Aleksa! Aleksa! Aleksaaaaa!

Vreme čitanja: 10min | sub. 09.09.23. | 13:36

Taktički prikaz značaja čačanskog Robin Huda za našu košarkašku reprezentaciju

Najlepša stvar koja može da se desi u timskom sportu je kada ne znaš kog igrača da izdvojiš kao najzaslužnijeg za ostvaren rezultat. Stvaranje ekipe i kohezije unutar iste je nikad dokučiva, napredna alhemija. To je i nauka i umetnost i zanat i iskustvo i instinkt i svi ti pomerajući delovi unutar mehanizma se stalno redefinišu i utiču jedni na druge. Osoba A u sredini A i sredini B može da se pokaže u potpuno različitim svetlima.

 Ne postoji sportista koji igra na vrhunskom nivou a da nije sujetan i da nema ego. To je conditio sine qua non da se izboriš da u velikoj konkurenciji dođeš do vrha i da se baviš iznurujućim poslom svakoga dana bez ikakvih garancija uspeha. Do jedne tačke ta osobina ti je saveznik i prijatelj, a od jedne postaje problem. Balansiranje između toga i da znaš kada se ega koji te je doveo do te tačke moraš odreći da bi evoluirao na viši nivo svesti i dodirnuo suštinsko razumevanje sporta.

Izabrane vesti

Jedna od najlepših stvari koje su krasile našu reprezentaciju u mojim klinačkim, dozvolite formirajućim godinama je što su sjajni klupski igrači, lideri na vrhunskom nivou znali da se postave na potpuno drugi način kada obuku sveti plavi dres. Siguran sam da se nisu svi voleli i da im često i nije bilo pravo, ali su doživeli to kao žrtvu za opšte dobro i vratilo im se stostruko. U sredini koja poznaje sport ljudi znaju da prepoznaju male stvari, taktički nevidljive za golom statistikom uprljano oko.

Dobar blok, dobro pomeranje za loptom, pražnjenje strane, pozitivna energija, bodrenje saigrača i kada tebi ide i kada tebi ne ide, razmišljanje o dobrobiti tima ispred svoje nemaju statistički ekvivalent. Uvode se polako ,,hustle“ statistike, na prizemnijem nivou i za mene uvek kontroverzni +/- ali je i dalje to suštinski nemoguće. Efekat leptira ne možete da kvantifikujete.

Bogdan Bogdanović je igrač koji je na ovom planu ostvario neverovatan napredak i na fantastične skorerske instinkte dodao i novostečene smirene liderske sposobnosti i nakon brilijantne partiture protiv Kanade svrgnuo je sa MVP prestola sjajnog Šaja. Međutim, Bogdan je i u reprezentaciji Bogdan u smislu da je skorer, da ima dosta loptu u rukama i kreira, što najviše voli i ume da radi. Gledano iz tog konteksta prirodno je da se tu oseća i igra kao svoj na svome.

Kao pravi dosadni trener, pogotovo svakoga dana u radu sa mlađim kategorijama, u potrazi sam za primerima žrtvovanja igrača i ponovnog izmišljanja sebe koje bih mogao da navedem kao primer, a da je deci relevantno. Kultura košarke se potpuno pomerila u smeru ka hajlajtima i poenima do te mere da reprezentativni talenti kače svoje poteze iz utakmica u kojima gube sa 20 ili više poena razlike. U atmosferi medijskog nagrađivanja takvog razmišljanja potreban je heroj koji će da kupi javnost sitnim, prljavim, nezahvalnim poslovima a da to rudarenje načini atraktivnim. I pre i posle ovog prvenstva, sva deca na igralištu će sebe personifikovati kroz skorere brojeći 3, 2, 1 ali nakon ovog Mundobasketa čvrsto verujem da će uručiti loptu protivniku i dati sve od sebe da mu je ukradu, a samo je jedan čovek zaslužan. 

Aleksa, Aleksa, Aleksaaaaa!

Čačanski kombo nije heroj kojeg smo tražili, on je heroj koji nam je bio potreban.

Sebe na mapu profesionalnog sporta je lansirao poenterskim sposobnostima. Kako to voli da kaže njegov sugrađanin, veliki Željko Obradović koji je najzaslužniji za ovu transformaciju, niko ne uđe u salu i krene prvo da radi stav. Svi hoće da ubace i to jeste lepota igre. Zato i jeste vraški teško da jednog ubacivača ubediš, motivišeš, ali i nateraš ako treba da od konstruktora postane destruktor. Nije dovoljno da mu pričaš, da ga ubeđuješ već moraš da mu poput Doma Koba makar i kroz devet nivoa snova usadiš ideju tako da postane njegova. Aleksa Avramović je u potpunosti prihvatio to i kao i svaki pošten i nezahvalan rad, vrati ti se ako si strpljiv.

Za mlađe kategorije je prilično standardno da ekipe imaju pitbula koji pritiskom po celom terenu onemogućava organizaciju napada protivnika i krade lopte na prenosu, samo što koliko god da je dobar defanzivac, takva taktika se više bazira na tehničkim nedostacima dece u tom uzrastu. Naravno, isto kao što bilo kakav presing sa udvajanjima na seniorskom nivou izgleda smešno. Ako ne verujete meni, pitajte velikog Pitina koji je pokušao to u NBA svojevremeno. Nagrada je bila karta u jednom smeru među studentariju. E sad zamislite koliko je teško, koliko je bukvalno nemoguće da takav pritisak pravite protiv najboljih igrača na svetu. Ne samo da smetate i ometate, čime bi svaki trener bio zadovoljan, nego da ste toliko otišli u defanzivnu metafiziku da kradete žive lopte na prenosu, u kontri, u poziciji. Ja znam da se beleži i asistencija i koš i da ima tu taj +/- pa se posle dele bodovi, ali ništa od toga ni izbliza ne oslikava efekat jedne ukradene lopte na prenosu koja se pretvori u plus dva, ili tek u kontri.

To nisu dva poena, to su četiri poena, to je energetski skok za tvoju, a sunovrat za protivničku. To je čir na želucu za trenera, potencijalna jabuka razdora između njega i igrača kojem se to desilo, trenutak u kojem igrač preispituje životne odluke i zašto je letos popio pivo više, otkaz u administraciji ekipe, teže jutro za domara i ozbiljna bračna svađa navijača. To je pucanj koji se čuje širom sveta i pravi košarkašku revoluciju.

Najlepši deo priče o Aleksi, čačanskom Robinu Hudu je što je on savršen reprezent mentaliteta za koji sam se plašio da je nestao u Srba. Svi pričaju iste stvari, svi veruju u tim, bla bla bla, ali se u njihovoj igri to ne vidi. Šta je to što Aleksa prikazuje, što smo nekada imali, pa izgubili, pa se nadam ponovo stekli.

(I)racionalno samopouzdanje. Onaj trenutak kada gledaš svetske zvezde i ne razmišljaš kako i kada da im uzmeš autogram nego da ih kao Betmen Supermena skineš sa neba baciš u blato i pitaš jel krvari kao i ti. Moderna istorija je sa sobom donela otvaranje ka svetu i mnogo dobrih stvari ali je u dobroj meri uništila nacionalne i teritorijalne osobenosti. Svet koji nam je nekada bio dalek, sada je tu, makar i virtuelno i nema više te gladi i želje ne da se bude deo establišmenta nego da se iz naše bede i izolovanosti uništi. To je ono kako dočekuješ na domaćem terenu velike ekipe i igrače. Da li ih posipaš cvećem i moliš za sliku ili praviš atmosferu pakla u koji treba da uđu a ti kao igrač za kojeg nisu ni čuli hoćeš da ih nateraš da zapamte. Tu iskru ludila, ponosa, bezobrazluka, hrabrosti i neuništive vere ima Aleksa Avramović i to se prenosi i oseća u vazduhu kroz kontinente. On nije došao da se nadmeće i nadigrava sa Šajom, on je bre došao da mu iščupa srce iz grudi ako se ukaže prilika i ja mislim da je to prelepo.

Kako to kažu njegovi reprezentativni saigrači, on je dva dana gledao kako će da ukrade loptu plejmejkeru Oklahome. Znači, nije se zadovoljio time da odigra neku odbranu, isprati ga, šta ćeš ipak je to Ol Star igrač, bravo za trud. Ne, on je išao pravo na kralja, a kako to kaže Omar, tada ne smeš da promašiš. I nije.

Mislim, kako opisati uopšte, staviti na grafik ili dočarati efekat koji na ovom turniru, a posebno u mečevima protiv Litvanije i Kanade on ima na celu ekipu kada uđe. Prosto, kao da neko upali defibrilator na maks i sve nas prostruji da pored malih ekrana u stavu gledamo utakmicu. Zarazniji od korone, nezgodniji od čaše vode na sobnoj temperaturi, neprijatan kao razgovor sa šefom oko onih slobodnih dana, svoj entuzijazam prenosi na svaki živi organizam u hali, a protivniku unosi strah do te mere da će igrač kojeg čuva pre da čeka u redu u pošti nego da bude prinuđen još jednom da prenese loptu protiv njega. Takav stil odbrane se uvlači pod kožu, unosi nemir i stvara trajne traume.

 Zašto je napredna statistika ovde neupotrebljiva? Zato što ne beleži ono što se nije ni desilo, kao ni konvencionalna. Kako da Aleksa bude najbolji statistički gledano defanzivac na terenu kada ga bukvalno niko direktno ne napada. Veličina i značaj njegove odbrane se ogleda u tome što uvek čuva najboljeg igrača, a da li znate koliko je puta na ovom prvenstvu igrač pokušao da napadne Avramovića iz izolacije? Dva puta. Od ta dva puta, jednom je iznudio promašaj i faul u napadu, a drugi put ,,samo“ promašaj. Meta: SGA.

Obratite pažnju koliko samo puta u jednom posedu Avramović uspeva da se vrati ispred njega. Snaga Avramovića nije u tome što ne ispada nego što se neverovatnom brzinom vraća ispred igrača. Jedan od razloga zašto treneri ne vole kockanje sa pokušajima ukradenih lopti je što se onda ostavlja brisan prostor za napadača i povratak je gotovo nemoguć. Naravno, potrebna je i pomoć saigrača koju Karijevi bekovi pružaju, ali nije isto kada igraču treba 2 sekunde da se ponovo nađe ispred i kada to radi za manje od sekunde i opet pritiska i opet i opet i napadač bukvalno dobija napad panike jer ubija istog protivnika pet puta a ovaj se svaki put diže iz mrtvih i kao takav bude samo još agresivniji i agresivniji. U ovom baš posedu je mrcvario Aleksandera od koša do koša da bi opet na kraju iako je izgledalo da je Kanađanin napravio separaciju opet stigao savršeno da pokrije šut i kao da sve to nije dovoljno, da iznudi i faul nogom u napadu. Poezija.

Ne mora, a i ne može svaki put da bude ukradena lopta. Ovde je iznudio promašaj, ali još jednom priča o povratku u poziciju. Prvo je pokušao da preseče pas i vidite na prvoj slici koliko je daleko u tom trenutku a već u sledećem je ispred.

I onda ide presudan trenutak meča. Kanada se u trećoj četvrtini vraćala, pa smo ih terali nazad i ide prvi napad u četvrtoj četvrtini koji može da im da neophodni momentum da nas zastrašuju još deset minuta i dok SGA mirno namešta napad, đavo ne spava, lovi loptu ustremljen kao kobac, krade živu na pola terena i da doda fizički napad na uvredu, usput okreće Aleksandera kao na čačanskom ražnju i ide u kontru da stavi do znanja ko se tu pita i oko čega.

Beret je NBA zvezda uprkos svojim manjkavostima u donošenju odluka i protiv nas je ipak bio više nego solidan. Međutim, ovo nije NBA regularna sezona gde kada voz krene niko ne pokušava da ga zaustavi. Ovo je Srbija na svetskom prvenstvu, a kao prvi među prkosnima Avramović bi poharao i Gringots, a ne Kanađanina na privremenom radu u Njujorku. Pogledajte samo oči Avramovića i taj fokus na lopti. Ukradena čista kao suza kanadskog superfana iz prvog reda tribina za još jedan skok morala ekipe.

Može na pola terena, može u pozicionom napadu, a može i čim se izvede lopta ispod koša. Jokubaitis sigurno i danas sanja Avramovića koji mu je ovde uzeo živu za automatsko polaganje.

Greh bi bio da gledamo samo ukradene na lopti, kada čovek može i kao Supermen da uleti u kadar niotkuda i da pokupi loptu ispred čoveka.

Pozicija obećana, pozicija ispunjena. Kao da je Avramović hteo da sav repertoar spakuje u dve utakmice i da se ta klinika pokazuje na seminarima. Napad pet na pet na pola i opet ta unutrašnja ruka kradljivica radi posao na promeni i čačka loptu taman toliko da završi u rukama naših reprezentativaca.

Verujem da je Jokubaitis pomislio na trenutak da se konačno otresao horor filma, ali evo nevidljive Božije ruke koja opet izbija loptu do saigrača i kao uigrana akcija ide ,,leak“ i pas za laganih dva poena.

Nije uvek ni samo pobeda poenta. Ova reprezentacija Srbije pobeđuje na pravi, najlepši mogući košarkaški način. I čvrstinom, i individualnim i timskim kvalitetom, požrtvovanjem i jedinstvom, ali i više zaboravljenim košarkaškim elementima. Sve što rade naši reprezentativci sa selektorom Pešićem vredno je pokazivanja deci bez straha da će videti išta negativno za njihov razvoj.

Hvala ti Aleksa što si učinio da odbrana i bacanje na glavu za ekipu ponovo bude kul. Svi treneri su ti beskrajno zahvalni i verujem da si ovim prvenstvom posejao seme hrabrije i borbenije budućnosti za naše mlade bekove.

 A sad, ima još jedan NBA igrač ispred tebe, kao stvoren za džeparenje. Samo hrabro i bezobrazno, u glavu, pa na doček!

Piše: Miloš Vujaković


tagovi

Mundobasket 2023Aleksa AvramovićSvetislav Pešić

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara