PRELAZZI: „Bile noći“ u Vest Bromviču

Vreme čitanja: 6min | pon. 24.06.19. | 16:18

Za razne klubove ljudi navijaju, ali uglavnom, ako nadvladaš nepristojnost, uspeš da shvatiš zašto

Za razne klubove ljudi zaista navijaju, baš za razne; svima pričam o prijatelju koji dvadeset godina unazad voli Seltu, toliko da je i u Vigu postao poznat, pa i novine pisale o njemu.

Za razne klubove ljudi navijaju, pa je došlo malo nepristojno da ih pitaš zašto, lakše je pitati čoveka za platu ili kome je dao glas na izborima.

Izabrane vesti

Nemojmo sad opet o tome, a neki hoće, garant, papagajski dosadno, kako iko pobogu može da voli neki strani klub, umesto da ti neki gledaju svoga posla i da mućnu malo tastaturom pa da shvate da nekima jednostavno nema ničeg “stranog” u tome; ako si vaspitan i mudar, zadržaćeš smatranje za sebe, ako si naporno derište, iščuđavaćeš se verovatno dok malo ne sazriš. Ali neka bude, argumenta i jednostavnosti radi, da se to prosto dešava.

Za razne klubove ljudi navijaju, ali uglavnom, ako nadvladaš nepristojnost, uspeš da shvatiš zašto.

Neki su se zaljubili u slične boje, neki u kakvog igrača, neki to doživljavaju mentalitetski, neki vide sličnosti između gradova u kojima su odrasli i onih u kojima su stvoreni ti timovi; postoji makar neko zrno racionalnosti u tome.

A onda čuješ, pa i ti budeš malo nevaspitan, da postoji jedan čovek koji navija za, pazite sada, Vest Bromvič Albion, i to ne bilo koji čovek, nego onaj odgovoran za najveću pobedu u istoriji jednog sporta.

Uskoro će i dvadeset godina kako je jedan matori, levoruki, pomalo osorni tip, sav izranjavan od života i od poraza, kako je taj autsajder načinio mirakul na najsvetijoj teniskoj travi, ne toliko daleko od najsvetije fudbalske, tamo u Londonu.

Goran Ivanišević dobiće vajld-kard da uopšte dođe na Vimbldon 2001, malo pre toga na Kvinsu ga je išamarao neki lik koji je bio i ostao jedini lik koji zna da je pobedio Ivaniševića na Kvinsu 2001, i onda će nekom kombinacijom balkanske zadrtosti, dalmatinskog “lako ćemo” uz pokoju beštimju, pod stare dane, skoro pred penziju, osvojiti najveći turnir sveta, i pasti na Centralni teren pre nego što ga dočeka stotinu hiljada ljudi u njegovom Splitu.

Baš taj Goran Ivanišević, na oduševljenje britanskih novinara koji su ovih dana, s novim povodom, posvetili brojne redove tom fenomenu, taj neukrotivi ludak koji je zauvek udario pečat na Vimbldon, a ne obrnuto, voli - Vest Bromvič Albion.

Probajte sad da nađete vezu između Splita i tog gradića severno od Birmingema, između mora i kiše, između Bačvica i priobalja reke Tejm, između Dioklecijanove palate i onih zgradica od crvene opeke, toliko istih da se ne bi isplatilo ni davati im imena, između bevande i nekog gorkog piva što ga troše u srcu Engleske, i biće prokleto teško, taman teško koliko je Goranu bilo da redom sruši Moju, Rodika, pa Safina, pa Rusedskog, pa Henmana, pa na koncu Patrika Raftera, kad ga ono napada iz drugog servisa, iz očaja, iz sudbine.

Ti si Goran Ivanišević, čoveče, i ložiš se na VBA...

Okej, ima i ovde nekog objašnjenja, ma koliko daleko izgledalo: pre oko deceniju i po Goranov prijatelj i mecena Champions Toura, one zabave penzionisanih teniskih zvezda, toliko je otvarao glavu Splićaninu - a VBA je i tada, kao što to obično ume, bio na dnu tabele Premijer lige – da je Ivanišević počeo da obraća pažnju na njihove rezultate, ispočetka više iz zezanja, pa sve ozbiljnije i ozbiljnije, pre nego što se jednog jutra probudio i shvatio da mu Vest Brom znači taman koliko mu je nekada, dok je još mislio da je nadareniji za fudbal nego za tenis, značio Hajduk.

A Hajduk se tamo odakle je voli, koliko god to ne prijalo, od prvoga plača do poslednjih muka...

Psihoterapeuti i ostali prodavci magle sigurno bi nam ponudili neku teoriju, garant nešto kako je Ivanišević celog života bio autsajder, pa se prepoznao u klubu što je osvojio jedinu titulu pre ravno stotinu godina, a slavili su poslednji od pet trofeja u FA kupu pre ravno pedeset jedne; video je nešto u njima, tako skrajnutim u zapećak, najmanji i najmanje ugledan klub iz čitavog tog fudbalskom istorijom bremenitog podneblja.

A kada se u proleće 2005, nakon što su za Božić bili ubedljivo poslednji, na Hotornsu slavio opstanak, taj originalni “The Great Escape”, valjda je to Goranu zaličilo na ono kad posle Kvinsa lomi rekete, a onda se organizatori sažale na njega i pozovu ga da otpleše poslednji put na Vimbldonu?

Vest Bromvič je jo-jo klub, a Goranova karijera, to vam je bio jedan veliki jo-jo sa teniskom lopticom, i zar bi čovek poput njega uopšte mogao da se primi na, štatijaznam, Real, Barsu ili Mančester Junajted?

Možda je bilo tako, možda je bio samo slučaj, tek Ivanišević je počeo da nosi dresove Vest Broma, i to one na koje bi mu se prethodno potpisali svi igrači, toliko je brbljao o VBA da je čak i Mekinro saznao za tu infatuaciju, a kada je 2013. na tom penzoskom turu imao meč sa Rusedskim, morali su da ga zakažu za podne, da bi stigao da ode na Hotorns i gleda svoj klub.

Sada će imati razlog više.

Razlog je legenda Vest Hema, razlog puši kao Turčin, razlog svira gitaru i obožavaju ga u Engleskoj, kojoj je baš nedostajao i u kojoj izgleda kao da baš tamo treba da bude, a ne da se potuca po svetu (ako isto pomislite za Slavišu Jokanovića, bićete potpuno u pravu).

A da, i Splićanin je.

Slaven Bilić, harizmatični hrvatski stručnjak, postao je menadžer Vest Bromvič Albiona, sa ciljem da ovaj klub koji je u poslednje vreme poznatiji po trenerskoj vrtešci i slučajnoj maskoti u vidu raspevanog bojlera, vrati u Premijer ligu.

I da se vrati i on, dosta je bilo Bliskog istoka...

Šansa im je, čak i onako obezglavljenim, nakon što su Darena Mura, klupsku legendu, otpustili na pravdi Boga, izmakla ove sezone tek na penalu protiv Aston Vile. A bogati kineski gazda (kao da neki drugi pa i više postoje?) želeo je da ne rizikuje više, a usput i da udari kontru Lidsu i Bijelsi koji će im, uz možda konsolidovani Fulam, od jeseni predstavljati najveću prepreku na putu ka zlatnim poljima i svim tim milionima funti.

Po igračkom kadru, a tek je jun i još novi menadžer nije doveo neke svoje igrače, Vest Bromvič će biti prvi favorit, mada među Bilićevim gladijatorima gotovo izvesno neće biti Salomona Rondona, kojem je samo radna knjižica još u Zapadnom Midlendsu, a on nije odavno, ni likom ni glavom.

Bilić, valjda zbog imidža, stila i blagoglagoljivosti, a bogme i zbog svih onih godina na terenu starog Aptona i drevnog Gudisona, ima dosta kredita i ne žuri da ih troši. Za nekog drugog bi se na njegovom mestu možda i postavilo pitanje da li su velika očekivanja opravdana, Slaven to rešava osmehom.

I oni obični ljubitelji fudbala, a posebno Čempionšipa, radovaće se Bilićevom povratku. Možda mu je, posle patnje u drugoj sezoni u Vest Hemu, baš kada se očekivalo da se nametne kao dobar, a ne samo simpatičan stručnjak, i vreme da mu se ponešto vrati, da karma prestane da mu s kamatom vraća onog Lorana Blana sa Mundijala '98.

Najviše će se radovati Goran Ivanišević.

Sad mogu da u tom ni po čemu poznatom ni velikom gradu (sem, eto, po stadionu i po tom jednostrukom prvaku Engleske), planiraju “Bile noći”, kao one Hajdukove što su se nekad održavale u Skadarliji.

Pa će se, ako Splićanima u Čempionšipu krene dobro, neko vrlo brzo setiti i onog Goranovog citata:

Svi mi kažu da Vest Brom nikada neće igrati u Ligi šampiona. Ali su isto svi govorili da ja neću osvojiti Vimbldon sa pozivnicom.”

PišeMarko PRELEVIĆ, urednik magazina Nedeljnik i kolumnista MOZZART Sporta
Foto: Reuters


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara