Džejms Medison (Reuters)
Džejms Medison (Reuters)

PRELAZZI: Imate samo 15 sekundi da se smejete Totenhemu

Vreme čitanja: 6min | pet. 27.10.23. | 10:07

Evo, dajemo vam 15 sekundi da nas izvređate. Da okačite onaj "meme" sa slonom koji sedi na krošnji

Nema šanse, naravno.

Samo, šta ako ima?

Izabrane vesti

Ma dobro, ne budalite, šta vas je sad odjednom spopalo, apsolutno je nemoguće.

Sem ako...

Smešno je i pomisliti. Ko bi u to, stvarno mogao da poveruje? Zato hajde da se bavimo nekim realnim stvarima, umesto da trošimo vreme na gluposti.

Ali ipak... I čudnije su se stvari dešavale, nisu li, pa zar to nije suština sporta, čak i ako kažeš da je taj sport izgubio dušu?

Možda ste i vi vodili ovakav razgovor u prethodnih nekoliko dana. Sa nekim društvom sa kojim gledate Premijer ligu ili se samo dopisujete o njoj.

Možda ovo niko nije ni izgovorio; možda smo samo prisluškivali unutrašnji monolog jednog navijača Totenhema, koji ne zna da li budan sanja ili će se uskoro probuditi na najružnije moguće načine (to bi bilo tako "Spursy", ne?), i koji se ne usuđuje da naglas izgovori tu rečenicu.

Koju? Pa ne znamo možemo li i mi, reći će neko da smo budale, neko drugi da smo ih urekli, a neko treći već ima spremno "mislio sam da je ovo ozbiljan sajt..."

Ima u onoj tupavoj komediji sa Frenčom Stjuartom i Bridžit Nilsen ("Love Stinks") scena kada on dođe kod kolega potpuno ćelav, pa im kaže "imate 15 sekundi da ispalite sve svoje najgore fore".

Evo, dajemo vam 15 sekundi da nas izvređate. Da okačite onaj "meme" sa slonom koji sedi na krošnji i starom, dobrom, engleskom izrekom. "Slon na drvetu. Niko ne zna kako je tamo stigao, ali svako zna da će u jednom trenutku da padne". Da se grohotom nasmejete.

Evo, pa šta bude.

Može?

"Da li je Totenhem kandidat za titulu?"

......

Pa, ako ste se dobro zabavili, da nastavimo.

A ako smo i pogrešili, grešna nam duša, ako smo ih i urekli – evo, od ovog večerašnjeg meča, protiv Kristal Palasa – neka smo. Nije samo što je ljudski, nego je lepo grešiti na strani onoga ko je dobar. Ko je zanimljiv, pošten, koji se trudi.

Kao što je ljudski, navijački, postaviti ono pitanje, posebno u ligi koja je imala Lester i koja žudi za nekom takvom pričom u ovom monopolu sile, koji je samo na trenutke bio duopol sile.

Ukratko, možda Totenhem i nije kandidat za titulu – mada ćemo se svojski potruditi da vam damo argumente koji navode na drugu vodenicu – ali je lepo, evo na samom kraju oktobra, i misliti o tome.

Pogled na tabelu može da se dopadne svakom navijaču Totenhema, ali nije samo zbog pogleda na tabelu; bili su – ko duže, ko kraće – i neki drugi klubovi na prvom mestu, ali od Lestera nije bilo nikoga ko je bio toliko simpatičan najširim narodnim maasama.

Nije do rezultata – mada su rezultati sjajni, a Ejndž Postekoglu najbolji trener-debitant u istoriji Premijer lige – nego do načina na koji Totenhem igra.

Do zabave. Do osmeha. Do proslave Sona i Madisona, do toga da ti čak i Rišarlison, koji i dalje ne daje golove, deluje simpatično.

Do nekih novih, neotkrivenih dragulja, poput Udogija, koji niotkuda pokazuje svu raskoš svog talenta, ili Vikarija, najboljeg pojačanja prošlog leta u kategoriji onih za koje niko nikada nije to izgovorio.

Do promene je "narativa", ako baš želimo tu groznu reč; do toga da su navijači Totenhema do pre samo nekoliko meseci mrzeli sebe do podneva, a ceo svet nadalje, posebno onih dana kada njihov klub igra, a da se sada raduju.

Do čoveka koji ih vodi, i koji će svojom harizmom, verom, mentalitetom, svojim idejama uspeti da za svega nekoliko nedelja donese timski duh kakvom u regularnim uslovima – i sa regularnim ljudima – treba godine da se stvori.

Bilo je ludih i sjajnih mečeva Totenhema ove sezone, ali su tek u onom protiv Fulama izgledali kao tim koji juri vrh tabele (dobro, ili se na njemu nalazi). Tek tada smo videli da su oni "prelomili u mozgu" da su stvarno dobri, da su favoriti, da im ta tri boda pripadaju, bez Bisume, sa Emersonom.

Neki drugi Spursi, oni bi ispustili 2:0 koje bi im doneo Hari Kejn na suvi kvalitet, dok bi se svi oko njega mučili, ili bi se dugo, predugo mučili; ali ovo je nešto drugo, i to ne vidi samo onaj ko se baš trudi da žmuri.

Postoji sijaset kontra-teza koje se odmah mogu postaviti, od "početničke sreće" i "lakog rasporeda" preko "nemaju dovoljno kvalitetnih igrača" i "brzo će se izduvati" do "videćete kad Siti napokon ubaci u petu brzinu", i sve su verovatno tačne, mada ubibože dosadne.

A šta je sa onim suprotnim, razigranim? Recimo, sa pitanjem "Šta ako budu na vrhu ili pri vrhu za Božić, pa Danijel Levi ovog puta – a ne kao sa Poketinom – odluči da ne bude stipsa nego kupi još dva-tri dobra igrača i stvarno napadne titulu?". Ili sa onim "Ako je ova... ova... ova Braustralija koju su igrali u prethodnim sedmicama ovakva na početku Postekogluovog mandata, kakvi tek mogu da budu?", ili sa podsećanjem da nemaju pred sobom nuspojave kao što su neka tamo evropska takmičenja ili Liga kup.

Ima u ovako dugačkim i napornim ligama – a ova je verovatno najduža i najnapornija od svih – mnogo do sreće, sudijskih odluka, rasporeda, odsustva povreda i kvaliteta, ali postoji još jedan tajni sastojak zbog kojeg se zapravo osvajaju titule. Onaj "momentum", ona lavina koja krene i niko je nikad ne zaustavi; toliko puta pominjani Lester nije bio najbolji, ali je delovao samopouzdano i nezaustavljivo.

Taj "feel-good" faktor koji simbiotski jedni drugima daju igrači i navijači, ne samo oni sa tribinama nego i svi "neutralci" što žele da vide bajkovitu priču o Australijancu-naturščiku i momcima u koje niko sem njega nije verovao, to nekad bude mnogo važnije od brojke na saldu.

Isto može da se dogodi sa Totenhemom. Oslobođeni stega velikih fudbalskih imena i velikih fudbalskih cinika koji su prodefilovali klubom u poslednje 3-4 godine, i igrači i navijači sada sanjaju otvorenih očiju, sa čovekom koji je, "majke mi, srećan što je tu".

(Može, eto još razloga za smejanje, da se dogodi i sa Aston Vilom, pa su se neki šalili kako će s kraja novembra u severnom Londonu biti odigran direktan duel za titulu Totenhem – Vila.)

Pa čak i da to ne bude, čak i da se Spursi sete da treba da budu Spursi, sa svim groznim epizodama koje to stanje duha podrazumeva, recimo počev od malog gradskog derbija i prevejanog trenera koji baš voli da podseća na sopstvenu veličinu time što uništava velike snove, taj slon na drvetu makar nas je zabavio i opomenuo.

Jer u toj fori se često zaboravlja da se slon, eto, popeo na drvo, pa bi mogao to da uradi nanovo čak i ako sklizne s njega; a zaboravlja se i da je postojao, makar u mašti – a šta je fudbal, ako nije mašta? – i onaj jedan slon kojem je krošnja bila samo početak.

I koji je dugo, dugo umeo da leti.

PREMIJER LIGA – 10. KOLO

Petak

21.00: (4,60) Kristal Palas (3,60) Totenhem (1,80)

Subota

13.30: (1,63) Čelsi (3,80) Brentford (5,70)

16.00: (1,13) Arsenal (8,50) Šefild Junajted (19,0)

16.00: (2,20) Bornmut (3,50) Barnli (3,45)

18.30: (4,70) Vulverhempton (3,70) Njukasl (1,85)

Nedelja

14.00: (2,15) Vest Hem (3,45) Everton (3,35)

15.00: (1,27) Aston Vila (6,25) Luton (9,50)

15.00: (1,58) Brajton (4,30) Fulam (6,25)

15.00: (1,27) Liverpul (6,25) Notingem Forest (9,50)

16.30: (5,30) Mančester Junajted (3,60) Mančester Siti (1,70)

***kvote su podložne promenama



tagovi

Angelos PostekogluPrelazzi

Obaveštavaj me

Totenhem

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara