
Vahina životna priča se čita u dahu: O Ronaldinju, Drogbi, Pauleti, Veležu, Mamiću...
Vreme čitanja: 16min | sre. 13.08.25. | 08:20
Legendarni strateg o situacijama i brojnim anegdotama koje su ga pratile tokom karijere
(Od dopisnika Mozzart Sporta iz Sarajeva)
Postoje ljudi koji su mnogo toga prošli u životu i čiju ispovest želite da čujete. Pogotovo kada se bavite novinarstvom, a ti ljudi imaju mnogo toga da kažu. I kada se ukaže prilika da sa njima razgovarate, ne želite da je propustite. Taman to bilo u jeku leta u vrelom Mostaru, na plus 40 i kusur Celzijusa. Tako se ukazala prilika da sednemo za sto sa Vahidom Halilhodžićem, čovekom čija je fudbalska biografija prebogata, jer je malo ko sa ovih prostora prošao više u svetu fudbala od popularnog Vahe.
Izabrane vesti
Nismo tu šansu smeli da propustimo, te smo od jednog zatvorenog i ne toliko pričljivog čoveka dobili idealnog sagovornika, koji se nije libio da govori o izazovima koje je prošao, saradnji sa fudbalskim velikanima, situacijama koje ga tište, titulama, ponudama, svađama...
Taj Mostar ima nešto specifično u sebi. Šarm koji nema svaki grad, a u fudbalskom smislu se malo ko može pohvaliti takvim imenima koje je iznedrio grad na Neretvi. Od Bajevića, Vladića, Marića, Tucea, Kajtaza, i naravno Vahida Halilhodžića. Jer upravo je njegova prava fudbalska priča krenula iz Mostara i voljenog Veleža.
"Moja priča sa Veležom je krenula negde u srednjoškolskim danima. Išao sam u elektrotehničku školu i bio sam u đačkom domu pošto sam iz Jablanice. I negde u 16. godini, bio sam treći srednje, počeo da treniram sa Veležom na nagovor mog pokojnog brata Salema i nekih momaka koji su bili u mom razredu. Oni su trenirali u podmlatku Veleža i tražili su od mene da im se priključim. Sećam se da je bila nedelja kada sam otišao na prvi trening i prosto se zaljubio u sve to. Tu je počela moja karijera u Veležu koja je trajala 13 godina nakon čega sam otišao u inostranstvo", započinje Vaha svoju fudbalsku priču za Mozzart Sport.
Preko 200 utakmica i preko 100 postignutih golova u najdražem dresu obeležilo je karijeru u Veležu za tada čuvenog napadača, koji je, prema svom mišljenju, mogao ostaviti još veći trag u domaćem fudbalu, ali i reprezentaciji za koju je upisao tek nekih petnaestak nastupa. Otkriva i razloge.
"Znate kako, ja sam karijeru napravio u inostranstvu, mnogo veću i zapaženiju nego ovde. Nažalost. Pogotovo kada je reč o reprezentaciji Jugoslavije i tretmanu kakav sam imao. Na primer, bio sam igrač godine u toj državi, a stalno sam bio ta rezerva. Sigurno sam zasluživao mnogo veću pažnju. Čak sam sa mladom selekcijom Jugoslavije osvojio prvenstvo Evrope i proglašen za najboljeg igrača i najboljeg strelca. I svi ti uspesi nisu mi bili garancija da imam bolji tretman u reprezentaciji. Evo još jedan primer. Svi igrači su mogli u 28 godini da napuste ligu i odu u inostranstvo, meni nisu dozvolili, nego tek kad sam napunio 29 godina, zbog toga što sam, kao, bio potreban reprezentaciji, zbog kvalifikacija za Svetsko prvenstvo u Španiji. Odigrao sam sve utakmice, plasirali smo se na prvenstvo i onda sam opet bio rezerva. Ta frustracija je neopisiva i to je jedna crna strana mog igračkog perioda. To me pratilo skoro uvek".
Dobre igre u Veležu donele su vam transfer u inostranstvo. Francusku, u kojoj ste ostavili veliki trag i u trenerskoj karijeri i to je nekako zemlja koja je obilježila Vas kao sportistu.
Nant, pa Pari Sen Žermen. Osvojili ste i nekoliko titula?
"Da, bili smo šampioni sa Nantom, pobednici Kupa. Bio sam dva puta najbolji strelac prvenstva Francuske. Bio sam bronzana kopačka Evrope, tri puta najbolji igrač francuskog prvenstva. Ima stvarno puno tih titula i pojedinačnih nagrada koje gode u svakom slučaju. Ali sam najponosniji na period u Veležu koji je završen hepiendom, osvajanjem Kupa maršala Tita 1981. godine. Bilo je to protiv Željezničara na Marakani, u jednoj fantastičnoj utakmici koju smo mi dobili. Sećam se tog perioda. Sedam dana celi grad i regija su slavili i ništa nije radilo. Nije se išlo u škole, sve je bilo zatvoreno. To je jedna od mojih najdražih pobeda kao igrač", priča Halilhodžić i još malo se dotiče tog perioda i lige bivše Jugoslavije.
"Kad sam igrao u Veležu, posebno kad smo igrali na strani, bili smo izloženi grubim prekršajima protivničkih igrača koji nisu uvek bili adekvatno sankcionisani. Drugačiji se fudbal igrao. Mnogo grublji, mnogo oštriji. Sećam se skoči ti štoper kopačkom u leđa. To nije bilo za crveni karton, to je bilo da se istog momenta vodi u zatvor, bez suđenja. To su bili takvi startovi, neverovatno. Velež je uvek igrao lepršav i napadački fudbal, ali smo na strani često znali biti zakinuti. Možda smo i mi bili malo bojažljivi zbog takvih startova, ali generalno nismo imali neku zaštitu sudija kao recimo velika četvorka ili što nismo bili politički podobni. Međutim, bez obzira što nismo nijednom osvojili prvenstvo bili smo omiljeni i imali dosta navijača odmah posle velike četvorke. Bez obzira za koga navijaš od ovih većih klubova, odmah posle je Velež bio omiljen upravo zbog te lepršavosti i šarma kojeg smo imali".
Nakon igračke karijere kreće i trenerska koja je definitivno bila možda i uspešnija od igračke. I trenerska karijera se vezuje za Francusku, Lil, pa Ren pa Pari Sen Žermen. Kako pamtite te trenerske početke?
"To je bilo za vreme rata. Dobio sam poziv, sećam se da se javila supruga i rekla zovu te iz nekog kluba iz Francuske. To je bio Bove, druga divizija, tada nisam bio ni čuo za njih, ali mi je to spaslo život. Da sam u to vreme ostao još dva dana u Mostaru ko zna šta bi sa mnom bilo. Tu sam ostao samo godinu dana, jer su mi zabranili da ostanem duže pošto sam bio stranac i nisam imao diplomu, ono što sam polagao u trenerskoj školi u Sarajevu. Nisam to bio završio, jer je počeo rat u Sarajevu. I tad mi je Sindikat profesionalnih trenera zabranio da radim, a na njihovom čelu je bio čuveni Gi Ru. U to vreme sam bio u teškoj ekonomskoj situaciji jer sam u Mostaru sve izgubio. Krenuo sam od nule, u Francuskoj sam polagao tu trenersku školu. Onda sam otišao u Maroko u klub Radža Kazablanka, gde sam osvojio njihovu Ligu šampiona i bio prvak Maroka. Tada dolazi poziv od Lila i od tada kreće moja velika trenerska karijera, jer je klub bio na korak od ispadanja iz druge lige, a za tri godine igrali smo Ligu šampiona i igrali u Kupu Evrope. Onda sam preko Pariza, Rena, Nanta napravio dobru karijeru i u svakom sam imao zavidne rezultate. Iz godine u godinu sam napredovao, učio, pratio sam trendove i prenosio na svoje igrače".

Nakon četvorogodišnjeg mandata u Lilu i jedne godine u Renu, Vahid Halilhodžić 2003. godine odlazi u Pari Sen Žermen. U to vreme, ne toliko dominantnog prvoligaša i sa nebrojeno manjim budžetom kao kasnije kada su arapski petrodolari ušli u klub.
"Teško je reći da je to bio početak evolucije kluba, jer taj period kada sam ja došao u odnosu na ovaj noviji su dva različita sveta, pogotovo u finansijskom smislu. Moj budžet u to vreme bio je 70.000.000 na primer, a budžet sada je preko milijarde, znači 15 puta jači, tako da je ogromne novce utrošio Katar, tj. država koja je kupila taj klub i uložili su ogroman novac. Kad sam došao u Pariz, klub je bio u velikim poteškoćama, vlasnik je bila TV kuća ‘Kanal +’ koja je imala velike poteškoće u svom radu i htela da se po svaki cenu reši kluba. Došao sam i tu je bio Ronaldinjo", priča Vaha i nastavlja o legendarnom Brazilcu.
"Znam da se posle pričalo da sam se posvađao s njim, ali to nije tačno. Ja sam hteo da gradim tim oko njega i vlasnici su na početku rekli da može. Međutim, kad smo počeli pripreme rekli su Ronaldinja moramo da prodamo jer naš budžet ne može to da pokrije, u suprotnom sledi izbacivanje iz lige. Tako da je to bilo jedno veliko razočarenje i morao sam ekipu da gradim na drugačiji način. Ipak, tu sam proveo dve godine, bili smo viceprvaci i pobednici Kupa".
Nastavlja se priča o Ronaldinju.
"Čim sam došao u klub, pričao sam sa njim i on je zaista želeo da ostane. Sećam se da je razgovor trajao skoro tri sata, a on je bio kao malo dete. Toliko neiskvaren i iskren i večito nasmejan. Međutim, njegov menadžer je bio brat, a ugovor je bio jako čudan. Vlasnik tog ugovora je bila neka medijska kuća koja ga je dala na pozajmicu Parizu, pa je on mogao da ode i bez moje dozvole, mada sam se stvarno borio da ga ostavim. Osim njegove plate, u tom ugovoru su plate dobijali i njegova majka, njegova sestra, njegov brat, njegov prijatelj i njegov menadžer za komunikacije. To je bilo previše za klub i oni su bili izričiti u nameri da ga prodaju. Čak sam hteo odmah da odem zbog tog nesporazuma, ali eto ostao sam tu dve godine".
Trenirali ste u Parizu još i Branka Boškovića, Danijela Ljuboju, doveli ste Vedada Ibiševića. Kakvi su bili igrači sa prostora bivše Jugoslavije?
"Ja sam bio pod pritiskom tih budžetskih ograničenja. Eto npr. Ibišević. Za njega nikada nisam bio ni čuo, nego me je jednom nazvao brat i rekao da je njega zvao selektor mlade reprezentacije Bosne i Hercegovine i rekao da ima jedan zanimljiv mladić i igra u SAD-u. Pokazali su mi kasetu i video sam da je dobar igrač i da ima 18 godina. Tako sam ga i doveo, iako su mi mnogi zamerali, ali sam bio primoran, jer je dečko praktično došao da igra za mizerne pare što je klubu odgovaralo, a bio je mlad pa je mogao da bude rezerva Pauleti što je takođe meni odgovaralo. U početku je imao problema sa adaptacijom, ali se kasnije pokazalo da je pravi igrač i da je imao fantastičnu karijeru. Što se tiče ostalih, znam da je bilo priče da ih ne stavljam zato što su druge nacionalnosti, ali to nije imalo veze s vezom. Nisu bili igrači koji su mogli biti nosioci igre i zbog toga sam izbegavao da dovodim igrače sa ovih prostora jer oni odmah misle ako si zemljak da imaš privilegije. Kod mene je bilo potpuno suprotno, gde moraš mnogo više da se dokazuješ i da radiš", priča Halilhodžić i izdvaja jednog igrača. Pedra Pauletu.
"Uh, mnogo sam ga voleo. To je bio tipični strelac. Egoista, koji je uživao u golovima, ali toliko korektan momak. Nikada nikakvih problema sa njim nije bilo. Igra je naravno bila podređena njemu, i zaista samo reči hvale o njemu. Velikan."
Hajde da se dotaknemo perioda u zagrebačkom Dinamu. Godina dana, osvojena titula, finale Kupa, ali ste se brzo razišli? Šta je bio razlog?
"Mnogi su se tada iznenadili i pitali otkud ja u Dinamu, ali sam stvarno želeo da odem tamo. Oni su me želeli i kockice su se poklopile. U Zagrebu je bilo izvanredno, odlično sam prihvaćen i nikakvih problema nije bilo sve do pred kraj te sezone, kada sam imao jedan okršaj sa Zdravkom Mamićem. Bila je to neka utakmica pred kraj prvenstva, mi smo već obezbedili titulu i imali 20 bodova prednosti. S obzirom da nas je čekalo finale Kupa ja sam odlučio da tu utakmicu u prvenstvu igra B ekipa, to jeste momci koji nisu imali veću minutažu, da bih sačuvao ove standardne za finale Kupa. On je tada ušao u svlačionicu i tražio da igraju neki igrači. Ja nisam pristao i rekao sam da sam ja trener i da je moj posao da sastavljam ekipu. On je tada počeo da psuje i spomenuo je neke stvari koje ja nisam voleo da čujem. Normalno da je došlo do sukoba. Moglo je doći i do većih problema, ali nije. Ja sam odradio poluvreme, momci su tražili da ostanem, ja naravno nisam hteo i to je bilo to", priča Halilhodžić i nastavlja o Zdravku Mamiću.
"O njemu je mnogo toga i rečeno i napisano, jer je napravio veliki posao u Dinamu i reprezentaciji Hrvatske. Ono što je Hrvatska napravila, to je zahvaljujući njemu. Nije bio ljubimac, ali to je normalno da vas ne vole svi. Osim toga, njegovo ponašanje nekada nije bilo akademsko. Imao je pristup i način rada koji nije svima odgovarao, ali da je napravio veliki posao jeste i to treba ceniti. Ovi veliki hrvatski igrači koji su napravili ogromne karijere treba da mu budu zahvalni".
Vahid Halilhodžić je veliki trag ostavio radeći kao selektor u reprezentacijama Obale Slonovače, Alžira, Japana, Maroka.
"Ja ne znam sad tačnu statistiku pobeda, ali znam da sam od četiri pokušaja sva četiri puta ostvario plasman na Svetsko prvenstvo. Kako? Pa kad dođeš u jednu državu, treba da upoznaš kulturu, tradiciju i sve što se dešava u toj zemlji, da se malo edukuješ. Ja sam stvarno dosta učio, čitao knjige i upoznavao. Onda se, naravno, moraš tu adaptirati. Na terenu se ta adaptacija svodila na pristup visokog fudbala. To je podrazumevalo taktiku, fiziku i sve ostale segmente da bi ekipa bila uspešna. Nametnuli smo neki svoj stil i način igre i obaveze koje su donosile dobre rezultate".
Maroko vam je bio poslednja stanica. Jeste li imali nekih ponuda posle?
"Nikad u životu nisam imao koliko imam sad u ovim godinama. To je nešto neverovatno. Sramota me i da kažem kakve ponude sam odbio što se tiče finansija. To je nešto što se teško može odbiti, ali to što se desilo sa Marokom me je stvarno pogodilo. To je već treći put, to je stvarno previše. Takva nezahvalnost i takvo ponašanje", priča 72-godišnji stručnjak sa knedlom u grlu i nastavlja:
"I posle toga kako je predsednik napravio tu propagandu protiv mene. To je sve stvar i politike i generalno njihovog naroda. Kad si u Africi, da bi bio miran, moraš stalno da pobeđuješ. Jedan poraz i gotov si. Veliki je pritisak i fudbal je kod njih ponos nacije. Koliko puta su mi rekli da stanje u državi zavisi od fudbala i rezultata. Neću ni da spominjem situaciju sa Ziješom i ostalim, jer direktno su tražili od mene da stavim dva igrača na spisak za Svetsko prvenstvo, ja to nisam hteo i to je bilo to".
Jeste li možda imali nekih velikih evropskih ponuda u trenerskoj karijeri za koje se možda kajete što niste prihvatili?
"Pa jesam, posle Svetskog prvenstva u Brazilu kad sam vodio Alžir, dva velika kluba su se interesovala za mene. Mančester Siti i Milan. Objasniću šta je bilo. Zove me neki menadžer i kaže šeik taj i taj, vlasnik Mančester Sitija, hoće da razgovara s tobom. Kaže čeka te u hotelu Šeraton na aerodromu Šarl de Gol. Međutim, ja sam rekao da sam dao reč Trabzonu i stvarno jesam, nisam želeo to da kršim. I jednom me takođe zvao jedan čovek, ne znam koliko je to bilo istina, ali je stvarno bilo tako. Kaže traži me Adriano Galijani predsednik Milana i hoće da ruča sa mnom. E sad ne znam da li je to stvarno bilo tako, ali sam i tada isto rekao da sam se obećao Trabzonu. Bilo je strahovito puno ponuda u to vreme, ali ja nisam nikad imao niti menadžera niti predstavnika, i to je možda bila greška".
U moru velikih igrača od izdvaja se još jedno ime koje je trenirao Vahid Halilhodžić – Didije Drogba.
"Au Didije je bio fantazija. Toliko popularan u toj državi, ali imao je jednu grupu igrača koji su bili ljubomorni na njega i protiv njega. Bila su dva klana. To je malo bilo i na verskoj snovi iako se nikad ne bi reklo. Oni se zajedno mole Bogu, ali svugde ima ega i sujete".
Tu je i anegdota o legendarnom Drogbi.
"Jednom nije hteo da putuje, jer je bilo daleko putovanje. Inače, u Africi je to čest slučaj da je daleko putovanje. I on je došao, kao boli ga koleno, povređen. Ja mu kažem da ću reći naciji da nije hteo da putuje i igra i on se predomislio, jer je to njima stvarno velika stvar. Jer moraš postaviti kriterijume koje ne sme niko preći. Ako dozvoliš da pređe crvenu liniju, ti više ne postojiš. Otputovao je, ali mu nisam dao da igra. Onda je bio ljut što sam ga vodio, a nije igrao, pa sam ga zezao da je išao sa nama da nam pokaže sve lepote države. Morao si da nađeš neku žicu takvim igračima, i stvarno nikada nisam imao niti jedan problem sa njim", kroz smeh se Halilhodžić priseća anegdota.
"Bilo ih je stvarno puno jer sam vodio igrače poput Ronaldinja, Drogbe, Jaje Turea, Sorina, Hajncea. Sećam se jedne slične situacije sa Pedrom Pauletom. On, na primer, nije voleo oporavak. Ja sam uvek posle utakmice ujutru davao regeneracijske treninge, jer je to bilo vrlo bitno. To su uglavnom bile neke kratke i lagane aktivnosti, istezanje, čisto da se očisti organizam, ali on to nije voleo. I konstantno je govorio da ga bole leđa da bi to izbegao. I ja sam ga puštao, jer ne možete vi provoditi strogoću takvim igračima. Međutim, kada su i drugi to počeli da rade, onda sam našao način da to prekinem. Kažem mu: 'Pedro to je od starosti, i mene bole leđa zbog godina.' I onda mu to nije odgovaralo, pošto se bojao da mislim da je star i da neće igrati, pa je posle sve bilo ok. Uglavnom to su sve stvari koje pozitivno utiču na atmosferu u ekipi i stvaraju jedan fin ambijent. Ne možeš uvek imati kandžiju i sa svakim igračem postupati isto. Ne možeš biti isti prema Mesiju recimo i prema nekom drugom".
Smatrate li da je u trenerskom poslu bolja čvrsta ruka i autoritet ili je ipak bolji neki ležerniji odnos sa igračima?
"Treba i čvrsta ruka i ležernije, sve kako odgovara. Dakle, neka kombinacija i da se podesi u momentu koji odgovara. To je jedan psihološki, pedagoški, socijalni pristup koji je jako osetljiv. Ako malo nekome povisiš glas, neki su jako osetljivi tako da se dobije kontraefekat. Moraš zato imati malo i edukacije, moraš imati te sposobnosti, da si kompletna ličnost, da si pedagog, sociolog, psiholog, i da to upotrebljavaš kako ti situacija nalaže."
Kako danas gledate na trenerski posao i trenere u Evropi? Čiji rad vam se sviđa, a čiji ne?
"Pa vidite, puno se priča recimo o Gvardioli. On je dobar trener, trenirao je Barselonu, Bajern, velike klubove i imao fantastične igrače. Priča se da je on majstor za posed lopte. Jeste, slažem se, ali sa top ekipama i top igračima. Zanima me da li bi to mogao da implementira u tehnički slabiju ekipu i da li bi imao takve rezultate. Ne verujem baš. Tehnika se ne dobija preko noći, niti ti možeš napraviti takvu ekipu preko noći. To je dugoročni proces i rad. Sve zavisi kakav tim vodiš, kakvi su ti igrači, jer ti praviš tim baziran na kvalitetima igrača i onoga što imaš u ekipi. Ali Gvardiola ima medijsku mašineriju iza sebe. Evo, na primer, kada je Mančester Siti izgubio osam utakmica zaredom, svi treneri sveta bi dobili otkaz, ali ne i Gvardiola. Zbog kredibiliteta koji je stvorio. A znate zašto je bio u lošoj seriji rezultata? U ekipi je bilo nekoliko igrača koje je trebalo prodati. Svake godine moraš malo osvežiti ekipu, a par njih se već bilo zasitilo svega i to se videlo", priča iskusni stručnjak i nastavlja:
"Evo kad već govorim o sistemu i da se nadovežem na priču. Došao novi trener u Mančester Junajted i menja sve iz korena u startu. I kažu loša sezona, pa kako neće biti. Menja formaciju, ne sviđa mu se trenutni tim i dovodi puno novih igrača. Ne slažem se s tim. Mislim da je trebalo da se on prilagodi postojećem timu, pa u hodu da menja".
Kako gledate danas na ove ogromne cifre koje se vrte u transferima i generalno svetu fudbala?
"Ma nemam ništa protiv toga, jer niko ne bi bacao pare uzalud. Pa da li mislite da se pare koje klubovi ulažu u Mesija i Ronalda ne isplate? Sve se to klubovima vrati kroz razne načine. To je mašinerija. Ne isplate se samo igrači koji igraju loše i loše se ponašaju. Sve ostalo se isplati. To je stvarnost, to je biznis, više nije sport. Sport je nekada bio samo sport. To je sada sport plus biznis, plus zabava, plus spektakl."
Pratite li fudbal u BiH i kakvi su utisci?
"Pratim, najviše Velež. Imao je tešku prošlu sezonu, menjali su se predsednici, treneri, bila je konfuzija totalna i malo je falilo da Velež ispadne iz lige. Međutim, stvari su se sada promenile, ja se nadam nabolje. Došli su novi mladi igrači, tu i Meho Kodro i Ibro Rahimić koji poznaju klub, ja sam tu takođe šta god treba. Pokušaće se nešto novo napraviti sa omladinskom školom koja stagnira, jer već godinama ne izlaze veliki igrači iz čuvene mostarske škole koja je dala toliko velikih igrača. Pre svega, zbog nedostatka trenerskog kadra, ali evo u zadnje vreme se dosta pažnje posvećuje tome i nadam se da će u narednom periodu biti bolje."
I za kraj, reprezentacija Bosne i Hercegovine?
"Čudno je, jako čudno. Želim mnogo sreće ljudima koji rade. Kontaktiran sam više puta da preuzmem reprezentaciju. Ljudi misle da tražim neke pare, ali moj odgovor je glasio: ‘Ako mi učinite da prvu utakmicu igram u Mostaru, drugu u Banjaluci, treću u Zenici ili Sarajevu, radiću besplatno.’ Rekli su da to ne mogu, i tu je sva priča završena", završio je Vahid Halilhodžić intervju za Mozzart sport.