©Reuters
©Reuters

PRELAZZI: Italijansko leto, finale čekano tri decenije

Vreme čitanja: 7min | uto. 06.07.21. | 12:58

"Italijansko leto" ne događa se često, u proseku na svaku deceniju i po, ali pamti se dugo, taman kao i prva poseta toj zemlji, elegantan način na koji je Franko Barezi skidao lopte zahuktalim špicevima, parabola Alesandra del Pjera ili refren Rafaele Kare

Čudno je kako se čovek seća utakmice koju je odgledao kao klinac, a zaboravi rezultat one koja je pre samo koji dan bila na televiziji; čudno je kako ne pamtimo lica, brojeve telefona ni dnevne dogovore, a znamo pesme koje smo čuli u adolescenciji; čudno je kako važne informacije samo prođu oko tvoje glave, ali zato umeš da prizoveš reklamu od pre dvadeset godina pred oči.

A Rafaela Kara je bila sve to u jednom. I pesma, i reklama, i fudbal.

Izabrane vesti

I čudo...

Heroina italijanskog šou-biznisa, jedno od najpoznatijih muzičkih i televizijskih lica na Apeninima (ali i u Španiji, i ostatku Evrope), velika prijateljica Dijega Armanda Maradone – uz sve tračeve koji su pratili njihov zvanično drugarski odnos – uletela je u kolektivno nesvesno čitave jedne generacije kada je neko iskoristio njen najveći hit, “A far l'amore comincia tu”, i nalepio ga na reklamu za prenose Serije A, najboljeg Kalča, možda i jedinog važnog Kalča u istoriji.

Rafaela Kara postala je saundtrek za naše dečje i ne toliko dečje snove, gotovo je nemoguće prizvati sve one stadione i sve one igrače koji su njima hodali i plesali, a da vam se ne otme “skopja skopja mi sko...”

U zavisnosti od toga šta će se dogoditi večeras na Vembliju, neko će uveče biti pametan, pa će ili reći da je bilo simbolike da ljubiteljka italijanskog fudbala i žena koja nam ga je, možda i ne znajući, približila, da ona ode dan pre nego što je njena zemlja igrala polufinale Evropskog prvenstva protiv njene druge zemlje, gde je bila gotovo jednaka zvezda.

Ili zato što joj je bilo previše napeto da gleda, ili zato što bi London, a odatle će se eho proneti do Rima, Milana, Torina, Napulja, do Kaljarija Nikola Barele, tek sa njenom smrću mogao da odjekne onim “libe libe libe lei”.

Ali ako je “A far l'amore comincia tu” bio razlog da učimo italijanski jezik i gledamo Seriju A, postojala je jedna druga pesma, jednako značajna večeras, koja je označila rođenje te nove Italije i nagovestila kakav će se fudbal igrati na poluostrvu ludih devedesetih.

(2,65) Italija (3,10) Španija (2,85)

Na srpskom se zove Miholjsko, mada ćete ponekad čuti i "babino leto", onaj period – tu oko Miholjdana – kada je neobično toplo.

Englezi i Francuzi kažu "Indijansko leto", Italijani imaju izraz "Estate di San Martino", po svecu čiji se dan obeležava u novembru.

Postoji i "kukovo leto", kao mesec Limburg, ono što se neće nikada desiti.

A ima, eto, i italijansko leto.

I pesma da ga slavi.

Da želimo da sipamo so na ranu nacije koja sebe (s pravom, ali sve nelagodnije) naziva košarkaškom, mogli bismo da kažemo da je i ono u nedelju uveče "Pioniru" bila dobra strofa i potvrda kvaliteta azurnih sportista, ali okrenimo se fudbalu, njega smo ionako navikli samo da gledamo.

"Italijansko leto" ne događa se često, u proseku na svakih deceniju i po, ali pamti se dugo, taman kao i prva poseta toj zemlji, elegantni način na koji je Franko Barezi skidao lopte zahuktalim špicevima, parabola Alesandra del Pjera ili refren Rafaele Kare.

Poslednji put kada je svet plesao u njegovom ritmu, bila je 2006, Zidan je izgubio glavu i "Kalčopoli" je sahranjen na krcatim trgovima, spaljen kao lutka na maškarama; ali ovo više liči na, neka se ne ljute zlatni momci iz Nemačke, godinu koju je obeležila pesma "Un'estate italiana".

Đana Nanini i Edoardo Benato i poslednji, reći će vam tradicionalisti, poslednji pravi Mundijal, dok je ofsajd još bio samo ofsajd, a golmani dobijali loptu u ruke kad god libero nije znao šta će s njom.

"Un'estate italiana", koju smo znali kao "Notti magiche", magične noći, bila je zvanična himna turnira koji smo znali kao "Italia '90" (mada će mnogi početi da svojim najneuvežbanijim tenorom pevuše i "Nessun dorma"), i kao simbol takmičenja mnogo uspelija od one trikolorne karakondžule koju smo znali kao "Ciao", a koji je, jadan, predstavljao negaciju italijanskog dizajna, kao da se neko zezao.

(Manje je, inače, poznato, pa bi i boljim poznavaocima muzike, osamdesetih, italo-diska i fudbala moglo da promakne da je original, koji je komponovao Đorđo Moroder, zapravo bio na engleskom jeziku, i zvao se "To Be Number One". Ali doći ćemo i do Engleza, polako...)

Zašto smo se baš danas, na dan polufinala Evropskog prvenstva, setili jednog davnog Mundijala? Zar ne bi bilo logičnije posvetiti redove i tekstove rivalstvu Španije i Italije, možda usput pomenuti simboliku da su to dve zemlje pogođene koronavirusom, dve zemlje čiji su giganti počeli da posrću, što pod udarom finansija i dugova, što moralno, onom Superligom, sada u sudaru za finale, i to na mitskom Vembliju? Ili se samo zadržati na – skopja skopja i to – Rafaeli Kari?

Obe zemlje imaju selektore kojima je mnogo šta zamerano i malo šta verovano, a oni su terali po svom, onako kako znaju i umeju, uporni da dokažu da su bili u pravu, a da kaurine nateraju da makar priznaju da nije isto biti trener i selektor, i ko zna zašto je dobro što nije isto.

Ali na postkovidno leto 2021. mnogo više liče događaji iz 1990, iako smo u Rimu boravili tek kratko, iako se fudbal igra svuda po kontinentu, iako, kao što nema jednog domaćina, pa tako ni glavu ni rep, ovo prvenstvo nema ni zvaničnu himnu.

A malo ih je bilo, pre ili posle, upečatljivijih od Đaninog vokala (sticajem okolnosti, iste godine je njen brat, talentovani vozač Formule jedan, Alesandro Nanini, doživeo nesreću koja je prekinula njegove snove da jednog dana pretekne i Šumahera), i onog rifa u pozadini koji priziva Tota Kutunja i “Insieme”...

Italiju je tada predvodio Azeljo Vićini, i jednako je bila dominantna; možda to nije bio tim koji se mogao porediti sa Rosijevom Italijom, ali na prvenstvu koje se ne pamti po kvalitetu, bili su sigurni (Zenga sve do polufinala nije primio gol!) i podarili nam neobičnog heroja, koji će taman koliko Gazine suze, Farukov penal, Bađove piruete kroz Čehoslovake, ples Rožea Mile, Rajkardova pljuvačka, Vaskezov dugi odlazak po sve pice koje su ikada napravljene u Veroni i Maradonin marš kroz Napulj, i danas biti sinonim za 1990.

Proćelavi Toto Skilaći, naravno... (Salvatore, opet, nije tu tek banuo kao u civilki na maskenbal: te sezone je postigao 23 gola za Juve u prvenstvu i pritisak javnosti je urodio plodom – jednostavno su morali da ga pozovu.)

Za izgradnju mita o 1990. zaslužan je, jednako koliko i ta generacija Italije – Bergomi, Maldini, Anćeloti, Đanini, Vijali, Donadoni – i Dijego Armando Maradona, i jedno drugo polufinale, ono u Napulju...

Svako misli da zna priču o tom danu: Napolitanci su navijali za svog sina, koji ih je preklinjao da ga podrže, a ne za svoju zemlju, zemlju koja ih je ionako – ne samo u fudbalu – nipodaštavala i ponižavala, i malo je suza bilo kada je Gojkočea opet bio vitez na penalima, baš kao u četvrtfinalu protiv Jugoslavije.

To, naravno, nije posve istina, pre će biti da je San Paolo (danas, eh, posle odlaska El Pibea, ima jedno drugo ime) samo lakše podneo poraz jer je to značilo da će njihov Dijego igrati još jedno finale.

Ako ga je uopšte podneo: rana iz 1990, valjda zato što je sve bilo kod kuće, ili ako ne kod kuće a onda u Napulju, valjda zbog pesme Đane Nanini i što je ceo svet video jednu novu, hrabru Italiju, valjda zato što je Vićino došao bez velikih očekivanja a onda prigrlio te momke i oni su prigrlili njega i bili jedinstveni, drugari, braća, frateli, ta rana dugo je bolela naciju, više čak i od promašaja Bađa četiri godine kasnije, više čak i od onog sudijama pomognutog debakla u Južnoj Koreji.

Na Olimpiku će biti ubitačno dosadno, cinično i grubo, Argentina koja je bila na zalasku i Nemci koji nisu bili ništa posebno zapravo nije ni trebalo da igraju za "Boginju".

Mnogo bi bolje, i hajde da se vratimo sada u 2021. godinu, mnogo bi bolje bilo da su se tada sreli Italija i Engleska.

I jedni i drugi imali su šta da dokažu, Italijani kao domaćini, Englezi kao predstavnici nacije koju su svi otpisali i koja je bila ozloglašena zbog svojih huligana, i čiji su klubovi bili prognani iz evropskih takmičenja.

Engleska velikog džentlmena Bobija Robsona je na terenu zaslužila poštovanje – 300.000 ljudi dočekalo ih je na aerodromu u Lutonu uprkos tome što su bili četvrti – i Gari Lineker i danas žali samo za tim u karijeri, što se njemu, Dejvidu Platu, Brajanu Robsonu, hrabrom kapitenu Teriju Bučeru, Stjuartu Pirsu, Krisu Vodlu, Polu Gaskojnu ili Piteru Šiltonu na golu nije dalo da budu još bliže. Zbog stative, zbog Andreasa Bremea, zbog kletve s penalima koja je počela tada i još se, neka se ništa ne junači Garet Sautgejt, još se nije završila.

Taj duel nije se dogodio onda kada je trebalo, već u borbi za utešnu bronzu, u onoj najnepotrebnijoj od svih utakmica.

Italija je tada pobedila Englesku i osvojila treće mesto, ali već tada nikome nije bilo do igre; ponajmanje Englezima, čija se čitava generacija ugasila te večeri.

Pa evo, iako će biti malo onih koji će u sredu uveče navijati za Englesku, sem u malom ćošku Starog kontinenta, odvojenog morima i zidovima od ostatka, i premda će se za štošta pitati Španija, koja se kao uljez, onako italijanski progurala u ovo polufinale, neka u slavu Rafaele Kare, Đane Nanini, svih onih utakmica kojih se sećamo i kojih se ne sećamo, neka se desi, eto, ovog leta 2021. to nesuđeno finale iz leta 1990.

A tamo, zna se...



tagovi

EURO 2020

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara