"Borusija Menhengladbah iz sedamdesetih"
"Borusija Menhengladbah iz sedamdesetih"

PREMOTAVANJE: Borusija Menhengladbah - legenda o Ždrepcima

Vreme čitanja: 9min | uto. 05.08.14. | 10:33

Proleća 2014. godine navršilo se 50 godina od postanka Bundeslige. Od leta 1963, pa evo do danas, taj apsolutni vladar jednog od najspektakularnijih fudbalskih takmičenja na svetu – Bajern Minhen – nije imao većeg rivala, niti opasniju pretnju da će mu pred nosom ugrabiti sve ono što danas simbolizuje njegovu moć i uticaj u svetu fudbala, od kluba iz jednog malenog grada

Borusija Menhengladbah iz sedamdesetihDanas ih zovemo Borusija Menhengladbah (šezdesetih i sedamdesetih osnovno ime kluba nije bilo u prvom planu) i to ime onim mlađim ljubiteljima fudbala uglavnom ne znači mnogo. Ništa više do naziva jednog prosečnog nemačkog kluba koji je do pre pet-šest godina igrajući Cvajtu, i to u više navrata, „overio“ skoro svaki zaselak duž Rajne. Nažalost, sećanja na značaj, uticaj i veličinu jedne čudesne generacije sa legendarnog, a danas porušenog Bekelberga, užitak su i privilegija samo onih starijih poklonika „bubamare“.    

Priča o Ždrepcima iz Menhengladbaha počinje sredinom šezdesetih godina prošlog veka dolaskom u grad profesora fudbala Henesa Vajsvajlera. Sa širom okolinom Gladbah je tada brojao tek oko 100.000 ljudi (ni danas nije mnogo veći), ali čak ni tako mala sredina nije mogla da zaustavi svetske ideje, muzičkim rečnikom rečeno – novi talas. Bundesliga bila je u začetku, ali nemački fudbal pucao je od potencijala.

Izabrane vesti

Ulaskom u elitu 1963. Borusija je ostala bez trenera Frica Langnera (otišao u mnogo bogatiji Šalke), a Sep Herberger, tadašnji selektor Pancera u ostavci, Menhengladbahu preporučuje svog pomoćnika i koautora onog čuda u Bernu (Mađarska – Nemačka 2:3) – već pomenutog Vajsvajlera. Tadašnji prvi čovek kluba, direktor i predsednik Helmut Grashof, posle prvog razgovora s novim trenerom bio je oduševljen...

"Bilo je vreme. Langnera smo zamenili nečim briljantnim. Dobili smo čoveka koji će nam omogućiti pun razvoj perspektivnih pristupa"

U to vreme malo ko je razumeo šta je predsednik hteo da kaže (perspektivni pristup?), ali već kroz nekoliko godina ova izjava gospodina Grashofa dobiće na značaju. U tako malom gradu novca nema, prostora za napredak baš je malo, ali Vajsvajler je već imao ram slike koja će postati svojevrsno umetničko delo – Ginter Necer. Visoki plavušan, gradski mangup od devetnaest leta – dečko koji je uništio one klišee da fudbalska genijalnost ne može da stanuje u kopački broj 45+ – istog momenta postao je miljenik novog šefa struke i jednog od izumitelja modernog nemačkog fudbala. Vajsvajler je imao sreće da je u omladinskom timu zatekao budućeg „ubicu golmana“ Jupa Hajnkesa, ali i njuh da je taj momak spreman za Bundesligu. Bernda Rupa je doveo na svoje insistiranje iz treće lige, a kao jedini prekaljeni as na raspolaganju mu je već bio Herbert Laumen, iako samo godinu dana stariji od Necera.

Ginter NecerU naredne dve godine Vajsvajler u prvi tim uveo još trojicu golobradih mladića koji će u narednih 10 godina predstavljati okosnicu tima – Bertija Fogtsa, Hakija Vimera i golmana Volkera Danera. Bio je to početak formiranja jednog od najvećih timova koje je nemački fudbal imao.

Prva sezona nije bila bajna. Borusija je završila u donjem delu tabele, a zabeleženo je da je na jednom meču na Bekelbergu bilo manje od 500 ljudi. Vajsvajlera to nije obeshrabrilo i on je nastavio po svome. U sezoni 1965/1966. dogodio se možda i prelomni trenutak za čitavu priču. Do tada najveći klub u državi Nirnberg potučen je na Bekelbergu do nogu – 8:3! Na legendarnom stadionu više nikada nije moglo da se nađe slobodno mesto...

Bio je to sudar fudbala budućnosti i nečega što je vreme odavno pregazilo. Niko se do tada nije usuđivao da napadne osmostrukog šampiona koji nije odustajao od starog sistema sa pet navalnih igrača.

"Niko nikada nije rekao da je zabranjeno igrati ofanzivno kao Nirnberg, samo što niko nije pokušavao", izjavio je posle meča Vajsvajler i pobrao simpatije.

U narednih nekoliko godina u Bundesligi postignuto je šest pobeda sa dvocifrenim rezultatom, a četiri su bile delo momaka iz Menhengladbaha. Tada još neafirmisani novinar lokalnog „Rajnišen posta“ Vilhem Hurtmans prvi je „ispalio“ u jednom tekstu:

"Pa oni igraju kao Ždrepci"!

Otuda baš taj nadimak. Prosek starosti te prve opake ekipe nemačkog fudbala bio je tek nešto više od 21 godine. Bili su silno motivisani i divlji, a u isto vreme imali sve potrebno da se vinu do najviših visina. Drskost, bezobrazluk, i pre svega novu ideju koju je profesor Vajsvajler doneo kao svoj diplomski rad sa Fudbalske akedemije u Kelnu koja će kasnije poneti njegovo ime.

„Trči i pucaj“ bila je osnovna filozofija tog novog, totalnog fudbala. Kao preduslov postojala je besprekorna fizička sprema igrača. Henes Vajsvajler slavu i afirmaciju stekao je u Borusiji, ali nije uspeo da sve to naplati u Barseloni. Raščulo se se po Evropi o čoveku čvrste ruke čiji tim leti po terenu i postiže u proseku preko tri gola po meču, međutim, njegov princip rada bio je nedokučiv za mnoge sedamdesetih. Tu sa Barsom sam je pogrešio. Imao je u malom prstu sistem za Katalonce, ono što su hteli i što su igrali sve do pojave tika-take (direktan i atraktivan fudbal), ali ono „tvrdo“ želeo je da pokaže braneći Krojfu da puši i – pogrešio. Ubrzo je morao da ode.

Henes VajsvajlerS Menhengladbahom bila je druga priča, bazirana na dugogodišnjem drugarstvu pre svega. Retkost je oduvek bio taj očinski odnos s fudbalerima – na stranu današnja foliranja mnogih trenera – a baš tako bilo je na Bekelbergu. Za razliku od mnogih „očeva“ tih godina Vajsvajler je izabrao alternativni put. Do igrača se trudio da dopre izbegavajući svaki vid agresije, bilo verbalne ili fizičke. Najveća kazna za fudbalera bila je njegovo ćutanje, kao demonstracija nezadovoljstva. U jednom takvom, takoreći porodičnom krugu, izostanak komunikacije boleo je više od šamara.

S Necerom je, naravno, bilo problema. Bio je „prvo ždrebe“, miljenik... Na njega je uvek bio slab.
"Berti, kaži svom kapitenu da je trening sutra u deset", obratio se mlađanom beku Vajsvajler jednom prilikom.

Ni Necer nije posustajao, znao je koliko može, pa je odgovorio:
"Berti, kaži svom treneru da znam i da je to u redu".

Trajala je ta tišina među njima i po desetak dana, nekada je čitav tim trpeo, ali kada bi sve došlo na svoje, prvi sledeći protivnik nije mogao da prođe bez četiri do pet komada u mreži, pa makar se zvao i Bajern Minhen.

Čuvena je priča iz proleća 1973, pred kraj sezone. Finale DFB kupa. Borusija je igrala protiv najvećeg lokalnog rivala Kelna, a Vajsvajler je ostavio Necera na klupi. Nekoliko dana ranije potpisao je ugovor s Realom, a uoči meča umrla mu je majka. Za sve na stadionu to je bila potpuno normalna odluka, ali ne i za Gintera. Nikada se tako nije naljutio na svog trenera. Ovaj ga je pozvao na zagrevanje u jednom momentu – odbio je. Ušao je u igru onda kada je smatrao da je to neophodno. Dao je gol, Borusija je uzela trofej i na kraju su ga zajedno podigli. Iskreno su se potom izljubili i rastali. To je ta priča. Opširnije o tome nekom drugom prilikom.

I Murinjo je danas za nas strog trener koji gaji drugarski odnos sa igračima, ali možete li da zamislite da mu se nešto slično dogodi?       

Jup HajkensVajsvajlerovu ulogu u stvaranju mita zvanog Menhengladbah nemoguće je zaobići. Pored revolucije na terenu on ju je sporoveo i u menadžerskim vodama. Novca u klubu nije bilo, a on je još krajem šezdesetih shvatio da su neophodne za velika dela. Mlađanog Jupa Hajnkesa, koji je za tri sezone postigao preko 50 golova, prodao je 1967. Hanoveru za tada rekordnih 275.000 maraka. Ispalo je kao da je u pitanju bio dogovor. Jup je potpuno stao, a za to vreme i za taj novac Menhengladbah je doveo braću Kremers, golmana Klefa, Horsta Kepela, Zilofa, Ludviga Milera, zatim potpisao ugovore sa nekoliko supertalentovanih mladića. U tim su tako ušli prvi „vodonoša“ evropskog fudbala Rajner Bonof i Hartvig Blajdik... I kao šlag na tortu na kraju se vratio Hajnkes. Šampionski tim je kompletiran.

I Bajern u to vreme drma „novi talas“, na drugoj strani su tek nešto stariji Bekenbauer, Gerd Miler, Sep Majer i društvo, ali škola je potpuno druga – ona bajernovska, sadašnja. Zebeca i Čajkovskog Bavarija će večno pamtiti – udarili su temelje moćnog Bajerna – pa opet, simpatije su bile na drugoj strani. Bajernovu prvu titulu Menhengladbah je poništio sa dve vezane. Onom već moćnom timu pridružili su se Vitkamp i Kulik

U Kupu šampiona Ždrepci su imali premijeru 1971. Priredili su neviđeni spektakl svojim navijačima, na Bekelbergu je odbrana Intera koju je utemeljio i proslavio Elenio Erera primila sedam komada! Utakmica je poništena, jer je „nešto sa tribina“ pogodilo Bonisenju u glavu. San o tituli prvaka Evrope nestao je u istom danu. Od svega, ostala je zabeležena izjava tadašnjeg trenera Mančester Junajteda Meta Bazbija koji je došao da pogleda novu evropsku senzaciju:

"Protiv ovog tima danas niko ne bi mogao da igra. To je fudbal u svom najvišem savršenstvu".    

Bavarska mašina u to vreme postaje veoma moćna i podiže lestvicu, osvaja tri šampionata zaredom, a zajedno sa tim i titule prvaka Evrope. Takođe tri. Ždrepci se ne predaju. Ona ista ekipa (bez Necera i Vajsvajlera), potpomognuta Štilikeom i Alanom Simonsenom, uzvratila je istom merom. Četvrtu uzastopnu gubi na gol-razliku. Keln je bio efikasniji.

Ispostavilo se da je samosažaljenje bilo ključno za sve ono što će uslediti. Menhengladbah je u periodu od 1970. do 1980. odigrao šest finala evrokupova (osvojena samo dva Kupa UEFA, poraz u finalu Kupa šampiona od Liverpula) i proglašen je gubitničkim timom?! Bajern je osvojio sve što je mogao. Ta decenija epske borbe u nemačkoj eliti koja se verovatno u skorije vreme neće ponoviti završena je trijumfom Borusije na domaćoj sceni (pet titula naspram četiri Bajerna), ali od tada svako pravo rivalstvo u Bundesligi nestaje.

"Sile Zla preuzele su vlast u galaksiji! Jedina nada zasniva se na hrabrim džedaj vitezovima, poznatim pod imenom Borusija Menhengladbah", napisao je nemački novinar Ulrih Hese jednom prilikom. Najpoznatiji tamošnji frilenser svoga doba poredio je rivalstvo Bajerna i Borusije sa „Ratovima zvezda“.

Ona prva ekipa Ždrebaca tada je odavno pala u zaborav. Bili su posle i Mateus, i Efenberg ,i Rojs i sve će ih (doduše, ovog poslednjeg još nije) kupiti Bajern. Takvu moć ni snaga i hrabrost nadrealnih junaka iz galaktičkih imperija ne bi mogli da prežive. Titule prvaka Evrope osvajali su kasnije i Hamburger i Borusija iz Dortmunda, dostižući vrhunac u jednoj sezoni, ali na crtu Bajernu nisu mogli.

Tamo gde je nekada bio Bekelberg nikle su višespratnice. Grad raste, a sećanje na Vajsvajlerovu dečurliju polako nestaje. Borusija park ispunjen je do poslednjeg mesta na svakoj utakmici u poslednjih sedam-osam godina. Ipak, o staroj slavi i i dalje se samo pripoveda. Nije rivalstvo odavno obostrano, ali i dalje je za sve u Gladbahu najvažnije „skinuti tradicionalne kožne pantalonice Bavarcima“.

Potonuo je i Keln (najveći lokalni rival) zajedno s Borusijom, pa opet, „uhvatiti jarca (maskota kluba) za rogove“ i baciti ga na pleća... Nema ništa slađe. Od toga se sada živi.  

Do novih Ždrebaca iz Menhengladbaha....

NAJBOLJI TIM U ISTORIJI BUNDESLIGE

U godini jubileja Bundeslige (50 godina postojanja) pravljene su razne ankete, a jedna se ticala najboljeg tima u istoriji takmičenja. Za mnoge iznenađenje, za mnoge i ne, ali u „finalu“ su se našli Hajnkesov Bajern iz sezone 2012/2013. i Menhengladbah iz 1971. U zanimljivom takmičenju našlo se šest ekipa Bajerna, dve Borusije Menhengladbah, dva tima iz Dortmunda, dva tima Kelna i po jedan sastav Hamburgera, Kajzerslauterna, Volfzburga i Verdera.

Ždrepci početkom sedamdesetih dospeli su do „završnice“ zahvaljujući procentima uspešnosti, a zatim u „finalu“, na osnovu glasova navijača, dobili taj Bajern koji je 2013. osvojio Bundesligu, DFB kup i Ligu šampiona. Bavarce manje-više znate, a taj tim Borusije činili su: Klef, Blajadik, Miler, Zilof, Fogts, Bonof, Necer, Kepel, Le Fevr, Laumen i Hajnkes.     

POSLE ZVEZDE – POTOP

Ždrepci su s velike scene sišli osvajanjem jednog velikog trofeja – Kupa UEFA 1979. godine. Crvena zvezda bila im je rival u velikom finalu, a tada se još igrao dvomeč. U Beogradu je bilo 1:1 (Šestić i autogol Jurišić), a u revanšu 1:0 za domaćina iz spornog penala koji je realizovao Alan Simonsen.

Od naredne sezone počeo je sunovrat Borusije koja će na prvi naredni trofej čekati do 1995, kada je osvojen Kup Nemačke. Na sledeće veliko slavlje Menhengladbah čeka, evo, već dve decenije... 


tagovi

PREMOTAVANJENemackaEvropaBorusija Menhengladbah

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara