
Sa ulica Lagosa do Turske uz snove o fudbalu: Obožavam Tariba Vesta, igrao je beše za Zvezdu?
Vreme čitanja: 4min | sre. 03.09.25. | 07:59
Adem Bona, momak iz Nigerije se sa 13 godina preselio u Tursku čiji je reprezentativac postao, a za Mozzart Sport je pričao o svom čudesnom putu
/Od izveštača Mozzart Sporta iz Rige/
Čitali ste na stranicama Mozzart Sporta o holivudskom putu Travontea Vilijamsa, momka sa Aljaske koji je prodavao odeću u San Francisku da bi došao do Portugalije i Evrobasketa. To je samo jedan primer neverovatnih životnih puteva ovih momaka koji daju sve od sebe da obraduju navijače svojih zemalja. Sada vam stiže još jedna priča o kojoj bi verovatno mogao da se snimi dokumentarac. Predstavljamo vam Adema Bonu (22), krilnog centra Turske, koji je sada na velikoj sceni.
Izabrane vesti
Ako kojim slučajem ne poznajete ovog momka – ne brinite. Ni mi nismo bili u potpunosti upoznati s njegovim putem dok nismo obavili razgovor u glavnom gradu Letonije, gde smo, uz puno smeha i dobre energije, shvatili o kakvom se momku radi.
Da krenemo od samog početka. Godina je 2003, a Adem Bona najmlađi je od petoro dece u porodici u Lagosu, tadašnjem glavnom gradu Nigerije. Kao mnogim klincima u ovoj afričkoj državi, sport mu je bio beg od siromaštva. Zato je Adem odrastao sa snovima da postane fudbaler, ali sudbina je htela da postane košarkaš – i to reprezentativac Turske.
Međutim, njegove reči to objašnjavaju mnogo konkretnije i emotivnije.
„Moj košarkaški put je bio... pa, u najmanju ruku zanimljiv. Volim čitav ovaj proces učenja, volim da se adaptiram na nova okruženja, generalno volim takve izazove. Kao dete sam napustio dom u Nigeriji, preselio se u potpuno novu državu i novu kulturu. Već sa 13 godina naučio sam kako treba da se prilagođavam novim sredinama i očekivanjima. Generalno bih rekao da je sve bilo neverovatno i neočekivano“, počinje Bona sa širokim osmehom razgovor za Mozzart Sport.
Početak priče rezervisan je za detinjstvo i... fudbal.
„Obožavao sam da igram soker! Soker, ha-ha-ha, malo duže sam u Americi pa koristim taj izraz, ali da – obožavao sam fudbal. Kao klinac bio sam opsednut njime, sanjao sam da postanem fudbaler. Međutim, na svu sreću shvatio sam da mi to neće platiti račune jer sam baš porastao, zavoleo košarku i ona je postala moja velika ljubav. Ipak, prvi san kao detetu bio mi je da igram Ligu šampiona, a posle toga je postao da zaigram u NBA ligi.“

Smeh harizmatičnog Bone krade nam dragocene momente zakazanog razgovora, ali kada neko zrači tolikom pozitivnom energijom, teško je ostati hladnokrvan i strogo profesionalan. Zato ostajemo na temi fudbala. Ko god u Srbiji iskreno voli fudbal, u srcu sigurno ima posebno mesto za legendarne igrače iz Nigerije kao što su Babangida, Babajaro, Kanu i Džej Džej Okoča.
„Definitivno Džej Džej, zbog njegovog umeća na terenu. Prava legenda, obožavao sam ga. Sve te igrače koje ste pomenuli, ali postoji još jedan – Taribo Vest.“
Naše oduševljenje raste na pomen njegovog imena, pa odmah pominjemo da je igrao u Srbiji baš kada se Adem rodio.
„Daaa, je l’ beše u Crvenoj zvezdi igrao?“
Kladi se uživo, navijaj za trojke!
U Partizanu, vodio ih je do prve istorijskog učešća u Ligi šampiona, ispravljamo ga.
„Nisam znao, mislio sam da je Crvena zvezda. Više poznajem Zvezdu u Srbiji. Baš sam ga gotivio zbog lude frizure i načina na koji je igrao – veoma borbeno. Pored toga, veliki sam navijač Arsenala i kao klinac sam obožavao da gledam Tjerija Anrija i Patrika Vijeru.“
Prirodno, temu razgovora prebacujemo na njegov sportski put, koji je počeo u Turskoj 2019. godine.
„Moja majka je napustila Nigeriju u potrazi za boljim životom. Povela je mene sa sobom kao najmlađe od petoro dece. Preselili smo se u Tursku, želeo sam da se školujem i u tome sam uspeo, a uz to sam i igrao košarku. Moja majka i cela porodica žrtvovali su se za mene da bih ispunio svoje snove.“
Kako su ga u Turskoj otkrili kao košarkaša verovatno je priča za poseban intervju. Ukratko, Bona je, zbog svoje visine, počeo da se zaljubljuje u košarku. Igrao je često na improvizovanom obruču, a pojedine internet pretrage govore da je čak i u mašti simulirao utakmice, iako tada nije imao ni loptu. Sve je to dovelo do toga da igra na ulici toliko da je završio na video-klipu koji je stigao do jednog turskog trenera.
„Očigledno mu se svidelo kako sam izgledao na tom snimku, kako sam igrao. Procijenio je da mogu da postanem košarkaš i to je bio jedan od razloga zbog kojih smo se moja majka i ja preselili u Tursku.“
Mozzart daje 20.000 za svaku trojku Srbije
Tu je počeo potpuno neočekivani uspeh momka rođenog u Lagosu.
„Igrao sam u Evropi, počeo da učim košarku u Turskoj, ali pre odlaska na koledž bio sam i u srednjoj školi u SAD. Koledž je bio neverovatno iskustvo – ispunjenje snova, posebno igrajući za takav univerzitet kao što je UCLA. Ne znam ni šta da kažem... Igrao sam fudbal, pa košarku, napustio dom, kretao od nule i na kraju došao do NBA lige. Imao sam trenere koji su verovali u mene da ću stići do NBA i veoma sam zahvalan svim ljudima koji su mi pomogli na mom putu.“
Kako razgovor privodimo kraju, fokus se okreće ka predstojećem okršaju sa Srbijom. Pobednik tog duela obezbediće prvo mesto u grupi i, u teoriji, lakšeg protivnika u nastavku Evrobasketa.
„Biće veoma uzbudljiva utakmica. Srbija je baš dobar tim, ali i mi smo odlični i siguran sam da ćemo se boriti.“
Pošto u ovom odgovoru nije bio previše rečit, pokušavamo poslednju provokaciju. Kao igrača Filadelfije pitamo ga – Jokić ili Embid?
„Pfff... Embid! Lako pitanje! Uvek biram moje saigrače!“, uz gromoglasan smeh završava Bona razgovor za naš portal.
