

U maju 1988. finale je Kupa maršala Tita. Igramo protiv Borca iz Banjaluke na JNA. Borac tada drugoligaš. I mi izgubimo tu utakmicu. To je ono kad je Karalić odbranio penal Piksiju... Navijači besni, polupali nam automobile ispred stadiona. Haos. Svi nas pljuju. Do kraja prvenstva pet kola, borimo se za titulu. Velež prvi, Partizan drugi, mi treći. Deluje da će sve da se raspadne, pre Borca izgubili smo u Zenici. I sutradan, posle tog kupa, dolazi Vaske (Velibor Vasović) u svlačionicu, donosi veliku tortu. Kaže s vrata: Imate vi jednog velikog navijača koji nije ljut na vas. Ko? Pa ja. I sve se okrene u trenu. U svlačionici opet dobar ambijent, prava atmosfera. I mi dobijemo četiri utakmice u nizu. U Nikšiću odigramo nerešeno u poslednjem kolu i postanemo šampioni. Da nije bilo toga, ne bi bilo ni utakmice sa Milanom. Tako da, nije trenerski posao samo taktika. Vaske je umeo da nas podigne. Veliki je bio Vaske".



tagovi

odbrojavanjeŽarko ĐurovićLiga šampiona

Obaveštavaj me

FK Crvena zvezda
Milan

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara