Nikola Jakšić i Konstantin Harkov (©Marcel ter Bals/MTB Photo/VSS)
Nikola Jakšić i Konstantin Harkov (©Marcel ter Bals/MTB Photo/VSS)

Ako neko ima kredit, imaju ga vaterpolisti: I ovo će se jednom lani zvati

Vreme čitanja: 4min | pet. 16.02.24. | 17:51

Od Olimpijskih igara u Parizu niko ne diže ruke, Srbija tamo ide sa namerom da treći put uzastopce odbrani zlato, ali treba misliti unapred i krenuti u stvaranje tima za 2026. i Evropsko prvenstvo u Beogradu

Kada zemaljsku kuglu držiš na dlanu, kada osvojiš sve moguće trofeje nekoliko puta i iz godine u godinu se sa najvećih takmičenja vraćaš u Srbiju sa medaljama, koje su sa balkona obasjavale Beograd, teško je navići se da toga svega nema. Najgore je imati, pa nemati. Uspesi vaterpolista pomalo su se uzimali zdravo za gotovo, kao da im mesto na pobedničkom podijumu po automatizmu pripada, kao da je normalno da u isto vreme budu olimpijski, svetski i evropski šampioni.

Koliko zapravo nije bilo normalno, koliko je komplikovano napraviti tako nešto najbolji odgovor ponudi vreme. Još na zalasku dominatnog tima, mašinerije kojom je rukovao Dejan Savić, medalje su se proredile. Zlato u Tokiju bila je labudova pesma, za proteklih šest godina osvojena je samo još jedna medalja, takođe najsjajnija, ona u Svetskoj ligi igranoj u Beogradu dok je trajala provala oblaka. Željeni rezultati, oni na koje su vaterpolisti navikli srpski narod, za sada izostaju posle smene generacije. Ali, ako neko ima dovoljno kredita, toliko da obrne skoro čitav ciklus bez mesta na postolju, imaju ga oni.

Izabrane vesti

Niko od osamostaljenja nije uneo zlata u Srbiju kao vaterpolisti, pa ni ostalih odličja. Ruku pod ruku sa njima mogu samo odbojkašice koje su trenutno dvostruke uzastopne evropske prvakinje, jače od jedne decenije su redovne u polufinalu evropskih šampionata – samo jedanput u tom intervalu nisu osvojile medalju – i sa Olimpijskih igara iz Rio de Žaneira i Tokija su se vraćale sa srebrom, odnosno bronzom. U kolektivnim sportovima niko im nije ni blizu.

Nepune tri godine slabijih rezultata ne mogu preko noći da izbrišu sve što je urađeno. Kao što je suša zamenila žetvu, tako će se kad-tad stvari okrenuti. Pitanje je trenutka, jer razlike između najboljih svetskih reprezentacija nisu abnormalne. Odlučuju detalji i mentalna priprema. Da je i ovaj tim Srbije sposoban da se nosi sa ekipama iz svetskog vrha dobar pokazatelj je i to da je prošlog leta dobio Italiju na Svetskom prvenstvu, sada je ona u finalu planetarnog šampionata. Francuska se bori za bronzu, a pre nekoliko sedmica se u drugom poluvremenu meča igranom u Zagrebu borila za dah.

Srbija je u utakmicama koje nemaju rezultatsku težinu, u različitim takmičenjima, dobijala Mađarsku, Crnu Goru, Španiju, Grčku, Italiju… Sve skupa kada se zbroji, samo nije Hrvatsku od Tokija, pa na ovamo. I kada su gubili, retke su bile situacije da iz bazena izađu potučeni otkako je selektor Uroš Stevanović, da je sve gotovo pre nekoliko završnih minuta.

Dakle, i ovo će se jednom lani zvati. Proći će, baš kao što je prošlo i doba kada je Srbija bila izrazito dominantna.

OD PARIZA NIKO NE DIŽE RUKE, ALI TREBA MISLITI UNAPRED I PRAVITI TIM ZA 2026. GODINU

Radomir Drašović i Rino Burić (©Marcel ter Bals/MTB Photo/ VSS)Radomir Drašović i Rino Burić (©Marcel ter Bals/MTB Photo/ VSS)

Kada je pretprošle jeseni Uroš Stevanović došao na upražnjenu klupu umesto Dejana Savića, pred njega je postavljen zadatak – plasman na Olimpijske igre. Primarni cilj je ispunjen, srpski vaterpolisti su na Svetskom prvenstvu u Dohi osigurali mesto u avionu za Pariz. I od njega niko ne diže ruke, nema ni razloga, iako su rezultati ispodprosečni u odnosu na standarde – poprilično visoke – koje je postavila prethodna generacija. Srbija će u Grad svetslosti otputovati sa namerom da treći put uzastopce osvoji olimpijsko zlato, da šesti put zaredom – ako se računaju rezultati SR Jugoslavije i zajednice sa Crnom Gorom – bude na podijumu.

Da će biti pakleno teško – hoće. Neće srpski vaterpolisti biti u najužem krugu favorita, ne toliko zbog toga što u ovom olimpijskom ciklusu nemaju odličje, već iz razloga što do sada nisu dokazali da velike utakmice mogu da dobijaju u kontinuitetu. Ali, sve je do glave i unutrašnje borbe. Kakav god ishod da bude, jezgro se preterano neće menjati nakon Pariza. Potencijalno bi to mogao da bude poslednji veliki turnir za Branislava Mitrovića, koji se bliži petoj deceniji, a na odgovornima iz Saveza je prvenstveno da preseku hoće li u novi ciklus sa Urošem Stevanovićem, kome je mandat oračen do kraja Olimpijskih igara, ili će tražiti novo rešenje.

Moraće brzo da delaju, jer Evropsko prvenstvo u Beogradu i 2026. godina se bliže. Treba misliti unapred, krenuti u stvaranje tima. Dušan Mandić, Nikola Jakšić, Strahinja i Viktor Rašović, Radomir Drašović, gotovo svi koji su putovali u Dohu, biće u zrelim godinama. Ceo ciklus mogu da odrade, ukoliko ne bude nepredviđenih okolnosti, a do tada se aktivno radi na razvoju i usmeravanju Luke Gladovića, Petra Jakšića, Vasilija Martinovića, Vladimira Mišovića, Marka Dimitrijevića, Marka Radovića, Vuka Milojevića, Nikole Kojića i ostalih momaka koji nadolaze, koji su u mlađim kategorijama bili superiorni u odnosu na vršnjake.

Za Srbiju između Tokija i Pariza vreme nije radilo, ali ga ima i više nego dovoljno da tim bude skockan za Evropsko prvenstvo u Beogradu i da medalje ponovo sijaju sa balkona. Ko zna, možda i ranije…


tagovi

vaterpolo reprezentacija SrbijeSvetsko prvenstvo u vaterpoluEvropsko prvenstvo u vaterpoluOlimpijske igre 2024

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara