Roberto Firmino (©Reuters)
Roberto Firmino (©Reuters)

PRELAZZI: Si, Senjor

Vreme čitanja: 5min | pon. 06.03.23. | 08:14

Mi neki nismo ni mogli da imamo omiljeni Bobijev potez; mi neki mislimo da više nikada nećemo voleti igrača kao što smo voleli Bobija Firmina, jer ko ima snage da se ovako mator opet zaljubljuje u fudbal i magiju?

Ovo će morati da bude lično.

Svako od nas ima makar jednog igrača zbog kojeg se zaljubio u fudbal; ako na to imate zapravo nekoliko onih koji su vas, makar u intervalima od nekoliko godina, podsećali zašto je ova igra tako lepa, možete se smatrati bogatim i srećnim fudbalskim navijačem.

Izabrane vesti

Ne mora to nužno da bude najbolji kojeg ste videli, tek treba da ima “ono nešto”, da izmami osmeh, da raširi radost, da njegova aura zaseni čak i ono što možda nije znao i nije umeo, da mu oprostite svaku grešku, a bilo bi ih, biće ih.

U životu sam – dopustite lično makar ovoliko, pasus-dva, pre nego što se vratimo na kordijalnost i lažnu objektivnost – tako voleo tek četvoricu-petoricu fudbalera, onoliko različitih koliko se razlikuju Piksi i Robi Fauler. Zajedničko im beše jedino što su nosili crvene dresove, sa ili bez belih pruga, svejedno.

I taman negde kada sam pomislio da sam previše mator za otkrivanje novih ljubavi, da me ništa ne može impresionirati, da ću fudbal i klubove u crvenom voleti zauvek ali nikada više drugačije i silovitije zbog jednog igrača, dogodio se on.

Okej, nije se tek tako dogodio, kao i sa mnogim emotivnim odnosima, i ovom je trebalo da proklija; imam negde sačuvani chat sa ovde prisutnim A. Gligorićem, iz juna 2015, kada je saopšteno da je Brendan Rodžers za skoro 30.000.000 funti pazario nekog tamo Roberta Firmina iz Hofenhajma.

Je li, šule, kakav je ovaj?”, pitao sam, ne očekujući mnogo, kakav Hofenhajm, koji sad Firmino, šta on uopšte igra; ne očekujući mnogo i očekujući sve.

Došao je tiho i ušao u legendu (©Reuters)Došao je tiho i ušao u legendu (©Reuters)

Dobio sam od boljeg poznavaoca fudbala i mladolikih žena no što sam ja brzinski “scout report” koji me je umirio, mada će ta poslednja polusezona pod Rodžersom dobrano ispitivati mentalno zdravlje i navijača Liverpula i vašeg kolumniste. Potonji je ozbiljno želeo da prestane da se druži sa čovekom što je mogao toliko da laže oko relativno skupo plaćenog Brazilca.

Jer taj nije, iskreno, ličio na Brazilca. Nije ličio ni na šta, pogubljen kao i ostatak ekipe koja je bila u nokdaunu, u rasulu, u zalasku. Povremeno bi se pojavio kao duh na desnom beku ili na levom krilu, uplašen od senke Enfilda jednako koliko od svoje, nesnađen i frustriran, bled i nebitan.

A onda je samo kliknulo. Novi menadžer Jirgen Klop ga je prebacio napred, prvo na mesto napadača pa onda lažne devetke – pravu devetku će zadužiti koju godinu kasnije, kada stigne Salah – i bljesnulo je tamo iz pravca Mersisajda.

Prilično doslovno je bljesnulo: odjednom smo videli i talenat i te zube, dečak iz gotovo nepoznate savezne države Alagoaš koja je pre njega dala samo Marija Zagala – dobro, malo li je? – počeo je da mućka alhemiju.

Van terena pričao je samo o Hristu i zahvaljivao se Svevišnjem na svim darovima, pričajući o porodici više nego o bilo čemu na terenu, no na tih 7-8 hiljada kvadratnih metara bio je, citirajmo Vita Nikolića, jedna “vesela grudva smijeha”: ovde pas bez gledanja, tamo peta kroz noge beku, brza kontra i kung-fu na kraju...

Negde u enciklopediji stajaće odrednica “Fudbalska inteligencija” i pored nje gornja vilica Roberta Firmina Barbose de Oliveire.

Obuci crveno, da sluti na radost, pokloni se i počni...

Ili, kako je to jednom parafrazirao Piter Krauč, “Ako gledaš utakmicu i ne vidiš Firmina, onda gledaj Firmina i videćeš celu utakmicu.

U narednih nekoliko sezona Bobi Firmino bio je najnesebičniji član trozupca o kojem ćemo pričati unucima.

Razumevanja i bez gledanja (©Reuters)Razumevanja i bez gledanja (©Reuters)

Retko se kada pogodi takva sinergija, takva simbioza; i onih popodneva kada se Salahu, Maneu i Firminu igralo (a takvih popodneva beše mnogo), onda kada bi se razumeli bez gledanja, bila je to proslava fudbala u malom, nešto što bi valjalo uramiti na zid večne fudbalske galerije.

Bio je i ključni sastojak u Klopovom “gegenpresingu”, uz sve to lucidni šeret čiji su potezi u jednakoj meri umeli da frustriraju i da oduševljavaju.

To poslednje, valjda, biva u svakoj ljubavi.

U eri momaka koji su – svaka njima čast – jurili rekorde i individualna priznanja, bio je tip koji je uživao da asistira i da bude tu za druge. Čak i ako nikada nije bio najbolji na svetu, kako je govorila pesma što bi se začula sa Kopa kad god bi iz krampona izvadio pomalo čarobne prašine (“Si, Senor”), bio je bolji nego što je svet modernog fudbala često zasluživao.

Eto, opet taj perfekat, a čovek je živ i zdrav; to ne žalimo njega, ima on snage za još koju sezonu, i to negde gde je toplije i gde će ga jednako brzo zavoleti, nego žalimo sebe i prolaznost.

Svaka utakmica do kraja ove sezone biće prilika za počasni krug, za još jedan ispis, još jedan namig sudbini i krcatim tribinama, čak i ako ne bude igrao previše, čak i ako mu je puna 31 godina, i ima bržih i spremnijih od njega.

Počelo je od onih 7:0, jer kakav bi drugačiji bio poslednji derbi Bobija Firmina nego ekstatičan; stigao je na žurku kasno, ali sa najskupljim poklonom, prvo je asistirao cevanicom i samo bi budala rekla da je to bilo slučajno, a onda je bio i gol za ispis.

Još jedan za kolekciju i konkurenciju.

Jer u izlivima emocija nakon što je saopštio da će mu ova sezona u Liverpulu biti poslednja, čak su i oni koji vole druge engleske klubove, ili su spram svih njih potpuno ravnodušni, počeli da se prisećaju svog omiljenog poteza Bobija Firmina.

To se ne radi samo kada neko ode, već kada se okonča jedna era. A sa nekim drugim sa brojem 9 naredne sezone, biće to jedan drugi Liverpul i jedan drugi dres; mnogo više od transfera Sadija Manea, koji se osetio mnogo više nego što su to svi hteli da priznaju, odlazak Roberta Firmina značiće kraj velikog Klopovog Liverpula.

(Ili, ako ste baš baš optimista, kraj PRVOG velikog Klopovog Liverpula.)

A mi neki, mi neki nismo ni mogli da imamo omiljeni Bobijev potez, ili bismo tek lakonski odgovarali da je to onaj kad zakorači na teren; mi neki mislimo da više nikada nećemo voleti igrača kao što smo voleli Bobija Firmina, jer ko ima snage da se ovako mator opet zaljubljuje u fudbal i magiju?



tagovi

PrelazziRoberto Firmino

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara