""
""

“K” će se uvek pisati velikim slovom

Vreme čitanja: 11min | ned. 04.01.15. | 08:26

Tog 13. februara 1947. godine u predgrađu Čikaga ništa nije ukazivalo na to da će istorija jednog sporta, baš onog najlepšeg reći će mnogi, biti promenjena u američkoj radničkoj porodici poljskog porekla...

Džim Bohajm,  Rik Pitino, Majk Mongomeri, Džon Vuden, Din Smit, Džim Kalhun, Pit Karilo... Svi veliki košarkaški umovi koji su imali ili i dan danas imaju posla sa „klincima“ jednom čoveku gledaju u leđa, pa čak i onaj koji ga je izmislio i, delom nesvesno, naučio skoro svemu što ume. Bob Najt je nekada stajao pred momkom koji u igračkom smislu nije previše obećavao, a danas je drugi u redu onih kojima su njegovi tragovi pred nosom. Kako sada stvari stoje, lice mu niko neće videti još mnogo, mnogo godina. A u njegovoj biografiji ono što najviše impresionira nije ni 995 pobeda, već broj fatalnih udaraca koje je doživeo, a i danas stoji tu pred nama sa „tonom metala“ i armijom velikana izbačenih u NBA orbitu...

Tog 13. februara 1947. godine u predgrađu Čikaga ništa nije ukazivalo na to da će istorija jednog sporta, baš onog najlepšeg reći će mnogi, biti promenjena u američkoj radničkoj porodici poljskog porekla. Vilijam i Emili Kžiževski tada su dobili svog prvenca Majka čije startna životna pozicija nije bila posebno ružičasta, daleko od one percepcije Amerike koju imaju ljudi koji o njoj sanjaju. Otac je hranio porodicu tako što je radio kao serviser liftova, dok je majka „grebala“ kako bi zaradila još neki dolar spremajući i čisteći kuće onih nešto bogatijih. Roditelji malog Majkija bili su katolički vernici i odlazak u crkvu nedeljom bio je nešto što se podrazumevalo, ali to je uglavnom bilo to što se tiče pažnje koju je dobijao od oca i majke koji su po čitav dan radili, te je morao da se snalazi na svoj način.

Izabrane vesti

„Kada sam ja odrastao nisu postojale dečje lige u svakom gradu. Roditelji su radili po ceo dan i nisu imali vremena da me vode da igram košarku ili američki fudbal. Oni se zaista nisu uopšte razumeli u sport . U to vreme živeli smo u poljskoj zajednici na periferiji Čikaga. Poljske porodice su jako velike, a ja sam bio najmlađi od svih rođaka“, posvedočio je kasnije Kouč Kej.

Nije se Kžiževski junior ni posle toga značajno udaljavao od klišea, već je sve išlo nekim logičnim tokom. Kada je srednja škola došla na red upisao je školu Svete Jelene, da bi se kasnije prebacio u školu nadbiskupa Vebera... Obe su bile u komšiluku i obe uredno katoličke i isključivo za mušku decu, a jedini zaokret u životu mladog Majkija bila je činjenica da se u tom periodu jasno opredelio za košarku, dok je do tada bio posve neodlučan, ali jasno orijentisan ka sportu generalno za koji je jednostavno imao smisla. Postavši vrlo solidan košarkaš privukao je pažnju legendarnog Boba Najta koji ga je brže bolje doveo u Vojnu akademiju Sjedinjenih Država smeštenu u Vest Pointu. Tada mršavi beli plejmejker opčinio je Najta  koji je u njemu našao svog kapitena, a verovatno i prepoznao naslednika već u ranim godinama. Majku je od starta sve bilo jasno.
„Dok sam išao u srednju školu imao sam ambiciju da postanem trener srednjoškolskog tima ili učitelj. I dan danas želim istu stvar – da podučavam“, rekao je jedan od najvećih trenera u istoriji košarke.

 Saradnja sa Najtom je morala biti prekinuta na pet godina pošto je otadžbina zvala svog sina poljskih korena na odsluženje vojnog roka. Kao i maltene svaki posao do tada, služba je prošla uspešno: Majk je trenirao razne košarkaške timove u kampu, da bi se 1974. godine „skinuo“ sa činom kapetana. Učitelj ga je dočekao raširenih ruku na Univerzitetu Indijana i činilo se da će zajedno pisati istoriju košarkaške sekcije tog koledža, ali samo godinu dana kasnije Kouč Kej dobija ponudu koju ne može da odbije i preuzima Armi Blek Najtse koji u to vreme nisu spadali u krem univerzitetske košarke, ali priliku da samostalno vodite tim u NCAA ligi sa 28 godina ne dobijate svakoga dana, te je Najtov učenik postao učitelj nekim novim klincima i tu se njihov zajednički trenerski put završava.

Ipak, legendarni sedokosi stručnjak  obeležiće čitavu karijeru selektora Drim tima, a 36 godina kasnije dogodiće se nešto što nijedan nije mogao zamisliti na rastanku tog prelomnog i – ispostaviće se – varljivog  leta '75. Kžiževski vodi svoj Djuk pred bezmalo 20.000 ljudi u Medison Skver Gardenu, ima 902 pobede u najjačoj koledž diviziji na svom kontu i nedostaje mu jedna da makar brojčano nadmaši svog košarkaškog oca, a sa druge strane terena čeka ga Mičigen Stejt. I ne samo to, veliki kakav jeste, Bob Najt u svojstvu komentatora ESPN-a sedi kraj terena kako bi prisustvovao  „odbrani doktorata“ svog najboljeg studenta. Blu Devilsi, naravno, dobijaju, a nakon meča sledi ono što je mnogo značajnije od 40 minuta koledž košarke na startu sezone. Kouč Kej prilazi sedom gospodinu u prvom redu koji je tada već bio u penziji i kaže: „Volim te, treneru! Nikada ne bih stigao dovde da nije bilo tebe“, a Najt će na to – „Dečko, postao si sjajan za nekoga ko je onako očajno šutirao“. Svi u Gardenu zaboravljaju na Mejsona Plamlija, Ostina Riversa i Seta Karija koji su bili na parketu, ništa više nije važno.

No, vratimo se unazad. Pomenute '75 Majk je seo na klupu Blek Najtsa, dobio ono što je želeo, a već narednog proleća verovatno je pomislio da je – poslužimo se njemu tako bliskom crkvenom terminogijom – zgrešio kao nikada do tada. Indijana postaje univerzitetski šampion Amerike, ista ona Indijana koju je za sobom ostavio maltene juče. A, Najtsi, s druge strane, ništa značajnije nisu uradili ni te, ni narednih godina, te su ostali upamćeni isključivo po tome što su se tamo košarkaški rodili Majk Križevski i Bob Najt. Pregrmeo je Kouč pet godina na klupi Vitezova, da bi usledio poziv Djuka i šou je mogao da počne. Makar se tako činilo...

Na startu u Devilsima Majk je dobio znatno bolju ekipu od prethodne i svakako je radio na daleko višem nivou, ali se na kraju sezone ponovo makar jednom zapitao gde mu je bila pamet. Legendarni Ajzea Tomas i sadašnji trener Vašington Vizardsa Rendi Vitman predvodili su te sezone Indijanu do drugog naslova NCAA šampiona i učinilo se da će Najt svaki novi posao svog najboljeg učenika proslaviti titulom. Valjda je Kžiževski zbog toga i dan danas u Djuku, već 35. godinu zaredom.

Ipak, dugogodišnji prvi trener Sjedinjenih Država zavrnuo je rukave i krenuo da radi uporno, tvrdoglavo sve dok rezultati ne počnu da dolaze. Nekoliko sezona prošlo je u izgradnji tima i identiteta Plavih đavola, da bi već od 1986. godine zaigrali ulogu koju nikada pre nisu imali u koledž košarci. Pomenute sezone odigrali su rekordan broj utakmica u istoriji univerzitetske košarke, ali titula je izmakla u samom finalu gde je Lujvil bio bolji. Tog leta Djuk je napustilo pet igrača kojima je to bila poslednja godina, ali su Đavoli opet uspeli da se umuvaju u „Svit Sikstin“ gde ih je zaustavio – pogađate – Bobi Najt i njegova Indijana. Dobar deo košarkaške javnosti preko bare tada je uveliko brujao o raspadu Devilsa, ali izgleda da u to vreme još uvek nisu znali pravilo broj 1 – nikad ne potcenjuj Majka Kžiževskog.

Od sezone 87/88 koledž tim iz malenog Darama u Severnoj Karolini pet puta uzastopno dolazi do Fajnal fora NCAA lige, što krunišu '91 i '92 dvema vezanim titulama šampiona države! Tih sezona kroz Djuk je prodefilovalo nekoliko igrača koji će kasnije postati NBA asovi, Ol star košarkaši, te članovi Drim tima (onog pravog) i Kuće slavnih poput Gernta Hila, Bobija Harlija ili Kristijana Lejtnera. Sve ih je stvorio jedan čovek. Samo on zna kako.
„Kada jednom postaneš državni prvak, kako da to ponoviš? Odakle crpiš strast i motivaciju da uradiš isto naredne godine? Uradili smo to – osvojili smo titulu ponovo. Možda je  veći deo odgovora na to pitanje činjenica da nisam sebi dozvolio da proslavim prvu titulu.“

I dan danas ta generacija Djuka ostaće zabeležena kao jedna od najrevolucionarnijih i najboljih u istoriji univerzitetskog sporta preko bare, ali i ona čiji je svaki kiks sa oduševljenjem čekala čitava nacija. Uostalom, ako ne verujete, pomenite Lejtnera nekome iz Kentakija. Ako smete. Njima i dan danas pred očima prolazi slika kako Kristijan postiže koš preko Aminua Timberlejka, a potom ga gazi dok je ovaj na zemlji. No, nisu Djuk i Lejtner omraženi samu u Kentakiju. Štaviše, veći deo Amerike nikada neće oprostiti nekadašnjem beku Devilsa što se provukao u originalni Drim tim kao 12. igrač lišivši svet prilike da najdominantniji tim svih vremena gleda sa Šakilom O’Nilom, u još surovijem izdanju.

Posle ogromnog uspeha i proboja Blu devilsa među bitnike koledž košarke u Sjedinjenim Državama usledio je period od devet godina bez titule, ali daleko od toga da su dva naslova šampiona bila kratak bljesak pred iščeznuće sa košarkaške mape. Naprotiv. Djuk je tokom tih devet sezona čak četiri puta učestvovao na završnom turniru.

Leta 1998. godine Kouč je morao na operaciju kuka, te je ekipa igrala bez svoje najjače karike skoro čitav prvi deo sezone koja će ostati zapisana kao jedna od najvećih sportskih nepravdi u istoriji. Devilsi su prikazali najveću dominaciju koja je viđena na univerzitetskim parketima, Elton Brend je bio personifikacija igara ekipe Kouč Keja, bila je to jedna od najboljih individualnih sezona od kada se vodi statistika, a 21 poen i 21 skok Brenda u meču protiv Fresno Stejta ostaće nešto što je tek nekoliko puta ponovljeno u amaterskoj američkoj košarci. U ligaškom delu sezone tim je dobio svih 16 mečeva , kroz „Martovsko ludilo“ i „Svit sikstin“ prošetao se bez poraza pobeđujući rivale sa više od 25 poena u proseku, 32 pobede u nizu sve do velikog, nacionalnog finala... A tamo, Konektikat i lukavi Džim Kalhun koji čitav plan utakmice bazira na zatvaranju Brenda en pitavši za cenu. UCONN pravi senzaciju i krade titulu već viđenim šampionima – 77:74! Samo dva poraza u sezoni sa ukupno pet poena razlike. Elton Brend, Trajan Lengdon, Vilijam Ejveri i Kori Megeti na NBA draftu kasnije bivaju izabrani u prvom krugu, Brend postaje prvi pik, ali sve je bilo uzalud... Kžiževski je krivicu preuzeo na sebe.
„Ako bih nešto promenio u toj sezoni, to bih bio ja. Da mogu da vratim vreme, ne bih išao na operaciju kuka i propuštao deo sezone. Bili bismo na najvišem nivou na samom kraju, a ne na ovako niskom. Smatram to svojom greškom“, priznao je Kouč Kej.

Nesalomivi Majk se i ovoga puta vratio jači, te je 2001. godine podigao titulu – ispostaviće se kasnije – nakon taličnih devet godina posta. Džej Vilijams, Šejn Batije, Karlos Buzer i Majk Danlivi Jr. predvodili su Djuk do treće titule pod Kžiževskim i trećeg naslova uopšte. Plavi đavoli su se te godine praktično prošetali do šampionskog zvanja rušivši usput UCLA i Merilend koji su bili među prvim favoritima NCAA lige te sezone, a u finalu i Arizonu koja je slovila za glavnog takmaca Djuka u borbi za zvanje “sveameričkog“ prvaka. U „Martovskom ludilu“ samo su jedan meč dobili jednocifrenom razlikom, a svi nosioci igre postali su značajna imena u NBA ligi, osim nesrećnog Vilijamsa koji je nakon saobraćajne nesreće bio prinuđen da okonča – slutilo se – veliku karijeru. Još jedna pobeda „velikog K“. Nikome nije bilo jasno odakle mu snage, a on poslovično miran uvek je znao slikovito da objasni kao da je to „tek tako“.
„U svojoj glavi, ja uvek izlazim kao pobednik. Uvek pogađam šut za pobedu ili odlučujuće slobodno bacanje. Čak i ako promašim – neko je ušao ranije u reket i dobijam još jednu šansu“, kaže legendarni Majk.

Tradicionalno, Daram je do narednog šampionskog slavlja čekao još devet godina, ali nije mu bilo dosadno u međuvremenu. Prodefilovalo je mnogo strašnih igrača kroz Kameron arenu, a ono što je postao zaštitni znam Majkovog drila su “čistokrvni” šuteri koji su u kolonama izlazili iz Djukovog programa poput Džej Džej Redika, Martinasa Pocijusa ili Seta Karija. Haubice je rađao specifičan sistem napada koji je danas poznat kao Djuk moušn u kojem svako ima priliku da “oseti” loptu, a oni najprecizniji postajali su zvezde. Ne morate biti potencijalna NBA zvezda da biste igrali za Devilse, ali je godinama izgrađeno pravilo da Kžiževski ne trpi loše đake i problematične momke koliko god njihov košarkaški potencijal bio veliki. Ne uklapaš se u sitem – ispadaš.

Možda više nego ikada ranije, Titula te 2010. godine bila je pokazatelj da taj sistem može da donese trofej i bez nekih budućih zvezda svetske košarke. Najzvučnija imena poput braće Plamli, Kajla Singlera, Džona Šejera ili Nolana Smita ne ulivaju strah u kosti protivniku, ali su na dominantan način doneli titulu Djuku, četvrtu u istoriji. Znamo svi gde je Smit kasnije završio, neki ga i dan danas kunu. Singler, Majls i Mejson Plamli su pristojni NBA igrači, ali ništa više od toga. Neko je znao da napravi nešto šampionsko.
Košarkaška ekipa je kao pet prstiju na ruci. Ako uspete da ih posložite kako treba, spojiće se u pesnicu. Tako želim da izgledate na terenu”, godinama je ponavljao svojim učenicima Kouč.

Uporedo sa “univerzitetskom” karijerom, verovatno najvažniji Poljak u istoriji američkog sporta učestvovao je u skoro svakoj akciji njihove reprezentacije. Kao pomoćnik “tate Najta” to poglavlje otpočelo je ’84 zlatom na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu. Svet je te godine upoznao Majkla Džordana, a jedan drugi Majkl upoznao se sa poslom koji će kasnije godinama voditi samostalno. Bio je i deo najveće gomile talenta  koju je planeta ikada videla, onda kada se tim Čaka Dejlija iživljavao nad ostatkom košarkaške “sirotinje”. Gotovo da nema velikog igrača kome Kžiževski nije održao makar jedan trening. Tri decenije je prošlo i to se nije promenilo. I dan danas isti čovek sedi na klupi Drim tima sa gomilom zlata po džepovima.

Skoro 34 godine, četiri titule i stotinak vrhunskih igrača kasnije svi mrze Djuk. Zašto? Ko hoće, nađe razlog… Neki počnu od Kristijana Lejtnera i njegovog “prljavog plesa” u Blu Devilsima, neki od stava da ih sudije štite i da često simuliraju, neko od činjenice da tamošnja publika uglavnom na nož dočeka protivnike…  Ali, pre ili kasnije, svi oni na kraju dođu do glavnog povoda – Djuk je, jednostavno, najbolji. Uprkos svemu tome, od Kalifornije do Mejna danas verovetno nema školarca koji ne bi vrisnuo od sreće kada bi u onom, sa filmova svima nama dobro poznatom poštanskom sandučetu ispred kuće, našao kovertu sa pozivom u Daram. Najnovije čudo iz  radionice “Kžiževski” je Džalil Okafor koji je nedavno tako snažno podsetio na onu nemilosrdnu partiju b, te preti da odvede Đavole do pete titule NCAA lige i postane prvi među jednakima na narednom NBA draftu.

Od starta 21. veka, sve što vredi u svetskoj košarci pre ili kasnije završi u NBA ligi. Na slučaju 67-godišnjeg stratega saznali smo da ne mora sve da bude baš tako. Lejkersi, Boston, Portland, Minesota, Netsi… Niko nije bio vredan napuštanja doma, pa čak ni za tu privilegiju da se nasledi Fil Džekson u Los Anđelesu. “Starac” je uredno terao sve udvarače.
“Ne idem iz Djuka! Ko god vam je rekao tako nešto, poručite mu da ću napustiti Djuk onoga dana kada budem rešio da napustim ovaj posao”, poručio je Kžiževski novinarima koji su ga već proglašavali legitimnim naslednikom Džeksonove imperije.

 Majk Križevski još nepokolebivo stoji na čelu Djuka sa 995 pobeda u karijeri, samo pet daleko od vrata košarkaškog raja. Iako je već trener sa najviše trijumfa u istoriji koledž sporta u Americi, čeka se proslava “hiljadarke” da bi ostala priča o čoveku koji ništa nije ostavio nedovršenim. Tako će ono “K” kod Djuka uvek ostati veliko…

(foto: Action Images)


tagovi

NBA ligaMajk Kžiževski

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara