Detalj posle finala Mundobasketa (©FIBA Basketball)
Detalj posle finala Mundobasketa (©FIBA Basketball)

Dragan Tarlać: Košarkaška reprezentacija je najveći brend srpskog sporta, Jokićeve razloge moramo razumeti

Vreme čitanja: 8min | čet. 12.10.23. | 18:55

”Bogdan dostojan naslednik vrhunskih srpskih asova, najvažnije utakmice Mundobasketa odigrali smo na način koji će struka još dugo da analizira”, rekao je direktor reprezentacije Srbije

Nešto više od mesec dana prošlo je od finala Mundobasketa u Manili, na kojem je Srbija osvojila srebrnu medalju posle poraza od Nemačke.

Veliki uspeh Orlova nije bio očekivan u većem delu javnosti posle odluka Nikole Jokića, Vasilija Micića, Nikole Kalinića, Vladimira Lučića i još nekih asova da ne zaigraju za Srbiju prošlog leta, ali u tome i leži draž ostvarenog rezultata na Filipinima.

Izabrane vesti

O tome, ali i drugim temama je za hrvatski Tempo govorio direktor muške reprezentacije Srbije Dragan Tarlać.

”Košarkaška reprezentacija Srbije, kao najveći brend srpskog sporta, pred svako veliko takmičenje neminovno će izazvati reakcije javnosti, a kulminacija je ove godine svakako bila odluka najboljeg igrača na svetu Nikole Jokića. U okolnostima medijske nestrpljivosti nužno je reprezentaciji osigurati mir, mi koji smo tokom cele godine blisko uključeni u komunikaciju s igračima znamo koliko je zahtevno, posle napornih klupskih sezona, odmoriti igrače, a zatim ih u pravom psihofizičkom stanju uvesti u napor reprezentativnih priprema. Košarka se razvija i menja, mi nikada nismo imali najboljeg igrača na svetu koji odigra 100 utakmica u sezoni gde utakmice traju 48 minuta i pritom na svojim leđima iznese igru svog tima i osvoji NBA prvenstvo”, počeo je Tarlać za Tempo i dodao:

”Kada sagledamo sve te činjenice, Jokićeve razloge da ove godine ne bude u zahtevnoj reprezentativnoj akciji kakvo je Mundobasket, s tim stepenom iscrpljenosti i psihofizičkog umora, moramo razumeti. S druge strane, javnost u Srbiji živi košarku i reakcije uvek idu u smeru upoređivanja s prethodnim vremenima i očekivanjima da reprezentacija sa svakog takmičenja donese medalju. Svima treba da bude jasno da se mnogo toga u današnjem društvu menja u smislu životnih vrednosti i prioriteta, ali jedno se nije promenilo, a to su težina i važnost reprezentativnog dresa, odnosno značaj igranja za reprezentaciju. I tu sam najponosniji na momke, svaki put vidim tu želju i buđenje svesti kada obuku dres reprezentacije”.

Srbija sa Igorom Kokoškovim nije ostvarila plasman na Olimpijske igre u Tokiju, a godinu dana kasnije pod vodstvom Svetislava Pešića bila je deveta na Evrobasketu. Da niste ostvarili dobar rezultat na Mundobasketu, moglo bi se govoriti o padu srpske košarke.

”Odgovornost vođenja reprezentacije ne gledamo samo kroz ono što svi prvo vide, a to je osvajanje medalja. Da se vratimo malo unazad na razloge Pešićeva ponovnog angažmana u srpskoj košarci, a to su pre svega želja i spremnost za postavljanje većih i jačih temelja za budućnost naše košarke. Uspesi dva najbolja srpska kluba u Evroligi neće biti dovoljni ako ne budemo kroz sistem takmičenja u Srbiji omogućili daleko kvalitetniji razvoj mladih igrača i osigurali im jasniji put do visina vrhunske košarke. U svetu nadirućeg korporativnog kapitalizma, koji osvaja i sport, jedino proizvodnjom igrača možemo ostati konkurentni i reprezentativna košarka opstati na visini koju svi očekuju, a to je osvajanje medalja u kontinuitetu”, kaže direktor reprezentacije i nastavlja:

”Srpska košarka je dugo posle raspada SFRJ crpila svoje uspehe preko igrača i trenera koji su stasali u jugoslovenskoj školi košarke, a to se i danas nastavlja kroz vrhunske trenere kao sto su Pešić i Obradović. Generacije briljantnih mladih srpskih trenera koji stasaju u ovom vremenu na visini Evrolige i NBA, donose nam novu dimenziju košarke i mi kao mala zemlja, ali košarkaški vrlo osvešćena, nemamo pravo ni luksuz ne uključiti sve u razgovore o smeru srpske košarke”.

Ipak, Pešić je i pre, ali i posle Mundobasketa govorio kako situacija u srpskoj košarci nije najbolja te kako bi Srbija mogla doći u situaciju u kakvoj je Hrvatska. Boža Maljković je nakon osvojenog srebra takođe na to upozorio.

”To je bio poziv upozorenja jer to jedan čovek ne može sve sam da napravi, neophodan je temeljni rad koji iziskuje veliku upornost, angažovanje i koheziju svih činitelja u našoj košarci. Sve dok se to ne dogodi, često ćete čuti Pešićevu rečenicu kojom upozorava i daje jasnu sliku današnjeg stanja, a to je da su igrači najbolji deo srpske klupske i reprezentativne košarke. To nije dodvoravanje nekome, to je činjenično stanje i svi moramo da napravimo mnogo više kako bi igrači mogli da dolaze do vrhunskih rezultata. Reči Pešića i Maljkovića imaju težinu, mora se dobro razmisliti o svemu što oni izgovaraju i otvoriti razgovore na mnogim nivoima struke”.

Koja je vaša poveznica s Pešićem? Bili ste direktor reprezentacije, otišli ste 2015. i vratili se na tu funkciju pre dvije godine kada je Pešić postavljen za selektora.

”Pešić je kroz cijelu svoju karijeru imao potrebnu širinu da, živeći košarku, pored trenerskog posla uvek nađe vremena da pomogne savetima košarkaškoj organizaciji, bilo klubovima ili nacionalnom savezu. Moj prvi dolazak u Savez desio se na zajedničku inicijativu Pešića i Dejana Bodiroge, u tom trenutku potpredsednika za mušku košarku KSS. Pešić je u meni video čoveka koji može da preuzme tu funkciju nakon odlaska Žarka Varajića. S Bodirogom je saradnja bila na vrhunskom nivou, postavljeni su temelji mladih reprezentacija kao i nove seniorske reprezentacije, medalje su osvajane u kontinuitetu. Pre dve godine, na Pešićev direktan poziv da preuzmem seniorsku reprezentaciju, ponovo krećem u izazove rada s najboljim igračima. Kontinuirana komunikacija s igračima i maksimalna posvećenost dovode do poverenja, posmatranja njihovog sazrevanja i odrastanja, što je najplemenitiji deo mog posla. Uživam u njihovom razvoju”.

Osim Jokića, reprezentaciji se nije priključio ni Vasilije Micić, protekle sezone najbolji igrač Evrolige, a na početku priprema napustio vas je i bivši NBA igrač Nemanja Nedović. Kakav ste plan tada smislili za Mundobasket?

”Svaki igrač je jedinstven i nema zamenu, a posebno je nema najbolji igrač sveta. Međutim, svi vrhunski igrači koji prođu reprezentativne pripreme nose određeni kvalitet i na kraju tim ne čini samo 12 najboljih pojedinaca, već 12 igrača koji će najbolje funkcionisati zajedno kako bi snaga tima bila maksimalno iskorištena za ostvarenje zajedničkih ciljeva. Očajavanje zbog izostanka igrača je gubitnički alibi, reprezentacija Srbije nema pravo da tako razmišlja”.

Od početka Mundobasketa videlo se da Srbija igra jako dobro, a ono što se desilo Boriši Simaniću dodatno je mobilizovalo ekipu, bez obzira na poraz od Italije. Jeste li i vi na klupi postali vrlo brzo svesni da Srbija može doći do medalje?

”Prošle godine na Evrobasketu, s reprezentacijom koja je po imenima bila jača od ove, takođe smo sjajno počeli prvenstvo. Međutim, mi smo rano, u kvalifikacijama za Evrobasket, morali doći u takmičarsku formu kako bismo pobedili Grčku u Beogradu i Tursku u Istanbulu. Naše utakmice u grupnoj fazi Evrobasketa bile su na izuzetnom nivou. Prva reprezentacija koja je uspela da nas zaustavi bila je Italija i to u najgorem trenutku po nas, u nokaut fazi osmine finala prvenstva. Ove godine pripreme su slično realizovane, ali bez utakmica kvalifikacija tokom leta što je značilo daleko mirniji prilaz Mundobasketu. Ekipa je igrala vrhunsku košarku od samog početka turnira. Ove godine poraz od Italije došao je u pravom trenutku, homogenizovao je ekipu, a ta dodatna kohezija posebno se manifestovala posle povrede Simanića. Najvažnije utakmice Mundobasketa, od četvrtfinala pa do kraja odigrane su na način koji će struka još dugo da analizira”.

Je li zbog tako dobre igre razočaranje porazom u finalu protiv Nemačke bilo tim veće?

”Sagledavajući pređeni put – od početka priprema i neskrivenih, javno izrečenih sumnji medija i stručne javnosti u kvalitet i krajnje mogućnosti ovog tima pa sve do osvojene srebrne medalje na Mundobasketu – sigurno da treba da budemo ponosni na momke koji su odigrali i preko maksimuma svojih mogućnosti. Mi smo u finalu zbog ozbiljnih povreda i iscrpljenosti od prethodnih utakmica ostali bez dovoljno igrača da se suprotstavimo Nemačkoj koja već dve godine u skoro nepromenjenom sastavu igra vrhunsku košarku i u kontinuitetu osvaja medalje”.

U Hrvatskoj se stalno ističe važnost vođe, pa se tako spominje da od Dražena Petrovića hrvatska reprezentacija nema pravog vođu. Kako je Bogdan Bogdanović postao vođa srpske reprezentacije?

”Lider mora da poseduje karakterne osobine zbog kojih će ga grupa prihvatiti kao prvog među jednakima, a nakon toga svojim radom i odricanjem prirodno preuzeti tu ulogu u timu. Treneri koji su neposredno učestvovali u procesu Bogdanovih treninga nazivaju to krvavim radom, on je snagom svoje volje kroz karijeru uvek želeo i uspevao da uzme ulogu lidera ma gde da je igrao. Dražen Petrović je sigurno jedan od najvećih lidera i pobednika s ovih prostora, a Bogdanović je dostojan naslednik vrhunskih igrača-lidera koje je Srbija proizvela”.

Pešić je bio i dovoljno hrabar da u prvu postavu na Mundobasketu gurne Nikolu Jovića, klinca od 20 godina i odigrao je izuzetno dobro. To su navike jugoslovenske škole košarke, tako je pokojni Krešimir Ćosić vodio reprezentaciju Jugoslavije...

”Upravo kao nekada veliki vizionar Krešimir Ćosić, danas se na tom primeru izvanredno ogledaju vizija i težina Pešića da stane iza mladog igrača, ulije mu samopouzdanje i ukaže šansu na Mundobasketu. Reprezentativna takmičenja očigledno se bitno razlikuju od klupskih, kratak turnirski sistem, igra se od šest utakmica na OI do devet na Mundobasketu, visok intenzitet stresa prisutan je od starta jer u takvom sistemu takmičenja svaka utakmica može biti presudna zbog daljeg plasmana. Samo trener ogromnog iskustva na tako zahtevnom turniru može rasteretiti mladog igrača velikih očekivanja i dati mu slobodu u igri. Naravno, ne dolazi se do tog statusa slučajno, to se pre svega otkrije kroz pripreme, njegov odnos prema radu, spremnost da sluša i uči, da poštuje starije i upija njihove savete, da nije impresioniran saigračima i blokiran u želji da pokaže svoj talenat. Nadam se da ćemo sledeće godine na OI u Parizu imati priliku da damo šansu još nekom mladom igraču i istovremeno rezultatski ostvarimo zacrtane ciljeve”.

Kako ste Pešić i vi izdržali sve kritike, kako posle Evrobasketa kada je reprezentacija bila deveta, tako i u trenucima kada je Pešić odlučio da Miloš Teodosić više neće igrati za reprezentaciju? Za Pešića se tada tvrdilo da je prestar za selektora, da li se on ikada zapitao – šta mi sve ovo treba?

“Kritike se u Srbiji mogu smanjiti samo prema ostvarenim rezultatima, a utišati se sigurno neće jer će i tada biti onih koji će misliti drugačije pa će nam reći da je medalja osvojena, ali, recimo, igra nije bila dovoljno atraktivna. Ova reprezentacija ispraćena je na Mundobasket raznoraznim epitetima negativne konotacije, bez da se momcima pružila adekvatna podrška i ukazao značaj kakav zaslužuju. Do odlaska na Mundobasket više se govorilo i pisalo o onima koji nisu u reprezentaciji nego onima koji jesu. Košarka je duboko u venama ljudi u Srbiji i jednostavno se ta strast prema tom sportu mora prihvatiti i razumeti. Pešić donosi odluke u korist tima, ne dodvorava se nikome i to očigledno smeta delu stručne javnosti. Da je u višegodišnjoj karijeri svojim odlukama hteo da se svidi javnosti, ovakve uspehe ne bi ostvario”.

Da li vas Nikola Jokić zvao posle Mundobasketa, da čestita na osvojenom srebru?

”Da, Nikola je sve vreme bio uz momke dajući im bezrezervnu podršku i savete, a potom je svima čestitao na osvojenoj srebrnoj medalji”.



tagovi

košarkaška reprezentacija SrbijeMundobasket 2023Dragan Tarlać

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara